Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (3)

Uništavaju se ćuteći

Evropa čini samoubojstvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

U članku naslovljenom "Ne razglabajmo o imigraciji nego posijmo sjeme integracije", tadašnji konzervativni londonski gradonačelnik Boris Johnson (Džonson) ovako je komentirao popis stanovništva: "Moramo prestati jadikovati o pucanju brane. To je gotova stvar. Sad ne možemo učiniti ništa nego proces apsorpcije učiniti što probavljivijim."25 Sunder Katwala iz ljevičarskoga trusta mozgova Britanska budućnost na popis je odgovorio u sličnome tonu, rekavši: "Pitanje želite li da se to dogodi ili ne želite podrazumijeva da imate izbora te da biste mogli reći 'okanimo se raznolikosti'." Ali on je bio uvjeren da to nije moguće: "Takvi smo i to je neizbježno."26

Možda su obojica imala pravo i jednostavno su rekli ono što bi rekao svaki političar upućen u stanje. Ali u tonu takvih primjedbi ipak ima nešto hladno. Primjerice, nedostatak osjećaja za to da tamo vani ima ljudi koji se ne žele jednostavno "pomiriti s tim", kojima se ne sviđa promjena njihova društva i nikad je i nisu željeli. Doista, kao da ni Johnson niti Kawala nisu zamijetili da ima i onih gnjevnih zbog činjenice da su vodeće stranke postupale toliko različito od javnoga mišljenja. U najmanju ruku nijednome od njih nije sinulo da u takvim izjavama ima nešto politički posve diskvalificirajuće. Ne samo da se tako nameće konačnost procesa koji nam se, zapravo, i dalje odvija pred očima, nego se pritom usvaja ton kojim se obično obraća nekoj revanšističkoj manjini, a ne glavnini glasačkoga tijela.

U mjesecima kad su se pojavila inzistiranja da se narod "pomiri s tim", anketa YouGova pokazala je da 67 posto britanske javnosti misli kako je imigracija u proteklome desetljeću za Veliku Britaniju bila "loša stvar". Samo je 11 posto smatralo da je bila "dobra stvar".27 Anketa je uključivala glasačke većine svih triju vodećih stranki. Anketa za anketom i prije i poslije toga davala je iste rezultate. Osim što je rutinski imigraciju stavljala na prvo mjesto po zabrinutosti, većina glasača u Velikoj Britaniji redovito je smatrala da imigracija zbog prevelikog broja pridošlica loše utječe na javne službe i stanovanje, ali i da šteti nacionalnom identitetu.

Naravno, politički poriv da se "povuče crta" i ne počne s "igrama optuživanja" pobuđuje mogućnost da su, zato što nizašto nisu odgovarali, političari možda spremni - poslije odgovarajućih zaklinjanja - na ponavljanje istih pogrešaka u budućnosti. Do 2012. vođe svih velikih stranaka u Velikoj Britaniji priznali su da je imigracija prevelika, ali su istodobno također inzistirali da se javnost "pomiri s tim". Nitko nije imao jasnu - ni, kako se pokazalo, djelotvornu - politiku promjene smjera. Ankete javnoga mnijenja nameću zaključak da je propuštanje bilo kakva djelovanja protiv problema imigracije jedan od glavnih razloga narušavanja povjerenja glasačkog tijela prema njegovim političkim predstavnicima.

Ali nisu samo političari ti koji ne mogu govoriti o pitanjima koja muče većinu javnosti. U noći objave rezultata popisa stanovništva iz 2011., u BBC-jevoj vodećoj političkoj emisiji Newsnight vodio se razgovor o toj temi, a tri četvrtine sudionika bilo je iznimno zadovoljno rezultatima popisa i u njima nisu vidjeli nikakve razloge za zabrinutost.

