Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (3)

Kako sačuvati čovjeka u sebi

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat:"

Prof. dr Svetozar Livada

Poznavajući pripremu rata devedesetih godina prošlog stoljeća, strategiju etničkog čišćenja upućenima sam predložio da na brzinu preračuna mo rasporede etniciteta po naseljenosti. Jer sam u Drugom svjetskom ratu uživo vidio da od Bosanskog Petrovca, do Dvora na Uni nisam nigdje vidio pošteđenog jednog naselja. Kada sam povadio statističke pokazatelje o Sr bima već je počela „balvan revolucija", a prije toga, dakle prije početka ra ta, za koji se još uvijek ne zna kada i gdje je stvarno rat započeo , hrvatski „Napoleon" - Merčep nemilice je ubijao i minirao po Vukovaru, a njemu slični priredili u Zadru „kristalnu noć", miniranjem oko trista objekata ne kažnjeno. Tada je gospodo zasigurno započeo građanski rat u RH. Uostalom, Tuđman je rekao „rata ne bi bilo da ga mi nismo htjeli". Dakle, građanski rat je započeo prije vašeg neostaljinističkog „domovinskog rata". Govorio sam: „Naselja će biti spaljena, ljudi ubijani i, razviće se neslućena pljačka i otimačina, atavistička, životinjska mržnja, ljudi će biti rastjerani".

Moji učeni drugovi i prijatelji, profesori Kangrga, Horvat, Šuvar i drugi nisu mi vjerovali. Smatrajući da nakon tolikog zajedništva, bogatog iskustva i ljudske zrelosti da to nije moguće. Međutim, gorko iskustvo na to me opominjuće podsećalo. Spoznaje mentaliteta i gorko iskustvo su me više ne go uvjeravali u tragične tokove koji će nastupiti organiziranim razaranjem zavičaja. Nažalost bio sam zloguki prorok. Evo jednog primjera koji najavljuje sudbinu svih srpskih zavičaja u RH poslje najave rata. Krizni štab Slavonsko-požeške županije u sastavu Anto Bagarić, Nikola Janković, Miljenko Crnjac, Tomo Jelić, Drago Matošević i Šimun Miledić, potpisali su naredbu da se srpski stanovnici iz 26 naselja isele sa svim što sa sobom mogu ponijeti 29. listopada 1991. godine sa prijetnjom i posljedicama ako to ne učine. Ovo uzimam kao prvi organizirani primjer uništenja zavičaja ra tom „spaljena zemlja". Zapaljeno je 616 stambenih, 590 gospodarskih obje kata s kompletnom prethodnom pljačkom i jedan sakralni objekat.

Time je 1.462 stanovnika ostalo bez zavičaja, a 44 od onih koji se nisu pokorili bi va ubijeno, nekažnjeno. O tome postoji opsežna tužba Srpskog demokrat skog foruma sa spiskom domaćina već godinama nakon požurnica bez od govora. Neće odgovora ni kazne biti. Jer nalogodavci nikada ne progone iz vršitelje, ako ne moraju. Evo faksimila te naredbe (ovdje dođe faksimil naredbe). Tim više što postoji sintagma „da u domovinskom ratu Hrvat nemože učiniti zločin". Time se hoće reći da je rat za Hrvate svetinja u kojoj su oni nadljudi koji nadvisuju imanentnost kojom je svaki rat određen zločinom. Zbog toga su svi vinovnici, izvršioci nagrađeni odličjem, titulama, činovima, dionicama, funkcijama.

