Feljton

 

Slučaj Pukanić: Ubistvo sa potpisom države (18)

 

Kriminalni raj Pukanićev kraj

 

Koje su najmračnije tajne u poslednjih 20 godina na Zapadnom Balkanu? Ko je likvidirao Ivu Pukanića, vlasnika hrvatskog lista Nacional, i kakve veze njegova likvidacija ima sa ubistvom Zorana Đinđića? Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko podzemlje? Ovo su neka od pitanja čiji se odgovori nalaze u knjizi "Slučaj Pukanića - Ubojstvo sa potpisom države" autora Domagoja Margetića, novinara iz Zagreba, a u nekoliko nastavaka prenosi ih Tabloid

 

Domagoj Margetić

 

 

U Cantineti je između Ostoje i Ježića realizovano 4 sastanka i sve je dogovoreno oko prodaje. Tada je izbila afera s otmicom sina Vladimira Zagorca, a Petrač je napustio RH.

Ostoja se počeo kolebati i savetovati s Franjom Turekom, no ubrzo je Ježić dobio ponudu od Miomira Žužula da će HDZ rešiti njegov problem i sa HFP i sa D. Ostojom te da je Ivo Sanader njega zadužio da to sve provede povoljno po Ježića.

Kada je došla Sanaderova vlada odmah su se oko DIOKI-a počeli kolebati, pa je Sanader poslao Žužula na dogovor s Ježićem da dogovori proviziju i gde će se uplatiti. Sastanak Ježić - Žužul održan je 1.maja 2004. godine u Trstu gde je i isplaćena provizija.

Priču oko uloge Sanadera plasirao je u javnost Šelebaj koji je komentarisao da Sanaderu za sprovođenje operacije DIOKI u korist Ježića nije bio bitan I. Šuker već Andrija Hebrang koji je bio predsednik Nadzornog odbora HFP.

Preko Hebranga je Ježić pokušao umanjiti vrednost DIOKI-a sa 520 miliona kuna što je iskazano u elaboratu kada su se odvajali od INE, ističući da je INA naduvala vrednost.

Dana 19. aprila 2004. godine Robert Peša iz HFP i Darko Ostoja otputovali su u Moskvu gde su imali sastanak s Hrvojem Petračem, kojem je Ostoja tada sve ispričao oko pregovora s Ježićem i ulogom M. Žužula i Sanadera.

Nakon 1. maja 2004. godine H. Petrač je u par navrata iz inostranstva nazivao R. Ježića i tražio isplatu svoje provizije izražavajući nezadovoljstvo zbog kašnjenja", stoji u izveštaju iz novembra 2007. godine.

Operacija DIOKI, tako je još jedna veza koja s jedne strane povezuje pokojnog Ivu Pukanića s Aferom Hypo, dok s druge strane s Pukanićem povezuje ne samo njegovog očito prijatelja Hrvoja Petrača, nego i Ivu Sanadera i Miomira Žužula.

U operaciji Ježićevog preuzimanja vlasništva nad deonicama DIOKI-a, Pukanić je kao Petračev posrednik očito bio na suprotnoj strani od Sanadra i Žužula.

Dok je Petrač, s jedne strane dogovorio s Ježićem da će mu odraditi preuzimanje deonica od Ostoje, te kao posrednika Ostoji poslao Ivu Pukanića, Ivo Sanader je namerio, barem kako navodi ovaj izveštaj iz novembra 2007. godine zaraditi na ovom posredovanju pa je i sam ponudio Ježiću rešenje kupoprodaje deonica DIOKI-a, a za svog ličnog posrednika u pritiscima na Ostoju postavio je Miomira Žužula.

  

Cenzurisani intervju u Nedeljnom Telegrafu

 

Nakon što je novinar beogradskog Nedeljnog Telegrafa 23. jula 2009. godine razgovarao sa mnom o duvanskoj mafiji na Balkanu, redakcija Nedeljnog Telegrafa objavila je, u broju od 29. jula 2009. godine, samo prvi dio intervjua, dok je drugi nastavak, bez ikakvog objašnjenja - cenzurisan.

