Feljton
Pero Zlatar: "Meta Pavelić - Živ ili mrtav" (5)
Ne vlada poglavnik, nego faraonka Mara
Decenijama pre knjige Pere
Zlatara trajala su nagađanja i nedoumice čiji su hici pogodili ustaškog
poglavnika Antu Pavelića na ulici Buenos Ajresa, gde se krio pod zaštitom Huana
Perona. Pavelić je atentat preživeo, ali je od posledica ranjavanja kasnije
umro u Madridu. Govorilo se da je iza svega stajala jugoslovenska Udba, koja je
pola veka bila gospodar života i smrti svugde gde su živeli jugoslovenski politički
emigranti.
Tabloid prenosi obimne izvode iz
knjige Pere Zlatara, iz koje
saznajemo šta se i ko se iza svega krio, kao i o vremenu u kojem se sve
dešavalo
….
Naučna istraživanja
kazuju da pažnja slušalaca padne posle trinaest minuta i zato govornike savetuju
neka ne pričaju preko toga roka. A kako ovde imam gomilu dokumenata o Paveliću,
a vi ste iskazali ludu, mazohističku želju da što više saznate o njemu, onda
vas, drugovi, moram upozoriti kako ćemo tu dopuštenu granicu vaše strpljivosti
večeras obilno premašiti. I zato vas pozivam da se herojski oduprete
dosadi i od kritične četrnaeste minute ne zevate i ne hrčete! - rekao je Stevo
Krajačić. A pre nego što su Šiljo, Šimurina
i Grabovac stigli da se nasmeju njegovoj dosetljivosti, Stevo ih pretekne dobacivši:
"Po scenariju, na ovom mestu dolazi smeh".
Nakon što je ispratio
njihov lakrdijaški iznuđeni kikot, poslaže papire pred sebe i izravna ih
dlanom: "Iz emigrantskog lista Hrvatska pročitaću odlomke iz govora
dotičnog ustaše Antuna Riseka na rođendanskoj svečanoj akademiji. Najvećim
delom to je sažet, ulepšan i pozlaćen Pavelićev životopis, s ustaške tačke
gledišta. Bolje je reći, poglavnikova hagiografija.
Na ljutu ranu, ljutu
travu
Na početku Risek je
rekao: Stjepan Radić na čelu hrvatskog seljaštva pokušava
čovjekoljubivim demokratskim sredstvima, uz najveće žrtve zaustaviti prodor
tamnih sila iz balkanskih gudura. No u tom nastojanju pada u beogradskom
parlamentu kao politički borac svoga hrvatskog naroda za slobodu i državnu
samostalnost. Zastava koju je nosio Stjepan Radić ne pada. U političku
arenu ulazi nova, providnošču određena ličnost, koja prihvaća tu zastavu iz
ruku smrtno ranjenog narodnog vođe, te uz geslo: Na ljutu ranu, ljutu travu -
otvara novo, do sada kod nas neviđeno, poglavlje otpora i narodne borbe... Na
hercegovačkim visovima ugleda svietlo svieta soko koji vuče svoje tvrdo
korienje iz velebitskog stanca kamena. Ante je rastao, a čim je mogao mahati sa
čekićem i krampom, počeo je raditi, a uzput i učiti, da poslie školskih
praznika radi i zaštedi toliko da se može dalje školovati, dok je otcu Mili
uviek lebdila pred očima kućica i njivica sa kravicom i ostalim malim
gospodarstvom. To je i postigao, te se opet smirio u težačkome radu, u
seljačkim brigama i radostima gledajući sa suzom radostnicom munjeviti razvoj
svoga mlađeg sina Ante...
