Da se ne zaboravi

 

Žrtve i dželati: britanska politika prema Balkanu i Srbiji u poslednja dva veka

 

Kome zvone zvona iz Londona

 

Dva veka pogubne britanske politike prema Srbiji, jasno ukazuju da je ova stara imperija imala težnju da promeni političku mapu Balkana, ali tako da Srba nema više. Slobodno govoreći, ovaj dvovekovni imperijalni sadizam prema Srbiji i prema Balkanu (posebno onom pravoslavnom delu), doveo je do dva rata, užasnih krvoprolića, šokantnih izdaja, pučeva i revolucija. Iz svega toga, London je izvlačio ogromnu materijalnu korist, širio je svoje obaveštajne mreže i potkupljivao svaku vladu i njene ministre, kako u Kraljevini Srbiji, tako i kasnije, u vreme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i kasnije, za vreme postojanja Jugoslavije, sve do njenog sloma. Ni u novom veku, Britanska politika prema Srbiji nije bolja. Siledžijstvo Londona ne prestaje. Srećom, vremena su se znatno promenila. Britanija nije ono što je bila, a nova ruska imperija uspostavlja i nova pravila, zaključuje u svom  osvrtu na ovu istorijsku temu Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

 

Goranko Đapić

 

 

Zašto bismo se bavili britanskom politikom tokom posljednja dva stoljeća? Najjednostavniji odgovor bio bi taj da je Britansko carstvo rašireno diljem svijeta, stoljećima ranije presudno utjecalo na sudbinu Europe u cjelini. Ali tek u zadnja dva stoljeća, taj je utjecaj postao moćan faktor u oblikovanju balkanskih sudbina.

Nekako u to vrijeme Tursko carstvo je ubrzano opadalo i na površinu je izbilo pitanje diobe njenog naslijeđa. Događaji su ubrzani snažnim ustankom u Srbiji jer su ustanici zadali ozbiljne udarce Turcima i ovladali značajnim dijelom egejsko - vardarsko - moravske doline. Sve ovo se događalo u klimi potpuno uskomešane Europe i baš u vrijeme velikih sukoba uzastopnih koalicija protiv Bonaparte i sve veće moći njegovog Carstva. A tu je bio i ruski faktor. Poniklo iz reformi Petra Velikog  Rusko carstvo vrlo brzo je kročilo u obitelj velikih sila, a nakon marša Suvorova preko Alpa i ulaska u Italiju bilo je jasno da zvekir Zapada bučno odzvanja ruskom rukom. Nije samo Zapad bio uzbuđen. Turski klimavi kolos ljuljao se pod udarcima rastuće sile sa sjevera.

 

Rađanje slobodne Srbije

 

  Sve do ovog meteža, Britanija je vladajući morima kontrolirala i Stari kontinent. Njen, sve moćniji  Siti, pun novca iz čitavog svijeta,  stvorio je prvu globalnu bankarsku imperiju. Monarh i Parlament bili su farsična moć. Stvarna moć već je bila precizno koncentrirana  finansijska oligarhija. Udružena obitelj bankara stvorila je modernu Britaniju, baš onako kako će to učiniti jedno i pol stoljeća kasnije na američkom kontinentu.

  Kontinentalna politika svodila se prije Francuske revolucije na podržavanje malih feudalnih kneževina i vojvodstava uvlačeći ih u   beskonačne ratove za koje su se pozajmljivala novčana sredstva. Nakon ratova  pozajmljivalo se za održavanje ,,mira". Tom politikom gotovo sva je Europa bila dužna Londonu. Jedina ozbiljnija kontinentalna sila bila je sve trošnija bankarska monarhija.

Ali, ona je tučena na moru, a njeni posjedi su oteti  i prešli u baštinu istinskih vladalaca - bankara iz Sitija. Interesima iz Londona nije mnogo smetalo carstvo Habzburgovaca. Beč je bio garancija da se Nijemci nikada neće ujediniti i postati kontinentalna sila. Mediteran je uveliko već bio britansko more, a na istočnim obalama Britanci su već bili prisutni u Konstantinopolisu  stoljećima. Osnova britanske kontinentalne politike počivala je na sprečavanju porasta ma koje europske zemlje u respektabilnu silu. I to u svakom smislu; ekonomskom, vojnom, kulturnom i političkom. Europa je morala biti u vječitom djetinjstvu i u potpunoj političkoj impotenciji.

