Pogledi
Sukob civilizacija kao mogućnost i izvjesnost
Slamanje islama, ili slom Europe?
Goranko Đapić
Posljednjih decenija, mnogo više nego
ikada ranije, sve se više govori o sukobu civilizacija. Događaji koji se u ovom
periodu sve više gomilaju, govore zapravo, o mogućim sukobima islama i zapadne
grčko-rimsko-kršćanske civilizacije. Istina, na udaru rastućeg radikalnog
islama nalaze se i milioni Indusa i budista, i uopće, svi nemuslimanski narodi
koji su u dodiru sa svijetom islama...Broj poziva na džihad i mnoge fatve stižu
jedna za drugom, a rastuća napetost prelazi u burne sukobe ili smrtonosne
terorističke akcije.
No, napetost između islama i kršćanstva
nije nova tekovina. Od samog nastanka islama krajem šestog stoljeća nove ere,
sukobi će početi na lokalnom nivou, a nova vjera sve više će se širiti. Kako je
sav arapski svijet poluotoka primio islam, to je prvi poziv na džihad stavio
pod oružje mase oduševljenih boraca "za jedinu pravu vjeru" i,
razumljivo, za veliku pljačku.
Napokon, kroz samo dva stoljeća, domovina kršćanstva
i mjesto Svetog groba, Jeruzalem, čitav Levant i Mezopotam, drevna sasanidska, zoroastrijanska
Persija, bogata božanska dolina Nila, i biser-Aleksandrija, pasti će u
ruke islamskog kalifata.
Malo kasnije, ista će sudbina snaći i sjevernu
Afriku, a napokon, i Pirinejsko poluostrvo. Muslimanska vojska će biti
zaustavljena tek u južnoj Francuskoj, u bici kod Poatjea, i to od strane franačkog
vojskovođe Karla Martela. Samo pirinejske zemlje sa kršćanskim enklavama
na sjeveru, bit će slijedećeih 600 godina pod vlašću Kordobskog kalifata...
Na Istoku, istočnorimsko carstvo-Bizant,
nakon uspješnog pohoda cara Iraklija, slomilo je moć Sasanida ušavši u perzijsko-zorostrijansko
svetilište, Ktesifon. Tako su izmirene dvije velesile tadašnjeg svijeta,
a Konstantinopolis će biti dugo i opasno opsjednut kalifovom vojskom. Tek
velikim naporima staroga cara Iraklija, kriza je prebrođena i islamske vojske
su se privremeno povukle.
Kasnije će odbrambeni i politički sistem Bizanta
zadugo povući granice između islama i kršćanskog svijeta, ali prostranstvima
Bliskog Istoka zavladao je islam, a nekada dominantno kršćanstvo u svojoj postojdbini,
bit će potpuno marginalizirano, sve do dana današnjeg.
Narastajuća moć muslimana
Nezavisno od političkih podobnosti,
pitanje je kako je nova vjera tako brzo, zapravo munjevito, zbrisala kršćanski svijet
na samom njegovom izvoru? Jedan dio odgovora leži u samoj prirodi islama.
Naime, islam je rođen učenjem proroka Muhameda koji je porijeklom iz utjecajnog
arapskog plemena Kureši iz Meke, grada na zapadu arabljanskog poluotoka.
Meka je bila relativno bogat grad, ali je
bila i religiozni centar, paganski zapravo, poglavito zbog samog kulta Svetog
kamena u Ćabi, nedaleko od grada.
Sveti kamen crne boje i meteorskog porijekla,
bilo je i mjesto paganskog okupljanja hodočasnika iz bliže okoline, ali i iz cijelog
zapadnoarabljanskog regiona. Muhamed koji je iz siromaštva izašao ženidbom
sa bogatom udovicom Hatidže, nastupao je u Meki protiv paganstva, jednom kompilacijom
judejsko-hrišćanskog monoteizma, obogaćenog arapskom tradicijom.
Novi propovjednik se nije uklapao u
plemenske aristokracije, pa je napustio Meku i otišao u obližnji grad Jatrib
(kasnije Medina), da bi kao pravednik smirivao suparnike u gradu. Malo
novom vjerom a više praktičnim poduhvatom, Muhamed je uspio uspostaviti red i
postati prvi gospodar grada. Praktična strana se svodila na hajdučiju, budući
da je Muhamed znao tajne puteve plemena Kureši, kao i položaj oaza. Hajdučkim
napadima, plijenio je karavane, a oteto je dijelio svojim pristalicama, ne
zaboravljajući ni na sela. Pošto su se sljedbenici umnožili i ojačali, Muhamed
je krenuo i na Meku, ali bez uspjeha. Čast je spašena napadom na oazu Kajbar
u kojoj su živjeli Židovi, trgovci i uspješni povrtlari, koji su nagodbom
popustili sa otporom i prihvatili da plaćaju polovinu prihoda muslimanima.
