Pljaèka
Tajna Sluèaja Zagrebaèke banke: trag ciparskog
novca vodi preko Zagreba
Plove
pisma preko Save
Prièa o Sluèaju Zagrebaèke banke (ZABA),
zapravo, daje uvid u tajnu iza Sluèaja tzv. ciparskih para, odnosno jednu od najbolje èuvanih balkanskih tranzicijskih tajni
1990.-ih godina, iza koje se, kako danas sa distance možemo zakljuèiti na temelji izjava svjedoka,
ali i raspoložive
dokumentacije, kriju i stvarni motivi graðanskog rata u bivšoj Jugoslaviji. Ono što je Mlaðan Dinkiæ u ciparskoj istrazi o tzv. Miloševiæevim raèunima otkrio bilo je presudno za Mlaðinu politièku buduænost. Postao je èuvar te balkanske tranzicijske
tajne, kojom je mogao ucjenjivati financijski najmoænije ljude u regiji. Upravo pomoæu ovih saznanja Dinkiæ je postao èlan tog ekskluzivnog kluba financijske
moæi na jugoistoku Europe.
Piše: Domagoj Margetiæ
Iako se o
poslovnim vezama Zagrebaèke banke sa Slobodanom Miloševiæem do sada moglo samo nagaðati, raspolažemo dokazima o sudjelovanju
Zagrebaèke banke u financijskim
operacijama Slobodana Miloševiæa. Sudeæi prema dostupnoj dokumentaciji, èini se kako je Zagrebaèka banka imala zajednièke investicijske projekte sa Miloševiæem i njegovim režimom, te kako je francuska banka
u suvlasništvu Zagrebaèke banke, omoguæavala Miloševiæu financijske transfere preko
tajnih raèuna iz Srbije.
Bilo bi teško povjerovati tvrdnjama kako
Uprava Zagrebaèke
banke, na èelu sa Franjom Lukoviæem, i inaèe Miloševiæevim bankarskim kolegom prije
1990. godine, nije imala saznanja o tajnim transferima Slobodana Miloševiæa preko banke èiji je ZABA bila suvlasnik sa
Miloševiæevim ljudima.
Naime, još od 1980.-ih godina Zagrebaèka banka bila je, a ostala je to
do danas, suvlasnik Banque Franco Yugoslave u Parizu, èiji je predsjednik Uprave
svojevremeno bio brat Slobodana Miloševiæa, Borislav Miloševiæ. To, dakako, dokazuje
vrlo bliske poslovne odnose Franje Lukoviæa i njegovih suradnika sa Slobodanom Miloševiæem.
Ova èinjenica posebno je važna zbog Miloševiæevih kasnijih financijskih
operacija preko pariške
banke. Naime, upravo je u Banque Franco Yugoslave Miloševiæ imao otvorene tajne raèune preko kojih je dio njegova
novca prebacivan u treæe
banke, primjerice u Velikoj Britaniji i drugdje u inozemstvu. U vrijeme ovih
Miloševiæevih operacija, Zagrebaèka banka bila je vlasnik preko 20
posto dionica Banque Franco Yugoslave, što iskljuèuje bilo kakvu moguænost da Uprava Zagrebaèke banke na èelu s Lukoviæem nije imala informacije o financijskim
operacijama Slobodana Miloševiæa preko pariške banke. Upravo suprotno, dio
kapitala koji se slijevao iz Srbije u Banque Franco Yugoslave, završavao je i u financijskim
operacijama Zagrebaèke
banke.
Trag ovih
zajednièkih operacija Miloševiæa i Lukoviæa, zapravo srbijanske i hrvatske financijske
elite, seže do sredine 1980.-ih
godina, kada je intenzivirana izgradnja zajednièke financijsko - ekonomske
infrastrukture u inozemstvu, koja je trebala poslužiti zajednièkim poslovnim operacijama izvan
tadašnje SFRJ.
