Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Bioloçki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (5)

Dok je bilo ljudi, bilo je i života

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahavljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

To je bilo i doba užasnih pogroma genocidne politike kvislinške tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske, uperene protiv Srba, Židova i drugih nehrvatskih etničkih skupina. Lika je bila jedno veliko stratište žrtava te politike. Ustaše su se surovo obračunali sa ličkim Srbima već na početku Drugog svjetskog rata. U Lici je, pored Gospića, u Jadovnu, 1941. g. osnovan prvi likvidacioni logor za Srbe, Židove i dr. sa 37 okolnih stratišta, gdje su se raznim manuelnim načinima usmrćivale žrtve, po čemu je taj logor jedinstven u Evropi. Istraživanjem je utvrđeno da je u tom logoru ubijeno više od 40.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, među kojima znatan broj iz Like. Drugo veće stratište je bezdan u Preboju, naselju podno Male Kapele u Plitvičkoj subregiji, koji je progutao na stotine srpskih žitelja iz okolnih naselja, uglavnom Ličana. Osim toga, Srbe iz Like su odvodili i na druga obližnja stratišta, kao npr. na Garavice pored Bihaća, gdje je usmrćeno više od 12.000 Srba.

Kolonizacija poslije Drugog svjetskog rata, također, je doprinijela odlivu ličkog stanovništva, najviše srpskog, s obzirom da su uživali prednost kao aktivni učesnici narodno-oslobodilačke borbe. Proces deagrarizacije i zapošljavanje u nepoljoprivrednim djelatnostima, također je utjecao na smanjivanje stanovništva u ovoj regiji. Postavlja se pitanje što se dogodilo sa tim nekada većinskim stanovništvom Like u periodu poslije 1991. godine...Naime, prema popisima 2001. i 2011. broj srpskog stanovništva u odnosu na stanje 1991. g. se smanjio za 33.957 stanovnika (81,69%), odnosno, zbog 1.394 povratnika, za 32.558 stanovnika (78,33%). Koliko ih je od toga smrtno stradalo, a koliko izbjeglo u druge novonastale države bivše Jugoslavije, još nitko nije cjelovito istražio niti o tome postoje cjeloviti podaci.

Postoje samo parcijalni podaci za smrtno nastradale osobe sa nekoliko suđenja počiniteljima zločina i nekoliko otkopavanja srpskih žrtava na području Like. Ono što je još izvjesno iz posljednja dva popisa stanovništva jeste činjenica da je srpsko stanovništvo u Lici od većinskog tokom više od jednoipo stoljeća postalo manjinsko, što više, etničkim čišćenjem, svelo se na minornu nacionalnu manjinu. Druga izvjesna činjenica je, da su u Lici ugašena odnosno nestala naselja u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo, i to najviše u općinama Donji Lapac i Korenica. Pokazalo se da ni surovi život ne može prisiliti na napuštanje zavičaja, koliko to može mehanički nasrtaj na zavičaj ratom.

Osim toga, razorene su kuće i u gotovo svim ostalim naseljima u kojima su živjeli Srbi. Time je izmijenjen izgled i pejsaž naseljenih prostora. To su sela koja to ni po čemu više nisu, jer je u njima razorena nadgradnja, institucije i kompletna infrastruktura. Ovaj najtragičniji događaj u povijesti srpskog življa Like, kao posljedica građanskog rata devedesetih godina prošlog stoljeća, nije rezultirao samo njihovim skoro potpunim izgonom iz njihovih vjekovnih zavičajnih naselja... To je u stvari, klasični primjer etničkog čišćenja bez ostatka, koji vodi do kompletnog gašenja toponima.