Ubrzo je Muhamedu postalo jasno da Židovi
neće prihvatiti novoga proroka, pa je 627. godine nove ere, u muslimanskom
pohodu, istrijebio židovsko pleme Banu Qurayza, i to pod ličnim
nadzorom, ostavivši samo žene i djecu kao roblje.
Malo po malo, moć muslimana je rasla, kako
duhovno tako i vojno. Nova vjera se širila kao integrativni faktor, a vojni
element je tu bio presudan. Naime, nova se vjera širila mačem, pod zelenim stijegom,
u slavu posljednjeg proroka jedine prave i posljednje vjere.
Rascjepkani svijet kršćanstva, ruši se pod
udarcima osvajača, dijelom prelazeći na novu vjeru, a dijelom desetkovan i u bijedi,
obezglavljen...
Križarski ratnici donekle su promijenili
sliku Staroga svijeta, ali tekovine nisu uspjeli očuvati. Dva stoljeća kasnije,
križari su otišli a Levant je utonuo u duboki dremež, iznenada prekinut provalama
turanskih plemena islamiziranih još u stepama Turkmenistana...
Od Bosne do Kineskog zida
Počela je nova era u islamskom osvajanju,
osobito kada su u Malu Aziju upali Turci Osmanlije i potisnuli Bizantince, te
učvrstili svoju vlast pod dinastijom Osmana. Osmanska Turska je bila vjerska
država ratničkog feudalizma, sa svetim zadatkom da neprekidnim osvajanjima
uspostavi islamski svijet u kome je postojanje bilo kakvog drugog svijeta
potpuno isključeno, te on nije ni mogao postojati niti u svijesti muslimana,
dakle, ni kao misao a još manje kao praksa, što je suprotnu duhu islama.
Turska najezda je gazila tadašnji svijet. Anadolska
konjica je stigla sve do Gibraltara i do srca Afrike. Zgažena je šiitska Persija,
slomljen je i Bizant, i na najveći užas, 1453. godine okupiran je i Konstantinopolis,
a ta okupacija traje i dan-danas. Opsjednut će biti i Beč, biće napadnuta
Malta...Balkan je bio raskomadan i dijelom islamiziran. Osmani su sve do
početka XVIII stoljeća bili prijetnja cijeloj Europi, kada su se počeli
povlačiti, što zbog vlastitog opadanja, što zbog jačanja europskih država. Na
žalost, sve do današnjih dana, Turci su se uspjeli održati u Europi,
zahvaljujući prije svega destruktivnom britanskom ponašanju, čije su posljedice
sve vidljivije u današnjem vremenu...
Turci na Rajni i Elbi
U periodu europske kolonijalne ekspanzije,
mnoge razdrobljene islamske države postale su baština francuskog i britanskog kolonijalnog
carstva. Ipak, to nije bio period potpunog mira. Islam je teško podnosio neislamsku
vlast, a brojne pobune nisu kao osnov imale ekonomski element, nego su bile
skoro isključivo vjerske prirode i odreda su bile antieuropske. Intelektualci
iz islamskih zemalja, školovani po europskim metropolama, po povratku većinom
nisu ni pokušavali da reformiraju srednjovjekovlje u svojim domovinama. Tu i
tamo, jedan dio eropskih đaka ostavio je traga smjelim reformama, stvaranjem
studentskih i profesionalnih udruženja. Ali, sva ta neuspjela europeziranja,
ostala su površna i ograničena.
Rast sekularizma i vladavina zakona
pokazali su se takođe neuspješnim i prolaznim, čak i u zemljama koje su sprovodile
temeljen reforme poput Turske u vrijeme Kemala Ataturka.
Već poslije nekoliko decenija, uprkos
znatnoj ekonomskoj i kulturnoj inerakciji sa Zapadom, Turska sve više postaje islamistička
i antisekularna. Glasovi novih islamista čuju se sve jače, a tekovine Kemala Ataturka
padaju jedna za drugom. Mnogoljudna Turska, bez dvojbe ima velike ambicije da bude
kao nekada velesila, od Bosne do Kineskog zida.
Europa treba biti prepolovljena. Uz njen
nulti natalitet, ona će ubrzo biti islamska zemlja. Zbunjenoj Europi
današnjice, Turci više nisu ispred Beča, nego su na Rajni i Elbi!
Recimo da je zadnjih godina prošloga stoljeća
i prve decenije ovoga, u islamskom svijetu veoma napredovao politički islam.
