Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (10)

Hoće li Francuska još biti francuska

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

Svakidašnja svijest o tom problemu i svijest da se o tome uopće ne govori znači da se Europljani moraju baviti još jednom mračnom brigom. Riječ je o tome da vide vrlo velik broj ljudi koji žive svojim vrlo različitim životima pa počnu misliti da će ti ljudi u budućnosti prevladati - da će se, primjerice, jaka religijska kultura koju se postavi u slabu i relativističku kulturu isprva držati za sebe, ali da će se naposljetku vrlo konkretno osjetiti. Ponavljam, studije i ankete nisu od mnogo koristi za registriranje tog osjećaja neizbježne promjene. Neke se ankete iskorištavaju za "dokazivanje" kako su zajednice imigranata integrirane u postojeće društvo. Ali da se integracija za koju političari i anketari govore da se dogodila doista ostvarila, stvarnost u kojoj živimo bila bi posve drukčija.

Primjerice, u dijelovima Velike Britanije u koje se doselilo mnogo Pakistanaca i drugih muslimana zatvaraju se pubovi. Kad bi pridošlice postajale "Britanci kao i svi drugi" - kako ministri i drugi vladini dužnosnici tvrde - pubovi bi ostali otvoreni i novi bi pridošlice pili mlako pivo poput svih drugih koji su u ulici živjeli prije njih. Isto vrijedi i za crkve. Kad bi došljaci doista postali "Britanci poput svih", većinu nedjelja ne bi dolazili na misu, ali bi bili tamo za vjenčanja, katkad krštenja i najvjerojatnije samo jednom na godinu za Božić. Ali to se očito nije dogodilo. Crkve se zatvaraju poput pubova, a njihove se zgrade prenamjenjuju u druge svrhe.

Iako se i dalje govori da pridošlice koje odlaze u džamiju i ne piju alkohol predstavljaju bešavnu tranziciju domaćih tradicija, iz tako očitih vidova identiteta jasno je da će rezultati biti vrlo različiti. A s uzrocima na kojima počivaju takve razlike mnogo se teže nositi. Ista priča i isti muk može se zamijetiti i u turskim te u sjevernoafričkim predgrađima Amsterdama, predgrađima Bruxellesa poput Molenbeeka, berlinskih četvrti Weddinga i Neuköllna te niza drugih gradova diljem kontinenta.

U svakom od tih slučajeva cijena koju je moralo platiti lokalno stanovništvo, koje je prema stotinama tisuća ljudi drugih kultura koji su dolazili u njihove gradove moralo zauzimati samo najpozitivnije stavove, bila je jednostavno previsoka. Priznavanje novih činjenica, a kamoli bilo kakav pokušaj da ih se izmijeni, moglo je uništiti karijeru ne samo u politici nego u bilo kojem zvanju. I zato je jedino što je preostalo - lokalnom stanovništvu, dužnosnicima i političarima - ignoriranje problema i laganje o njemu, najuznemirujućijih i najproročkiji.

Postupno su i političari i javnost počeli prihvaćati namjerno optimističnu verziju događaja. Tako se minornu ili nevažnu kulturološku značajku - primjerice stajanje u redu ili jadikovanje o vremenskim prilikama u Velikoj Britaniji - odabralo kao primjer na koji se obraćala posebna pozornost. Činjenica da je neki imigrant volio stajati u redu i razgovarati o vremenskim prilikama poslužila bi kao dokaz da se taj imigrant - a zatim poopćavanjem i svi drugi imigranti - integrirao u društvo i postao poput ostalih.

Kad su bombaši samoubojice, koji su u srpnju 2005. napali Londonski transportni sustav identificirani kao muslimani rođeni u Velikoj Britaniji, otkriveno je da je jedan od njih radio u restoranu koji poslužuje ribu s krumpirićima i volio je igrati kriket. Od toga se napravila velika priča, kao da je strašna mržnja koja je obuzela toga savršenoga engleskog čovjeka bila glavna zagonetka. Ideja da se preko ribe s krumpirićima na njega prenijela cijela kultura bila je samo način da se odgodi suočavanje s neugodnim raspravama koje su čekale ispod površine.