Pet mjeseci poslie smrti
Stjepana Radića, a nekoliko dana iza kako je proglašena srbijanska
kraljevska diktatura, velikosrbski imperijalizam dobiva kod Hrvata svog
odlučnog i bezkompromisnog protivnika. Dr Ante Pavelić osniva Ustašu, hrvatski
revolucionarni oslobodilački pokret. Ovim činom dr Ante Pavelić, kao legitimni
predstavnik hrvatskoga naroda - objavio je svietu da je hrvatski narod otvorio
ono najavljeno novo poglavlje političke borbe. Nije naime nikakva riedkost da
se i demokratska prava često puta moraju izboriti, ali i braniti, upotrebom
sile, a to će reći oružjem u ruci...
U članku 1. Ustaških
načela objavljuje državnik i rodoljub dr Ante Pavelić:
- Hrvatski narod jest
samosvojna narodna (etnička) jedinica koja u narodnostnom smislu nije
istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti dio ili pleme bilo kojeg naroda...
Uviek miran, strpljiv,
vedar, nikad se riečju nije potužio na golemu težinu rada, borbe i progona,
niti na crnu zlobu svojih klevetnika, niti na nezahvalnost svojih odpadnika.
Čovjek oštrih kontura lica, te odlučnog držanja, Poglavnik je izkusan i
verziran Poglavar NDH, a uz to i odlučan um. Simpatičan i duhovit, te naročito
dosjetljiv.
Kao političar znade
uviek točno predusresti svaki neprijateljski potez već unapried. Nu ipak je
milosrdan, pravedan, pun moralnog i narodnog osjećaja. Bezkrajno je pošten,
pa to i od svojih podčinjenih traži...
Njegovo političko
djelovanje ima tri faze. Prva ide od 1918. do 1941. godine. Druga u NDH
1941-1945, i treća sada ponovno u tuđini od 1945. Sve tri su veoma važne, ali i
veoma oprečne. Na tome se ništa nije promienilo ni poslie katastrofe u svibnju
1945. Poglavnik neviđenom energijom obnavlja oslobodilačko djelo u svojoj
drugoj emigraciji, a pod vrlo težkim prilikama...
Poglavnik je ispit
zrelosti položio u Zagrebu 1910. godine. Bio je mladi odvjetnik u Zagrebu, koje
mu je glavni grad Hrvatske, kao da je predvidio njegovu epohalnu ulogu u
budućem hrvatskom političkom životu, dao svoje povjerenje, izabravši ga
hrvatskim narodnim zastupnikom. Osniva Hrvatski radnički savez 1920. godine,
postaje 1922. glavni tajnik Hrvatske stranke prava i predsjednikom iste
stranke 1923. Predstavlja Zagreb na Konferenciji europskih gradova u
Parizu 1927. Izabran je 27. srpnja za narodnog zastupnika grada Zagreba, i već
28. listopada iste godine otvoreno kaže u svojem velikom govoru u beogradskoj
skupštini da se bori za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Time je rekao sve. Drži
veliki obrambeni govor na procesu protiv makedonskih revolucionaraca u Skoplju
7. prosinca 1927. Osniva organizaciju i list Hrvatski domobran - 3.
rujna 1928. Utemeljuje Ustašu, hrvatski oslobodilački
pokret, 10. siečnja 1929. Polazi u prvu emigraciju 19. siečnja 1929. Drži
veliki govor na željezničkoj postaji u Sofiji 19. travnja 1929. Podpisuje Sofijsku
deklaraciju o suradnji Makedonaca i Hrvata 22. travnja 1929. Osuđen prvi
put na smrt od Beograda 17. srpnja 1929.
Beogradski plaćenik
Gruber pokušava
izvršiti
atentat u Munchenu 15. listopada 1930. Započinje Lički ustanak 27.
kolovoza 1932. Hrvatski Domobran, glasilo iste organizacije u Buenos
Airesu, od 15. rujna 1934. donosi: Poglavnikov otac zatočen u Zagrebu. Ovih
dana odveden je pod redarstvenom pratnjom stari otac vrhovnog starješine i
Poglavnika doktora Ante Pavelića u Gacko, gdje ostaje u zatočenju."...