Ovoga trenutka on je u usponu u gotovo svim islamskim zemljama. Iskustvo iz
"arapskog proljeća" govori da je Europa opet nasjela na vlastitu
iluziju o demokratskim preporodima u zemljama Magreba, Egiptu i drugdje. I ma
kako praksa pokazivala pogubne, čak razorne posljedice islamizacije Europe,
njeni petokolonaši globalističke provinijencije, razni sljedbenici propale
ideologije multikulturalizma i multikonfesionalizma, i dalje napadaju domicilno
stanovništvo tjerajući ga u tor "političke korektnosti", tačnije u
trpljenje neviđenog kulturološkog terora doseljenih i čvrsto integrisanih
zajednica iz muslimanskih zemalja.
Ko još veruje u dobri i lojalni islam?
Islamski je svijet danas u previranju i dinamizmu,
društvenom i ekonomskom. Rast stanovništva u tom svijetu danas je enorman i
nema tog ekonomskog razvitka koji može da prati takav trend rađanja. Takav
socijalni naboj uspješno se koristi za dalje potpaljivanje mržnje prema
zapadnoj civilizaciji, posebno za njenu apsolutnu satanizaciju. Agresija i netolerancija
islama dostigla je nezamislive razmjere, pa su islamski ideolozi podigli takvu destrukciju
na novi "božje volje koja se okrenula protiv velikog sotone".
Tačnije, protiv naše civilizacije. Džihad je svugdje i u svemu. Čak i u gradnji
islamskih kulturno-informativnih centara u bilo kom europskom gradu. Ovaj najubojitiji
džihad već godinama čini svoje. Terorizam je ustvari prašina u oči svakome
ko vjeruje u "dobri i lojalni islam"! Uostalom, pogledajmo kako
izgledam "multikulturalizam"...
Svijet europskog islama, naime, danas se
ne razlikuje od onoga u Islamabadu. Taj svijet nema nikakvu kulturnu interakciju
sa Europom, a napose su okrutno spriječavani mješoviti brakovi, uprkos sekularnim
europskim zakonima. Tako islamistički svijet u Europi dinamično raste i uopće
se ne mijenja. Među razlozima takve ekspanzije svakako treba pomenuti i nepoštivanje
europskih zakona i striktna primjena islamskih zakona i načela, i to u sred
kontinenta hrišćanske civilizacije, koja se sve do današnjih dana dičila svojim
sekularnim, građanskim naslijeđem.
Na taj način je Stari svijet došao u
nevjerojatnu situaciju: islam će ovakvim slijedom događaja biti uskoro
dominantna europska religija, i imaće samo jednu kulturu-islamsku!
Šta na sve ovo čini Europa? Ako je nekada
i tražila jeftinu radnu snagu i dovođenjem Alžiraca, Marokanaca, Turaka i
radnika-emigranata iz skoro svih afričkih zemalja, i tako obarala cijenu rada
domaćim radnicima, to je vremenom postalo narastajući problem, i uveliko je
prevazišao potrebe za profitom. Jer je ovaj opasni socijalni momenat, doveo do
potpuno nove situacije i do nevjerojatne promjene demografske slike na cijelom
kontinentu.
Najprije, doseljena muslimanska populacija
nikad nije prihavtila europsku kulturu niti njeno naslijeđe. Sve što je
europska tradicija, palo je pred nerazumnim "slobodnim sekularnim"
režimima starih europskih država, koji su se počeli ljuljati, i militantnim
islamom koji je izašao na scenu.
Europska tradicija je još kod
"šezdesetosmaša" Odbačena kao konzervativizam, a Palestinci su
proglašeni za junake. Previđano je da je Izrael jedina moderna demokratija u
cijelom bliskoistočnom podneblju i jedini izdanak zapadnoga svijeta u sred
nepatvorenog srednjevjekovlja. Trend da se sve eurospko podcijenjuje a sve iz
takozvanog trećega svijeta prihvaća, postat će danas matrica na kojoj
svaki imalo slobodan europljanin mora razmišljati, kao o nečem svetom i jedino
politički i kulturno ispravnom.
Razgradnja europskog tkiva na taj način je
već odavno počela. Razuzdano odbacivanje tradicije i prezir prema svemu što ona
znači, postaje matrica sigurne propasti europske, hrišćanske kulture. Današnja
politika Brisela ne može biti jasnije: izdati svoju kulturu i baciti je pod
noge barbarima, to je danas stvar dobrog i "korektnog",
"multikulturnog" društva. Skoro da je postalo i stvar dobrog ukusa!