Kad se multikulturalna era počela raspadati, krenula je mahnita potraga za bilo kojom zemljom u kojoj je eksperiment uspio. U razdoblju poslije napada na London 2005. Britanci su raspravljali nije li model francuske laicité (sekularizma) zapravo ukazivao na moguć način rješavanja problema integracije. A onda se, poslije sve većeg broja napada domaćih terorista u Francuskoj, počelo razmišljati nije li, ipak, bolji anglosaski model. U međuvremenu se većinu vremena smatralo da Skandinavija ima dobro rješenje, sve dok nisu postali jasniji problemi u tim zemljama. Sve u svemu, javnost je vidjela ono što političari nisu mogli, a to je da usprkos razlikama među europskim državama, nijedna od njih nije uspjela asimilirati novopridošlice.

Neki su kritizirali "prstenasto" planiranje u francuskim gradovima koji kao da su migrante zadržavali na svojim rubovima. Ali isti su se problemi pojavili i u zemljama koje su nastojale izbjeći takvu politiku. I tako, kad bi francuski političar kritizirao "paralelne zajednice" nastale u Velikoj Britaniji na temelju britanskoga modela, istu bi se optužbu moglo upotrijebiti i u njegovoj zemlji."78 Iako se činilo da su razlike u planiranju u različitim zemljama stvar interesa, zapravo nisu bile toliko važne. A kad je bila riječ o razlikama u obrazovnim sustavima po njihovu isticanju određenoga dijela nastavnoga plana, o njima se u svakom slučaju moglo akademski raspravljati. Ali i u ovom se slučaju pokazalo da nijedan obrazovni sustav nije bio posebno učinkovit niti se posebno isticao kad je bila riječ o rezultatima.

I tako se sve vrijeme europski mozak morao usidriti za dvije suprotstavljene stvari. Prva je bila dominantan stav generacije da svatko na svijetu može doći u Europu i postati Europljanin, a sve što valja učiniti da to postanete je biti osoba u Europi. Drugi je dio europskoga mozga sve to vrijeme proveo promatrajući i čekajući.

Taj je dio uvijek mogao prepoznati ne samo da pridošlice dolaze u nezabilježenim brojevima, nego da sa sobom donose običaje koji, ako možda i nisu posve nepoznati, u Europi već dugo ne postoje. Prvi dio mozga tvrdi da će se imigranti asimilirati te da će s vremenom i najteže probavljivi vidovi kulture novopridošlih postati prepoznatljivo europski. Prvim je dijelom mozga vladao optimizam. Drugi su usmjeravali događaji, pa se sve češće počeo pitati ima li itko vremena da dočeka promjene koje su se trebale dogoditi.

Nitko ne bi smio biti iznenađen spoznajom da su se ispod svega skrivali mnogo mračniji, podzemniji strahovi. A oni nigdje nisu bili tako izraženi kao u Francuskoj koja je poslije Drugoga svjetskog rata trpjela nestašicu radne snage kao i druge zapadnoeuropske zemlje. Zemlja je reagirala posve jednako i otvorila svoje granice radnicima sa svih strana svijeta. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad su se počele osjećati posljedice francuske dekolonizacije u sjevernoj Africi, Francuska više nije mogla zaustaviti priljev ljudi iz bivših kolonija, baš kao što to nisu mogle ni Velika Britanija i druge zemlje. A dotok uglavnom siromašnih i loše obrazovanih manualnih radnika postupno je promijenio kulturu i velike dijelove Francuske te ostalih zemalja. Jedna podzemna reakcija na to - reakcija koju je francuski filozof Bernard Henri-Lévy predložio kao "tamnu specijalizaciju" zemlje79 - bila je zabrinutost za zamjenu stanovništva. S najviše muslimana po glavi stanovnika u zapadnoj Europi i stalno prisutne izborne prijetnje velikim strankama od strane Nacionalne fronte obitelji Le Pen, granice te rasprave i izražavanje zabrinutosti o tome ustrajno se sprečavalo baš kao i u ostatku Europe. Ipak, baš se u Francuskoj pojavio jedan od h postupaka za uklanjanje tog straha.