Kolega koji je intervju radio, objasnio je kako se radi o pretnjama upućenima Nedeljnom Telegrafu, ali do danas redakcija nije dala službeno objašnjenje cenzurisanja ovog intervjua.

Sadržaj ovog zabranjenog i cenzurisanog intervjua objavljujem u celosti.

Redakcija Nedeljnog Telegrafa želi da objavi pravu pozadinu aktuelne faze balkanskog političko-kriminalnog rata koji se trenutno medijskom municijom, u pauzama između korišćenja bojevih metaka i eksploziva.

Molimo Vas da nam vašim odgovorima kao vrsni stručnjaci pomognete u otkrivanju balkanskog sindikata zločina i manipulacija.

Najnovije pismo Ratka Kneževića u kome pljušte optužbe protiv Đukanovića i saradnike u švercu cigareta, pojavilo se naizgled bez ikakvog povoda i to u mediju koji je slovio za glasilo vlasti u Crnoj Gori. Šta je po Vašem mišljenju, motiv naprasnog "napada hrabrosti i iskrenosti" Ratka Kneževića, ako je nedavno i italijansko pravosuđe odustalo od istrage Đukanovićevih poslova 90-tih?

Očito je da Knežević svojom pričom pokušava prekinuti trag duvanske mafije koji svakako vodi krijumčarskom, kriminalnom, organizacijskom dijagonalom od Rovinja, Zagreba do Podgorice, te svojim najnovijim izjavama pokušava izuzeti sebe i svoje saradnike od odgovornosti za ubistvo Ive Pukanića.

Osim toga, Knežević možda šalje signal međunarodnim istražnim organima kako je voljan u istrazi protiv balkanske duvanske mafije i organizovanog kriminala na Balkanu biti možda jedan od tzv. svedoka pokajnika, odnosno kako je navodno voljan progovoriti o kriminalnim spregama političkih elita i kriminalnih organizacija na Balkanu.

Međutim, moguće je i da Kneževićev intervju ima svrhu dezinformacija, pogotovo sada u trenutku kad nekoliko međunarodnih agencija, institucije Evropske unije, Interpol, ali i sigurnosne službe NATO saveza pokušavaju provesti sveobuhvatnu istragu, a potom i akciju protiv organizovnih kriminalnih skupina na jugoistoku Europe.

Dakle, iako se trenutno ne čini tako, Kneževićev nagli pokajnički intervju mogao bi zapravo biti medijska dimna bomba za odvraćanje pozornosti od događaja koji se trenutno odvijaju u balkanskom kriminalnom podzemlju, odnosno od projekta stvaranja jedne potpuno nove i drugačije organizacije i arhitekture onoga što nazivamo balkanskom mafijom, a radi se o mreži povezanih i koordiniranih kriminalnih organizacija iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, sa Kosova, iz Makedonije, Albanije.

Po meni se želi skrenuti pozornost sa stvaranja nove kriminalne arhitekture na Balkanu pod kontrolom kriminalnog klana Osmani, kojem je na čelu Qazim Osmani zvani Felix, sa svojom braćom Burimom i Bashkimom Osmanijem, a koji su od prije nešto više od godinu dana pod svoju kontrolu potpuno stavili i balkansku duvansku mafiju, odnosno kriminalne poslove krijumčarenja cigareta preko balkanskih zemalja.

Danas te poslove u potpunosti kontroliše upravo klan Osmani, koji u ovom trenutku svoje operacije koordinira iz Hrvatske, gdje je Qazimu i njegovoj braći ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko osigurao hrvatske dokumente i rešenja o dodeli hrvatskih državljanstava.

Knežević očito želi skrenuti pozornost sa tih procesa pod kontrolom Osmanijevih, čime se očito za Felixovu kriminalnu organizaciju kupuje vrijeme kako bi mogao dovršiti svoj projekt novog balkanskog kriminalnog poretka.

Osim toga, i međunarodnim se istražiteljima i analitičarima barem na kratko skreće pozornost sa klana Osmani i njihovih poslova na Balkanu, i to baš u trenutku kada protiv Osmanijevih traje velika međunarodna istraga i pritisak na Hrvatsku da pokrene istrage i kaznene procese protiv Osmanijevih, odnosno da zbog veza sa Osmanijevima smeni ministra policije Tomislava Karamarka, usko povezanog s kriminalnim grupama, organizacijama i klanovima.