Propalo iskustvo suživota
Godine su tekle a Zapad se demografski
zastrašujuće mijenjao. U istoj proporciji je bivao i kulturološki izobličen u
jedan "trećesvjetski" model. Zahvaljujući tome, danas džihad u svim
oblicima može da počne! Pridošlice su odmah po dolasku uvijek stavljale do
znanja da neće da se mijenjaju, da im uopće nije stalo do erupske kulture i da
su spremni na svaki način uspostaviti svoju vjeru, svoje običajno pravo i svoju
agresivnu metodu širenja. Sa druge strane, treba znati da su svi postulati
europskog življenja u direktnoj suprotnosti sa bilo kojim islamom. Ali, to
danas nije "korektno" reći i javno se usprotiviti narastajućem zlu
koje se, očigledno, ne može izbjeći. Na Zapadu građanin može kritizirati vladu
ili samu državu, bilo kao član neke stranke ili kao privatno lice.
U islamu, kritika islamske države apsolutno
je neprihvatljiva. Prema njihovom tumačenju "država je božje djelo"
pa je napad na nju ili kritički odnos prema njoj, direktno uperen protiv samoga
Boga. Za takva djela, u muslimanskim zemljama kazne su nastrožije. Islam
uveliko ruši mostove za sobom, svodeći građane i društvo na samo jednu
dimenziju. Tako skučeno, to društvo je u neprekidnoj krizi. Ono onda nalazi
izlaz u agresiji, usmjerenoj na nemuslimanske zemlje, i na one druge,
nemuslimanske kulture i religije. Na primjeru već viđenog "arapskog
proljeća" gdje su redom pobjeđivale islamističke stranke, jasno je o čemu
je ovdje riječ. Također, na primjeru Turske, koja je uveliko odmakla u
demontaži "kemalizma", vidljivo je što se zapravo dešava i u
takozvanom sekularnom islamu, koga ustvari nema!
Zbog svega toga, mogućnost općeg
sukoba između muslimanskog i ostatka svijeta, svakim danom je sve izvjesniji.
Europa u cjelini je pred velikim iskušenjima. Ipak, rat civilizacija mogao bi
poremetiti ako ne i posve zaustaviti islamističku pošast, kako na Starom
kontinentu tako i u cijelome svijetu.
A 1.
Zašto Europa nema ovakav stav?
Muslimani koji žele da žive po islamskim
zakonima, nedavno su pozvani da napuste Australiju. Pokušavajući da time
spreči potencijalne terorističke akcije, australijska vlada i njen premiujer Kevin
Rud, javno su se obratili onima koji žive sa mržnjom prema
australijskoj kulturi i hrišćanskoj duhovnosti, pod parolom "Take it or
leave it" (uzmi ili ostavi).
Citat originalnog teksta:
"Immigrants, not australians,
must adapt. Take It Or Leave It. I am tired of this nation nation worrying about whether
we are offending some individual
or their culture. Since the terrorist attacks on Bali , we have experienced a surge
in patriotism by the majority of Australians..." .
Prevod sa originala:
"...Imigranti, a ne
australijanci, trebaju da se adaptiraju. To je to, bilo da vam to odgovara ili
ne. Sit sam toga da se ova nacija zabrinjava da nismo možda uvredili neke
individue ili njihovu kulturu. Od terorističkog napada u Baliju do danas,
svedoci smo vala patriotizma koji dolazi od većine Australijanaca. Ova je
kultura izgrađena je u toku dvesto i više godina muka, truda i pobeda miliona
muškaraca i žena u potrazi za slobodom.
Govorimo pretežno engleski, a ne španski, libanski,
arapski, kineski, japanski,ili bilo koji drugi jezik. Što znači da ukoliko
želite biti deo ovog društva, naučite naš jezik! Većina Australijanaca
veruje u Boga.
To nije neko hrišćansko desničarska
orijentacija, ili politički nametnuto, to je činjenica, jer su ovu naciju, a to
se vidi i iz dokumenata, osnovali muškarci i žene hrišćanske vere, na
hrišćanskim principima. Naravno da je u tom slučaju adekvatno da se
hrišćanska obeležja nalaze na zidovima naših škola.
Ako je Bog za vas uvreda, predlažem vam
da odaberete drugi deo sveta za vaš dom, jer je Bog deo naše kulture. Dopustićemo
vaše vere i nećemo vas pitati zašto u to verujete. Tražimo od vas da prihvatite
našu veru i da živite sa nama u harmoniji, mirno i u radosti.
Ovo je naša otadžbina, naša zemlja i naš
stil života i dopustićemo i vama da u svemu tome uživate. Ali, pre svega, ukoliko
ne prestanete da se žalite, protestujete i užasavate našom zastavom, našom
čašću, našom hrišćanskom verom, našim načinom života, srdačno vam preporučujem
da iskoristite drugu veliku slobodu koju imaju Australijanci, sloboda da
napustite našu zemlju. Ukoliko ste ovde nesrećni, onda otiđite.
Niko vas nije prinudno ovde doveo. Već ste vi sami tražili da vas ovde
primimo. Dakle, prihvatite državu koju ste sami odabrali...".