"TAMNA SPECIJALIZACIJA"

Godine 1973. u Francuskoj je objavljen neobičan roman koji je ubrzo postao velika uspješnica. Pisac Le Camp des saintsa (Tabora svetaca) već je bio poznat po svojim putopisima i romanima. Svjetskom putniku, uljuđenom i znatiželjnom, ideja za to zloglasno djelo sinula je jednoga jutra u njegovu domu na obali Sredozemnoga mora. Po njegovim riječima, tog je jutra 1972. u svojemu umu ugledao "milijun siromaha, naoružanih samo slabošću i brojnošću, pritisnutih oskudicom, opterećenih svojom gladnom smeđom i crnom djecom, spremnih da se otisnu na naše kopno, prethodnica mnoštva koje će snažno pritisnuti svaki djelić umornoga i prezasićenoga Zapada. Doista sam ih vidio i shvatio kakav problem predstavljaju, problem koji se po današnjim moralnim standardima nije mogao riješiti. Pustiti ih, značilo bi uništiti nas. Odbiti ih, značilo bi uništiti njih."80

Roman koji je idućih osamnaest mjeseci pisao Jean Raspail smješten je u nadolazeće desetljeće te je Francusku - i Europu opisivao u procesu utapanja u masovnoj imigraciji iz trećega svijeta. Glavni katalizator migracije sve je veća razlika između siromašnih u trećemu svijetu i sve manjega broja stanovnika koji žive u relativnome europskom raju. Zbog današnjih komunikacijskih medija ta se razlika u bogatstvu više ne može sakriti, pa se treći svijet okreće Europi.

Milijun ljudi otiskuje se na more, ali nebrojeni ih milijuni prate i čekaju da se i sami ukrcaju na brodove. Sve ovisi o reakciji Europe na taj prvi milijun. Iz strateških političkih razloga (kako poslije objašnjava) Raspail je odabrao da migranti ne dolaze iz sjeverne Afrike nego iz Kalkute i otamo kreću prema francuskoj Rivijeri.

Nezaboravan početak romana upoznaje nas s postarijim, uljuđenim profesorom koji u svojoj kući na jugoistočnoj obali francuske u vrijeme dolaska armade sluša Mozarta. Misli da je sâm jer je područje zahvatila anarhija i mjesno je stanovništvo pobjeglo. Međutim, u radnu mu sobu upada hipijevski mladić. Slavi "novu" zemlju koja će nastati, zemlju koja će se "iznova roditi". Mladić kaže profesoru da je s njim "gotovo. Potrošeni ste. I dalje razmišljate i govorite, ali za to više nema vremena. Gotovo je! I zato brišite!" Profesor prihvaća da mladić možda ima pravo: "Moj svijet sutra vjerojatno više neće postojati, ali ja namjeravam posve iskoristiti njegove posljednje trenutke." Nakon toga puca u mladića i ubija ga.81

U Raspailevu romanu specifičan katalizator migracije je objava belgijske vlade da će primiti određen broj potrebite djece iz trećega svijeta. Uskoro zatim majke počinju gurati svoju djecu kroz ogradu generalnog konzulata u Kalkuti. Belgija nastoji povući svoju odluku, ali već je prekasno. Gomila upada u konzulat i gazi generalnog konzula. Iz gomile se javlja strašno tjelesno unakaženi vođa koji poziva narode trećega svijeta da pohrle u Europu: "Dižu se narodi sa svih četiriju strana svijeta, a ima ih poput pijeska u moru", kaže. "Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad..."82 Ovo posljednje citat je iz Apokalipse (Otkrivenja) sv. Ivana - citat koji je pronašao mjesto i u epigrafu romana.