Samo takova Europa bila je dobra za Britance, zapravo za moderne Šajloke u Sitiju. Ta politika je osakatila Stari svijet i ubila bezbrojne njene žitelje zaustavivši njegovu budućnost za čitava stoljeća. Samo je jedan hegemon mogao biti vladajući u Europi. To je bio kao i u budućnosti - londonski Siti; nezajažljivi Rokfeleri , Rotišildi i mi

Početkom XIX stoljeća činilo se da je britanska strategija veoma ugrožena. Napoleonovo carstvo brzo je jačalo i nedugo nakon Austerlica, Tilzitskim mirom na kontinentu su postajale dvije sile - Francusko i Rusko carstvo. London nije digao ruke, daleko od toga, ali prvi put stoljetna strategija bila je dovedena u pitanje. Europa se probudila ma kako se to tumačilo. Rusija je odmah iskoristila Tilzitski mir i okrenula se ofanzivi na Tursku. Revolucija  u Srbiji bila je u svom zenitu. Počele su se stvarati institucije nove države. Sopstvenom oslobodilačkom borbom u Srbiji se rađala nova slobodna slovenska država na Jugu. Ma kako da je Prvi srpski ustanak propao u potonjim godinama, luč je upaljena i više se ni u najtežim vremenima nije gasila.

Mir u Tilzitu nije potrajao. Bankari u Londonu učinili su sve da kontinentalna blokada kojom je Napoleon nastojao da spriječi protok engleske robe u Europu bude urušena. Ruski car Aleksandar I poveo se na obećanjima da će ako naruši blokadu biti bogato nagrađen kreditima i zemljama. Sem toga činilo mu se da je francuska opasnost preblizu i da bi njegovi seljaci mogli pojmiti kako je veoma mogućno agrarnom reformom doći do svoje zemlje. Dotada u Rusiji nije bilo slobodnog seljaštva, a dinamika Petrovih reformi zadnjih decenija bila je značajno usporena. Uz britanska obećanja i najavu buđenja nove koalicije, car se oglušio o pravila kontinentalne blokade i počeo se spremati za mogućnii sukob sa Napoleonom.

A baš to je bilo ono što je Britancima bilo neophodno i spasonosno. London će u tom ratu uništiti Francusko carstvo i znatno opustošiti Rusko carstvo. Dok se jedine dvije europske sile budu uništavale, bankari iz Sitija će ponovo vratiti Europu u Srednji vijek Svete Alijanse.

 

Južni sloveni na udaru Londona

 

 Francusko - ruski rat prva je epizoda budućeg sve agresivnijeg prisustva Londona na Balkanu. Posljedice će biti brzo uočljive. Proizići će upravo iz ovog rata jednog u nizu koje će Britanija izazvati da ovom namučenom jugu kontinenta.

  Kako je Napoleon prošao u svom ishitrenom pohodu na Rusiju 1812. godine, dobro znamo. Velika Armija se istopila u strašnom povlačenju. Ali dok je još napredovala do Moskve i malo iza nje; ruski seljaci ne baš uvijek dovoljno palili su ljetinu. Moglo se reći da je sve do Moskve, Rusija bila spaljena zemlja, stanovništvo se povlačilo sa vojskom, a sav privredni život u samom srcu Rusije nije zadugo postojao. Kolike je gubitke pretrpjela Rusija?O tome je veoma malo pisao. Nema nikakvih državnih podataka ili privatnih saznanja. Sve je pokrio stoljetni zaborav. Pa ipak prostom dedukcijom doći ćemo do makar približnih podataka o razmjerama te tragedije. Poljoprivreda se dugo opravljala. Zaredom je bilo nekoliko gladnih godina. 

Vitebsk, Smolensk i Moskva su se sporo oporavljali. Većina sela bila su samo sjećanje. Privredni život bio je decenijama unazađen. Ljudske žrtve mogle su se brojati u milijunima. Rat će trajati još tri godine i kosit će još mnoge živote. Poslije Vaterloa 1815. godine, Europa je ekonomski, politički i kulturno bačena na koljena. Milijuni europljana su surovo žrtvovani na obalu britanskih interesa.

U Londonu su trljali ruke. Stara britanska politika je preživjela, Šajloci su postali još bogatiji. Pa ipak iskustvo koje je Britanija izvukla iz ove drame bilo je da više ne smije biti iznenađenja. Novi dodatak staroj strategiji mora biti nemilosrdna preventiva. To će Europu, a posebno Balkan najteže koštati.