Tom je prilikom filozof A. C. Grayling, i sâm iznimno uspješan doseljenik iz Zambije (u to doba Sjeverne Rodezije), o rezultatima popisa rekao sljedeće: "Mislim da je, sve u svemu, rezultat vrlo dobar, toliko da ga valja proslaviti." Kritičarka i dramatičarka Bonnie Greer, također vrlo uspješna doseljenica (iz Amerike), složila se da je riječ o vrlo pozitivnoj stvari te je, poput Borisa Johnsona, rekla: "Ne može se zaustaviti."28 Tijekom razgovora prevladavao je ton u skladu sa stavom "valja se priključiti toku". Možda je iskušenje da se u toj raspravi "priključi toku" toliko jako jer je cijena neprihvaćanja konsenzusa jedinstveno visoka. Ako se u emisiji o državnom proračunu ne složite s većinom, mogu vas optužiti za nepoznavanje financija ili za loše tumačenje raspoloženja javnosti. Ali kad je riječ o imigraciji, samo priznavanje prevladavajućeg raspoloženja javnosti, da i ne spominjemo neku konkretnu izjavu o tome, znači izlaganje riziku od gubitka reputacije, karijere i izvora prihoda.

Ipak, izgubljen u pomodnom konsenzusu londonskog studija, gotovo se uopće nije čuo stav većine ljudi koji su gledali emisiju, stvarnoga svijeta o kojemu kao da je u javnosti rijetko tko želio razgovarati. Dobre su strane imigracije uvijek poželjna tema: samo njihovo priznavanje ukazuje na otvorenost, snošljivost i širokogrudnost. Ali makar naznaka priznavanja loših strana imigracije, da o konkretnom izražavanju i ne govorimo, znači prizivanje uskogrudnosti i nesnošljivosti, ksenofobije i jedva prikrivenog rasizma. A sve to gotovo posve sprečava otvoreno iznošenje stava većine javnosti.

Jer čak i ako smatrate - poput većine - da je nešto imigracije dobra stvar i čini zemlju zanimljivijom, iz toga ne slijedi da je više imigracije bolje. Niti to znači - koliko god dobrih strana bilo - da ne postoje loše strane koje bi trebalo biti jednako lako iznositi bez optužbi za zlonamjeru. Naime, masovna imigracija ne donosi istu razinu dobrobiti društvu povećanjem broja useljenika. Ako je moguće hvaliti imigraciju kako nas u cjelini obogaćuje, trebalo bi također biti moguće objasniti proces zbog kojeg nas je na neki način osiromašila, ponajprije uvođenjem ili ponovnim uvođenjem kulturoloških problema s kojima se možda nikad nismo htjeli suočiti.

U siječnju prije objave rezultata popisa stanovništva iz 2011. banda devetorice muslimana - sedmorice pakistanskoga podrijetla i dvojice iz sjeverne Afrike - proglašena je krivom i osuđena u londonskom Old Baileyju* zbog seksualne trgovine djecom u dobi između jedanaest i petnaest godina. Tom je prilikom jedna od žrtava prodana u moderno ropstvo bila djevojčica od jedanaest godina koju je "vlasnik" zlostavljač žigosao svojim inicijalom: "M" kao Muhamed. Na sudu je izjavio da ju je žigosao "kako bi je učinio svojim vlasništvom i zajamčio da svi znaju za to". To se nije dogodilo negdje u saudijskoj ili pakistanskoj zabiti, čak ni u sjevernim gradovima koje kao da je većina zemlje gotovo zaboravila i u kojima se u istom razdoblju dogodilo mnogo sličnih slučajeva. To se između 2004. i 2012. zbivalo usred Engleske, u okolici Oxforda.

Nitko nije mogao tvrditi da se grupna silovanja ili zlostavljanja djece događaju samo među doseljenicima, ali razvojem određenih tipova grupnih silovanja djece ukazalo se - što je potvrdilo i istraživanje koje je poslije toga naručila vlada29 - na specifične kulturološke zasade i stavove nekih doseljenika. Među njima bili su i predsrednjovjekovni stavovi o ženama, posebice nemuslimanskim ženama, drugim religijama, rasama i spolnim manjinama. Strah od optužbi za "rasizam" zbog isticanja takvih činjenica te mali, ali otrežnjujući broj karijera poput one Raya Honeyforda koje su javno uništene jer je rekao mnogo manje, značio je da su trebale proći godine da takve činjenice isplivaju na svjetlo dana.

To ima užasavajuć utjecaj daleko izvan televizijskih studija, i to s mnogo ozbiljnijim posljedicama. Kad su slučajevi grupnog silovanja došli na sud, bilo je to protivno savjetima policije, savjetnika i socijalnih radnika, za koje se u velikom broju pokazalo da takva zlodjela useljeničkih bandi nisu prijavljivali zbog straha od "rasizma".

