Prije tri tjedna u Njemačkoj je milijun i pol tamošnjih Turaka s pravom glasa otvorilo prijevremene parlamentarne i predsjedničke izbore u Turskoj. Izbori koji se provode u okviru novog predsjedničkog sustava sutra se održavaju u Republici Turskoj, gdje glasačko pravo ima 64,1 milijun osoba.
Piše: Dario Majetić, Glas Slavonije
Osim Erdogana u utrci za predsjednika su, prema redoslijedu na glasačkom listiću, i oporbeni političari Muharrem Ince, Kemal Kýlýçdaroglu i Sinan Ogan. U ovoj godini u kojoj Republika slavi stoti jubilej, propagandisti i agitatori obje strane uvjeravaju glasače kako su ovo najvažniji izbori u povijesti moderne Turske. Podsjećamo, Tursku preobrazbu iz sultanata u suvremenu republiku započele su krajem 19. stoljeća različite skupine reformista i nacionalista poznati kao Mladoturci. Točka preokreta za nacionaliste bio je Veliki rat, u kojemu se Otomansko Carstvo našlo na gubitničkoj strani, što su sile Antante iskoristile za okupaciju svih strateških točaka Turske, a Istanbulu je nametnut povjerenik. Okrutni okupatori i kolaboracionisti ujedinili su protiv sebe dijelove stare i političke elite u nastajanju, koje na kongresu u Siversu državne kompetencije prenose na predsjednički odbor na čelu s dokazanim ratnim junakom Galipolja Kemal-pašom. Ubrzo, nakon povlačenja sultanske vlade 1920, uslijedila je takozvana Velika narodna skupština Turske u Ankari, na kojoj je Kemal-paša izabran za predsjednika nove vlade, neovisne o Istanbulu.
Otac domovine
Njegova vojska, prekaljena ratnim iskustvima i priznata Ustavom kao zaštitnica i reformator nacije, 1920. izbacuje Armence iz istočnih vilajeta Osmanskoga Carstva, a zatim tjera Francuze iz jugoistočne Male Azije te Talijane iz jugozapadne Male Azije. Već 1922. Turci razbijaju i grčku vojsku koja je prisiljena na povlačenje iz Male Azije zajedno sa grčkim civilima. Vojni uspjesi pod Kemal-pašinim vodstvom prisilili su 1922. zapadne uzurpatore da s kemalistima potpišu primirje u Mudanyi, dok iste godine nacionalne oslobodilačke snage ulaze u Istanbul te Narodna skupština proglašava ukinuće sultanata. Sporazumom u Lausannei 1923. priznata je pripadnost zapadnih dijelova Male Azije Turskoj, vraćene su istočna Armenija i istočna Tracija, a tjesnaci su demilitarizirani te su potpali pod turski suverenitet. Iste je godine proglašena Republika Turska s prvim predsjednikom Kemal-pašom i Ankara postaje glavnim gradom.
Uslijedilo je razdoblje sveobuhvatnih reformi nazvano kemalizam, pri čemu Mustafu Kemala narod uzdiže u besmrtnost proglasivši ga ocem domovine (Ataturk). Načela kemalizama sažeta su u takozvanoj teoriji šest strijela (Altý Ok) u koje se ubraja republikanstvo, populizam, laicizam, revolucija, nacionalizam i etatizam. Od svih reformi kemalizam je najučinkovitiji bio u etatističkom materijalizmu, dok je društvenu i kulturnu reformu provodio represijom. Tako je to išlo do početka 21. stoljeća kada, u sklopu opće religijske emancipacije postkomunističkih i sekularnih društva u Aziji, priliku za ulazak na pozicije moći dobivaju i stranke s islamističkim predznakom. Jedna od njih je i Stranka pravde i razvoja (AK Parti), koju je 2001. osnovao dio članova zabranjene Stranke blagostanja, čiji vođa i uspješni gradonačelnik Istanbula Recep Tayyip Erdogan postaje premijer u ožujku 2003. godine. Unatoč mnogobrojnim turbulencijama i uz otpor kemalističkih struktura, Erdogan u kolovozu 2014. pobjeđuje i na prvim izravnim predsjedničkim izborima. Uslijedio je neuspješni vojni udar iz 2016, koji je iskorišten za konsolidaciju vlasti preko smjene nepodobnih, neodlučnih i neupotrebljivih kadrova. Uhićeno je više od 9000 ljudi, uključujući vojna lica, policajce, pravosudne službenike itd. Više od 2500 sudaca i 21000 prosvjetnih radnika suspendirano je i udaljeno s radnih mjesta. Uglavnom su to bili učitelji iz privatnih škola pod kontrolom propovjednika Fetullaha Gulena koji živi u američkoj Pennsylvaniji.