Kada je Napoleon krenuo na Rusiju, računao je na Tursku makar da pomalo vezuje ruske snage na jugu. Srbija je ostavljena na vjetrometini. Bez ikakve ruske podrške, prosto zato što Rusija nije mogla rasipati snage i sa slabom Austrijom na sjeveru našla se pod udarom cjelokupne turske vojske. Prvi srpski ustanak pao je kao prva žrtva londonske politike u maloj i napaćenoj Srbiji. Bit će to tek najava što će ubuduće mlada srpska državnost doživjeti od te iste surove i destruktivne politike.

Premda to još nitko nije mogao naslutiti, po prvi put smo se suočili sa najstrašnijim neprijateljem koga je Srbija imala za 14 stoljeća svoje pisane povijesti. I ne samo Srbija. Svi slovenski narodi juga iskusit će do današnjih dana svu bestijalnost te politike. I ne samo Sloveni sa Juga. Svi Sloveni. Rusi će izgubiti u XX-tom stoljeću sto milijuna žitelja i svi će umrijeti nasilnom smrću. Neće manje patiti ni Nijemci, Francuzi i ostali europljani. Svi su oni umrli i još uvijek će umirati zbog politike Londona.

Zbog politike Sitija i sabora Šajloka. Sada  je pride tu i privatna država tog biranog društva tj. SAD. Ići ćemo redom, kako su djelovale posljedice jedne strašne politike. Kada je Rusija 1815. godine konačno izašla iz rata, više diplomacijom, a manje oružjem primorala je Portu da nakon Drugog srpskog ustanka prizna ograničenu srpsku državnost. Kako se zapravo bolesnik na Bosforu održao?

Prvobitno se razmišljalo da se Tursko carstvo u agoniji podijeli između europskih sila, a da se podjarmljenim kršćanima vrate njihove povijesne zemlje. Tom planu se usprotivila Britanija , a donekle i Francuska. Austrougarska se plašila da će se stvoriti na istoku nekoliko slobodnih slovenskih država , preko kojih će Rusija zaposjeti Bosfor i Dardanele.

Ipak  Austrougarska se više plašila da,,njeni" Slaveni ne budu potaknuti svojom istočnom sabraćom. Tada bi Ugarska mogla također tražiti samostalnost. Carstvo bi bilo u pitanju. Britanija nije željela da se Bečko carstvo raspadne. To bi moglo uništiti,,ravnotežu" političkih interesa po britanskoj volji. Ali zapravo su Britanci po svaku cijenu htjeli spriječiti Rusiju da dođe u posjed moreuza i to u najvećoj mogućnoj mjeri. Izlazak Rusije na Mediteran doživljavan je kao da netko tjera Britance iz svog bazena. London je tada zdušno počeo zagovarati opstanak Turske i u Europi i u Aziji. U budućnosti računali su bankari, mnogo je unosnije i izvodljivije dobijati koncesije od slabe Turske nego od snažne Rusije na toplim morima.

 

Krvoločna britanska strategija

 

Tako je kroz cijelo XIX -to stoljeće sasvim vještački održavana turska vlast na Balkanu, zarad straha od pojave nove mlade sile u europskim poslovima. Srbija će zbog takove politike višestruko trpjeti štetu. Njena državnost će ići znatno sporije, a transformacija Srbije iz levantinske zemlje u modernu srednjoeuropsku zemlju ići će sa velikim zakašnjenjem. To isto je važilo za Bugarsku i Grčku. Slavenski svijet habzburške monarhije bio je otpisan, a Crna Gora je tolerirana jer je bila isuviše mala.

Tako je prošlo XIX stoljeće koje moramo smatrati bez obzira što je na njegovom kraju ispunjen nacionalni cilj Srbije bar na području stare Despotovine; kao u osnovi izgubljen vijek. Posljedice će se dugo osjećati, a osjećaju se i danas.

