Pogledi

 

Kome u novom veku ponovo treba egejsko - vardarsko -moravsko - dunavska dolina

 

Strepnja od sadašnjosti

 

Predugo trajanje krize, ofanziva islamskog fašizma izvana i islamska fašistička okupacija Evrope jasan su znak besa kojim se bankari, ti vladari iz senke bacaju na naš stari svet. O ovom i drugim događajima epohe,  piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najistaknutijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine.

 

Goranko Đapić

 

 

Uveliko traje kriza. Kraja joj još ne vidimo. Kada ćemo - ne zna se. Zna se da je zlo krenulo na jake. To vidimo svakoga dana , svuda oko sebe i sve više i u sebi samima. Počinjemo da osjećamo strepnju. Ona raste sve više i više, obuzima nas i na javi i u snu. Ona postaje neodvojiva od nas, kao neprolazna bolest na koju se nevoljko navikavamo. Pa, imamo li za  to toliko razloga? Nažalost i te kako imamo! Uz to svakim danom otkrivamo sve novije i dosada nepoznate. Ovo svakako nije doba vladavine dobra i spokoja. Ovo je doba vladavine Kahrimana (antihrista). Da vidimo i neke primjere!

Ovih dana čuli smo kako smo nepotrebno dizali dva ustanka protiv turskih okupatora. Čuli smo kako Turska umješno i prefinjeno vodi vanjsku politiku, te kako je ta moderna država u naponu koja svuda pruža ruku suradnje i sporazumijevanja. Njoj je osobito na srcu stabilnost na Balkanu; konačno i ona je balkanska zemlja itd. Pogledajmo pažljivije što je današnja Turska i kakova joj je  prava priroda, te kakova će joj u bližoj budućnosti biti vanjska i unutrašnja politika...

Što se tiče unutarnje - političkih kretanja, Turska već dvije decenije postojano napušta sekularnu politiku Kemala Ataturka. Taj proces nije nagao, već je na izgled umjeren i postepen, ali zato je temeljan i postojan. Tursko društvo, jednom riječju  svakim danom postaje sve islamističkije. Moglo bi se reći da je za zadnjih četvrt stoljeća Turska polako postala najveća islamska sila na Bliskom Istoku, ali i mnogo šire. U pogledu odnosa prema manjinama  npr. Kurdima; Turska se država drži surovo i rigorozno. Poriče im se svaka samosvojnost i etnička i jezička. I premda su Kurdi indoeuropska skupina, za tursku državu oni su samo Turci! Toliko o prefinjenostima. To valja strogo imati na umu. Budućnosti radi.

U prirodi je islamističkih despotija da im je vanjska politika, najblaže rečeno - ekspanzivna. To je apsolutno tendecija svih rastućih islamističkih despotija, veoma uznapredovanih u „arapskom proljeću" uz Alahovu i američku pomoć i podršku. Islamski fašizam poslao je u prošlost sve atribute sekularne države i postaje svesvjetski islamski trend. Na čelu parade je nesumnjivo islamistička Turska, spona Azije i Europe koja je nažalost i dalje okupator na Galipolju i u samom Konstantinopolisu (okupacioni naziv - Istambul). Sve ovo je zarad golemog britanskog trenda da se spasi i spašen je bolesnik sa Bosfora. Tri stoljeća zbog takove britanske politike frustrirani su britanski narodi, a Rusiji se usporava pravo da izađe na topla mora.

Sada bivša imperijalna Turska počinje svoje sve čvršće korake, da bude sadašnja imperijalna Turska. Iza te neoosmanističke renesanse uveliko umjesto Britanije stoje Sjedinjene države, koje tom politikom drže nož na vrata Europe; našeg doma. Govori li nam nešto pojam egejsko - vardarsko- moravsko - dunavska dolina?!

Ovo pišem ponukan vječnim izlivima turskofilstva tekućeg predsjednika Tomislava Nikolića. Također pišem, ponukan prodajom srpske zemlje i strategijskih tačaka Abu Dabiju i Kataru. Kada je vladajuća ekipa, a to su kadrovi komunističkih uzurpatora iz 1944 g. u liku vjekovih nasljednika  KOS-ovih unučića; pokupili sav novac Srbije; sada valja prodati svu državu i sav narod prefinjenim neosmanistima! Da li vam to liči na Kahrimanovo djelo?

Također, ovih dana, svojem odlukom, svoje mjesto na papskom tronu napustio je Benedikt XVII i ponovo postao kardinal  Racinger. Ovo nije česta pojava u historiji Vatikana i kanonski je predviđena. Navedeni su lični razlozi i svakako da ih ima, pa ipak jasno je da je u pitanju mnogo krupnija stvar i da po značaju prevazilazi zidine Vatikana.

Sve govori da se iza ćutljivosti te male države, a velike duhovne pa i ekonomske sile, kriju rastuće pukotine, djelo svijeta u krizi, poput talasa oceana. Takozvano „moderno doba" - izvršnog djela vladalaca u sjenci, čvrsto je pokucalo na dvije tisuće godina historije Vatikana. Što slijedi? Možda će se Crkva „modernizirati" i „trećesvjetizirati", možda će i žene biti svećenici, možda će i u obredu vjenčanja učestovati tri ženske osobe; dvije istospolne mlade i treća - svećenica. Možda. A celibat? Ma, netragom će nestati!

Pitat ćete se što bi se to nas ticalo. Itekako će nas se ticati, jer je u pitanju još jedini preostali stub (kakav- takav) naše kršćanske civilizacije; tog spoja Isusa Krista i grčko - rimske kulture i rimskog prava....