Knežević je aktuelizovao problem balkanske duvanske mafije neposredno nakon što je na sajtu Necenzurirano.com objavljen plan EU da se reši ovdašnje mafijaške hobotnice, ali i veza ex-premijera Sanadera s krijumčarenjem cigareta. Da li postoji ikakva veza između evropskog plana i lansiranja afere preko Kneževića? Ko je uopšte Knežević?

Zanimljivo je zapravo da Knežević nigde ne spominje Osmanijeve i njihov projekt stvaranja velike kriminalne organizacije na Balkanu, sastavljene od gotovo svih važnijih kriminalnih grupa, organizacija i klanova.

Napori međunarodnih agencija su trenutno, prema mojim informacijama, usmereni upravo na aktivnosti protiv projekta klana Osmani o stvaranju nove balkanske kriminalne arhitekture, stoga se čini kako Kneževićev intervju zapravo ima za svrhu odvraćanje pozornosti od Osmanijevih, kao što sam već rekao.

Kako mi možemo znati da Knežević ovaj intervju nije planirao upravo sa ljudima od poverenja Qazima Osmanija Felixa.

Naime, Felix je očito nezadovoljan istraživanjem koje zadnjih nešto više od godinu dana o Osmanijevima objavljujemo na portalu Necenzurirano.com, te smo do sada uistinu vrlo detaljno razotkrili planove i aktivnosti klana Osmani na Balkanu, te se ta kriminalna organizacija upravo zbog analiza, članaka i istraživanja objavljenih na portalu Necenzurirano.com, našla pod lupom međunarodnih obaveštajnih agencija i institucija.

Bilo je za očekivati kako će Osmanijevi krenuti u medijsku kontraakciju, pa bi jedna od takvih akcija mogao biti i Kneževićev intervju.

S druge strane izuzetno je zanimljivo da se trenutka objave Kneževićevog intervjua savršeno poklopio sa vremenom neposredno nakon sastanka Đukanović - Sanader u Podgorici, te Sanaderove ostavke nekoliko dana nakon toga, posebno ako znamo da je Sanader bio usko povezan s duvanskom mafijom, odnosno da je upravo njegova Vlada omogućila intenziviranje krijumčarskih aktivnosti duvanske mafije preko Hrvatske.

 

Knežević je insajder

 

Nedavno sam objavio istraživanje o tome kako je Sanader organizovao carinske službe u Hrvatskoj na način da to pogoduje krijumčarenju cigareta, osnivanjem fiktivne carinske ispostave u Kanfanaru, koja zapravo i prema iskazima carinskih službenika, ali i prema upozorenjima nezavisnog sindikata carinika Hrvatske, služi isključivo organizovanom kriminalu i švercu cigareta za balkansku duvansku mafiju.

Dakle, čak su i sindikalni predstavnici u hrvatskim carinskim službama upozoravali i upozoravaju na blisku spregu Sanaderove Vlade sa balkanskom duvanskom mafijom i međunarodnim švercom cigareta.

Vidite, Knežević niti u jednom delu svojeg intervjua ne navodi notornu činjenicu da sedište balkanske duvanske mafije nije u Crnoj Gori, nego u Hrvatskoj, i kroz tu Kneževićevu manipulaciju zapravo treba posmatrati svrhu njegovog intervjua.

Naime, očito da u ovom trenutku afera koju izaziva Knežević ima za osnovni cilj skrenuti pozornost sa operacija duvanske mafije u Hrvatskoj, koju smo vrlo uspešno počeli razotkrivati u našim istraživanjima na portalu Necenzurirano.com.

To je ujedno i veza između evropskog antimafijaškog plana za Balkan i lansiranja Kneževićevog intervjua.

Naime, Knežćević svojim izjavama zapravo štiti centar balkanske duvanske mafije u Zagrebu i Rovinju, i pripadnike političke i poslovne elite u Hrvatskoj usko povezane s duvanskom mafijom i međunarodnim švercom cigareta.