Taj je čin usmjeren na razbijanje primarne grupe, jer porodica je u nas osnovna jedinica stabiliteta - „podiobe svih materijalnih i duhovnih dobara na jednake dijelove". To nasilje je dovelo srpski demografski korpus, posebno u lokalnim sredinama kao što su ličke, do potpunog biološkog sloma, bez mogućnosti bilo kakve obnove. To se ogleda u iznimno velikom kompletnom gašenju rodova, prezimena i naseljenih srpskih toponima, posebno u nekim predjelima ove regije (Donji Lapac i Korenica). Zapravo, etničkim čišćenjem srpskog stanovništva, napadnuta je toponomastika, onomastika, katastar, povijest i kultura, s nakanom da se srpski narod izmjesti iz povijesti hrvatskog naroda.

Ovaj tragizam je veći od onog poimanja grčkog tragizma, jer je zahvatio jedan autohtoni višegeneracijski narod i svu zajedničku baštinu i stvaralaštvo sa hrvatskim narodom za života dvadeset i jedne generacije življenja srpskog naroda na ovim prostorima. Prosto je neshvatljivo kako je na to pristao hrvatski narod ?! Nije li ovo slično sudbini Indijanaca u Americi, ili Aboridžina u Australiji, ili u novije vrijeme Jermena u Turskoj?

Nadalje, to je bilo i doba užasnih pogroma genocidne politike kvislinške tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske, uperene protiv Srba, Židova i drugih nehrvatskih etničkih skupina. Lika je bila jedno veliko stratište žrtava te politike. Ustaše su se surovo obračunali sa ličkim Srbima već na početku Drugog svjetskog rata. U Lici je, pored Gospića, u Jadovnu, 1941. g. osnovan prvi likvidacioni logor za Srbe, Židove i dr. sa 37 okolnih stratišta, gdje su se raznim manuelnim načinima usmrćivale žrtve, po čemu je taj logor jedinstven u Evropi. Istraživanjem je utvrđeno da je u tom logoru ubijeno više od 40.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, među kojima znatan broj iz Like.

Drugo veće stratište je bezdan u Preboju, naselju podno Male Kapele u Plitvičkoj subregiji, koji je progutao na stotine srpskih žitelja iz okolnih naselja, uglavnom Ličana. Osim toga, Srbe iz Like su odvodili i na druga obližnja stratišta, kao npr. na Garavice pored Bihaća, gdje je usmrćeno više od 12.000 Srba. Kolonizacija poslije Drugog svjetskog rata, također, je doprinijela odlivu ličkog stanovništva, najviše srpskog, s obzirom da su uživali prednost kao aktivni učesnici narodno-oslobodilačke borbe. Proces deagrarizacije i zapošljavanje u nepoljoprivrednim djelatnostima, također je utjecao na smanjivanje stanovništva u ovoj regiji.

Postavlja se pitanje što se dogodilo sa tim nekada većinskim stanovništvom Like u periodu poslije 1991. godine? Naime, prema popisima 2001. i 2011. broj srpskog stanovništva u odnosu na stanje 1991. g. se smanjio za 33.957 stanovnika (81,69%), odnosno, zbog 1.394 povratnika, za 32.558 stanovnika (78,33%).

Koliko ih je od toga smrtno stradalo, a koliko izbjeglo u druge novonastale države bivše Jugoslavije, još nitko nije cjelovito istražio niti o tome postoje cjeloviti podaci. Postoje samo parcijalni podaci za smrtno nastradale osobe sa nekoliko suđenja počiniteljima zločina i nekoliko otkopavanja srpskih žrtava na području Like. Ono što je još izvjesno iz posljednja dva popisa stanovništva jeste činjenica da je srpsko stanovništvo u Lici od većinskog tokom više od jedno i po stoljeća postalo manjinsko, što više, etničkim čišćenjem, svelo se na minornu nacionalnu manjinu. Druga izvjesna činjenica je, da su u Lici ugašena odnosno nestala naselja u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo, i to najviše u općinama Donji Lapac i Korenica. Pokazalo se da ni surovi život ne može prisiliti na napuštanje zavičaja, koliko to može mehanički nasrtaj na zavičaj ratom.