Unatoč tome što je obračun s pučistima i njihovim simpatizerima doživio javne osude međunarodne zajednice, prvenstveno Europske unije, NATO saveza i SAD-a, svi su oni u stvarnosti zbog geopolitike nastavili podržavati Erdoganovu vladu i tamošnju demokraciju. U travnju 2017. uslijedio je referendum na kojem narod mijenja parlamentarni za predsjednički sustav. Erdogan od tada vodi Tursku kao predsjednik države i vlade, što mu omogućuje da bez suglasnosti parlamenta donositi dekrete, predvodi većinu u parlamentu, provodi istovremeno predsjedničke i parlamentarne izbore s mogućnošću beskrajnog prijevremenog biranja predsjednika itd.
Izborne teme
Osim dokazane političko-tehničke talentiranosti Erdogana, u njegovoj eri su provedene i mnogobrojne uspješne politike poput povećanja broja sveučilišta s 76 na 208, broj akademskog osoblja s 70.000 na 185.000, a sveučilišnih studenata, kojih je bilo oko 1,5 milijuna na 8,3 milijuna. Deideologizirana turska vojska ne miješa se više u civilni sektor, nego učinkovito ratuje protiv terorizma u operacijama "Štit Eufrata", "Maslinova grana", "Izvor mira" i "Kandža". Što se tiče ekonomije kao glavnog izbornog pitanja, analitičari ističu da je Turska u ovih dvadeset godina učinkovito napredovala te je Vlada u tom razdoblju utrostručila nacionalni dohodak.
"Osigurali smo posao i hranu za 21 milijun ljudi. Izgradili smo 13,5 milijuna novih kuća i ponovno ujedinili naše obitelji. Školama, bolnicama i tunelima koje smo otvorili povećali smo kvalitetu života naše nacije", rekao je Erdogan prošle nedjelje na predizbornom skupu u Istanbulu, koji je prema državnoj agenciji Anadolija okupio 1,7 milijuna ljudi. Erdogan je također najavio brojne velike projekte u turskoj metropoli, uključujući "Veliki tunel Istanbula", kojim će, kazao je, dodatno obogatiti transport u gradu, povezujući 11 različitih željezničkih linija koje će dnevno koristiti 6,5 milijuna građana. Još je dodao: "Ovaj projekt će nakon Marmaraya i Euroazije biti treći tunel koji će proći ispod Bospora". Od ostalih velikih državnih projekata Erdogan je predstavio turski električni automobil, prvi turski nosač aviona i otvorio prvu nuklearnu elektranu na turskom tlu.
Međutim, navedene rezultate umanjuje svjetski inflatorni val koji je jedan od najviših u Turskoj i u špici je iznosio čak 85 posto! U vezi obuzdavanja inflacije Vlada je pokrenula tzv. izbornu ekonomiju, kako se to naziva u Turskoj, koja uključuje mnogobrojne subvencije, smanjenje poreza i povećanje državne potrošnje.