Na taj su način, etnocentrizmom bili homogenizirali Hrvate za nesmetano ubijanje, pljačkanje i progon Srba. Jedan od ovih iz kriznog štaba nagrađen je činom generala, Miljenko Crnjec, poznat po tome što je razorio najveći antifašistički spomenik naroda Slavoni je, na Kamenskom, od najpoznatijeg skulptora toga doba Vojina Bakića ko ji je obilježio epohu. Taj razarač zavičaja, progonitelj, ubica nevinih ljudi pledira da predaje povijest "da je domovinski rat čist kao suza". Kako vidi te ratu je imanentan zločin a to ne priznaje novo nikli pobjednički cinizam. Dobro sam poznavao ova naselja kao istraživač života sela, a i mnoge do maćine osobno. Stanovništvo starijih generacija su oklješteni genocidnom politikom NDH, izginulim u antifašističkoj borbi što je izazvalo osvetnički nagon kontrarevolucije nad Srbima dozvoljenom samovoljom osvetni ka za ubrzanje lustracije Srba naglašenim etnocentrizmom Hrvata u rukovodećim lokalnim strukturama. Hrvatstvo se pretvorilo u zanimanje, pro fesiju dokazivanja kroz državotvorstvo negacijom Srba kao ljudi i građa na. Doslovno, Srbi su shvaćeni kao „remetilački faktor" iako oni, odnosno njihovi pređi spadaju u ljude i naselja kao prva u ovim krajevima poznati kao "terra vlahorum". Danas su ova naselja pred konačnim nestankom, od nosno gašenjem, jer kolonizirani Hrvati, njihova naselja, pogođeni su ras padom porodica zbog brojnih nevolja kojima su razoreni zavičaji bez in stitucija pogođeni. Pitao sam mnoge kako se to tako rano moglo dogoditi. Svi se slažu da ostrašćenom mržnjom prema nejačim nije se moglo vladati. Pljačka, otimanje, ubistva, osveta, bili su jači. Atavističke strasti nadvladale su razum. O tome beščašću revalorizirana povijest zasigurno će izreći svoj pravi sud.

Militantno pogromaštvo pretvoreno u pobjedničko rentijerstvo kao praksa produbilo je demografski slom hrvatskog korpusa, a srpski do velo je do biološkog sloma. O tome nema znanstvene i društvene svijesti ni kod najupućenijih zbog prolongiranja mržnje elita vlasti, kulta rata i kulture smrti kao vladajućeg creda. A sada da kažem nekoliko riječi o ubijenim. Neke sam osobno poznavao kao časne antifašiste, očeve, domaćine. Njihova smrt me se doima kao smrt najrođenijih srodnika zbog starosti i nevinosti. Najstariji ubijeni iz naselja je Jeminovac imao je 90 godina, iz naselja Ruševac, Miličić Jagoda stara 82 godine, Čičković Kata stara 85 godina, Vasić Đuro, star 79 godina, iz naselja Ozdakovci, Milković Marija, stara 80 godina, nego mogu samo konstatirati da dalje ne nabrajam kao uzvišeni cilj države u nastajanju sa sloganom „ne jedan Srbin manje nego svi" izreče no u Saboru uz frenetični aplauz.

To su mogli napraviti ovim i drugim ne vinim žrtvama samo notorni zločinci po nalogu tako zvanih „vođa" egzem plarnih kazni kao poruka Srbima što ih čeka. Tamo sam prvi puta pročitao u lokalnim novinama kao humanitarac OUN „Srbi prokleti bili ma gdje bi li", a kasnije ispisano na sakralnom objektu tih naselja, također razorenom. Tiranija jačeg bila je odlučujući činilac svih bezumlja i zločina u ovom ratu bez pravila i moralnih normi. Povodom ovoga zločina pisao sam humani tarnom centru, „Voljena zemlja u nastajanju nedozvoljava srodnicima ni da mrtve sahranjuje niti oplakuje! Zaustavite bratoubilaštvo!". Sve je bilo bez odjeka. Ta pisana empatija me skoro došla glave.

Kada sam neposredno poslije „Oluje" donio prve podatke razorene nadgradnje s videozapisima, svi začuđeni počeše me uvjeravati „to moraš temeljito istražiti i opisati". Tako sam od nekadašnjeg ruralnog sociologa koji je pratio razvoj sela, nicanje drukčijih aglomerata od trajnog materijala na putu njihove rurbanizacije sada gledao njihove nestanke do neobnov ljivosti Tu nikakav lament i oplakivanje ne može pomoći. Tim više što ta mo više nema ljudi kao u mome rodnom davno razorenom zavičaju. Spo minju se kao povijesni martiri naselja My Laj osvete Amerikanaca u Vijetnamu i Lipica u Češkoj u Drugom svjetskom ratu, a mogao bih u Hrvatskoj samo oko Petrove gore navesti oko 20 naselja, u BiH nakon na najezde čet nika oko Foče, u Crnoj Gori iz opisa Lalića „ Lelejska gora" navesti sličnih Mi Laju u Vijetnamu. Uostalom za vrijeme „Oluje" jednim pogledom iz helihoptera gledao kako gori preko sto sela od Knina do Gračaca. I to sam snimio za Haški sud „kako lepa sela lepo gore!"