Citat je vrlo prikladan jer je roman uistinu apokaliptičan. Također je iznimno neugodan. Mesijanska osoba koja predvodi veliku armadu i odvodi ih u Europu je "govnar", čudovišno unakažen i čudovišno opisan. Posvuda je veliko ljudsko mnoštvo opisano gotovo jednako groteskno s neoprostivim siromaštvom i endemskom prljavštinom. Nije teško ustanoviti zašto su Raspailev roman kritičari odmah gotovo jednoglasno proglasili rasističkim djelom. Ali njegova neugodna preciznost, među ostalim i europske nesposobnosti da odgovarajuće reagira na početak migracije, priječi ga da ostane samo to.

Prijetnja Francuskoj Republici do krajnjih napora optereti svaki dio francuske vlasti - baš kao i njezinih europskih susjeda. Kad postane jasno da je armada zaplovila i da će Francuska biti osvojena, i to ne silom nego jednostavno miroljubivim ljudima koji joj pristižu na obale, svaka grana vlasti na svoj način ne uspijeva u svojoj zadaći. Političari oklijevaju i nisu sposobni odlučiti kakav stav da zauzmu, pa se mahnito njišu između pokušaja da prihvate armadu i svojih ideja kako da je potope. Kad neki francuski vojnici dobiju zapovijed da torpediraju brodove, odbijaju poslušnost.

U međuvremenu crkveni vođe, opterećeni krivnjom vlastita svjetovnoga bogatstva, potiču vlasti da otvore vrata Francuske. A sve vrijeme slavne osobe i medijske zvijezde lickaju vlastiti ugled pred medijima, prikazujući taj trenutak samo kao odličnu priliku. Možda svjestan da bi svaki drugi završetak njegov roman učinio još neprihvatljivijim, Raspail na kraju dopušta armadi da pristane na obalu i Francuska je ne odbija.

Usprkos tome što je u Francuskoj postao bestseler, francuski su kritičari oko romana podignuli cordon sanitaire pa je Tabor svetaca jednostavno nestao. Idućih desetljeća preveden je na nekoliko jezika, ali nakladnici su bili uglavnom mali izdavački ogranci protuimigrantskih organizacija. Ipak, usprkos tome što ga je bilo teško čitati, nešto se od knjige ugnijezdilo u podzemne dijelove europskih razgovora.

Bez obzira na neuspjeh kod kritičara i egzotične nakladnike, Raspailev distopijski roman o viziji europske budućnosti - koji su dvojica pisaca iz časopisa The Atlantic 1994. opisala kao "jedan od najuznemirujućih romana s kraja dvadesetoga stoljeća"83 - stalno je iznova izranjao na površinu, a katkad bi se i izdignuo iznad nje.

Raspail je rijedak povratak na temu načinio 1985. člankom za časopis Le Figaro. Članak s naslovnice, čiji je suautor bio cijenjeni demograf Gérard François Dumont, pitao je: "Hoće li Francuska 2015. još biti francuska?"84 Na naslovnici je bila ilustracija Marianne, francuskoga nacionalnog simbola, prekrivene muslimanskim velom. Pozivajući se na demografska predviđanja, u članku je pisalo kako će zbog tekuće imigracije i nesrazmjernog rasta postojećih imigrantskih zajednica francusko neeuropsko stanovništvo uskoro jako narasti i ugroziti opstanak nacionalne kulture i vrijednosti.