Ubijen srbski kralj Aleksandar u Marselju 9. listopada 1934.
- Dr Ante Pavelić uhićen
u Torinu, 15. listopada 1934. Osuđen po drugi puta na smrt po Beogradu 2.
veljače 1936. izlazi iz zatvora u Torinu 20. travnja 1936. Pod pritiskom
talijanskih vlasti primoran obustaviti rad Ustaše u Italiji, 1. travnja
1937. Izdaje knjigu Strahote zabluda 1938. Naređuje postrojenje ustaša u
emigraciji 1. travnja 1941. Šalje poviestni poziv za ustanak protiv Jugoslavije
preko krugovala 5. travnja 1941. U njegovo ime proglašava se uzpostava
Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. travnja 1941. Vraća se u Domovinu 14.
travnja 1941. Sastavlja prvu hrvatsku državnu vladu i polaže prisegu narodu,
17. travnja 1941.
Obnavlja Hrvatski sabor
24. siečnja 1942. i otvara zasjedanje istoga 23. veljače. Proglašuje ništetnost
rimskih ugovora i oslobođenje Dalmacije 9. rujna 1943. Odlazi u drugu
emigraciju 6. svibnja 1945. Upodpunjuje hrvatsku državnu vladu 10. travnja
1951. Po treći put osuđen na smrt od Beograda u listopadu 1951... Kroz više od
trinaest stoljeća hrvatske poviesti imao je hrvatski narod velikih sinova,
zaslužnih i slavnih, a među prvima nalazi se i suveren države hrvatske krvi, dr
Ante Pavelić.
Taje i jedni i drugi
- Tako je pretprošle
godine, dragi moji drugovi, govorio ustaša Risek. Krajačić je
časak zastao i izvadio nove zapise:
- Kad raspravljamo o
važnijim poglavljima iz Pavelićevog života iskače politički bizarni detalj koji
ne spominje naša,
ali ni ustaška strana. Vidim, začuđeni ste i samo što me ne pitate: zašto ga
taje i jedni i drugi. Kako to da smo se u bilo čemu složili s ustašama? Taj
bizaran detalj, kako bih ga nazvao, pronašao sam u dokumentaciji koju smo
zaplenili dok smo pretresali arhivu na Kaptolu, uoči hapšenja nadbiskupa
Stepinca, u septembru 1946.
Reći ću vam pre toga da
je Maria Lovrenčević, šesta, najmlađa kćerka Ivane i Martina Lovrenčević,
rođena u Zagrebu 8. marta 1897, svoga budućeg muža, advokata - početnika Antu
Pavelića, nepunih osam godina starijeg, upoznala 1915, kad je bila u
osamnaestoj. Oboje su se iste godine zaposlili u advokatskoj kancelariji
doktora Aleksandra Horvata. Ona kao stenografkinja i daktilografkinja, a potom
sekretarica; a on, kako sam već kazao, kao delovođa.
Marija Pavelić je za NDH
skratila ime i narodskije ga uobličila u Mara. Oslovljavali su je s gospođa
Mara, a godilo joj je kad bi je zvali hrvatska majka. U Mari je, po majčinoj
lozi, tekla jevrejska krv, što je nesporno utvrđeno.
Tašta Ante Pavelića, dakle majka Mare Pavelić, bila je Ivana Hercfeld, Jevrejka
rođena 1859. u Beču, od oca Mavra i majke Nanete, devojački Votic. No to nije
ona bizarnost koju sam vam natuknuo. O njoj ću malo kasnije...
Marijin otac Martin
Lovrenčević, cenjeno novinarsko ime, bio je glavni urednik zagrebačkih
pravaških listova Hrvatsko pravo i Hrvatska. Zato je po toj vezi
lako uhlebio svoju ljubimicu Mariju - tek diplomiranu učenicu dvogodišnje
Trgovačke škole - kod doktora Horvata, predsednika Hrvatske stranke prava...
