Drugi pišu

Ukrajina: Rat bez kraja ili početak pregovora o miru...

ZIMSKO UKOPAVANJE

Na samitu G20, Vladimir Putin je prvi put sukob u Ukrajini nazvao ratom, umesto specijalnom vojnom intervencijom. To se tumači kao poruka da je Rusija pripremila uslove za dugotrajni rat. I to uzduž jedinih preostalih prirodnih barijera, reke Dnjepar i njenog ušća u Crno more, radi zaštite volgogradskog brisanog prostora, čiji bi gubitak lišio Rusiju uticaja na Kakvkazu i Kaspijskom jezeru. Za Evropu će uspeh ili neuspeh u obuzdavanju Rusije oblikovati bezbednost celog kontinenta. Za Sjedinjene Američke države uspeh ili neuspeh obuzdavanja Rusije u Evropi definisaće budućnost međunarodnog poretka.

Dario Majetić, Glas Slavonije

Vladimir Putin je prošli mjesec u osmominutnom virtualnom obraćanju Grupi 20 vodećih gospodarstava svijeta poručio da odbacuje kritike prema kojima je ruski napad na Ukrajinu "šokantan" i kako zapadne nacije imaju dvostruke standarde zbog njihove reakcije na sukob između Izraela i Hamasa. Nazvao je rat u Ukrajini "tragedijom" koja se mora zaustaviti i da Rusija nikada nije odbila uključiti se u mirovne pregovore.

"Da, naravno, vojne akcije uvijek su tragedija. I naravno, trebali bismo razmišljati o tome kako zaustaviti ovu tragediju", kazao je Putin, ponovivši službeni stav da je Kremlj spreman za mirovne pregovore, okrivljujući Ukrajinu za odbijanje pregovora: "Rusija nikada nije odbila mirovne pregovore s Ukrajinom... Ukrajina je, a ne Rusija, javno objavila da se povlači iz pregovaračkog procesa", podsjetio je Putin. Poslije je to potvrdio i ukrajinski pregovarač iz Pripjata, David Arahamija alias David Braun, istaknuti član stranke Zelenskog "Sluga naroda", kazavši: "Cilj Rusije bio je izvršiti pritisak na nas kako bismo zauzeli neutralnost. To im je bilo glavno: bili su spremni prekinuti rat ako prihvatimo neutralnost, kao svojevremeno Finska. I mi bismo se obvezali da nećemo u NATO."

Nije naodmet ponoviti da su prvi pregovori između Ukrajine i Rusije, o kojima govori Arahamija, održani četvrtog dana rata u glasovitom "atomskom" Pripjatu. Malo zatim su organizirani i posljednji pregovori u Istanbulu, gdje je sugerirano da će Ukrajina pristati na neutralni status i da neće prihvatiti nikakve strane vojne baze na svom teritoriju. Zauzvrat je trebala dobiti sigurnosne garancije zapadnih zemalja u slučaju agresije na nju, a Rusija je također trebala biti jedna od tih zemalja.

Od rata do rata

Drugi dio sporazuma odnosio se na uzajamno uvažavanje kulture, s tim da je najvažniji dio bio jezik kao glavna poluga horizontalne diferencijacije naroda nastanjenih uz rijeku Dnjepar i Crno more.

Povijesno gledano, službeni ukrajinski književni jezik, nastao iz poltavske varijante ruskog i suržika, usvojen je kao državni jezik Zakonom o jezicima u Ukrajinskoj Sovjetskoj Saveznoj Republici 1989. godine. Ruskim se pak kao materinjim jezikom služi približno 40 posto ukrajinske populacije i većinski je na jugoistoku Ukrajine.