Čim se pojavio, članak je zasut napadima sa svih strana. Vladini su se dužnosnici redali u javnim optužbama. Ministrica za socijalne poslove Georgina Dufoix nazvala ga je "podsjetnikom na najužasnije nacističke teorije". Ministar za kulturu Jack Lang nazvao je Le Figaro "organom rasističke promidžbe" te rekao kako je članak "groteskan i smiješan", a premijer Laurent Fabius pred francuskom je skupštinom izjavio: "Imigranti su uvelike pridonijeli bogatstvu Francuske. Manipulatori statističkih podataka o imigraciji izravno se suprotstavljaju temeljnim nacionalnim interesima."85 U pokušaju pobijanja podataka iz članka, Ministarstvo za socijalne poslove objavilo je vlastitu statistiku. Među ostalime, tvrdili su da su Raspail i Dumont prenapuhali demografske podatke za budućnost jer su pretpostavili da će natalitet imigranata nastaviti biti visok, a natalitet domaćinskog stanovništva nizak.

Zanimljivo je da su projekcije Raspaila i Dumonta pretpostavljale stalan godišnji neto priljev od 59 000 ljudi. Zapravo je, prema službenim francuskim podacima,86 do 1989. samo broj tražitelja azila iznosio 62 000 (trostruko povećanje od početka tog desetljeća). Do 2006. broj imigranata u Francusku povećao se na 235 000 (što je pridonijelo rastu stanovništva za 2,6 milijuna u samo osam godina).87 Možda je najkontroverznija teza autora članka u Le Figarou bilo predviđanje da će do 2015. islam postati najvažnija francuska religija.

U ponovno otisnutom izdanju svoje najpoznatije knjige, Raspail je 1985. ponovno istaknuo da razumije i osjeća središnju kontradikciju zbog koje se obistinilo njegovo proročanstvo iz Tabora svetaca. Sučeljen s odabirom treba li otvoriti vrata ili ih zalupiti u lice potrebitih sa svih strana svijeta, razmišljao je ovako: "Što učiniti kad se nitko od nas ne želi odreći ljudskoga dostojanstva i pomiriti se s rasizmom? Što učiniti kad istodobno sve osobe i sve nacije u ime vlastite budućnosti i vlastite prošlosti imaju sveto pravo na očuvanje svojih razlika i identiteta?"88

Godine 2001. brod prepun kurdskih izbjeglica iz Iraka u četiri sata ujutro nasukao se na obalu južne Francuske. Od 1500 putnika na brodu neki su pješice izišli na kopno i počeli kucati na vrata mještana. Sudbina je htjela da se brod nasuče samo 50 metara od kuće na Rivijeri u kojoj je Raspail prije gotovo tri desetljeća napisao svoj roman. Deset godina poslije gotovo su svi mediji priznali da je u proročanstvima Tabora svetaca bilo istine.

U povodu još jednoga novog izdanja romana, tada 86-godišnji autor pojavio se u televizijskoj emisiji Ce soir (ou jamais!) "Večeras (ili nikada!)" trećega kanala Francuske televizije u iznenađujuće popustljivom intervjuu u kojem je istaknuo da neke šire postavke knjige više nisu tako kontroverzne kao nekada. Kad su ga podsjetili na dolazak Kurda na obalu 2001., nazvao je to "znakom". Priznao je samo da je pogriješio u broju ljudi koji su stizali brodovima i u ničemu drugom. Istina je, rekao je, "da danas nema flote s milijun ljudi". Bilo je to u veljači 2011.

Mnogo prije 2015. kontroverznu i osporavanu viziju Jeana Raspaila zapravo su intuitivno osjećali mnogi diljem Europe. Čak i prije nego što su se u medijima svaki dan počele pojavljivati fotografije brodova s falangama mladića iz trećega svijeta kako dolaze u Europu i pješice prelaze kontinent, dirnuo je u već postojeći strah. A ako se taj poseban strah - ta "tamna specijalizacija" - i najozbiljnije raširio po Francuskoj, ni u kojem slučaju nije bio ograničen na nju. Političari i osobe iz kulture toga doba, ali i u desetljećima poslije, kao da su znali kako se nositi s tim problemom. Na sve se strahove u cjelini i pojedinačno moglo reagirati istodobnim odbacivanjem i povlađivanjem. 1 tako istodobno dok su francuski političari Raspailovu viziju ismijavali nazivajući je rasističkom i neutemeljenom, međusobno su se natjecali u oštrini retorike kako ograničiti dolazak imigranata i povećati repatrijaciju. Godinama su čak - ili, možda, osobito - u toj igri sudjelovali i socijalisti.