"...Odobrava
se poveæanje osnivaèkog uloga"
Dokazi,
zapravo, upuæuju na
potpuno drugaèije,
stvarne namjere, srbijanske i hrvatske tehnomenadžerske elite. Naime, iz dokumenata
kojima raspolažemo, razvidno
je kako je još 1984.
godine zapoèela izgradnja jedinstvene
poslovno - financijske infrastrukture u obliku zajednièkih meðunarodnih korporacija, banaka i poduzeæa, u koja je investiran kapital pokraden
još iz tadašnjih socijalistièkih republika. Veæ 1987. godine hrvatska i srbijanska
elita raspolagale su sa nekoliko zajednièkih banaka i korporacija u Europi i SAD-u, a oèito je kako se radilo o projektiranju
tranzicijske pljaèke u
Hrvatskoj i Srbiji. Naime, nakon 1990. godine, upravo su ove tehnomenadžerske elite kao stvarni sljednici
moæi bivše jugoslavenske komunistièke elite, preuzele kljuène i stvarne pozicije financijske
moæi u novonastalim državama.
Tada je mreža njihovih ranije osnovanih poduzeæa i banaka u inozemstvu
jednostavno prerasla u infrastrukturu tranzicijske pljaèke. Upravo preko banaka i
poslovnih subjekata u inozemstvu, poput Banque Franco Yugoslave,
novonastale financijske elite Hrvatske i Srbije, transferirale su svoj tranzicijski
ratni plijen, da bi se potom taj isti pokradeni kapital vraæao u Hrvatsku i Srbiju, kao tobože strani kapital i strane
investicije. Radi se o dobro osmišljenoj i najveæoj tranzicijskoj
prijevari kojom su nakon 1990. godine rukovodili Greguriæev klan (u Hrvatskoj) i
Miloševiæevi ljudi (u Srbiji). Franjo
Lukoviæ je bio jedan od kljuènih „igraèa" tog tranzicijskog projekta.
Zagrebaèka banka je još 1987. godine sudjelovala u znaèajnoj dokapitalizaciji Banque Franco
Yugoslave, kako bi osigurala svoj udio u ovoj financijskoj infrastrukturi, koja
je samo tri godine kasnije aktivirana kao glavna poluga tranzicijskog projekta
stvaranja tranzicijske ekonomske elite u zemljama bivše SFRJ, kao glavnog centra moæi u regiji.
Izvršni odbor Zagrebaèke banke donio je na svojoj 10. sjednici
od 28. travnja 1987. godine, Odluku o usvajanju Elaborata o ekonomskoj
opravdanosti poveæanja
kapitala Banque Franco Yugoslave u Parizu.
„...Prima
se na znanje poveæanje osnivaèkog kapitala Banque Franco
Yugoslave Paris, sa sadašnjih 30 milijuna francuskih
franaka, za 106 milijuna francuskih franaka, odnosno 15 milijuna amerièkih dolara, u 1987.
godini, na 136 milijuna francuskih franaka", stoji u odluci Zagrebaèke banke iz 1987. godine.
Svoj udio u
tom poveæanju osnivaèkog kapitala, uveæala je novim ulaganjem i sama
Zagrebaèka banka, i to prema
dogovoru sa Beogradom, toènije Saveznim sekretarijatom za financije i Narodnom bankom Jugoslavije.
„...Odobrava
se poveæanje osnivaèkog uloga Zagrebaèke banke, Zagreb u
kapitalu Banque Franco Yugoslave, Paris u iznosu od 3 milijuna francuskih
franaka, odnosno 500 tisuæa amerièkih dolara", stoji u Odluci Izvršnog odbora ZABE iz travnja 1987.
godine.
„...Za
uplatu osnivaèkog uloga upotrijebiti æe se sredstva dugoroènih izvora kojima raspolaže banka, suglasno Zakonu
o osnovama bankarskog i kreditnog sistema (Fond solidarne odgovornosti) na
temelju Mišljenja Saveznog sekretarijata za financije br. 2-106/2
od 24.10.1986. godine i Mišljenja Narodne banke Jugoslavije
od 30.9.1986.", opisuje se koordinacija sa Beogradom oko ove financijske
operacije u Banque Franco Yugoslave.
Prva
faza tranzicione pljaèke
Svojevremeno
je predsjednik Uprave ove pariške banke bio Borislav Miloševiæ, brat Slobodana Miloševiæa, što takoðer dovoljno govori o sprezi
hrvatske i srbijanske financijske elite u tranzicijskom vremenu od sredine
1980.-ih godina do danas.