Marija Lovrenčević i Ante Pavelić venčali su se posle sedmogodišnje veze u
Zagrebu u Markovoj crkvi na Gornjem gradu 12. avgusta 1922. Kumovi su im bili
Frane Zaplatić, vlasnik gostionice na Maksimirskoj cesti, okupljalištu pravaša,
i njegova žena. I tek sada stiže bombica...
Stevo uspori i nastavi
gotovo sričući slogove:
- Mariju i Antu venčao
je župnik crkve svetoga Marka... - tu naglo preseče priču.
- A mi, je li, baćo,
treba da pogodimo ko je bio taj župnik? Priznaj, jesi li tako namislio? - umetne
se Šiljo.
- Logičan zaključak,
amigo. Baš
tako - potpirivao je neizvesnost Stevo.
- To svakako mora da je
vrlo poznato ime. Jer, u suprotnom ne bi nam ga poturao kao pitalicu! - Šiljo
nije sagledavao kako će se iskobeljati iz guste mreže.
- Da nisi naglasio kako
tog sveštenika ne žele da spominju ni naši, a ni ustaše, onda bih se, braćo,
opkladio da je taj svat bio Alojzije Stepinac. No, opet, s druge strane, da je
Stepinac venčao Pavelića, naši ne bi ćutali, nego bi, naprotiv, progovorili i
na prkno. O toj njihovoj sprezi ne bismo prestali bubnjati i trubiti u sledećih
pedeset leta.
- Još jedan vrlo logičan
zaključak, druže Šiljo. Ovoga trena prošao si test, nakon kojeg možeš ostati
doživotno policajac! Muy bien - likovao je Krajačić.
- Mogu se satima mučiti,
nabadati i lupetati i svejedno ne pogoditi. Odgonetka je, očito, dalje nego što
mi mašta dopire. Zato je najbolje da pred tobom potpišem bezuslovnu
kapitulaciju! - predao se Šiljo. A nakon Stevinog
izazovnog pogleda Srećko Šimurina i Predrag Grabovac nemoćnim sleganjem
pokazali su da i on ne naslućuje ko je tajanstveni župnik koji je životno
sastavio Mariju Lovrenčević i Antu Pavelića.
- Hajde da vas sada
vidim, drugovi! Prvi put... Drugi put... Treći put...
Stevo usklikne poput
voditelja na aukciji koji je zaustavio licitaciju:
- Prodato! Triput meri,
jednom seci - preterano izražajno podigne glas do svečanih, ciceronskih visina:
"A sada, poštovano društvo, evo nam tačnog odgovora. I on glasi: sveštenik
koji je venčao Antu Pavelića bio je, bio je... monsinjor Svetozar Ritig! Kao po
dogovoru, ostala trojica zaprepašćeno ponoviše monsinjorovo ime: Svetozar
Ritig? - Neverovatno - potom snebivljivo uzvikne Srećko Šimurina.
- Verovatno, verovatno,
da verovatnije ne može biti, amigachor - govorio je na pola usta Stevo
Krajačić:
- Moj ministarski kolega
u vladi Hrvatske, monsinjor Ritig, ako nisi znao, bio je dugogodišnji župnik
Markove crkve, bez prekida od 1917. do jula 1941, sve dok se nije, tri meseca
posle uspostavljanja NDH, morao povući odatle zato što ga je Pavelić popreko
gledao...
- Zar ga je popreko
gledao zato što
ga je venčao? - našao se pred spuštenom brkljom Srećko, a Stevo mu manihejski
odgovori i na to pitanje:
- Ne zato što ga
je venčao - mada bi i zbog toga imao punu torbu razloga.
- Daj, druže Stevo, ne
obilazi kao mačak oko slanine. Sada te, zaista, ali baš ne razumem! - ustane
Srećko.
