Pogledi
Ko će zaustaviti planiranu istoriju i
iskoreniti varvratsvo u ime bankara
Uspon novog divljaštva
Ovo je ozbiljno vrijeme. Bankari znaju da
bitka nije potpuno dobijena. Po prvi put vrijeme ne radi za njih. Do
rekonstrukcije svijeta će doći, ali ne baš onako kako su to oni željeli.
Naprotiv. Što više odmičemo u dubinu XXI stoljeća, napreduje stilu življenja
koji bismo mogli nazvati novim divljaštvom kao pojava koja se širi
diljem čitavoga svijeta, piše Tabloidov kolumnista, sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih
jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog
studentske pobune 1968. godine
Goranko Đapić
Poslednjih pola stoljeća čitav svijet se
zabrinuo oko ljudskih prava. Malo tko je propuštao da se bučno oglasi na tu
temu, a svuda su nabujale NVO i bezbrojni humanitarci su preplavili
medije. Pa, koliko smo to napredovali? Da li se nasilništvo, ropski rad i
korupcija polako urušavaju? Odgovor je - ne! Nasilje je više, a ne manje. Ropskog
rada je mnogo više, a korupcija je porasla vrtoglavo i na dobrom je putu da
apsolutno uništi sve osnovne ljudske vrijednosti bez kojih je život nemoguć.
Nekada
je bilo vjerske utjehe. Moglo se nadati, ali danas je vjera devastirana,
a crkve su postale mala privatna preduzeća. Njeni vrhovi postali su velike
blagajne i tajni neuhvatljivi veliki poslovi. Neke su vjere instrumentalizirane
u rasadnike vojnih pohoda sa nimalo skrivenim ambicijama da unište nevjernike.
Nekada su postojali jaki sindikati koji su
se borili za prava uposlenih. Danas su sindikati samo sjećanje. Gola borba za
čuvanje radnih mjesta koja se svodi na ogorčenu borbu za opstanak sintagmi čovjek
je čovjeku vuk.
Velika kulturna dostignuća kroz pola milenija,
uzbudljivog stvaranja, odbačena su, a ono što je surogat postaje jedino održiva
,,kulturna,, svijest - svijest neobarbarizma. Mas mediji u potpunosti
promovišu tu lako svarljivu hranu za relaksaciju.
Dakle, svjedoci smo
urušavanja svih tako teško stečenih socijalnih i kulturnih tekovina. Dva stoljeća
napora obezvrijeđeno je za samo jednu deceniju. Radnik danas jedva da pita za
radno vrijeme, regres za godišnji odmor ili za još poneko pravo. On je srećan
da radi i više od deset sati za mnogo manje novca i on je u vječitom strahu da
i to malo očuva. Taj strah, tako ponižavajući i nečovječan zapravo je moćna
poluga u rukama modernih oligarha. Pa, da li je ovo galopirajuće podivljačenje
samo propratna posljedica krize koja već dugo razara tkivo naše
civilizacije?
Pravi odgovor je
da kriza nije pala sa Marsa, ona je osmišljena i ona je globalna strategija
londonskih bankara i njihove podružnice iz Njujorka. U skladu sa tom
strategijom ide sve bolnije siromaštvo, dužnička kriza, odsustvo smislene
budućnosti i borba za goli život, bukvalno svakog dana. Tako preustrojen svijet,
tijesto je za vanvremensku vlast bankarskih oligarha. Vlast neograničenu, onu
koju počiva na slabosti germanske većine.
U Europi je još prije tri stoljeća cvjetao
historijski period, nazvan prosvijećeni apsolutizam. To političko i
duhovno otkrovenje zahvatalo je Evropu od Antlantika do Urala i još
dalje. Njeni poklonici Burboni, Marija Tereza, Fridrih II i nadasve genijalni
Petar Veliki, promovisali su obavezno školstvo, kulturne tečevine i
jedinstveno ekonomsko podneblje.