Njih su slijedili mediji, izvještavajući eufemizmima kao da pokušavaju spriječiti javnosti da izvuče ikakve zaključke. I tako su u slučajevima poput onoga oxfordskog, bande nazivane "azijskima", premda su gotovo isključivo bile sastavljene od muslimana pakistanskoga podrijetla. Činjenica da su žrtve bile odabrane baš zato što nisu bile muslimani na sudovima se rijetko spominjala, baš kao što su o njoj rijetko govorili i mediji. Umjesto da svoj posao obave bez straha ili pogodovanja, policija, državno odvjetništvo i novinari ponašali su se kao da im je posao posredovanje između javnosti i činjenica.

Naravno, ništa se od toga nikad ne spominje u nijednoj "prihvatljivoj" raspravi o imigraciji. Uvođenje grupnog silovanja kao teme u BBC-jev razgovor o imigraciji bilo bi poput spominjanja bestijalnosti u dokumentarcu o bolesnim kućnim ljubimcima. Razgovarati se može samo o dobrim i lijepim stvarima, a loše se ignoriraju. Pritom se ne gube samo oštriji dijelovi rasprave nego i blaže, svakidašnje brige ljudi: ne samo prijave barbarskih slučajeva policiji nego i jednostavna žalost zbog činjenice da je društvo u kojemu su odrasli promijenjeno bez ikakva obzira prema mišljenju većine.

Druga stvar izgubljena u ugodnom, konsenzualnom ozračju razgovora u stilu Newsnighta je bilo kakvo pozivanje na ono što smo običavali nazivati "našom kulturom". Kao i uvijek, u beskrajnom slavljenju raznolikosti najveća je ironija da si takvo slavlje ne može priuštiti kultura koja je potaknula tu raznolikost. U svim političkim i medijskim reakcijama na popis stanovništva iz 2011. ponovno naziremo samo različite postaje na putu prema neizbježnom samouništenju.

Nevjerojatno je i da u razdoblju tako izvanrednih promjena koje su se tijekom nekoliko desetljeća zbivale u Britaniji netko može reći: "To nije ništa novo." Taj se argument čuo i diljem Europe, ali u Velikoj Britaniji ga se danas obično čuje u sljedećem obliku: "Britanija je uvijek bila mješavina ljudi različitih rasa i etničkog nasljeđa. Još i više, mi smo nacija imigranata." Tako je, primjerice, pisalo u dobro prihvaćenoj knjizi o imigraciji Roberta Windera objavljenoj tijekom Blairovih godina koju se često iskorištavalo za obranu vladine politike. Među ostalim, autor knjige napisao je da "smo svi doseljenici: to jednostavno ovisi o tome koliko daleko u prošlost pogledate". Knjiga je također tvrdila da je Britanija oduvijek "nacija mješanaca".30 Barbara Roche je u razgovoru održanom 2011. u londonskom East Endu rekla nešto slično: "Kad razmišljamo o imigraciji ili migracijama, lako dolazimo u iskušenje misliti da je riječ o nečemu što se dogodilo u devetnaestome stoljeću. S majčine sam strane Sefardica, što znači da su neki članovi moje obitelji ovamo stigli jako davno. Ali nekako volimo misliti da su migracije nešto mnogo novije - ako ne iz devetnaestoga stoljeća, onda svakako poslije Drugoga svjetskog rata. Ništa nije dalje od istine. Uvijek sam smatrala da je Velika Britanija zemlja doseljenika."31 Naravno, gospođa Roche slobodno može biti uvjerena u to. Ali to ne znači da ima pravo.

Do druge polovice dvadesetoga stoljeća broj useljenika u Veliku Britaniju bio je gotovo zanemariv. Za razliku od, primjerice, Sjedinjenih Američkih Država, Britanija nikad nije bila "nacija imigranata". I premda je uvijek bilo nešto ljudi koji su se doseljavali, masovna imigracija gotovo da i nije bila poznata. Zapravo, bila je tako nepoznata da bi se o njoj, kad bi se dogodila, govorilo još stoljećima. Kad se raspravlja o današnjoj migraciji u Veliku Britaniju, može se očekivati da će netko spomenuti hugenote - protestante koji su bili prisiljeni pobjeći od progona u Francuskoj i kojima je engleski kralj Karlo II. 1681. ponudio utočište.