Jedno od bitnih predizbornih pitanja je i odnos prema strancima nastanjenim u Turskoj. Posebno se to odnosi na Sirijce kojih je u Turskoj 4 milijuna, a u Istanbulu 560 tisuća. Važan predizborni adut Vlade i Erdogana je i učinkovita diplomacija koja je Tursku pozicionirala kao važnog geopolitičkog igrača i kao neizostavnog posrednika u sporovima između Rusije i Ukrajine, Azerbejdžana i Armenije te u Libiji, Siriji, Afganistanu itd.
Ostarjela socijaldemokracija
Unatoč svemu napravljenom, politički protivnici vjeruju da se moć predsjednika Erdogana urušava i da ga glavni opozicioni kandidat Kemal Kýlýçdaroglu može pobijediti. Kýlýçdaroglua, kojeg podržava turski oporbeni savez šest stranaka - "Stol šestorice", šef je najveće socijaldemokratske Republikanske narodne stranke (CHP). Kampanju bazira na svjetonazorskim pitanjima i poljuljanoj ekonomiji o kojoj je govorio u videoklipovima iz svoje skromne kuhinje. Kýlýçdaroglu je rođen kao Kemal Karabulut u obitelji šijitskih alavita, što ga kao sekularnog političara povezuje sa Sirijom i Basharom al-Assadom, dok ga šijitsko podrijetlo preporučuje Iranu i vladajućim strukturama u Iraku. Navedeno ga pak djelomično udaljava od SAD-a i saveznika, koji će opet potajno podržati Erdogana ako se sporazumi s Kurdima i njihovom milicijama na sjeveru Sirije. Što se pak tiče Kurda, kojih je u Turskoj 15 milijuna, Kýlýçdaroglua podržava kurdsko-socijalistički "Savez za rad i slobodu", dok Erdoganov savez podržava islamistička prokurdska stranka HUDAPAR. Problem Kýlýçdaroglu ima i s nedostatkom karizme, starošću te neiskustvom u obnašanju izvršne vlasti.
Sve u svemu, ako Erdogan pobijedi, pobijedit će u drugom krugu, a Turska će se nastaviti kretati u zadanom vanjskopolitičkom okviru. Usporedno će na unutarnjem planu opozicija jačati u urbanim središtima poput Istanbula i Ankare, što će AKP pokušati neutralizirati intenziviranjem javnih radova na područjima pogođenim zemljotresima i drugdje. Ako pak Kýlýçdaroglu postane predsjednik, nakon dužeg razdoblja konfuzije i prilagodbe, doći će do novog referenduma preko kojega će pokušati vratiti parlamentarizam i ojačati položaje "svojih potpredsjednika", gradonačelnika Ankare i Istanbula, Mansura Yavasa i Ekrema Imamoglua. Što se tiče vanjskopolitičke orijentacije, pod Kýlýçdarogluom bi vjerojatno došlo do jačeg umrežavanja Turske sa sekularnim režimima na Bliskom istoku i ugrađivanja turskih struktura u ruski blok.
antrfile
TURSKI PARLAMENT
U parlamentu je trenutačno zastupljeno četrnaest stranaka, od kojih su mnoge uspjele prijeći prag od sedam posto uz pomoć stranačkih saveza. Vladajuća stranka AKP je najjači klub u parlamentu sa 285 poslanika. Njihovi saveznici, ultranacionalistički MHP i BBP imaju ukupno 49 zastupnička mjesta. Koalicijska vlada tako čini većinu u turskom parlamentu sa 334 mandata. Najveća opozicijska stranka, CHP, ima 134 zastupnička mjesta, dok njezin najjači saveznik, IYI stranka, iz desnog centra broji 36 mandata. Sa zastupnicima manjih stranaka, ovaj najveći opozicijski savez ima 174 mandata. Sa 56 zastupnika, prokurdski HDP je treća najjača snaga u turskom parlamentu. Preostali predstavnici naroda su ili iz manjih stranaka ili su nezavisni kandidati. Na ovim parlamentarnim izborima bira se 600 zastupnika po proporcionalnom sustavu u 87 izbornih okruga, po D'Hondt metodi. Izborni prag za ulazak u parlament snižen je s 10 % na 7 %. (DW/D.Ma.)