Godine 1994. održan je referendum u Donjeckoj i Luganskoj oblasti na kojem je 90 posto ljudi podržalo zahtjev da ruski dobije status službenog jezika uz ukrajinski te da bude službeni jezik na regionalnoj razini, što je parlament zanemario. Godine 2002. donesen je novi zakon o jeziku kojim je ruski jezik dobio status službenog regionalnog jezika. No njega brišu majdanski pučisti 2014., uz poduzimanje akcija za ubrzanu derusifikaciju pojmova i toponima diljem Ukrajine. Postoji i divlja kombinacija ruskog i ukrajinskog jezika koja se zove suržik, kojim govori 15 posto populacije. Također na dalekom zapadu države narod priča galičničkim jezikom, sličnim poljskom, dok se u Karpatima manjine sporazumijevaju na mađarskom i rumunjskom jeziku.

Davno je britanski Economist upozorio da će smanjenje rasprostranjenosti ruskog jezika u Ukrajini "zapaliti rat u zemlji, što će Vladimir Putin iskoristiti kao dokaz da ukrajinski nacionalisti ondje žele izbrisati rusku kulturu". Očekivanje se materijaliziralo 2014., kada kulturni rat prerasta u oružani. Isprva kao posrednički, a zatim, od veljače 2022., i otvoreni rat preko kojeg je Ruska Federacija stvorila uvjete da, nakon priznanja samoproglašenih narodnih republika Lugansk (LPR) i Donjeck (DPR), referendumom pripoji Lugansku, Donjecku, Hersonsku i Zaporošku oblast.

Zemlja bez planina

Prisjećanje na aneksiju teritorija vraća nas Putinovu govoru na summitu G20, u kojem je prvi put sukob u Ukrajini javno nazvao ratom umjesto specijalnom vojnom operacijom. Ovo se tumači kao poruka da je Rusija kondicionirala uvjete za dugotrajni rat. I to uzduž jedinih preostalih prirodnih barijera, rijeke Dnjepar i njezina ušća u Crno more, radi zaštite volgogradskog brisanog prostora, čiji bi gubitak lišio Rusiju utjecaja na Kavkazu, Crnom moru i Kaspijskom jezeru.

Britanski novinar Tim Marshall u knjizi "U okovima geografije" (2015.) o obrambenim problemima Rusije piše: "Vladimir Putin kaže da je pobožan čovjek, veliki pobornik Ruske pravoslavne Crkve. Ako je tako, možda svake večeri legne u krevet, pomoli se i upita Boga: Zašto u Ukrajini nisi postavio planine?" Da je Bog u Ukrajini podigao planine, veliko ravno prostranstvo Sjevernoeuropske nizine ne bi bilo tako poticajno područje za opetovane napade na Rusiju. Ovako Putin nema izbora: mora bar pokušati kontrolirati ravnice na zapadu... Kada Vladimir Putin ne misli na Boga i planine, misli na pizzu. Konkretno, na oblik komada pizze - trokutastu krišku. Tanji kraj kriške je Poljska. Tu širina goleme Sjevernoeuropske nizine koja se proteže od Francuske do Urala iznosi samo petstotinjak kilometra. Ali ondje se kriška počinje širiti, a kada dođe na granicu s Rusijom, široka je 3000 kilometra i ravna je cijelim putem do Moskve i dalje. Čak i s velikom vojskom bilo bi teško čvrsto braniti takvu liniju. No Rusiju nikada nisu pokorili iz tog smjera, djelomično zbog njezine strateške dubine. Dok se vojska približi Moskvi, njezine opskrbne linije već će biti neodrživo duge, što je pogreška koju je Napoleon načinio 1812., a Hitler ponovio 1941".

Što god mučilo stare, uopće više ne muči nove osvajače Sjevernoeuropske nizine jer su sebi, uz pomoć ratom homogenizirane, društvenim inženjeringom i kreditima pridobivene Ukrajine, trajno osigurali i uknjižili opskrbne linije. Linije uz koje će prema riječima ukrajinskog ministra vanjskih poslova Dmytra Kulebe biti "euroatlantsko zajedničko područje obrambene industrije".