Shvaćali oni to ili ne, ali baš su oni bili krivi za krizu koja je zadesila njihovu zemlju. Činjenice su se svake godine mijenjale. Svake je godine ista politička klasa bez obzira na boju svjedočila sve većem broju francuskog stanovništva rođenog u inozemstvu. Sve to vrijeme službeni su statistički podaci nastavili prikrivati promjenu koju su političari nijekali, ali koju je narod vidio vlastitim očima.

No nije se sve činilo s lošim namjerama. Zahvaljujući starom zakonu koji je trebao spriječiti svaku mogućnost pojave višizma u budućnosti, tijekom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća u Francuskoj se nije pratio etnički, rasni ni vjerski sastav stanovništva.

Sredinom prvoga desetljeća dvadeset prvoga stoljeća taj je zakon ublažen. Ali analiza postojećega stanovništva, a pogotovo projekcije buduće demografske situacije, ostale su vrlo osjetljive političke teme, možda i više nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Premda se broj muslimanskoga stanovništva popeo do najvećega po glavi stanovnika u Europi i premda se očekivalo da će u idućim godinama samo rasti, svaki francuski demograf koji nije podcijenio buduće populacijske promjene riskirao bi da ga se optuži za pomoć krajnjoj desnici. Primjerice, cijenjenoj je demografkinji Michčle Tribalat ukaljan profesionalni ugled kad ju je "dobro povezan" demograf Hervé Le Bras proglasio "ljubimicom Nacionalne fronte".89

Lako je pretpostaviti da činjenice ne lažu. Ali u imigracijskim statističkim podacima, a kamoli demografskim predviđanjima, često je baš tako - osobito u Francuskoj. Zbog toga i ne iznenađuje previše da u zemlji u kojoj su činjenice postale tako rastezljive dijelovi stanovništva mogu svojim očima vjerovati više nego statistici, s posljedicama koje još ne možemo zamisliti. Raspail i Dumont nisu imali pravo u predviđanju iz 1985. da će 2015. islam biti dominantna vjera u Francuskoj.

Barem kad je riječ o brojevima. Ipsosova anketa koju je 4. veljače 2016. objavio časopis L'Obs pokazala je da se 33,2 posto srednjoškolaca izjašnjava kršćanima, a 25,5 posto muslimanima. Ali nitko više nije mogao osporiti da u Francuskoj islam plovi punim jedrima. Isto je istraživanje utvrdilo da je manje od polovice anketiranih nemuslimana (i samo 22 posto katolika) svoju religiju opisalo "važnom ili vrlo važnom" u njihovim životima. Za razliku od njih, 83 posto mladih muslimana izjavilo je da im je religija "važna ili vrlo važna".90

I, naravno, milijun ljudi koje je predvidio Raspail također će se pokazati premalim brojem. Broj onih koji su stizali, ne na golemim brodovima nego u flotama s bezbroj brodica i čamaca, bio je mnogo veći od njegove distopijske vizije. A sve je to bilo prije migrantske krize. Do trenutka kad se kriza zahuktala, Francuska je taj broj imigranata primala svakih nekoliko godina. Službeni su podaci govorili o legalnoj imigraciji od 200 000 osoba svake godine, ali je otprilike isti broj u Francusku svake godine stizao ilegalno. U privatnim će razgovorima neki francuski dužnosnici tiho priznati da je jedini razlog zbog kojeg su prošlih godina izbjegli navalu imigranata poput one koja je zadesila Njemačku bila među migrantima raširena percepcija da je Francuska rasistička i negostoljubiva zemlja. To je glas koji čak i ekstremno lijevi dužnosnici u ovo doba smatraju od pomoći.