Kada je 1871. godine palo Francusko carstvo, odjednom je na Europsku i Sovjetsku scenu stupila Njemačka. Pobjednica u ratu Pruska, ujedinila se sve do Rajne i iza u Alzasu i Lataringiji u Drugi Njemački Rajh. Mlada, snažna i poduzetna nacija brzo je krenula vrtoglavu industrijalizaciju i proboj u svim drugim ekonomskim i kulturnim područjima. Njen umni i dalekovidi kancelar i pravi tvorac Oto fon Bizmark, brzo je shvatio i veoma naglašavao da je od presudnog značaja da se uspostavi snažna i postojana suradnja sa Rusijom. Samo tako, dobro je to znao mudri kancelar jednom za svagda će biti uklonjena štetna i destruktivna britanska politika. Doba usitnjene i jalove Europe bliži se kraju. Samo trajan mir i suradnja dvaju najvećih i najodgovornijih sila na starom kontinentu mogu ovom donijeti umjesto sukoba stvaralački mir. Mogućna je renesansa našeg starog svijeta baštinika grčko- rimsko - kršćanske kulture.

Činilo se da se otvaraju potpuno nove perspektive za jednu slobodnu Europu suradnje i prosperiteta. Jednom riječju za jednu Europu kao federaciju slobodnih država. U budućnosti treba očekivati daljnji napredak nauke i tehnike, a shodno tome i mogućnost ozbiljnog dijaloga na način kojim će se ubuduće rješavati problemi.

Tada se odjednom rađa Antanta. Kako je nastala i šta joj je zapravo cilj? Formalno, prijedlog je bio proizvod dogovora Londona i Pariza. Cilj je tobože bio očuvanje stabilnosti u svijetu (očuvanje kolonijalnih carstava) i ,,sprečavanje narušavanja mira" u Europi ( piši- britanskih bankarskih interesa).

Pravi cilj je već 80-tih godina XIX stoljeća projiciran u londonskom Sitiju. U osnovnim crtama on izgleda ovako: uvući Rusiju u Antantu lažnim obećanjima o moreuzima i o  Konstantinopolisu.

Otpočeti europski rat radi očuvanja kolonije, uništiti u potpunosti Njemačku i sračunato je barbarizirati, težište rata podvesti pod što silovitije rusko-njemačko međusobno uništavanje,  izazvati kaos i revoluciju u Rusiji, dodatno oslabiti i Francusku, otvoriti prostor za mogućnu intervenciju SAD, potpunu iznuriti Rusiju u građanskom ratu, iznurenu Rusiju što je mogućno prije u nacionalnom smislu bez ostatka dezintegrirati, u ruskom haosu veoma prorijediti stanovništvo , osobito demografski najaktivniji živalj, negdašnju Rusiju pretvoriti u niz malih kvazi državica i potpuno ih staviti pod kontrolu, Europu, temeljno oslabljenu nakon svega svesti na stanje prije Francuske revolucije, ekonomski potpuno stvoriti kreditnu zavisnost, sačuvati skraćenu Austrougarsku, Srbiju, potpuno iznurenu i demografski obogaljenu smanjiti i ukloniti kao regionalnu silu i produženu ruku Rusije...

 

 

Otvoreno protiv Rusije

 

Pa, koliko su autori ovog užasa uspijeli u svemu? U mnogo čemu su uspijeli. U životu kako nas uči povijest nikada nije onako kako želimo. Europa se jedva održala. Njemačka je unakažena, a Francuska fatalno iznurena. Rusija se urušila do dna pakla , ali je nekako preživljela kao sasvim nova zemlja. Njen razvoj nadalje će biti duga i sasvim druga povijesna priča. Rodio se SSSR, prva zemlja socijalizma na šestini zemaljskog kopna. I tako SSSR je preživio i Drugi svjetski rat i postao je jedna od supersila igrajući jednu od ključnih uloga u poslijeratnom svijetu. Konačno se urušio. Danas je to opet Rusija, ali i ona se održala kada je London mislio da je upravo pred raspadom. Izdržljivost, žilavost, sjećanje na Imperiju? Najvjerojatnije od svega pomalo.

Sjedinjene države postale su čuvar podijeljene Europe. Podružnica je stalno na zadatku.

Srbija je na razmeđi dva stoljeća, uprkos nasljeđu kročila krupnim koracima u XX stoljeće. Postala je najsnažnija sila jednog slobodnog slavenskog naroda na Balkanu. Razbila je Osmane i protjerala ih iz gotovo cijele Europe. To je platila strašnom cijenom. Čitava generacija najboljih je iščezla. Nije samo vojska iskrvarila, stradao je narod i u ratu i u okupaciji.Privredno zemlja je uništena.