Primjer hugenota mnogo je važniji nego što se na prvi pogled čini. Prvo, jer je usprkos bliskosti kultura i religije francuskih i britanskih protestanata toga doba trebalo proći nekoliko stoljeća da se hugenoti integriraju u Britaniju, a mnogi se i danas smatraju potomcima hugenota. Ali druga istaknuta činjenica o hugenotima - i razlog zbog kojeg ih se tako često spominje - stvar je brojeva. Naime, smatra se da je u Veliku Britaniju poslije 1681. stiglo oko 50 000 hugenota, što je za to doba posve sigurno bio golem broj. Ali i to je krajnje neusporedivo s masovnom imigracijom koju je Britanija doživjela posljednjih nekoliko godina.

Od razdoblja Blairove vlasti naovamo, u Veliku Britaniju je broj doseljenika usporediv s brojem hugenota pristiglih u sedamnaestom stoljeću dolazio ne samo jednom u povijesti nacije, nego svaka dva mjeseca. A ljudi koji su stizali sigurno nisu bili francuski protestanti. Drugi često spominjani primjer u obranu "nacije imigranata" je 30 000 Azijaca koji su početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća stigli iz Ugande kad ih je Idi Amin istjerao iz te zemlje.

U britanskome sjećanju na taj se jednokratni priljev obično gleda s ponosom i pozitivnim osjećajima, ne samo zato što je riječ o dokazivoj ograničenoj pomoći ljudima u velikoj nevolji, nego zato što su ugandski Azijci koji su došli u Veliku Britaniju nerijetko vrlo opipljivo i sa zahvalnošću pridonosili javnome životu. U godinama poslije 1997. u zemlju je isti taj broj ljudi, njih 30 000, dolazio svakih šest tjedana.

Kretanja ljudi posljednjih godina - čak i prije europske imigracijske krize - posve su drukčije kvantitete, kvalitete i konzistencije od svega što se ikad prije događalo. Ali usprkos tome, jedan od najpopularnijih načina da se prikriju goleme promjene u posljednjim godinama tvrdnja je da se u prošlosti već zbivalo nešto slično. Jedna od prednosti takvog argumenta je da smo se s problemima koje je uzrokovala današnja migracija već susretali u prošlosti - i pobijedili ih. Taj argument lažno govori da su tekući problemi zapravo normalni. Ali revizija prošlosti samo je još jedan pokušaj argumenta o postupnim neizbježnim promjenama. Poslije se pojavio niz implicitnih i eksplicitnih tvrdnji koje na masovnu imigraciju reagiraju pretvaranjem da prijemna zemlja nema kulturu ili da su joj kultura i identitet tako slabi, istrošeni ili loši da čak i ako nestanu, za njima ni ne treba tugovati.

Evo ponovno Bonnie Greer na Newsnightu: "Uvijek postoji taj osigurač, izgovoren ili neizgovoren, da postoji nešto što nazivamo britanskim identitetom. To mi uvijek zvuči tako zanimljivo. Mislim da je jedna od genijalnosti Britanaca - biti Britancem - to što nemaju tako čvrstu definiciju identiteta kakvu imaju Amerikanci." Teško je zamisliti neki drugi dio svijeta u kojem bi takva tvrdnja bila prihvatljiva, pogotovo iz usta imigranta: vaša je kultura uvijek bila takva - zapravo nikad nije ni postojala. Da netko tako što kaže u Chicagu, rodnome mjestu Bonnie Greer - pa još na glavnome televizijskom kanalu - vrlo vjerojatno to ne bi tako pristojno primili kao što se zbilo na Newsnightu.

U doba masovne imigracije česti su bili i mnogo okrutniji primjeri tog argumenta. Godine 2006. Channel 4 snimio je dokumentarne "100 % englesko". U tom su filmu skupini bijelih Britanaca koje su očito smatrali rasistima - među njima i Normanu Tebbitu, odanome kolegi iz vlade Margaret Thatcher testirali DNK.