antrfile
PREDSJEDNIČKI KANDIDATI
Osim Kemala Kýlýçdaroglua i Recepa Tayyipa Erdogana, svoju kandidaturu za predsjednika Turske istaknuli su i Muharrem Ince i Sinan Ogan. Muharrem Ince, rođen 1964., bivši je nastavnik fizike i političar Narodne stranke. Od 1999. je parlamentarni zastupnik, a do tada je bio i šef zastupničkog kluba kao i predsjednik Udruženja za promociju Ataturkovih ideja. Dva puta je gubio unutarstranačke izbore za predsjednika Republikanske narodne stranke (CHP) te kao predsjednički kandidat CHP-a na predsjedničkim izborima u Turskoj 2018., Ince je dobio nešto više od 30 posto glasova, zauzevši drugo mjesto iza apsolutnog pobjednika prvog kruga Recepa Tayyipa Erdogana, s 53 posto. Sinan Ogan, rođen 1967., turski je političar azerbajdžanskog porijekla, nominiran od strane Saveza predaka (ATA Ýttifaký), bio je član Stranke nacionalističkog pokreta (MHP). On je drugi put isključen iz stranke 2017., nakon što se vratio i dobio tužbu protiv isključenja 2015. godine. Nominirala ga je njegova Alijansa ATA za predsjedničke izbore sa prikupljenih 100 000 potpisa građana potrebnih za kandidaturu. Trenutno je nezavisni političar, manje poznat u javnosti od ostalih kandidata, bio je zastupnik u parlamentu u periodu 2011. i 2015. godine. (D.Ma.)
Antrfile
PREDIZBORNE KOALICIJE
Natjecanje na izborima odvija se između predizbornih koalicija. Koalicija Narodnog saveza (Cumhur Ýttifaký), sastoji se od vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP), Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) i Stranke slobodnih ciljeva (Hüda-Par), koja je sunitska kurdska islamistička politička stranka u Turskoj. Koalicija Stol šestorice (Altýlý Masa) sastoji se od Republikanske narodne stranke CHP, Dobre stranke IYI, Felisiti stranke SAADET, Demokratske stranke DP, Stranke demokracije i napretka DEVA i Stranke budućnosti GP. Stol šestorice u siječnju preuzima naziv "Nacionalna alijansa - Millet Ýttifaký". Koalicija Savez rada i slobode (Emek ve Özgürlük Ýttifaký), ljevičarski je izborni savez, kojeg čine Narodna demokratska stranka (HDP), Radnička stranka Turske (TÝP), Laburistička stranka (EMEP), Stranka laburističkog pokreta (EHP), Stranka socijalne slobode (TÖP) i Federacija socijalističkih skupština (SMF). Koalicija Predaka (ATA Ýttifaký), desničarski savez, proizašla od razočaranih članova MHP-a nakon što je stranka sklopila savez sa AKP-om na razini države 2015. godine. Čine je Stranka pobjede, Stranka pravde, Stranka moje zemlje i Stranka saveza Turske. Koaliciju socijalističkih snaga (Sosyalist Güç Birligi), formirale su stranka Ljevica (SOL), Komunistička stranka Turske (TKP), Komunistički pokret Turske (TKH) i Revolucionarni pokret (DH). (IFIMES/D.Ma.)
Zapad nije uspeo da obori Erdogana, zasad
Sultan na udaru
Erdogan je afirmisao Tursku kao regionalnu silu, koja više ne mora da slepo izvršava naloge zapadnih moćnika iz NATO-a, a i njegov konkurent Kiličdaroglu, ako pobedi u drugom krugu predsedničkih izbora, neće menjati tu politiku. Erdoganov najveći problem je inflacija od 60 odsto, a Kiličdaroglu nema čvrstu podršku koalicionih partnera, koji zastupaju suprotstavljene ideologije.