Premda 2015. Marianne nije bila prekrivena muslimanskim velom, zemlja je svjedočila zbivanjima koje Raspail nije mogao predvidjeti ni u svojim najgorim noćnim morama. Nikad ne bi mogao pisati o muslimanskim kapetanima na brojnim migrantskim brodovima koji u more zbog njihove vjere bacaju putnike kršćane. Nikad se ne bi usudio na papir staviti kako su neki došljaci usred mise svećeniku prerezali grlo. Niti bi mogao predvidjeti da će u nedjeljno jutro 2016. u Saint-Denisu, dok se u bazilici održavala misa za preostalu kongregaciju, teško naoružana vojska morati štititi svećenike i grobove francuskih kraljeva u njoj. Ne prvi put u Europi, čak i najveći proroci zle sudbine uvelike su podcijenili stvarnost.

Sedmo poglavlje

Oni su ovdje

Kad je u listopadu 2010. održala govor u Potsdamu, Angela Merkel kao da je načinila velik ustupak u vezi s prošlosti i čak naznačila promjenu smjera budućih odnosa Europe prema imigrantima. Međutim, za samo nekoliko godina te su iznimno hvaljene izjave postale gotovo beznačajne. Kancelarka je u govoru priznala da Njemačkoj nije uspjelo integrirati ljude koji su u nju stigli dotada. Godine 2010. u Njemačkoj je azil zatražilo 48.589 osoba. Samo pet godina poslije Merkelica je govorila (ako su interne vladine procjene kojih su se domogli mediji bile ispravne) o čak 1,5 milijuna ljudi koji su u Njemačku ušli tijekom samo jedne godine.

Ako multikulturalizam nije funkcionirao s otprilike 50 000 ljudi koji su svake godine tražili azil u Njemačkoj, kako se moglo očekivati da funkcionira s trideset puta više ljudi koji su stizali svake godine? Ako se 2010. nije učinilo dovoljno, kako je bilo moguće da pet godina poslije integracijska mreža njemačke vlade bude toliko - točnije, trideset puta - učinkovitija? A ako se Njemačka tijekom 1960-ih zavaravala o povratku gastarbajtera, koliko se više morala zavaravati tvrdeći 2015. da će se tražitelji azila vratiti u svoje domovine? Ako multikulturalizam nije dobro funkcionirao 2010., još je lošije funkcionirao 2015. Isto vrijedi za Veliku Britaniju.

Ako multikulturalizam nije uspio kad je 2011. tako rekao premijer David Cameron, zašto bi imalo bolje uspio 2015. kad je britanska vlada svjedočila novom rekordu neto imigracije u državu?92 Je li odnos između Francuske i njezine imigrantske populacije bio bolji 2015. nego prije samo nekoliko godina? Ili Švedske? Ili Danske? Diljem Europe navala imigranata 2015. utrpala je još ljudi u model koji su postojeći politički vođe već proglasili propalim. U međuvremenu se nije dogodilo ništa značajno što bi model učinilo uspješnijim nego što je bio u prošlosti.

U jednoj fazi krize kancelarka Merkel telefonom se obratila izraelskome premijeru Benjaminu Netenyahuu i navodno od njega zatražila savjet. Izrael je jedina zemlja na svijetu koja je uspješno integrirala usporedivi broj došljaka u donekle usporedivome vremenskom razdoblju - riječ je o ruskim Židovima koji su u Izrael stigli devedesetih godina dvadesetoga stoljeća - a da i ne spominjemo velik broj ljudi koji su u državu došli u desetljećima poslije njezina utemeljenja.