Pod Marinom papučom
- Ustaše koje su se
motale u blizini Pavelićevih morali su držati tajnu pod jezikom i ne izbrbljati
se da Endehazijom ne vlada poglavnik iz Banskih dvora, nego faraonka Mara, kako
ju je ogorčeno nazvao otpisani glavešina Dido Kvaternik.
Napisao je, štaviše, da
je Mara, koja je vukla konce iz njihove rezidencije u Severovoj vili na Gvozdu,
bila daleko inteligentnija, prodornija i veštija od poglavnika. I
ako, druže Srećko, nisi znao, kazaću ti da je nemački opunomoćeni general u
Hrvatskoj, austrijski aristokrat Edmund Glajse fon Horštenau - koji je boravio
u Zagrebu od samoga početka NDH i ovde ostao gotovo do kraja, do jeseni 1944, kad
ga je Hitler povukao u Berlin - u svojim beleškama pogrdno naveo kako
je Pavelić bio pod Marinom papučom. O njoj je pak rekao da je bila mračna snaga
NDH, koja je sebe doživljavala kao svetu kravu.
- Ali zašto je
onda puklo između Pavelića i Ritiga? - požurivao ga je Srećko. Monsinjor
Svetozar Ritig davno pre Ante Pavelića - a od njega je stariji devet godina -
postao je vatreni sledbenik Starčevićeve Hrvatske stranke prava. Obojica su
bili stekliški
saborski zastupnici i istomišljenici u tome da je Jugoslavija veštačka
tvorevina koju valja srušiti, a da se Hrvatska otcepi i postane samostalna.
Koliko su bili prisni govori nam i to da je Ritig, osim što ga je venčao,
trinaest dana nakon što je kralj Aleksandar proglasio šestojanuarsku diktaturu,
zajedno s Milom Budakom, 19. januara 1929, ispratio Pavelića kad je krišom
krenuo u izbeglištvo.
- Pa to je, čoveče, jak
dokaz da je vrlo nepoverljivi Pavelić nedvosmisleno verovao Ritigu...
- Šimurina samo što nije
iskočio iz kože od zaprepašćenja.
Stevo nije kidao
pobedničku nit:
- Vratiću se razgovoru
Mile Pavelića s novinarom Hrvatskog naroda dok je 15. aprila 1941. čekao
da se posle dvanaest godina susretne sa sinom po njegovom povratku iz Italije u
Zagreb. Priznao mu je kako je tek trećeg dana nakon Antina bekstva to saznao od
snahe. Izjavio je: On je posve nečujno otišao. Nikome ništa nije rekao. Sigurno
mi nije htio reći, jer je mislio da ću mu priječiti. Kad smo ga mati i ja
posljednji put vidjeli u našoj kući u Mandrovićevoj 8, samo nam je rekao: Do
viđenja. Laku noć. - Sa svojom ženom se kasnije oprostio kazavši joj: Vi svi
kojekuda, a ja Bog zna kuda! - Nisam ni slutio da ga sutradan više neću
vidjeti. Ante je otišao obavijestiti svijet o prilikama u Hrvatskoj,
u nadi da će se brzo vratiti.
Stevo je, prepolovivši
pohabani Hrvatski narod, nastavio:
- Nagađam da se Ante
Pavelić posle odlaska iz Zagreba devet dana skrivao negde u Sloveniji jer je više puta
ponovio da je prešao
austrijsku granicu u noći između 28. i 29. januara 1929. Zagrebačka policija
potom je šturo izvestila kako je Pavelić emigrirao, a da to niko nije znao.
Milu Pavelića su zbog sina stavili pod nadzor. Najpre su ga sa ženom
internirali u Bosansku Krupu, a u Zagreb su se vratili posle godinu i po. Kako
je stari Mile rekao onome novinaru, gotovo dve godine nije smeo proviriti ni iz
dvorišta
u Podsusedu.