Prvo, što upada u oči, kada se pogledaju podaci u tablici 14, jeste veoma spori rast ukupnog stanovništva Korduna u analiziranom periodu od nešto više 110 godina, tj. sve do 1991. g., kada je ono prosječno raslo 19,31% po jednom popisnom razdoblju. Najveći broj stanovnika od 133.301 dostiže 1961. g.

Prema stanju u 1880. godini, ukupno se stanovništvo ove regije povećalo za svega 18.418 stanovnika, ili za samo 17,26%. Dakle, pravo obilježje razvoja ukupnog stanovništva Korduna u ovom razdoblju jeste njegova stagnacija. Poslije, prema popisu 2001. odnosno 2011. godine, ukupno stanovništvo se prema stanju u 1880. godini, smanjilo za 15,29%, odnosno za 22,90% i tada ujedno dosiže i najniži ukupan broj stanovnika od 90.387, odnosno 80.264 stanovnika. Međutim, uporedo sa navedenim kvantitativnim promjenama u ukupnom stanovništvu, koje su obilježile stagnacija i degresija, odvijale su se značajne strukturne promjene ukupnog stanovništva u analiziranom periodu, naročito u razdoblju poslije 1991. godine. Na ove promjene ukazuju statistički podaci u narednim tablicama i grafikonima.

Prvo, što upada u oči, kada se pogledaju podaci, jeste veoma spori rast ukupnog stanovništva Korduna u analiziranom periodu od nešto više 110 godina, tj. sve do 1991. g., kada je ono prosječno raslo 19,31% po jednom popisnom razdoblju. Najveći broj stanovnika od 133.301 dostiže 1961. g. Prema stanju u 1880. godini, ukupno se stanovništvo ove regije povećalo za svega 18.418 stanovnika, ili za samo 17,26%. Dakle, pravo obilježje razvoja ukupnog stanovništva Korduna u ovom razdoblju jeste njegova stagnacija.

Poslije, prema popisu 2001. odnosno 2011. godine, ukupno stanovništvo se prema stanju u 1880. godini, smanjilo za 15,29%, odnosno za 22,90% i tada ujedno dosiže i najniži ukupan broj stanovnika od 90.387, odnosno 80.264 stanovnika. Međutim, uporedo sa navedenim kvantitativnim promjenama u ukupnom stanovništvu, koje su obilježile stagnacija i degresija, odvijale su se značajne strukturne promjene ukupnog stanovništva u analiziranom periodu, naročito u razdoblju poslije 1991. godine. Na ove promjene ukazuju statistički podaci u narednim tablicama i grafikonima.

Dakle, gledano prema nacionalnoj strukturi stanovništva, demografsko se stanje kontinuirano mijenjalo. Naime, ukupno hrvatsko stanovništvo se u istom periodu do 1991. g. kontinuirano povećavalo, prosječno po jednom popisnom razdoblju za 35,95%, odnosno skoro dvostruko više od povećanja sveukupnog stanovništva regije u istom razdoblju. Najveći broj dostiže 1971. g. kada broji 71.155 stanovnika.

Ili, prema stanju u 1880. godini, hrvatsko se stanovništvo 1991. godine povećalo za 21.907 stanovnika, ili za 47,36%.Kod srpskog stanovništva uočljive su značajne fluktuacije, koje obilježavaju blagi rast, potpuna stagnacija i značajna smanjenja stanovništva u određenim popisnim razdobljima. Najveći broj srpskog življa je bilo 1900. g. kada je brojilo 73.050 stanovnika. Međutim, na kraju razdoblja (1991) ukupno srpsko stanovništvo se smanjilo za 13.743 stanovnika, ili za 22,86% u odnosu na stanje 1880. godine.

Zastupljenost stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti u ukupnom stanovništvu pokazuje da je srpsko stanovništvo bilo većinsko (s više od 55%) sve do popisa 1910. godine, odnosno do početka Drugog svjetskog rata 1941. g.