Pod pritiskom SAD i osobno Vudro Vilsona formirana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Čini se da je Britanija željela sabotirati Krfsku deklaraciju i nije joj bilo pravo da svi Srbi žive u jednoj državi. To je zahtijevalo da se razbije Austrougarska na koju je Britanija računala kao na važnu kariku u svojoj balkanskoj politici. Na koncu je Britanija nevoljeno morala prihvatiti Kraljevinu SHS.

Još dvadesetih godina Britanci su uprkos zvaničnog savezništva potkopavali novu državu, a ima indicija da su učestvovali u stvaranju i ohrabrivanju hrvatskog separatizma. Jednom riječju, nikako nisu željeli jedinstvenu slavensku zemlju na Balkanu.

Uvijek su bili podozrivi, smatrajući Slavene u nekoj budućnosti ruskim satelitima i mogućim izvršiocima njihovih imperijalnih planova. Rusofobiju možemo slobodno smatrati jednom od konstanti londonske politike. Podružnica u Njujorku u potpunosti dijeli sve namjere i ciljeve bratskog Sitija. Zapravo sve se više radilo o jednoj moći.

Uskoro će to srpski narod na najgori način osjetiti na svojoj koži. Još za vrijeme Solunskog prodora srpska i francuska vojska uz sudejstvo sa britanskim snagama spremali su operaciju eksploatiranje srpskog proboja. Srbi i Francuzi na Zapadu i u centru, a Britanci na istoku frontnog pojasa. Svi su krenuli naprijed. Britanci su ostali na položajima oko Dojrana. Bugari su ubrzano prebacili snage na Zapad da zatvore brešu. Samo ogorčenom borbom Bugari su odbačeni, a breše je još i povećana. To je veoma koštalo srpsku vojsku i izazvalo bijes glavnokomandirajućeg Franša- de- Perea. To nije bio usamljen primjer.

Britanska neiskrenost susretala se na svakom koraku. Prvo, bili su protiv Solunskog fronta i veoma su energično 1915. godine insistirali da se Bugarskoj na štetu Srbije ispune zahtjevi, kako bi ona tobože prišla Antanti. Ti su zahtjevi direktno zadirali u srpski suverenitet. Pa ipak treće ratne godine, iskrpljenoj vojsci i izbjeglom narodu nakon novog odbijanja bugarskih zahtjeva stavili su ultimatum - ili uzmi, ili ostavi.

Zlovolja ih nije napuštala, pa su opstrukcijom omogućili Bugarima da presijeku povlačenje ka Solunu. Kada su do jučer favorizirani Bugari presjekli i posljednji prolaz, ništa nisu učinili da pomognu svojim ,,saveznicima". Vojska i narod morali su krenuti preko Albanije. Bilans te golgote dobro je poznat. Gotovo četvrt milijuna vojnika i još toliko izbjeglica nikada nisu vidjeli Solun. Da se samo podsjetimo; da su obećali Rusiji  Bosfor, Dardanele i Konstantinopolis, ako priđe Antanti. Još 1914 i 1915. godine, dok su Samsonov i Brusilov krvavili, a cijeli Istočni front bio živa rana, Britanci su se iskrcali na Galipolju i time nimalo skriveno pokazali koliko ozbiljno misle da ispune obećanje zarad kojega je Rusija tako strašno krvarila.

 

Britanci i 27. mart 1941

 

U povijesti i jedne i druge Jugoslavije, malo je reći da obiluje kontroverzama.Prvo je nakon 27. marta 1941. godine, Jugoslavija pod neposrednim utjecajem Britanije i njenih tajnih službi ušla u konflikt sa Njemačkom vojnim prevratom. Čim je rat počeo vinovnici su posjedali u avione i pobjegli u Kairo, a kasnije u London.

Drugo, povijesno još nije razjašnjeno kako su i zašto Britanci doveli Tita na vlast i njegov pokret proglasili za jedini autofašistički aktivan pokret i Jugoslaviji.

Kada je Hitler došao na vlast 1933. godine. Odnos snaga se ozbiljno počeo mijenjati u Europi. Kraljevina Jugoslavija se našla strategijski u sve težem položaju. Kada je 1938. godine Hitler ušao u Beč, bilo je jasno da je to samo početak. Komadanje Čehoslovačke i Minhenski sporazum jasno su pokazali državnom vrhu Kraljevine da je država sve usamljenija, te da može biti žrtvom, a da jedva može računati na pomoć izvana. Nakon diobe Poljske i početka Drugog svjetskog rata knezu Pavlu postalo je jasno da je država apsolutno ugrožena.