Oni su kao apsolutni vladar
ograničili feudalnu rascjepkanost, a građanskoj klasi u usponu
podarili jedinstveno slobodno tržište. Oni su znanje i umješnost
smatrali najvećim vrlinama, a svoju apsolutnu vlast obavezom da ih podrže, potaknu
i prošire. Zakoni su imali da unaprijede i osiguraju lični i privredni
prosperitet. Europa je krupnim koracima i u odsustvu većih ratova postajala
ekonomski i kulturno povezanija.
A onda kako se to kaže - đavo ne
spava. Londonski bankari stvarni vlasnici Ujedinjenog kraljevstva
smatrali su se ugroženim tim kontinentalnim napretkom. Oni koji su svoju
političku strategiju vidjeli u prevlasti pomorske sile nad usitnjenim feudaliziranim
svijetom kontinenta odmah su se latili posla da stvore krizu i haos.
Pogotovu što se odjednom pojavila i Rusija, Petrova probuđena Rusija,
čija je budućnost ulila strah u kosti bankarima. Kada je Suvorov
prešao Alpe i sa izvanrednom i discipliniranom vojskom ušao i u sam
Rim, bankari su postigli dva cilja. Prvo je rastuću moć Europe odmah trebalo
zaustaviti, a drugi cilj je bio nešto dugoročniji - Rusiju je trebalo uništiti!
I tako je kontinent bačen u haos.
Francuska je potonula u vrtlogu Revolucije. Bonaparta je stvorio veliku kontinentalnu
silu, ali je odmah stvoren savez protiv njega i to u prvi u nizu takvih.
Bankari su dali kredite Savezu i uvukli Rusiju u njega.
Rat do rata cijelih petnaest godina.
Propali Napoleonov prodor u Rusiju značio je i pokorenu zemlju do Tarutina,
iza Moskve, milijunske žrtve i više propalih žetvi.
Na ruševinama Europe, stigli su novi
krediti za obnovu, a i prvi i taj je otvorio prvu dužničku krizu.
Kontinent je opasan svetom Alijansom, unazađen i razdrobljen više nego
ikada. Rusija je od svoga prirodnog prisustva u Europi odgurnuta. Njene
su reforme unazađene. Kontinent je potonuo u decenijsko sivilo. Turski okupator
je sačuvan na Bosforu i Dardanelima. Stari kontinent je vraćen dva vijeka
unazad. Đavo je obavio dobar posao. Dugo se Evropa oporavljala. Bankari su
brojali novac na krvi tek minulog haosa.
Nakon , "Bele epoqua" ,
na obodu dva stoljeća, počela se stvarati konstelacija kolonijalnih sila i rastućih
carstava - Njemačkog i Ruskog. Oba carstva su krenula u spektakularni
napredak ekonomski i kulturni. Sva svježina, mladost , nepresušna
dinamika dva carstva ponovo su podigli na noge londonske bankare i
njihovu podružnicu u Njujorku.
Ta podružnica, moćnije od matice već je
bila u vlasti bankara i spremala se da zamijeni Britansko carstvo i u
potpunosti preuzme njegovu strategiju. Dakle, što su drugi slabiji i usitnjeniji,
to smo mi jači. Što su drugi siromašniji - mi smo bogatiji.
I šta je ostalo od Europe nakon
Prvog svjetskog rata? Dvije najprosperitetnije države bile su uništene. Rusija
je bačena u nezamislivi haos, a bankari su "obogatili" stari kontinent
prvim prisustvom američke vojske i bankom komunizma, te sprdnje sa postulatima
islamske ljevice, Ekonomski Europa je oslabljena.
Moć starih kolonijalnih sila bila je
umanjena. Uskoro će ih baštiniti zamjenik londonskih bankara, novo bankarsko
Carstvo koje se zove Sjedinjene američke države. Pa ni to nije bilo dovoljno.