Poslije tog razdoblja sve do popisa 1971. srpsko je stanovništvo zadržalo značajnu zastupljenost od preko 45%, odnosno u narednim popisima do 1991. g. od preko 35% u ukupnom stanovništvu.

Do velikog i naglog preokreta u razvoju stanovništva ove regije dolazi u razdoblju poslije 1991, što pokazuju posljednja dva popisa stanovništva provedena 2001. i 2011. godine, kada zastupljenost hrvatskog stanovništva u ukupnom stanovništvu dostiže najvišu historijsku razinu od preko 80%, a srpsko stanovništvo najnižu historijsku razinu od ispod 15%.

U analiziranom 131-godišnjem periodu razvoja stanovništva kordunske regije, kao značajna i kritična razdoblja mogu se izdvojiti sljedeća: Kordun je bio značajni strateški pravac prodora Turaka prema Štajerskoj i dalje prema Beču. U to vrijeme, prema prva četiri popisa stanovništva (od 1880. do 1910), srpsko je stanovništvo bilo većinsko sa zastupljenošću u ukupnom stanovništvu većom od 56%, što podrazumijeva i srazmjerno snašanje većeg tereta „obrane predziđa kršćanstva" od turske najezde. Što taj teret pretpostavlja i znači već je opisano u prethodnom tekstu (vidjeti poglavlje: "Historijski kontekst naseljavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj" ); Značajna zastupljenost srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu ove regije (više od 45%) ostala je i u kasnijem periodu sve do početka Drugog svjetskog rata 1941. g.

Popis stanovništva 1948. g. pokazuje golem pad broja srpskog stanovništva ove regije u odnosu na predratno stanje od 73.050 stanovnika srpske nacionalnosti registriranih popisom 1910. g. Naime, u prvom poslijeratnom popisu 1948. g. taj se broj sveo na 56.759 stanovnika ili manje za 22,3%.

Tokom ratnih godina od 1941. do 1945. g. dolazi do realizacije genocidne politike prema srpskom stanovništvu kvislinške Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića, koja se najbrutalnije i najbešćutnije demonstrira baš na području regije Korduna. U to vrijeme Kordun je zapravo bio poligon smrti, u kojemu se nalazilo oko 170 stratišta, među kojima su i nekoliko pravoslavnih crkava, od kojih su najpoznatije glinska, kolarićka i sadilovačka crkva u kojima je na okrutan način ubijeno više od 2.000 Srba svih uzrasta.

Primjera radi, navest ćemo parcijalne podatke Historijskog arhiva Karlovac o ljudskim gubicima u nekim kotarevima Korduna tokom građanskog rata 1941 - 1945., ali samo na antifašističkoj strani, koji se odnose na pale borce NOP-a, civilne žrtve fašističkog terora i umrle od tifusa: kotar Slunj i kotar Veljun ukupno 6.098 žrtava; kotar Vojnić 7.924 žrtve: kotar Vrginmost ukupno 10.384 žrtve; kotar Duga Resa ukupno 785 žrtava; općina Gornje Dubrave ukupno 433 žrtve. Sveukupno 25.624 žrtve.

Ovome treba dodati, prema nekim istraživanjima, i 375 tzv. kolateralnih žrtava, ili žrtava po političkoj sintagmi „revolucija jede svoju djecu". Drugi primjer su ljudski gubici na drugoj kvislinškoj strani građanskog rata. Samo u kotaru Slunj na toj je strani izginulo 3.800 Hrvata na raznim ratištima u 2. svjetskom ratu i u borbama s partizanima.

Stradanja i gubici, do kojih je došlo unutar srpskog demografskog korpusa u ovo vrijeme, bili su takvih razmjera da se on poslije toga nikada nije mogao oporaviti, na što bjelodano ukazuju podaci o broju srpskog stanovništva u popisima provedenim poslije 1948. godine. Naime, uočljive su tendencije stagnacije (popisi 1953. i 1961), potom relativno naglo opadanje brojnosti (popisi 1971. i 1981), te na koncu neznatnog rasta (popis 1991).