***
Iako veruju u pobedu Redžepa Tajipa Erdogana u drugom krugu predsedničkih izbora u Turskoj, analitičari iz Srbije smatraju da bi i Kiličdaroglu, u slučaju trijumfa, morao da zadrži sadašnju politiku - odnos sa Rusijom stavio bi u okvir prihvatljiv za SAD, a pitanje je i da li bi uveo sankcije jer je Turska zemlja koja vodi računa o svojim interesima i nikad ih ne žrtvuje.
Turska ide u drugi krug izbora nakon što je predsednik Redžep Tajip Erdogan na glasanju ostvario bolji rezultat od onih koje su predviđale ankete i ima značajnu prednost nad svojim suparnikom, ali nedovoljnu za pobedu u prvom krugu. Ni Redžep Tajip Erdogan ni opozicioni kandidat Kemal Kiličdaroglu nisu dobili 50 posto i ponovo će se suočiti 28. maja.
Srboljub Peović sa Instituta za evropske studije ocenjuje za Sputnjik da je drugi krug bio očekivan ali i da je Erdogan ipak sve iznenadio brojkom od blizu 50 odsto.
„Erdogan je ostvario mnogo više nego što su mu pripisivale ankete ali one često, baš u Turskoj, umeju da podbace. Jer, ne obuhvataju mnogo grupa ljudi kao što su dijaspora, one koji rade u državnoj birokratiji, nacionaliste, mlade i penzionere", objašnjava Peović.
Nekadašnji šef jugoslovenske diplomatije i ambasador u Ankari Vladislav Jovanović smatra da iako su mu pridavali veliku ulogu, američki predsednik Džozef Bajden nije imao uticaj na izbore u Turskoj, a ceo Zapad je izražavao nezadovoljstvo prema sve samostalnijoj spoljnoj politici aktuelnog turskog predsednika.
„Erdogan je zaslužan za mnoge stvari - reafirmisao je Tursku kao modernu zemlju, potkresao je krila ataturkizmu i vojsci koja je prisvojila pravo da bude čuvar Ataturkovih ideja i proširio i osigurao prostor za politiku da deluje nezavisno od udara vojske koji su bili veoma učestali. On je tako učinio uslugu Turskoj, jer ju je preveo iz stadijuma neizvesnosti u stadijum političke borbe. Erdogan je ušao u ove izbore sa rezultatima koji prijaju turskom individualnom i nacionalnom samoljublju, jer je Turska konačno izašla iz "kratkih pantalonica" i afirmisala se kao regionalna sila koja ume da kaže NE prvoj sili sveta i da pretvori dojučerašnjeg neprijatelja Rusiju u bilateralnog saveznika", kaže Jovanović.
Ipak, naš sagovornik naglašava da se s druge strane, Erdoganu dogodilo ono što je neupitno, a to je da vlast stari, da se haba, pa čak i ako je uspešan do kraja, jer želje za osveženjem uvek postoje. Postavlja se pitanje, kaže Jovanović, da li će Erdogan uoči drugog kruga da „izvuče nekog zeca iz rukava" i da na neki način ponovo pothrani nade i očekivanja Turaka od njegovog kontinuiteta. „Neizvesnost jeste velika, jer podrška, vidljiva i nevidljiva, koju će njegov protivkandidat dobiti od Zapada, raste neprekidno i verovatno će to povezati sa stalnim nastojanjem za daljom kompromitacijom Rusije kao međunarodnog činioca, a time i Tursku koja se navodno našla u lošem društvu", ocenjuje on.