Rezultati testa zatim su iskorišteni kako bi se dokazalo da su svi sudionici zapravo "stranci". Rezultati su pobjedonosno predočeni svima podvrgnutima testu kako bi ukazali na sljedeći zaključak: "Vidite, svi smo mi, zapravo, stranci. Zato se ne treba zabrinjavati oko imigracije ili nacionalnog identiteta." Ponavljam, nitko ne bi bio toliko nepristojan da tako što učini na bilo kojoj drugoj skupini ljudi. Ali za britanske i europske narode kao da su počela vrijediti druga pravila. Sva su, zapravo, bili načini hvatanja u koštac s promjenom koju se ne može zaustaviti, pa je valja riješiti promjenom razmišljanja u zemljama domaćinima.

Slijedi još jedno, ozbiljnije pobijanje koje kaže da naše društvo zaslužuje takav oblik uništenja. "Znate li što su učinili bijelci?" pitaju. "A osobito vi Europljani? Putovali ste po cijelome svijetu, živjeli u brojnim zemljama, opljačkali ih te pokušali izbrisati njihove kulture. Sad to morate platiti. Stigla vas je karma." Romanopisac Will Self (danas profesor Suvremene misli na Brunclovu sveučilištu) upotrijebio je upravo tu vrstu napada na BBC-ju, istoga tjedna kad je objavljen popis stanovništva 2011.

U glavnoj političkoj emisiji prvoga programa BBC-ja Question Time izjavio je: "Do Sueske krize... većina je smatrala da biti Britanac znači odlaziti u prekomorske zemlje, pokoravati crne i smeđe ljude te im uzimati sve što imaju i plodove njihova rada. Britansko Carstvo bilo je bit britanskog identiteta. Sad su brojni političari pokušali uskrsnuti tu ideju, ali bez većeg uspjeha."32

Ostavljajući po strani tvrdnju da su svi političari posljednjih godina pokušali obnoviti Britansko Carstvo, u tome razabiremo izvorni i neskriveni glas osvete. Pokazujući da takav instinkt nadilazi rasne ili vjerske granice, a može jednako lako biti samopotaknut ili usmjeren prema drugima, nameće zaključak da ovom prilikom Velika Britanija mora biti jedinstveno kažnjena za svoja djela u prošlosti. Posljedice tog argumenta iznimno je vrijedno razmotriti. Jer ako je to makar i djelimice razlog za nedavnu transformaciju naše zemlje, onda ono kroz što prolazimo nije slučajno ili jednostavno nemar na granicama nego hladno i namjerno djelo nacionalne sabotaže. Na stranu motivi, time se također nameću najvažnija pitanja o kojima naši političari i dalje ne žele govoriti: Koliko će to još trajati? Približavamo li se kraju transformacije? Ili smo tek na početku?

Popis stanovništva 2011. ponudio je odličnu priliku da se o tome počne govoriti, ali ta je prilika, baš kao i sve ostale rasprave o imigraciji od Drugoga svjetskog rata, nažalost propuštena. Ne samo da nije ponuđen nikakav odgovor, nego je i postavljeno premalo važnih pitanja. Primjerice, u atmosferi samozadovoljstva koja je pratila takav razvoj događaja nitko nije postavio sljedeće pitanje:

Ako je činjenica da su "bijeli Britanci" danas manjina u vlastitu glavnom gradu doista dokaz "raznolikosti" (kako je rekao glasnogovornik Državnoga statističkog ureda), kad će prestati biti tako? Popis stanovništva pokazao je da u nekim londonskim općinama "raznolikosti" više nema. Ne zato što u njima nije bilo ljudi useljeničkog podrijetla nego zato što u njima više nije bilo dovoljno bijelih Britanaca da bi te općine učinile raznolikima.

U godinama poslije popisa iz 2011. broj doseljenika u Veliku Britaniju stalno je rastao. A jaz između službenih podataka i stvarnoga stanja nikako da se zatvori. Jedan od pokazatelja činjenica je da premda je svake godine poslije popisa iz 2011. neto priljev doseljenika bio mnogo veći od 300 000, broj novih identifikatora socijalnog osiguranja (potrebnih za zapošljavanje) i više je nego dvostruko veći. Sve više stanovnika u Velikoj Britaniji gotovo je posve posljedica doseljavanja i većeg nataliteta među doseljenicima. Godine 2014. žene rođene u inozemstvu bile su zaslužne za 27 posto novorođene djece u Engleskoj i Walesu, a 33 posto novorođene djece imalo je barem jednoga doseljenog roditelja, pa je riječ o broju koji se od devedesetih godina dvadesetoga stoljeća udvostručio.