Građanski rat u bivšoj zajedničkoj državi Jugoslaviji (1991 - 1995) zadao je posljednji smrtonosni udarac već oslabljenom i „ranjenom" srpskom demografskom korpusu u ovoj regiji. Vojno-redarstvenom akcijom „Oluja" protjerano je gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo sa svojih vjekovnih ognjišta. Ubijeno je na stotine civila srpske nacionalnosti. Ostvarene su historijske razine zastupljenosti dvaju naroda u ukupnom stanovništvu regije. Hrvatski narod na najvišoj razini od preko 80 %, a srpski narod na najnižoj razini ispod 15%.

Tragedija pada broja srpskog stanovništva se produbljuje do tzv. biološkog sloma u periodu poraća, zbog selektivnog povratka prognanih Srba, uglavnom „ostarjelih grobova". Dugoročno gledano, prema analiziranih 14 cenzusa, srpsko je stanovništvo ove regije doživjelo pravu kataklizmu, jer se od stanja 1880. godine, nakon 131 godine, svelo 2011. g. na 11%,, a u odnosu na stanje 1991. g. nakon samo 20 godina, i na ispod 10% od ukupnog stanovništva.

Demografske posljedice na području kordunske regije u analiziranom periodu, posebno u razdoblju posljednja dva popisa i poslije, su mnogostruke, prije svega u pogledu drastičnog smanjenja broja srpskog etnikuma, pa je u mnogim naseljima broj nasilno umorenih veći od broja stanovnika koji danas u njima žive; potom, u gotovo svim naseljima ostale su samo deficijentne i osakaćene seljačke porodice; mnogi stoljetni srpski toponimi su potpuno ugašeni, odnosno de facto nestali sa zemljopisne karte, a mnogi su pred gašenjem; i konačno, sve indicije upućuju na zaključak da je srpski demografski korpus u ovoj regiji doživio potpuni biološki slom, što u suštini znači da je piramida života potpuno izokrenuta, prosjek starosti je iznimno visok i nema više vitalnih reproduktivnih osnova.

Hrvatska regija Banija, prije poznata kao Banovina ili Banska krajina, nalazi se u središnjoj Hrvatskoj između rijeka Save, Une, Kupe i Gline. Spada u manje regije sa svojih 1.800 kv. km površine. Konfiguracija pretežito brežuljkasta i šumovita, sa prosječnom nadmorskom visinom od 300 m i najvišim vrhom na Zrinskoj gori od 615 m. Osnovna privredna djelatnost je inokosna poljoprivreda, odnosno stočarstvo, sa plodnim zemljištem i razvijenom prerađivačkom mesnom industrijom. U prošlosti bila u sastavu Vojne krajine, Ima bogatu spomeničku baštinu, posebno arheološku, sakralnu i antifašističku. Poznata je i po tome što se u njoj rodila melodija današnje hrvatske himne po skladbi Srbina Josifa Runjanina (1821 - 1878).

Kod ukupnog srpskog stanovništva trend porasta je također vidan, s tim da je taj rast znatno veći od rasta hrvatskog stanovništva u prva 4 censusa (za ukupno 16 postotnih poena), što je vjerojatno posljedica intenzivnijeg doseljavanja Srba - „graničara" u to vrijeme. Također, kao i kod Hrvata 1948. g. rast srpskog stanovništva opada, ali za više od sedam puta, nego kod hrvatskog stanovništva. Događa se i nešto jače opadanje rasta 1981. i to za 19 postotnih poena (za 3 % više nego kod hrvatskog stanovništva), iz već naprijed navedenih razloga. Ovakvo kretanje broja srpskog stanovništva vjerojatno je i posljedica većih ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu (ustaški zločini plus masovno učešće i pogibije u NOP-u). Podatke o tome iznose već citirani Zbornici Historijskog arhiva Karlovac, prema kojima je palih boraca NOP-a bilo 1.441, a prema drugom izvoru ukupni su ljudski gubici na području Banije (pali borci NOP-a zajedno sa civilnim žrtvama) bili 6.886 ljudi.