Gotovo sve države na njenim granicama imale su pretenzije na njene teritorije. Kada je u proljeće 1940. godine počela njemačka oluja na Zapadu, Francuska je izdržala koliko i Poljska, a Britanci su pod nerazjašnjenim okolnostima utekli kod Denkerka.

Hitler, osobno ističe da je britanski bijeg on dopustio ne bi li nekako stvorio atmosferu za pregovore. Kasnije je to nazvao jednom od svojih grešaka. Sada je Beograd znao da nema izgleda da dobije ma kakovu pomoć sa strane. Pad Francuske uzbudio je , uplašio i političke i vojne vrhove. Sam Pavle nije imao iluzije. Znao je da bi raspad zemlje bio fatalan po srpski narod u najvećoj mjeri. Svuda je muklo odzvanjao preteći separatizam. Čekala se samo prilika.

Tada je na scenu stupio Hitler. Njemu, obzirom da je plan ,"Barbarosa" još samo čekao povoljno proljećno vrijeme nimalo nije odgovaralo petljanje sa Jugoslavijom i  razbijanje Vermahta po balkanskim brdima.

Sve su snage za udar na Rusiju bile na položajima. Nijemci su bili zainteresirani za ekonomsku suradnju i stabilnost u Jugoistočnoj Europi. Konačno 25. marta 1941. godine Knez - namjesnik je prelomio. Otišao je u Obersaleberg zajedno sa premijerom Cvetkovićem i potpisao pristup Jugoslavije Trojnom paktu. Do tada Njemačka je već bila najveći ekonomski partner Jugoslavije. Najveći dio izvoza, prije svega sirovine, ruda i namirnica išao je u Njemačku. Otuda su stizale mašine i tehnička roba, pa čak i borbeni lovci , "Meserršmit".

Bitno u pristupu paktu što se Jugoslavije tiče, bilo je sadržano u tajnim preambulama. Jugoslavija po njima nije bila u obavezi da šalje svoje snage van svojih granica.

Njemačka vojska niti na kopnu, niti u zraku nije imala pravo prolaza. Potom su tu bila akta od privrednog značaja, nakon kvote u razmjeni. Praktično, to je bio u osnovi ugovor o neutralnosti. Dotada, Hitler ni sa kim nije potpisao takav ugovor. Samo što se knez Pavle vratio i otsjeo na Brdu kod Kranja, počeli su nemiri i manifestacije u Beogradu. Svuda se tražio opoziv ugovora i odlazak vlade. U toku 27. marta 1941g.masovne manifestacije stopile su se sa vojnim udarom. Knez Pavle je uhapšen po povratku iz Slovenije u Topčideru. Pučisti, generali Dušan Simović i Bora Mirković ubrzo su proglasili maloljetnog prestolonasljednika Petra II Karađorđevića kraljem Jugoslavije. Formirana je vlada koja je uglavnom još iščekivala reakcije. Hitler je bio konsterniran. Planirani mir na Balkanu je odbačen. Data su stroga naređenja za kažnjavanje Beograda.

 

Britanski projekat: ubijanje Srbije i slom kraljevine Jugoslavije

 

Dalje se manje - više zna. Aprilski rat je značio momentalni slom države.Kraljevina Jugoslavija je za dvanaest dana rata bila prisiljena na kapitulaciju. Potom je razbijena na okupacione zone, a područje Hrvatske i Bosne izuzev Jadranske obale proglašeno je Nezavisnom državom Hrvatskom. Preludij za još jedno veliko stradanje Srba bio je pripremljen.Svakako, neće samo Srbi biti žrtve, rat će pomesti i druge. I tako je Jugoslavija prestala postojati. Sami pučisti su sa aerodroma u Podgorici i Nikšiću ušli u avione i ubrzo iza sebe ostavili zemlju u ratu sa izvjesnošću goleme tragedije. Što se zapravo dogodilo?

Britanci su u Grčkoj držali dvije australske, dvije novozeladske i dvije britanske divizije i nekoliko oklopljenih brigada uz značajno zrakoplovstvo. Njemački upad iz Bugarske preko Haliakmona natjerao je grčke snage na povlačenje. Položaj Saveznika postajao je neodrživ. Britanci su se ubrzano povlačili i zbog sve teže situacije u Sjevernoj Africi jer je na scenu stupio Romel.