Osveta je posvuda ista. Jer je ratu imanentan zločin. Podsjećam na Hirošimu i Nagasaki u Japanu, Drez den u Njemačkoj kao zločinačku odmazdu. Pa pogledajte uostalom što su domoljubi najstarijeg naroda sa krunicom oko vrata i brevijarima u džepu napravili od naselja u Krajini „Mjesečevu površinu", nekažnjeno. A sada ću iznijeti nekoliko uvjerljivih činjenica iz doba građanskog ra ta devedesetih prošlog stoljeća. Evo tih ilustracija:

U mom zavičaju, Primišlje, kotar Slunj bilo je 44 toponima s nešto preko tisuću stanovnika u početku „Oluje". Danas 2014. godine ima ih razasutih u tri naselja oko četrdeset. Ostala su naselja potpunosti razorena i nesta la. Njihovi stanovnici nalaze se na raznim meridijanima svijeta. Javljaju mi se sa ostvarenim državljanstvom, novim porodicama iz Australije, Ameri ke, Novog Zelanda i drugih zemalja. Njihov etnički čistač, razoritelj do ne prepoznatljivosti, je slikar, povratnik iz Švicarske, postao je županijski član Sabora. O njemu „podvigu razaranja, pljačke" snimljen film sa epitetima, heroja junaka viteza oslobodioca. Sve sam to opisao u knjizi „Kordunski rekvijem", Euroknjiga, Zagreb, 2008. godine.

Još bolje opise gašenje svih toponima u kotaru Slunj, rakovačkog kra ja opisao je, Milojko Saša u poshumnom izdanju: Svjedok vremena, Zagreb, SKD - Prosvjeta, 2013. godine.

Zatim, Petar N. Trkulja u knjizi: Verska i nacionalna struktura stanov ništva Cazinske krajine u dvadesetom veku (sudbina srpskog naroda), Be ograd, štamparija "Kaligraf", 2011. godine, kao jedinstvena opsežna ana liza gašenja svih srpskih toponima uz granicu Hrvatske i BiH (Cazinska krajina). Ili slična studija znalački strukturirana od Miljković Dušana, vojnog pilota s naslovom: Stradanje u Cazinskoj krajini i antifašistička bor ba 1941-1945 sa poimeničnim popisima preko 20.000 imena žrtava svih uzrasta, AMD SISTEM d.o.o, Beograd, 2011. godine.

Ono što posebno ističem, sve su to bile do „Oluje" okrnjene porodice žrtvovanih generacija. Nije bilo ni jedne iz koje nije netko završio u Jadovnu ili oko 170 stratišta na Kordunu. Zatim neki su izginuli širom Jugoslavije kao partizani, neki su izgubili srodnike zbog epidemije tifusa, koloni zacijom, odlaskom u druga zanimanja. Traumatizirani izgonom iz zavičaja nikada im se ni kosti neće sastati sa srodnicima. Ovdje naglašavam, Srbi su bili istinski antifašisti, njihovi prostori bili su kolijevka antifašizma i logistička osnova njegovog razvoja u BiH i RH. Sve modene ustanove i institucije Hrvatske, nikle su u jednodjelnim, dvodjelnim srpskim brvnarama. Međutim, antifašizam u Hrvatskoj nije civilizacijska tekovina pridruženja modernom svijetu, nego prigodničarski ukras. Da ilustriram, dođem na porodični ručak kod ratnog druga. Za objeda upitam sina mog ratnog druga zašto je drobilicom samljeo mramornu ploču i očevih drugova mirno reče: „Zato jer smo ih pobjedili kao okupatore!" - „Pa onda je tvoj otac bio okupator?" - „Ne. On se borio za Hrvatsku" - „Pa dobro", nastavim ja: „Zašto spaljujete groblja spaljivanjem korova" - pitam. - „Da četni cima ogrijemo mrtve guzice!"