Dio ove
infrastrukture tranzicijske pljaèke bila je i Anglo Yugoslav Ltd. London, u kojem su takoðer zajednièki osnivaèi bili pripadnici hrvatske i srbijanske
tranzicijske elite. Kasnije, nakon 1990. godine, upravo je ova londonska
kompanija bila jedan od kljuènih punktova za financijske transfere opljaèkanog novca iz Srbije, kojeg je u
London transferirao Slobodan Miloševiæ. Novac je polagan na
tajne raèune, a upravo je Anglo Yugoslav
Ltd. bila kljuèni
punkt preko kojeg je novac tranzicijske Miloševiæeve elite, investiran preko
Zagrebaèke banke u projekte u
Hrvatskoj, kao što su
to primjerice neki projekti Gorana Štroka, koji su kreditirani upravo Miloševiæevim kapitalom sa tajnih raèuna u inozemstvu.
Zanimljivo je
da je na istoj sjednici Izvršnog odbora Zagrebaèke
banke, od 28. travnja 1987. godine, osim za dokapitalizaciju Banque Franco Yugoslave,
donesena i Odluka o usvajanju Elaborata o ekonomskoj opravdanosti poveæanja kapitala Anglo Yugoslav Ltd.
London.
„Prima
se na znanje poveæanje osnivaèkog kapitala Anglo Yugoslav
Ltd London sa sadašnjih 5 milijuna 500 tisuæa funta za 5 milijuna funta
na 10 milijuna funta. Odobrava se poveæanje osnivaèkog uloga Zagrebaèke banke Zagreb u
kapitalu Anglo Yugoslav Ltd., London, u iznosu od 312 tisuæa 500 funti".
Obje ove
odluke Zagrebaèke
banke potpisao je tadašnji predsajednik
Izvršnog odbora banke Antun Crneka.
Za Hrvatsku
je pak znaèajan podatak o suvlasništvu Zagrebaèke banke u jednoj austrijskoj
banci, preko èijih
tajnih raèuna su poèetkom 1990.-ih godina transferirana
financijska sredstva sa tajnih raèuna u Zagrebaèkoj
banci, uglavnom sredstva koja su kasnije kao fitkivne kreditne investicije
stranih banaka oprane preko kreditnih poslova inozemnih banaka sa Hrvatskom,
odnosno fizièkim i
pravnim osobama u Hrvatskoj.
Samo nekoliko
dana prije donošenja
odluka o dokapitalizaciji Banque Franco Yugoslave i Anglo Yugoslav Ltd., Skupština Zagrebaèke banke je na svojoj 3. sjednici,
dana 22. travnja 1987. godine, donijela Odluku o prihvaæanju Elaborata o poveæanju kapitala i plana razvoja Adra
Bank A.G. Wien za razdoblje od 1986. do 1996. godine
Ovom odlukom
koju je potpisao predsjednik Skupštine Zagrebaèke
banke Vid Roèiæ, planirano je da u tih deset tranzicijskih
godina, ZABA stekne 21 posto vlasništva nad dionicama Adria Bank A.G. u Beèu.
Upravo je ova
banka predstavljala stratešku toèku tranzicijske pljaèke u tzv. predprivaizacijskim
godinama, odnosno u vremenu od 1990. do 1994. godine, kada su moæni èelnici društvenih poduzeæa u tajnosti transferirali
kapital društvenih poduzeæa iz Hrvatske na tajne raèune u Austriji. Bila je to prva
faza tranzicijske pljaèke,
pljaèka prije pretvorbe društvenih poduzeæa, u kojoj je na tajnim raèunima u Austriji pohranjen
kapital koji je tranzicijskoj eliti u Hrvatskoj osigurao neogranièenu moæ, koje su pozicije zadržali do danas.
„Zagrebaèka banka Zagreb suglasna
je da Adria Bank A.G. Wien u narednih deset godina od 1986. do 1996. godine
poveæava osnivaèki kapital sa sadašnjih 80 milijuna
austrijskih šilinga, za 80 milijuna austrijskih šilinga, na 160 milijuna
austrijskih šilinga. U ovom poveæanju Zagrebaèka banka Zagreb zadržala bi sadašnje uèešæe od 21 %", navodi se u odluci Skupštine ZABE iz travnja 1987.
godine.