Razlaz Pavelića i Ritiga
- Ali sada nam, Stevo, napokon kaži: zašto su
se razišli Pavelić i Ritig? Nije se, valjda, monsinjor još onda zbližio s
komunistima... - terao je mak na konac Šimurina.
- Ma monsinjor Svetozar Ritig nikad pa ni do
danas nije postao komunista. Znaš da je on jedini naš
ministar koji nije u Partiji... - ušao mu je u reč Krajačić: - Razišli su
se zato što
je Pavelića strahovito uzrujalo da se, odmah posle njegovog privremenog
političkog azila u Beču, Ritig sasvim preobratio.
U Beogradu se nenadano sreo s kraljem
Aleksandrom i potom krenuo da zagovara ideju o federalizmu i pomirenju Hrvata i
Srba. U decembru te 1929. godine - kad su, posle protesta Beograda, Austrijanci
uskratili dalji boravak Anti Paveliću i on otišao iz Beča u Budimpeštu - Ritig
je predvodio hrvatsko takozvano poklonstveno izaslanstvo u Beograd, koje je
kralj najsrdačnije dočekao u svom dvorcu. Zato su ga se stekliši s gnušanjem
odrekli. Ali čim je monsinjor ubrzo razočarano shvatio da ga je kralj Aca
preveslao i izigrao, politički se povukao i priklonio humanitarnom radu.
Pomagao je nemačkim i austrijskim Jevrejima koji su od 1936. godine, bežeći
pred nacističkim pogromima, potražili utočište u Zagrebu. Drugovao je s
najpoznatijim likovnim i dramskim umetnicima i piscima, a u župnom dvoru na
Markovom trgu sastajao se s Ivanom Meštrovićem, Jozom Kljakovićem, Krstom
Hegedušićem, Vladimirom Nazorom, Ivanom Goranom Kovačićem, Ljubom Babićem,
Brankom Gavelom, Dubravkom Dujšinom, Mihovilom Kombolom i ostalim zvučnim
imenima.
Pavelićevim dolaskom na
vlast svakome je postalo jasno kako Ritigu nema opstanka pa je po savetu
nadbiskupa Stepinca tiho napustio župno mesto u Crkvi svetoga Marka, koja je
centralna župa zagrebačke nadbiskupije, i nastanio se u svome letnjikovcu u
Selcu kod Crikvenice. Proučavao je crkvenu istoriju, na kojoj je s početka veka
doktorirao u Beču. Italijanska okupaciona vlast, upoznata s Ritigovom prošlosti,
imala ga je na oku. I kad su mu znanci poverljivo dojavili da je stavljen na
listu talaca kojima svakoga dana preti opasnost da će ih odvesti na stratište,
Svetozar Ritig je u septembru 1943. prebegao na slobodnu teritoriju i utekao
grobaru s lopate. Zbunjeni drugovi koji su ga dočekali nisu znali šta će sa
starim sedamdesetgodišnjim partizanom u habitusu koji im je pao s neba. Naše
najviše
rukovodstvo - a tu se poslušalo i moje mišljenje
- jednodušno se složilo u proceni da je osoba Ritigovog kalibra i značaja u
partizanskim redovima nemerljiva dobit, moralna i nadasve propagandna. I vi,
drugovi, znate sve što se od tada zbivalo s monsinjorom Ritigom,
koga su u narodu prozvali crvenim biskupom. Najpre je u Topuskom izabran za
člana ZAVNOH-a, a od 1946. postao je ministar bez portfelja u vladi Hrvatske,
poslanik Ustavotvorne i Narodne skupštine Jugoslavije, a te
godine bio je i u sastavu jugoslovenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u
Parizu.
- Voleo bih čuti - iz
lične radoznalosti i, naravno, uz reč da o tome neću pričati - kako se
monsinjor Svetozar Ritig postavio prema hapšenju nadbiskupa Alojzija Stepinca?