Po tekućim populacijskim trendovima, ali bez ikakvih daljih povećanja broja doseljenika, najskromnija procjena Državnoga statističkog ureda o broju budućih britanskih stanovnika kaže da će unutar jednog desetljeća porasti sa 65 na 70 milijuna, do 2050. na 77 milijuna te na više od 80 milijuna 2060.33 Međutim, ta procjena počiva na imigraciji manjoj od sadašnje. Zbog toga će stanovništvo Velike Britanije, ako se broj imigranata nastavi povećavali kao poslije 2011., prijeći 80 milijuna već 2040., a do 2060. moglo bi dosegnuti 90 milijuna (što je povećanje od 50 posto u odnosu na 2011.).

Demografska predviđanja uvijek su vrlo složena, s dovoljno varijabli koje mogu zavarati mnoge. Ali među ozbiljnim znanstvenim demografima prevladava mišljenje da će se i bez porasta broja imigranata kakav bilježimo posljednjih godina demografska slika zemlje promijeniti još i više unutar životnog vijeka većine ljudi koji čitaju ovu knjigu. Primjerice, David Coleman, profesor demografije na Oxfordskom sveučilištu, pokazao je da će prema današnjim trendovima oni koji su se na popisu stanovništva 2011. izjasnili "bijelim Britancima" tijekom šezdesetih godina ovoga stoljeća u Velikoj Britaniji prestati biti većina. Međutim, ističe Coleman, ako se broj doseljenika u Britaniji nastavi današnjim tempom, povećanje da i ne spominjemo, taj će se broj "sve više približavati sadašnjosti". Bit će to vrijeme kad će, kako profesor Coleman kaže, Britanija postati "neprepoznatljiva današnjim stanovnicima".34

Umjesto da jednostavno pozdravljaju takav broj doseljenika, bilo bi lakše kad bi zagovornici masovne imigracije otkrili kakvu bi razinu "raznolikosti" htjeli dostići i koji broj vide kao optimalan cilj? Je li cilj plafon od 25 posto bijelih Britanaca u Londonu ili u cijeloj zemlji? Ili bi to trebalo biti 10 posto? Ili nula posto? Posljednje, a možda i mnogo teže pitanje koje bi im trebalo postaviti je kad bi, ako ikada, s obzirom na toliko argumenata protiv njih, ti "bijeli Britanci" mogli početi u javnosti raspravljati, pritužbe da i ne spominjemo, o svojoj sudbini?

Izuzevši neki drastičan plan britanske vlade da promijeni postojeći trend, teško je vidjeti kako bi se takav proces mogao prekinuti. Ne samo što su se sve vlade posljednjih 70 godina jedna za drugom pokazale nesposobnima predvidjeti išta po pitanju imigracije, nego se protivljenje takvom planu sigurno ne bi smanjilo.

Vratimo se ponovno Willu Sellu koji je uz gromoglasan pljesak publike u studiju govorio poslije objave rezultata popisa stanovništva 2011.: "Ljudi koji se okupljaju na opozicijskoj strani imigracijske linije obično su rasisti publika plješće... antipatijom prema ljudima, osobito onima crne i smeđe kože." Budući da smo davno prešli točku u kojoj bijeli Britanci mogu samo šutjeti o promjenama u svojoj zemlji, u nekom trenutku posljednjih godina od njih kao da se počelo očekivati da jednostavno šutke, ali zadovoljno nastave uništavati sami sebe, prihvaćajući udarce i mireći se s gubitkom svoje zemlje: "Pomirite se s tim. To nije ništa novo. Bili ste strašni. Sad ste ništa."

U svemu tome nemoguće je ne vidjeti nevjerojatnu količinu osvetoljubivosti prema načinu kojime su zabrinutosti britanskoga naroda - a osobito bijele radničke i srednje klase - pristupili i političari i stručnjaci. Možda će razdoblje stava "šutite i trpite" jednom proći, s posljedicama jednako nepredvidljivim kao i uvijek dosada. Ali u međuvremenu, kad bi neki političar pokušao spriječiti takvu mogućnost pa bi se htio ponašati ponizno, mogao bi poći u točku iz koje je sve krenulo.