Ocu prekipi pa prevrne mu tanjir. Jer zna da su tamo grobovi i njegovih drugova, susjeda, prijatelja. Dignem se preneražen samo rečem: „Ne gubi strpljenje. Mi krivu Drinu ne možemo ispraviti, niti tvoga sina ratnog rentijera predelati, mržnju državotvorstva izmjeniti" i odem pun gorčine što se u podijeljenom društvu na porodicu sručilo. Ubrzo se nađem u nevolji. Snimajući razrušene partizanske spomenike zavičaja naiđem među pijane lovce. Među njima sin moga druga. Počnu me mal tretirati, osvijetle mi film, tresnu aparat o tlo, kada evo ti policijskog službenika. Vidi legitimaciju OUN. Digne se rentijer i zahtjeva da policija mi zabrani da bez dozvole policije ne gazim po „ovom hrvastskom svetom tlu". Uskoro mi miniraju grob pređa. Uzurpatori, ratni rentijeri, samovoljno čine svaka zla, nekažnjeno u nezreloj sredini i nesređenoj državi u ime integralnog nacionalizma i pogaženih svih moralnih normi. Tu reda, pravde skoro ne može biti za drugog i drugačijeg kada pripadnici većine mogu čini ti nekažnjeno što im se prohtije. Upali smo zvijerskom kultom građanskog rata u kulturu smrti.

Molim da obratite posebnu pažnju na, u ovoj tabeli uništavanje bezrazložno nekažnjeno srpskih zavičaja. Ovo je prvi primjer ratne strategi je uništenja srpskog korpusa. Iz naredbe se dade iščitati da se vlasnici naj prije moraju iseliti da ponesu samo osobne stvari da bi pljačkaši mogli ne smetano sve opljačkati, a kasnije sve razoriti modelom rata „spaljena zemlja". Pošto je time rukovao jedan general koji je dobro poznavao Ženevsku konvenciju bio sam poslan da istražim ovaj slučaj. Ponesem konvenciju u dvije jezične verzije, na našem i engleskom jeziku. Zatim svjedočanstvo generala Gorinšeka nekadašnjeg oficira JA, a sada hrvatskog časnika-pregovarača. Pokažem mu konvenciju. Ponosno istakne: „Dobro je poznajem!" Tada pokažem svjedodžbu s pitanjem „kako ste mogli to uraditi?". On smireno odgovori po naređenju vrhovnika. - "A zašto ste ubijali ljude". -"Nisam ja." -"A tko je ubio onog devedesetgodišnjaka i druga 43, po čijoj naredbi?". -"Ne znam niti me zanima!". Priupitam ga imali on savijest? Resko odgovor: - "Za Srbe ne!". Uskoči jedan profesor historije s pitanjem „tko sam ja?". - "Čovjek-pregovarač-humanitarac" i izvadim pasoš. Traži taj nekadašnji revni „komunjara", koji me ranije prozivao antimarksistom, praksikovcem, da pričekam da provjere. Kada bi utvrđena regularnost, zaprijeti mi da tu legitimaciju neću dugo imati. Uskoro me uhvate u Italiji na tjeralici da se bavim lukrativnom djelatnosti. Izvuku me iz vozila za rektalni pregled. Carink, doktor upita me kada sam se razodjenuo zbog čega sam tako izrezbaren po nogama kao čobanski štap. Rekoh: - „Bio sam ranjen". - „Vi ste sigurno grko-istočnjak". - „Tako nekako", odgovorim nevoljko. - „Znam sve o ustašama od oca koji je službovao u Otočcu". Kad ono sin Galibardinca s koji sam pola godine ležao u bolnici u Rimu! Požalim se šefu UNHCR-a da krše sve norme rata, prijete pregovaračima, negiraju divljaštvo, zločine. Posavjetuje me da ću se morati nositi s tim. To me kasnije doticalo da sam jedva sačuvao čovjeka u sebi. A sada kraći komentar tabele.