- upita ciljano Predrag Grabovac.
- Zapadni novinari su u
jesen 1946. masovno nagrnuli u Zagreb. Najpre da prate šta će se događati nakon
što
smo 18. septembra pre jutarnje mise uhapsili Stepinca na Kaptolu; a potom su
ostali da dočekaju suđenje. Navaljivali su na Ritiga kao stršljeni. Želeli su
da čuju šta će on reći o tome. I kao sveštenik, a ujedno i
ministar u komunističkoj vladi. A posebno što mu je Stepinac, kao
zagrebački metropolit, godinama bio nadređeni.
- I šta im
je kazao Ritig?
- Krajnje uzdržljivo, da
veruje u pravednost narodnog suda. Posavetovali smo ga, naime, neka osim te
fraze ne izusti ni slovo više. Pogotovu ne o akciji
Stepinčevog hapšenja. Drugovima koji su došli po njega da ga sprovedu u zatvor
nadbiskup je tada mrtvački ukočeno rekao:
- Ako ste žedni moje
krvi, eto me!
- Jer, ma šta im bude
izgovorio, oni će izvrnuti i zloupotrebiti njegove reči... Intimno smatram da
je Ritig duboko nesrećan dočekao presudu, a zatim i odluku kad smo Alojzija
Stepinca - umesto da ga oslobodimo posle petogodišnjega robijanja u
Lepoglavi, a za šta
se on uporno zauzimao - 1951. internirali u župni dvor u Krašiću. Bio sam
prisutan kad je, po izricanju kazne, monsinjor Ritig uveravao druga Vladu
Bakarića kako je politički veoma loše kredibilna brzopleta odluka da se
Stepincu odreže šesnaest godina zatvora i pet godina gubitka građanskih prava.
Kazao je da su je vernici ne samo u Hrvatskoj nego i u celom katoličkom svetu
dočekali krajnje ogorčeno.
A kad je papa Pio XII
pre četiri godine dodelio Stepincu kardinalski šešir Ritig mi je u prolazu u
saborskom hodniku nezadovoljno odšaptao da je sve što smo mu učinili od dana
kad smo ga zatvorili ispalo kontraproduktivno zato što smo time izazvali
hrvatski narod:
- Na propovedima u
prepunim crkvama o Stepincu govore kao o mučeniku! - dodao mi je monsinjor
žalostivo. Kao da ja to nisam znao, caramba..." - raspričao se Stevo.
- Je li bilo nastojanja da se udesi Ritigov
sastanak sa Stepincem dok je ležao u zatvoru i logoru ili potom u
Krašiću?" - predusretne ga Grabovac.
Nastaviće se
Stjepan Radić na čelu
hrvatskog seljaštva pokušava čovjekoljubivim demokratskim sredstvima, uz
najveće žrtve, zaustaviti prodor tamnih sila iz balkanskih gudura.
Maria Lovrenčević,
šesta, najmlađa ćerka Ivane i Martina Lovrenčević, rođena u Zagrebu 8. marta
1897, svoga budućeg muža, advokata - početnika Antu Pavelića, nepunih osam
godina starijeg, upoznala je 1915, kada je bila u osamnaestoj.
Ustaše koje su se motale
u blizini Pavelićevih morali su držati tajnu pod jezikom i ne izbrbljati se da
Endehazijom ne vlada poglavnik iz Banskih dvora, nego faraonka Mara, kako ju je
ogorčeno nazvao otpisani glavešina Dido Kvaternik.
Pavelićevim dolaskom na vlast
svakome je postalo jasno kako Ritigu nema opstanka pa je po savetu nadbiskupa
Stepinca tiho napustio župno mesto u Crkvi svetoga Marka, koja je centralna
župa zagrebačke nadbiskupije, i nastanio se u svome letnjikovcu u Selcu, kod
Crikvenice.