Pre svega mislim na Antu Vlahovića, predsednika Uprave Adris grupe, bivšeg premijera Ivu Sanadera, ministra policije Tomislava Karamarka, šefa Ureda Predsednika Republike Amira Muharemija, Franju Lukovića, predsednika Uprave Zagrebačke banke, bivše premijere Nikicu Valentića, Franju Gregurića i Zlatka Matešu, te brojne druge u Hrvatskoj koji su bili ili jesu deo mreže povezane s balkanskom duvanskom mafijom.

Kneževićev intervju dakle ima svrhu skretanja pozornosti od centra organizovanog kriminala u Hrvatskoj, čime se klanu Osmani osigurava potrebno vreme i tišina za dovršenje njihove kriminalne strategije za Balkan.

Knežević je insajder. On je i danas očito na platnoj listi mafije, samo ne one za koju je radio donedavno, nego očito na platnoj listi Osmanijevih za koje odrađuje ovu svoju kampanju.

Treba ipak reći da u Kneževićevom iskazu ima dosta istinitih podataka koje se može koristiti, ali i dosta podmetanja i lažnih podataka smišljenih kako bi se pozornost istražnih tela i međunarodnih institucija skrenula sa nove balkanske kriminalne arhitekture u nastajanju.

Da li je aktuelna duvanska afera povezana s ubistvom Ive Pukanića, s kojim je Knežević sarađivao?  Kakva je veza postojala između njih dvojice, s obzirom da postoje tvrdnje da su funkcionisali kao ucenjivački tandem s nastupom: "Ukoliko ne platiš, upucaćemo te preko novina"?

Narod kaže "o mrtvima sve najbolje", ali naši ljudi isto tako kažu "tko sa đavlom tikve sadi o glavu mu se razbiju".

Tako nekako možemo oceniti i ulogu Ive Pukanića u razotkrivanju duvanske mafije. Baš kao što sada to čini Knežević, Pukanić je celo vreme pisao o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori, a namerno je zaobilazio činjenice kako je sedište te mafije upravo u Hrvatskoj, i kako su Adris grupa, Tvornica duhana Rovinj i Tvornica duhana Zagreb dio mreže balkanske duvanske mafije.

Dakle, očito je da je Pukanićevo istraživanje bilo selektivno, a time u konačnom imalo je za cilj istiskivanje Osmanijevih konkurenata iz duvanskog kriminalnog biznisa.

Odnosno pogledajmo rezultat Pikanićevog istraživanja: ubijen je srbijanski premijer Đinđić, kojega je Pukanić u nastavcima napadao; Osmanijevi su preuzeli duvanski švercerski biznis na Balkanu; došlo je do restrukturiranja i reorganizacije balkanskog kriminalnog podzemlja, te integracije kriminalnih organizacija u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i na Kosovu.

Dakle, razloge Pukanićevog ubistva treba tražiti upravo u strategiji kriminalnog klana Osmani za stvaranje nove kriminalne infrastrukture na Balkanu.

Njegovom ubistvu prethodilo je ubistvo mlade Ivane Hodak, uz pomoć kojeg je Tomislav Karamarko, dakle čovek klana Osmani, preuzeo punu kontrolu nad sigurnosnim sistemom u Hrvatskoj.

Zapravo, možemo reći da je upravo Karamarko profitirao od ubistva Ivane Hodak.

Bio je to okidač koji je omogućio klanu Osmani preuzimanje potpune kontrole nad obaveštajno policijskim sistemom u Hrvatskoj, što se savršeno uklopilo u Osmanijev plan stvaranja nove balkanske kriminalne organizacije.

Svojevremeno sam napisao kako je Pukanić začetnik medijskog reketa u Hrvatskoj, i on je doista često trgovao dokumentima i saznanjima do kojih bi došao, umesto da ih objavi.

Teško je, naravno, sada o tome govoriti, kada je Pukanić mrtav, ali to su jednostavno činjenice. To je istina.

Njegov Nacional više je funkcioniše kao medijski instrument jednog dela kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj, umesto kao nezavisni medijski projekt.

Njegova životna priča, zapravo, dovoljno govori sama za sebe.