Prvo, što pada u oči iz ove tabele je redukcija stanovništva iz popisa iz 1991. godine, 2068 stanovnika svedeno je na svega 670 u godini popis 2011. godine, odnosno 568 u godini 2014. To znači stanovništvo je mehaničkim putem progona i razaranjem nadgradnje svedeno na jednu četvrtinu. Obnovljenih objekata ima 222, ali obnova je reducirana samo na 35 metara kvadratnih, bez opreme, bez sredstava rada, stočnog fonda, gospodarskih objekata i bez mlađih članova domaćinstva kojima je oteto državljanstvo po mjestu rođenja bez krivnje. Time su egzistencijalno ugroženi ovi povratnici i oni u zemlji pribježišta, a mlađi, potomci i u pravu nasljeđa građevinskih objekata od nekada. Pravi i dobro smišljeni plan za razbijanja porodice i njeno ekonomsko uništavanje. Taj će se model kasnije primjeni ti doslovno u akciji „Bljesak" i „Oluja", nekažnjeno da bi se srpsko stanovništvo svelo na jednu trećinu. To je flagrantni nasrtaj na srpski kolektivitet državotvornim programom „Ne jedan Srbin manje nego svi" izrečeno u Saboru uz frenetični aplauz.

Kao ruralni socviolog i predavač demografije znajući što ovo znači u jednom intervjuu napadnem taj nasrtaj na integritet porodice zaprijete mi izgonom. Ja na to uzvratim citatom iz Tuđmanova Norvalskog programa iznešenog poznatom slikaru Edi Murtiću. Oni zatraže da mi se dokine pravo pristupa građi Statističkog zavoda. Time sam sebi natovario na leđa Stožer za etničko čišćenje čije sam rasprave znao u detalje

Na kraju sve ijedan toponim od ovih napadnutih naselja nalazi se pred nestajanjem, gašenjem, a dva su već ugašena. Klisa Velika već 2011. godine i Vranići ugašeni 2001. godine. Da model radi to pokazuje 1.107 naselja gdje su Srbi bili statistička većina. Svi su toponimi pred nestankom koje državotvorno beščašće programirane osvete uz međunarodnu asistenciju sprovelo. Avaj! U kakovom to svijetu živimo? A predsjednik republike kliče s najvećim rejtingom ugleda „Pravda za sve!" Avaj, pa Avaj! Do posljednjeg Srbina u RH. Na zdravlje vam kultura smrti braćo Hrvati pa makar Srbe ubijali, izgonili, pljačkali i proklinjali ma gdje bili, talibanski ćirilicom dotucali i Ustavnim zakonom, kojeg ne primjenjujete! A sada o jednom apsurdu nove članice Europske unije - Hrvatske.

Srpske žrtve se ne priznaju. Nalogodavac ne progoni izvršitelje jer je rat diviniziran kao domovinski, dakle dignut iznad života i smrti nevinih. Što se tiče konkretnih zločina, ubojstva 44 lica, iz ovih 26 naselja, pljačke pokretnih dobara, razaranje nadgradnje i redukcija stanovništva na ostarjele zbog strateškog stava „ima da Srbi nestanu" - vidi transkripte s Brijuna. Osim toga Hrvat u domovinskom ratu ne može napraviti zločina. Srbi nisu tretirani kao ljudi. Svjedoci ništa nisu čuli, vidjeli ne znaju, ne sjećaju se. Svi imaju totalnu amneziju, a ako su dragovoljci imaju za sve gadosti olakotne okolnosti. To je jedinstven problem u svijetu žrtve goleme postoje a zločinca ni od korova. Kultura smrti triumfira. Na tužbu se ne reagira ili se odbija kao nezasnovana ili se naplaćuje taksa za državni zločin i nad najrođenijim. Ovaj model, paradigma važi sa sva događanja rata uz slavlje i koncelebralne mise zahvalnice cijelog razorenog društva. Na primjer važi za Bljesak, Maslenicu, Medački džep, Oluju i žal da to nije učinjeno i u Istočnoj Slavoniji. Među deklarativnim domoljubima, ratnim rentijerima domoljublje je dignuto iznad svakog rodoljublja. Međutim, moj volimetar ovih ljudi i prostora kao mojeg užeg i šireg zavičaja, dakle, - Domovine, ne može te ničim nadvisiti rekoh jednom ostrašćenom javnom tužiocu koji je u program svoje partije unio, nemoguće da svaka majka Hrvatica „mora dijete u utrobi podučavati da mrzi Srbe". Pouzdano znam da nije lud ali je opčinjen atavističkom, životinjskom mržnjom koja je zarazna i djelotvorna učestalim govorom preko TV ekrana, nekažnjeno.

(Nastavak u sledećem broju)