Tek je novo rušenje Europe, nezapamćeno po
veličini, stiglo novim ratom koji je bio u pripremi. Uspon Njemačke nije
zabrinuo bankare iz SAD zbog rušenja ljudskih prava ili globalnog stopiranja „demokratije"
pa ni zbog pada Poljske. Zabrinulo ih zato što je Njemačka, pa i okupacijama
okupila gotovo svu Europu u svom dvorištu. Ponovo je jedna kontinentalna sila
mogla ugroziti monopol moći koju su bankari već odavno uzurpirali. Drugi svjetski
rat bio je bogomdan način da se Europi zada smrtni udarac i da se ona za dugo
vremena grubo podijeli. Iako su, tobože, zbog Poljske ušli u rat; anglosaksonske
sile su je već 1944. godine, bez imalo stida poklonile Staljinu, zajedno sa još
pet europskih zemalja.
Prisustvo američke, neeuropske vojske,
postala je stalna konstanta do dana današnjeg. Nikada naš stari dom nije doživio
veće poniženje.
Kako objasniti da bankari nikada
nisu tražili ozbiljnije povraćaj kredita o zajmu i najmu, koji su obilno dali Staljinu,
i kako to da su decenijama snabdijevali žitom SSSR?!
Nije li
to bila nagrada zbog stražarske službe Crvene armije, od Berlina do Sofije,
kojom službom je Stari kontinent zahvalno bio podijeljen? Nije li hladni
rat blagotvorno djelovao na Staljinovo carstvo i na američku zahuktalu vojnu
industriju. Nije li takozvani Mir hladnog rata, stabilizirao vladavinu Europom!
Sada kada Berlinskog zida
više nema, nema ni SSSR-a. Činilo se da Rusiji prijeti potpuna dezintegracija
koja je bila uostalom planirana i očekivana nakon ispunjenja stražarskih
zadataka od strane „komunista".
Pad Berlinskog
zida značio je i pad iluzije da će se Europa okupiti, podići, a njen napaćeni
Istok ući u zajednici bogatih i demokratskih država. Bijeda i pad u ništavilo,
uskoro će postati praksa u većini bivših "socijalističkih" zemalja.
Ta neizmjerna bijeda samo je bio preludij za ono što će uskoro snaći Europu.
Ona će najprije biti zasuta okupacijom islamskog fašizma, pomodnog
uništavanja žene - majke i agresivnim homoseksualnim lobijem. Jevtina
potrošačka kultura, gomile droga svih vrsta i ubrzana trećesvjetizacija
već su njena budućnost.
Ipak dvije zemlje još nisu
pale na koljena. Još su ostale da se drže Njemačka i na ogromno
iznenađenje bankara - Rusija. Ni ovo intenziviranje pripremljene
krize kao trajne baze za nesvjetsku vlast bankarskih oligarha; za ispunjenje
sna nad snovima, sada dohvatljivog; nije još pred sigurnom realizacijom.
Potencijali, osobito, ako budu udruženi - Njemačke i Rusije, ogromni su. Resursi
Rusije daju energetsku i sirovinsku osnovu i uz suradnju sa Njemačkom ogromni
prostor od Antlantika do Tihog oceana uz izgradnju brzih i modernih
komunikacija donijet će prevagu transkontinentalne sile nad
pomorskom silom.
Zato je opstanak naše grčko - rimske kršćanske
kulture i njena revitalizacija nada našeg europskog doma od Antlantika do
Vladivostoka. Samo tako biti će izbegnuta barbarska budućnost koja nam se već stoljećima
nameće.
Ali za taj opstanak valja se boriti
svim srcem, dušom i hrabrošću naše arijevske rase. Naša rasa će ili
odbraniti civilizaciju ili je više uopće neće biti. I, tek prestankom historije
koji nam je namijenjena, napon novog divljaštva može biti zaustavljen.
GLOSA
Galopirajuće podivljačenje je
samo propratna posljedica krize koja već dugo razara tkivo naše
civilizacije