Daleke 1453 g. pao je Konstantinopolis , stalni grad Istočnog Rimskog Carstva, grad pao, zaštitom majke Božije. Bio je  to prvi stub koji je pao. Istina, ove dvije situacije udaljene su stoljećima, ali akteri koji su umiješani uglavnom su isti.

Papa u ostavci je zaradio epitet tvrdog konzervativca, osobito u posljednim godinama. Odmah se može zaključiti da je pokušao da se postavi kao brana razuzdanom svijetu oko sebe i van zidina Vatikana. Taj razuzdani svijet  Kahrimanovo je djelo.

Dakle živimo u vremenu svjetske tranzicije iz poluropstva ka čistom ropstvu; onome dužničkom. Glavnicu ćemo zaboraviti, ali kamate - nikada. Vladaoci u sjenci, londonski i njujorški bankari sprovode projekat preuređenje svijeta po planu. Projekat je međutim posljednih godina ubrzan. Stvorena je kriza i mnoge tajne odluke su na stolu ranije nego se očekivalo. Za projekat čistog ropstva, potrebno je još mnogo uraditi. Prije svega razoriti Europu i Rusiju. Nakon promovisanja trećesvjetskog barbarstva, lako će biti vladati novcem i ekskluzivnom vojnom moći nad razbijenim svijetom.

Svjedoci smo, nema sumnje lomnih i presudnih vremena. Kada se slomi duša i nada bit ćemo na „nultoj tačci" historije. Ona će od tada teći samo Vladaocima iz sjenke. Nažalost, moram ponoviti strašnu priču o nesrećnoj Rusiji. Zašto? Zato što je to tragičan primjer uspješnog urušenja jednog društva u usponu. Kada je Suvorov prešao Alpe i ušao u Lombardiju, londonski bankari su shvatili da njegov dolazak iz Trećeg Rima nije prolazna pojava, niti incident, već da je u pitanju rađanje kontinentalne sile silnih mogućnosti. Od tada traje zavjera  da se moć Rusije obuzda, a po mogućnosti i potpuno uništi.

 Slijede Napoleonov pohod, Krimski rat i Berlinski ugovor. Rusija se iscrpljivala, samo je pohod 1812. godine učinio od Rusije pustinju do Moskve. Slijedile su glad i studen, a reforme Petra Velikog su fatalno zastale. Pa, ipak zahvaljujući velikim prirodnim i ljudskim potencijalima Rusija je napredovala, da bi pod  Stolipinom počela ubrzanu industrijalizaciju i veoma dinamičku izgradnju željeznica. Napredak nauke i tehnike , i veliki kulturni potencijal zauvijek je postao baština europske i svjetske kulture. Mir i ubrzani napredak, podstakao je porast optimizma i poduzetništva. A onda je zloduh Antante, promišljeno pogurao zahuktalo rusko društvo u ambis strašnog uništenja. Dvije najdinamičnije države toga doba, Njemačka i Rusija, planski su sukobljene i uništene. Ali Rusija još, mnogo, mnogo više. U zapečaćenim vagonima pristigao je Lenjin sa većinom buduće vlade narodnih komesara. Komesara, čega? Komesara, izvršilaca Kahrimanovog djela

Nacija je gurnuta u zapanjajući haos. Sve civilne institucije, sve proizvodnje, sva obrada njiva, sva kultura i sva budućnost nacije gurnuti su u nezamislivo uništenje. Neobuzdani boljševički teror bukvalno je desetkovao narod, a ostatke inteligencije svjetskog formata pretvorio je u emigraciju. Ma šta da su boljševici dodirnuli pretvaralo se u pustoš. Ruska pravoslavna crkva, najveća pojedinačna kršćanska crkva u svijetu, bila je uništena i pretvorena u tanku sjenku negdašnje moći. Sam car, supruga i sva njegova djeca razbojnički su pobijeni u jednom jekaterinoburškom podrumu. Onda je uslijed suludog projekta kolektivizacije pomrlo od gladi više ljudi nego u Domovinskom ratu. Poslije toga eksperimenta uslijedio je teror u komu je svako mogao biti žrtva. Epilog ove drame kolosalnih razmera je da je od 1914 g. do 1945 g. nasilno umrlo oko sto miliona Rusa.

Da li je ikada netko zamislio i sproveo strašniju dramu nad nekim narodom, za vremena poznate povijesti? Jedini zločin tog naroda bilo je njegovo vlastito postojanje i mogućnost da jakom kontinentalnom moći ospori politiku londonskih i njujorških bankara i njihovo ekskluzivno pravo na moć.

Eto, zato me muči strepnja. Zašto zločin, još mnogo, mnogo veći zločin ne bi ponovo bio moguć? Odviše je znakova koji ukazuju da se na tome ubrzano radi. Pojedinačni događaji, čas ovdje, čas tamo daleko, nisu nepovezani već su dio zbivanja koje će obilježiti ovu sadašnju epohu. Predugo trajanje krize, ofanziva islamskog fašizma izvana i islamska fašistička okupacija Europe jasan su znak bijesa kojim se bankari, ti vladaoci iz sjenke bacaju na naš stari svijet. Krajnji rezultat, trebalo bi da bude iščeznuće naše arijevske rase, potomaka hrabrih i slobodarskih predaka koji su kroz 3000 godina stvarali našu grčko - rimsko kršćansku civilizaciju.

Zato nikada nije suvišno pitati govori li nam nešto; egejsko - vardarsko -moravsko - dunavska dolina?