Kako je Izrael uspio apsorbirati toliko ljudi i pritom zadržati zavidno ujedinjenu zemlju, dapače zemlju koja se naizgled sve više sjedinjavala? Razloga koje joj je premijer Netenyahu mogao navesti bilo je mnogo - ponajprije veza stvorena među Izraelcima kao posljedica zajedničkog iskustva obvezne vojne službe i apsorpcijskih programa pod pokroviteljstvom vlade.

Ono što je diplomatska diskrecija mogla spriječiti premijera Netenyahua da istakne, a možda je i bolje da je tako, činjenica je da je Izrael imao prednost u tome što su gotovo svi došljaci koji su desetljećima dolazili u zemlju bili povezani zajedničkim židovskim nasljeđem - za razliku od Angele Merkel i njezine nacije koji će među pristiglima tijekom 2015. pronaći vrlo malo njemačkih luteranaca.

Premda se imigracija u Europu eksponencijalno povećavala, političari su stalno nudili ista opravdanja koja su nudili već desetljećima, a prodrla su posvuda, od vođa nadnacionalnih organizacija do razine lokalne vlasti. Sredinom kolovoza 2015., kad se kancelarka spremala otvoriti granice, gradonačelnik Goslara u Donjoj Saskoj govorio je kako će njegov grad migrante dočekati "otvorenih ruku". Gradonačelnik Oliver Junk - član stranke desnoga centra Angele Merkel - istaknuo je da Goslar svake godine gubi malen dio svojega stanovništva. U posljednjem se desetljeću sa 50 000 stanovnika grad smanjio na oko 46 000 - što je bila posljedica odlaska mladih u potrazi za poslom i sve manjeg nataliteta među mjesnim stanovništvom. Godine 2014. grad je primio 48 migranata. Sad je gradonačelnik izjavio da po njegovu mišljenju u Goslar ne može stići previše migranata. Migranti će, rekao je, "našem gradu podariti budućnost".93 Umjesto da pronađe način otvaranja radnih mjesta koja će mlade potaknuti da ostanu u Goslaru, gradonačelnik je razumnom politikom smatrao zamjenu gradskog stanovništva posve drukčijim ljudima.

Tijekom istoga ključnog mjeseca, kolovoza 2015., predsjednik Međunarodne organizacije za migracije Europske unije na stranicama europskog izdanja The Wall Street Journala ukratko je iznio još jedan poznati argument. Po mišljenju Eugenija Ambrosija bilo je "zabrinjavajuće" da kontinent ima "teškoća" u prihvaćanju nezabilježenoga vala migranata koji su već stigli te godine. Ambrosi je tvrdio da se Europa može lako nositi s dotokom migranata.

Po njemu je najveći skandal bio što Europa "gaji raširene i izražene protuimigrantske osjećaje kakvi nisu zabilježeni desetljećima". Tvrdio je da se to mora promijeniti, a jedan od načina bio je objasniti temeljnu postavku koju je sa svojim kolegama zastupao - da priljev migranata predstavlja odličnu priliku za Europu. Migranti, govorio je, donose "nove ideje i veliku motiviranost" te "pridonose i sudjeluju u našim gospodarstvima i društvima kad im se ponudi poštena prilika. Katkad im je radna etika i bolja od one rođenih Europljana". A zatim je stigla poznata tvrdnja: "Europa postaje sve starija i uskoro će se morati suočiti s ozbiljnom nestašicom radno sposobnoga stanovništva...

Prema istraživanjima Boston Consulting Groupa, do 2020. samo bi u Njemačkoj moglo nedostajati do 2,4 milijuna radnika. Postojeći sustavi socijalnog osiguranja nisu ugroženi migracijom. Baš suprotno: doprinos migranata zajamčit će da se potpore koje Europljani primaju danas ne smanje ni u budućnosti."94 Riječ je o još jednom argumentu u prilog zamjeni populacije, ovaj put upakiranom u jezik palijativne skrbi.