Verižni indeksi, koji iskazuju broj stanovništva u svakom popisu prema prethodnom popisu, uglavnom potvrđuju prethodno iznijete trendove u kretanju stanovništva, kao i godine kada dolazi do odstupanja od navedenih trendova (1948. i 1981. g.). Najduže popisno razdoblje u okviru jednog državno-pravnog poretka je ono nakon Drugog svjetskog rata u okviru socijalističke Jugoslavije, koje je trajalo više od 40 godina. Za razliku od prethodnog dugoročnog pogleda na razvoj stanovništva, ovaj bi se mogao svrstati u srednjoročne, koji počinje 1948, a završava 1991. g.

U odnosu na baznu 1948. godinu, hrvatsko se stanovništvo veoma usporeno povećavalo u rasponu od maks. 13,78% (1971) do minim. 0,37% za 1981. g. ili za cijelo ovo razdoblje u prosjeku za 6,95%. I kod srpskog stanovništva bio je isti trend ali samo do 1971. g. kada se ono povećalo u prosjeku za 6,57%, dok nakon toga sve do 1991. ono se kontinuirano smanjuje za 10,74% (1981) odnosno 1,24% (1991).

Uzroci ovako varijabilnog kretanja stanovništva u relativno dužem periodu poraća su mnogostruki, što posebno i detaljno nije istraženo, iako su demografi, ekonomisti i sociolozi, posebno ruralni, o tome dosta pisali (npr. u tadašnjem Agrarnom institutu u Zagrebu), naročito u okviru petogodišnjih planova društveno-ekonomskog razvoja zemlje i pojedinih užih područja.*

Ovdje ćemo samo naznačiti neke od tih uzroka sa nekim natuknicama: osakaćena reproduktivna osnova stanovništva enormnim stradanjima i ljudskim gubicima tokom Drugog svjetskog rata, koja nažalost još uvijek nisu dovoljno istražena i egzaktno utvrđena. Procesi deagrarizacije, naročito u nerazvijenim krajevima kao što je Banija, gdje se minimalno, ili nikako, investiralo i gdje je zapošljavanje izvan poljoprivrede bilo značajno limitirano, pa je aktivna radna snaga iz poljoprivrede relativno masovno odlazila na rad u gradove i industrijske centre izvan svog domicilnog područja i tamo privremeno ili stalno boravila.

Tako se u tim područjima konstituirala nešto brojnija nova radna kategorija „seljaci-radnici" ili „radnici-seljaci" ovisno o tome koliko su bili angažirani u poljprivrednoj odnosno nepoljoprivrednoj djelatnosti i gdje im je bio stalni boravak, u selu ili gradu. Odlazak na privremeni ili stalni rad u inozemstvo, naročito neposredno prije i poslije 1971(?), kada je liberaliziran vizni režim. Relativno masovnije je taj oblik zapošljavanja koristilo hrvatsko stanovništvo, naročito u nerazvijenim regijama kao što je Banija relativno masovna kolonizacija poljoprivrednih domaćinstava, uglavnom u Vojvodinu, koja je isključivo ili većinom obuhvatila srpsko stanovništvo, jer su prednost imali bivši sudionici NOP, kojih je u velikom broju bilo u Baniji.

Prednosti za školovanje mlade generacije iz boračkih porodica i učesnika NOP-a općenito, za mnoge je bila odskočna daska za napuštanje sela i poljoprivrede i odlazak u novostečena zanimanja u gradove. Ovaj faktor je bio posebno prisutan u regijama kao što je Banija gdje je učešće srpskog stanovništva u NOP-u bilo masovno.

Samo neposrednim i posrednim istraživanjem navedenih i drugih sa njima povezanih okolnosti, moguće je kvantificirati i valorizirati utjecaje navednih faktora na razvoj stanovništva toga razdoblja.

(Nastavak u sledećem broju)