Nikada aktuelni turski predsednik, kaže Jovanović, nije dovodio u pitanje ostanak te zemlje u NATO, naprotiv, Erdogan nije želeo da bude samo puki broj ili kao što su nekada natovci govorili, da Turska ne treba da bude „isturena karaula prema istoku", već partner sa samostalnim interesima koje će Alijansa morati da uvažava.
To će, uveren je nekadašnji šef diplomatije, karakterisati odnose Ankare sa Zapadom čak i ako pobedi Kemal Kiličdaroglu.
„Kliličdarogluove izjave o lojalnosti NATO-u date su samo u smislu izborne podrške, jer bilo kakav nadzor nad Turskom nije popularan. On će morati da se pomiri sa činjenicom da Turska nije ista kao pre 20 godina već da je samostalna regionalna sila, a da je Alijansa samo jedan od oslonaca i to uslovne prirode".
Jovanović veruje u Erdoganovu pobedu u drugom krugu, a u slučaju eventualne pobede Kiličdaroglu bi morao da zadrži dosadašnju zvaničnu tursku politiku:
„Morao bi nešto od toga da zadrži, čak i odnos sa Rusijom samo bi ih vratio u okvir koji bi bio prihvatljiv za Ameriku. Vojnu saradnju ne bi menjao ali ne bi je ni produbljivao. Ne bi previše pomogao Rusiji da izađe iz izolacije kao što je hab za naftu, a pitanje je i da li bi uveo sankcije, jer je to kontraproduktivno i za samu Tursku. Ona je primer zemlje koja veoma vodi računa o svojim interesima i nikada ih ne žrtvuje za neku veliku ideju", naglasio je nekadašnji šef diplomatije.
Kao jedno od presudnih pitanja vezanih za ove izbore jeste i ekonomska kriza koja je pogodila Tursku. Lošu vest da je inflacija gotovo 60 odsto ne može da anulira vest da je otkriven gas u Crnom moru.
Peović naglašava da Erdogan ima lek za ovu situaciju, jer je već dva puta prolazio slično, samo što se prethodnih puta to nije dešavalo u svitanje izbora.
„On je podizao kamatne stope po kojima se zadužuje država, a to znači da se povlačio novac sa tržišta što je najviše pogađalo siromašne. Zbog toga on danas traži inovativna rešenja i niko ne može da pretpostavi kakav će biti rezultat. Ono što je, međutim, jasno vidljivo jeste da se Kiličdaroglu ne izjašnjava po tom pitanju. Politički program opozicije je na 250 strana i pun je nejasnoća, jer su se spojili islamisti, liberali, prokurdi, nacionalisti. I jedino čemu on može da se nada jeste da postigne neki spasonosni aranžman sa Zapadom", rekao je naš sagovornik.
Uoči drugog kruga postavlja se pitanje kome će trećeplasirani Sinan Ogan pružiti podršku u drugom krugu s obzirom na činjenicu da je u prvom dobio 5,2 odsto podrške birača. Peović, međutim, smatra da se on neće ni oglašavati.
„Sinan Ogan je poreklom iz Azerbejdžana i igra na pantursku ulogu ali i predvodi antimigrantsku koaliciju pa mu samim tim ne odgovara ni jedan ni drugi kandidat. Veliko pitanje je na koga će igrati ali s obzirom na činjenicu da on ima intelektualnu karijeru, na čelu je Turskog instituta za spoljnu politiku možda preskoči izjašnjavanje o podršci jednom od dvojice kandidata", smatra Peović.
Istovremeno, na parlamentarnim izborima borile su se 24 stranke i 151 nezavisni kandidat. Prema poslednjim podacima, Erdoganova Stranka pravde i razvoja osvojila je 35,4 odsto glasova, dok je Kiličdarogluova Republikanska narodna stranka osvojila 25,4 procenata.
Prema mišljenju naših sagovornika zbog ovakvih rezultata ne isključuju blagu prednost u korist Erdogana iz čisto psiholoških razloga kao ni stvaranje takozvane mešovite Vlade.