Istraga
se još nije desila
Na istoj sjednici
Skupštine Zagrebaèke banke, od 22. travnja 1987.,
na kojoj je donesena odluka o dokapitalizaciji Adria Bank u Beèu, odluèeno je i o sudjelovanju u
osnivanju meðunarodne
korporacije sa sjedištem u Panami,
a koja je nakon 1987. godine preuzela sve poslove i funkciju koju je ranije
obavljala Meðunarodna
korporacija za investicije u Jugoslaviji, sa sjedištem u Luxembourgu. Upravo je ova
kompanija kasnije postala jedno od glavnih odredišta opljaèkanog kapitala iz Srbije i
Hrvatske, koji je kasnije reinvestiran u te zemlje, kroz kredite poslovnih bankama,
ili lažne investicije poduzeæa sa sjedištem u inozemstvu, ali u stvarnom
vlasništvu fizièkih i pravnih osoba iz bivše SFRJ. O takvim planovima tranzicijske
elite u Hrvatskoj i Srbiji, za zajednièko poslovanje preko ove korporacije, svjedoèi i Odluka Skupštine Zagrebaèke banke o sudjelovanju u
osnivanju I.I.C.Y.S.A. Panama, kao supsidijarne korporacije Meðunarodne korporacije za
investicije u Jugoslaviji Luxembourg, donesena na 3. sjednici Skupštine ZABE, 22. travnja 1987.
godine.
„Radi sudjelovanja
u ulaganju kapitala u bilo kojem vidu u poduzeæa koja se uglavnom, ali ne iskljuèivo, nalaze u Jugoslaviji, ili u
ona poduzeæa koja posluju sa jugoslavenskim
poduzeæima, zatim, radi
povezivanja zainteresiranih jugoslavenskih i odgovarajuæih inozemnih partnera radi
obavljanja poslova investicija u vidu zajednièkih ulaganja, kreditiranja, pružanja usluga, pokreæe se samoupravni postupak kod èlanova Zagrebaèke banke - dionièara, za sudjelovanje u osnivanju
I.I.C.Y.S.A. Panama, kao supsidijarne korporacije koja je u iskljuèivoj svojini i pod kontrolom Meðunarodne korporacije za
investicije u Jugoslaviji, Luxembourg, kao holding kompanije. Prihvaæa se Elaborat - Informacija o
ekonomskoj opravdanosti osnivanja I.I.C.Y.S.A. Panama", navodi se u odluci Skupštine Zagrebaèke banke koju je potpisao Vid Roèiæ.
Nad financijskim
operacijama obavljanim preko ove tranzicijske mreže, hrvatska država nikada nije imala kontrolu,
niti je ikada imala bilo kakvu informaciju o poslovanju Zagrebaèke banke sa ostalim partnerima iz
bivše Jugoslavije, preko mreže opisane u ovom tekstu. Ovo je
do danas ostala jedna od najbolje èuvanih tajna tranzicije u državama nastalim nakon raspada bivše SFRJ. Postojanje ove mreže dokazuje jedinstvenu strategiju tranzicijske elite, jednako u Hrvatskoj i
Srbiji, te njihovo zajednièko poslovanje i jedinstveno planiranje financijskih i ekonomskih interesa u
novonastalim uvjetima nakon 1990. godine.
Upravo ta poduzeæa, banke i korporacije, skrivaju
tajnu velike tranzicijske pljaèke, tajne raèune i financijske
poslove koji su omoguæili
nekadašnjoj komunistièkoj eliti zadržavanje stvarnih pozicija moæi u Srbiji i Hrvatskoj, nakon
1990. godine. Na èelu ove
tranzicijske infrastrukture nalazila se hijerarhija izrasla iz centara moæi nekadašnjeg Saveza komunista
Jugoslavije, na èelu sa
Franjom Greguriæem u
Hrvatskoj i Slobodanom Miloševiæem u Srbiji. Njihov
jedini cilj bio je izgradnja moæne kriminalne oligarhije, koja æe iskoristiti tranziciju kako bi reinstalirala nekadašnju komunistièku elitu na njezine nove pozicije
moæi, te legalizirala
prljavi kapital opljaèkan u
tranziciji u novonastalim državama.
Sluèaj ZABA istraživala je svojevremeno i
pokojna Verica Baraæ, a kasnije i današnji ministar Velimir Iliæ, dok je Aleksandar Vuèiæ krajem 2013. godine u
izjavi za medije potvrdio kako æe se Sluèaj Zagrebaèke banke istražiti do kraja, ali se to
još nije dogodilo.
Nameæe se, stoga, pitanje zašto Vuèiæ nije omoguæio istragu i u ovom sluèaju, èiji trag bez sumnje vodi s jedne
strane prema tragu ciparskog novca, dok s druge strane vodi prema izvoru novca
na kojem su tranzicijski tajkuni u Srbiji i Hrvatskoj izgradili svoja poslovna
carstva.