E, pa Britanci su se sjetili! Pogurat će puč, narod će emotivno reagirati i stvorit će se pometnja! To će natjerati Nijemce na intervenciju. Jugoslovenska će neutralnost biti prošlost. Nijemci će se svakako danima baktati sa Srbijom. To će pomoći da se britanske snage izvuku iz Grčke.

Jugoslavija će se doduše naći u golemim nevoljama, ali to će biti njen problem. Bubnjari nevolje, pučisti ništa neće čuti od rada avionskih motora. Slijetit će se u Kairu.

Ovo bi bila gruba šala, ali nije. To je istina. Tragedija Srbije bila je očigledna. Okupacija je bila nesmiljena. I od jednog i od drugog  antifašističkog pokreta očekivalo se  da se žestoko bore. Širom bivše države ljudi su pucali jedne na druge. Poznato je da su okupatori imali najmanje žrtava.

Veoma brzo, glavna osobina rata bio je bratoubilački rat. Bilo da je vjerski ili čisto građanski.

Ono što nas zanima je kako su to Britanci već od 1943. godine. Otvoreno počeli da favoriziraju Tita. To nije bila slučajnost, još manje je uvjerljivo objašnjenje da su uvijek pružali podršku efikasnom otporu u borbi protiv fašističke opasnosti. Upravo kada su 1944. godine najintenzivnije podržali Tita, rat je već bio u završnoj fazi i to nisu bile godine kada je Britanija donijela nešto pušaka i još manje topova iz Denkerka.

Zapravo, podrška Titu bila je priprema za budućnost. Zanimljivo je da su Britanci ispoljili ovako veliku ljubav prema Titu poslije konferencije u Teheranu, a posebno poslije Jalte. Zašto? Odgovor ćemo naći upravo u vremenu koje će doći. Odgovor glasi : "Tito je bio britanski čovjek".

Ako on kao komunista pobjedi na cijeloj jugoslovenskoj teritoriji, on će biti i vođ cijele Jugoslavije. Nacionalne srpske snage mogu pobijediti samo u Srbiji. A upravo je to razlog da moraju biti osuđene na iščeznuće. Samo vođa koji ima kapacitet da drži cijelu Jugoslaviju dobit će podršku Britanije i cijelog Zapada. Kada Tito bude gospodar situacije on kao autohton komandant, bit će prepreka da po Jalti Sovjetski Savez dobije 50 odsto jugoslovenskog prostora. Prosto zato što komunista Tito gospodari prostorom od bugarske granice do Alpa. Staljin može biti bliži Zapadu. Ali, ako je Tito upravo britanski čovjek, onda on kao nezavisni komunista jednog dana odbije da dijeli svoju komunističku državu. To znači da Rusi u ime socijalizma od Slovenije do Makedonije neće dobiti ništa istočno od rijeke Bosne i zapadno od Splita. U svakom slučaju dobit će podršku i svaku mogućnu pomoć Zapada. Da li je  tako bilo? Naravno, se sjetiti kako je to izgledalo 1948. godine.

  Tako je radila Britanija, odnosno londonski Siti. Kada SSSR više nije bio supersila i kada je došlo doba svekolike krize ruskog prostora, državni bankari  i njenoj podružnici nije više trebala Jugoslavija. Štaviše, smetala je i oduševljeno je u najboljoj Britanskoj političkoj tradiciji usitnjena i još to nije dovoljno.

  Onako kako smo 1941. godine izigrani i odbačeni, tako smo izigrani i odbačeni pola stoljeća kasnije. Da li je na djelu ista rusofobija? Na pragu svjetskog gospodstva društvo iz Protokola čini sve da konačno stigne do cilja.Vodi se tiha, ali titanska borba za spas našeg europskog doma i naše rase i kulture. Mir na Balkanu postat će stvarnost, tek kada zavlada u cijelom našem domu.

Od najvećeg je značaja da znamo tko nam je izvorni neprijatelj i kakovim se sredstvima  služi. I da se njegova htijenja kose sa svim osnovnim principima naše rase, kulture i budućnosti. Malo zla i malo dobra zajedno može proći. Mnogo zla i malo dobra, nikako ne može proći.