Obuzdavanje Rusije

Vezano na to, analitičari američkog časopisa Foreign Affirs Liana Fix i Michael Kimmage u članku Strategija obuzdavanja za Ukrajinu: Kako Zapad može pomoći Kijevu da izdrži dugi rat, pišu: "Dugo vrijeme potrebno za pripremu protuofenzive omogućilo je Rusiji utvrđivanje obrane, posebice minskih polja, što je poništilo mnoge prednosti Ukrajine u sofisticiranom naoružanju. Ukrajina i njezini saveznici moraju se suočiti s trenutnom realnošću rata, a ne strahovati od nje. Trebali bi prihvatiti i pripremiti se za višegodišnji rat i za dugoročno obuzdavanje Rusije umjesto da se nadaju ili brzom ukrajinskom trijumfu ili, ako toga nema, skorom rješenju dogovorom. Uvjerljivu pobjedu ne jamče ni ukrajinska hrabrost ni ruska ludost. A svaka nada da bi pregovori upravo sada mogli koristiti Ukrajini je naivna: Rusija ne postaje podatnija ni podložnija kompromisu. Zapravo, težnje Kremlja da preoblikuje cijeli međunarodni poredak kroz nasilne sukobe sada bi mogle biti ambicioznije nego što su bile prije godinu dana. Ruska vojska zaglavila je u Ukrajini, a kao rezultat toga, regionalni utjecaj Moskve u središnjoj Aziji i Južnom Kavkazu je smanjen. (Da je Rusija zauzela Kijev, bilo bi suprotno.) U nadolazećim godinama obuzdavanje će morati biti podržano s više europske i održive američke vojne pomoći; Zapad također mora ustrajati u sankcijama Rusiji i bolje nadzirati njihovu provedbu. Pomoć Ukrajini nije filantropija. Za Europu će uspjeh ili neuspjeh obuzdavanja Rusije oblikovati sigurnost cijelog kontinenta. Za Sjedinjene Države, uspjeh ili neuspjeh obuzdavanja Rusije u Europi definirat će budućnost međunarodnog poretka. Obuzdavanje Rusije treba konceptualizirati - i slaviti - kao stabilan kontinuitet djelovanja koji je započeo prije veljače 2022. i potvrđen s ukrajinskom obranom Kijeva i napredovanjem na bojnom polju u jesen 2022."

Bio bi to solidan plan za dugoročno slabljenje i konačno rješenje Rusije da je Ukrajina zaista kompaktan, stabilan i nekoruptivan politički subjekt s odanom vojskom odgovarajuće vatrene moći.

Međutim, kako je trenutna Ukrajina ovisna o milosti vanjskih kreditora i nemilosti Dnjepropetrovskog, Donjeckog, Harkovskog, Kijevskog i sličnih klanova, tisućama i stotinama kilometara udaljenih od lokalnog svjetionika slobode Lavova, budućnost joj je krajnje neizvjesna. Stoga da bi udovoljio saveznicima, razjedinio sve glasniju unutarnju oporbu, prikrio društvene i ekonomske probleme te osobne pogreške, Zelenski se sa šačicom odanih ljudi ne libi progoniti neistomišljenike pod optužbom da s Rusijom pripremaju novi puč: "Naša obavještajna služba ima informacije koje također dolaze i od naših partnera, da u Kremlju pripremaju puč kojega zovu Majdan 3. Prema tom planu potrebno je posijati raskol u ukrajinskom društvu, stvarajući kaos", upozorio je Zelenski.

A u žrvnju paranoičnog nepovjerenja našao se i njegov donedavni prvi savjetnik Aleksej Arestovič, za kojega su iz ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu, zbog upozoravanja na korupciju i nedemokratske tendencije, rekli da radi za interese Rusije i da ga organi reda zbog toga traže. Arestovič se sakrio negdje u Europskoj uniji, koja pak jako želi otvoriti službene pregovore o članstvu Ukrajine u EU-u, iako ona vodi rat i ne kontrolira vlastiti teritorij.

(Autor je novinar osječkog dnevnog lista Glas Slavonije)