Usporedite izjave koje se posprdno nazivalo klišejima brojnih bijelih glasača iz radničke i srednje klase izgovorene posljednjih godina s izjavama vođa svih vodećih političkih stranaka. Sve te godine, usprkos sprdanju i vrijeđanju njihove zabrinutosti, nisu li omalovažavani prosječni bijeli glasači imali pravo kad su govorili da gube svoju zemlju? Bez obzira na to mislite li da su trebali tako razmišljati, a možda i javno govoriti o tome, izreći to na drugi način ili spremnije prihvatiti promjenu, to je u nekom trenutku trebalo natjerati ljude da zastanu i shvate da su se glasovi koje su svi osuđivali i odbacivali naposljetku pokazali glasovima čija su predviđanja bila najbliža istini.

Treće poglavljeIsprike koje smo smišljali

Tijekom cijeloga kraja dvadesetoga i početka dvadeset prvoga stoljeća europske su vlade slijedile politiku masovne imigracije, a da za to nisu imale podršku svojih javnosti. Međutim, takva golema promjena ne može se silom nametnuti društvu bez niza argumenata koji bi olakšali tranziciju. Argumenti prezentirani Europljanima u tom razdoblju kretali su se u rasponu od moralizirajućih do tehnokratskih. Također su se mijenjali u skladu s potrebama i promjenom smjera političkih vjetrova. Tako se, primjerice, često tvrdilo da je imigracija velikih razmjera od gospodarske koristi našim zemljama, da je u "društvu koje stari" takva imigracija nužna, da imigracija naša društva čini kulturnijima i zanimljivijima te da čak i kad ništa od spomenutoga ne bi vrijedilo, globalizacija čini masovnu imigraciju nezaustavljivom.

Takva opravdanja postupno postaju neraskidivo povezana i međusobno zamjenjiva, pa ako neko od njih propadne, druga su uvijek spremna zauzeti njegovo mjesto. Obično se počinje gospodarskim argumentima, ali se po potrebi može početi i moralnim. Ako vas masovna imigracija ne učini bogatijima, onda će vas učiniti boljim osobama. A ako vašu zemlju ne učini boljom, u najmanju će je ruku učiniti bogatijom. S vremenom je svaki od tih argumenata stvorio granu industrije ljudi posvećenih dokazivanju njihove istine. U svakom od tih slučajeva obrazloženje dolazi poslije događaja, kao da daje posljednji dojam traženog opravdanja za zbivanja koja bi se i tako dogodila.

Gospodarstvo

Tijekom posljednjih godina postojala je, primjerice, potraga koja je trebala dokazati da tekuće društvene promjene u Europi uvelike obogaćuju kontinent. No istina je posve suprotna, što svatko tko živi u socijalnoj državi dvadeset prvoga stoljeća može lako sâm utvrdili. Cijeli radni život uplaćujući u sustav, europski radnici znaju da se moderna socijalna država temelji na mogućnosti iskorištavanja usluga koje nudi država (kad obolite, izgubite posao ili dosegnete umirovljeničku dob) jer su cijeli svoj radni vijek uplaćivali u sustav. Ima i onih koji rijetko uplaćuju, ali njih pokrivaju oni koji rijetko uzimaju od sustava.

Svatko može vidjeti da za obitelj koja prvi put dođe u zemlju udomiteljicu i koja nikad nije uplaćivala u sustav mora proteći neko vrijeme prije nego što plati dovoljno poreza da nadoknadi ono što je iz sustava dobila za stanovanje, školovanje, zdravlje, beneficije i sve druge prednosti europske socijalne države. Na isti je način svakome uključenom u tržište rada - osobito njegove niže dijelove - jasno da razmjerno zatvoreno tržište djeluje bitno drukčije od onoga u koji radna snaga može dolaziti s gotovo svih strana svijeta. Premda s motrišta poslodavca postoji očita prednost masovnog uvoza jeftine radne snage, jednako je očito da će se vrlo otvoreno tržište rada susresti s ljudima iz nižih slojeva tržišta koje istiskuju ljudi iz zemalja u kojima su nadnice i standard života mnogo niži, pa zbog toga žele raditi za manju plaću.