Znatan dio novca koji je posedovao pribavio je sumnjivim finansijskim transakcijama, ucenom i reketom, pa i posuđivanjem, uglavnom od Ratka Kneževića, Nevena Baraća, Hrvoja Petrača i Vladimira Zagorca. Neke od pozajmica su bile delimično na granici iznude, ucene i reketa. Mnogi upravo Pukanića smatraju rodonačelnikom medijskog reketiranja u Hrvatskoj.

  Stečeno bogatstvo Pukanić je investirao u kupovinu nekretnina i skupocenih automobila. Tako je bio vlasnik dva nova stana u Ilici i super luksuznog stana u Importanne Galeriji na zagrebačkom Iblerovom trgu, te kuće u središtu Zagreba koju je kupio neposredno pre ubistva.

  

Nacional zlata vredan

 

Nedeljnik Nacional je pokrenula mala grupa novinara, deoničara (Tonko Vulić, Željka Godeč, Ida Šagovac, Jasna Babić, Srećko Jurdana, Mladen Pleše, Denis Kuljiš, Maroje Mihovilović, Sina Karli, Ivo Pukanić i Nenad Polimac) u novembru 1995. godine uz finansijsku pomoć nekih svojih veza a to su: Neven Barać, Dubrovačka banka - veza Mladen Pleše, Vojko Santrić, Enrico - veza Mladen Pleše, Davor Štern, INA - veza Mladen Pleše, Ivan Čermak, CRODUX - veza Mladen Pleše, Ivo Pukanić, Ante Vlahović, TDR - veza Mladen Pleše, Hrvoje Petrač - veza Ivo Pukanić, Vladimir Zagorac - veza Ivo Pukanić.

Neven Barać je preko svoje off shore firme Resora iz Vaduza u Lihtenštajnu, 1995. godine i 22. novembra 1996. odobrio zagrebačkoj firmi Mediapress (koja je bila izdavač nedeljnika Nacional) dva puta po 300 hiljada nemačkih maraka. Resora je sestrinska firma off shore kompanije Tenora, registrovane na istoj adresi, Kirhstrasse 39, u Vaduzu, a njezin formalni vlasnik je Baraćev sin Zdeslav kojega Pukanić poznaje još sa studija na istom fakultetu. Za protivuslugu Pukanić je dokazivao Baraćevu nevinost u aferi Dubrovačka banka, kao i njegovih firmi Mupera iz Vaduza i Chemotrade u Wiesbadenu.

Nakon februara 1997. u Nacional je ušlo još oko 700 hiljada nemačkih maraka kredita dobijenog od Baraćeve firme Tanora. Tako je Pukanić postao vlasnik 59 odsto Nacionala. Jednako tako, 31.decembra 1997. godine Pukanić je počeo koristiti kredit Glumina banke u iznosu od 320 hiljade nemačkih maraka koji je odobren na vreme od 20 godina uz kamatu tek šest posto. U decembru su Srećko Jurdana i Pukanić dobili i 470 hiljada nemačkih maraka stambenih kredita nakon što je poslovanje Nacionala prebacio u Glumina banku. Sve svoje kredite Ivo Pukanić nije morao vraćati. To su u stvari sponzorstva koja je većim delom on privatno iskoristio.

Preko Baraća je Pukanić dobio od austrijske Hypo banke kredit za pokretanje lista Republika koji je do kraja izlaženja napravio gubitak od šest miliona nemačkih maraka. Garancije za kredite Pukaniću i Republici dala je Baraćeva off shore firma. Hypo banka je dala kredite i zbog toga što je Baraćeva Dubrovačka banka položila svojevremeno velike iznose obveznih depozita banke upravo na računima Hypo banke. Te efektive je Barać proneverio fiktivnim kreditima koje je davao svojem sinu Zdeslavu, Ivi Pukaniću i drugima.

Od kraja 1998. godine Pukanić je nakon političkog, a više policijskog pritiska vlasti i ostvarenih kontakata nastavio sa brzim bogaćenjem, što je vrlo vidljivo s obzirom na bliskost sa kriminalnim strukturama.

Pukanić je uvek nalazio načina da diskretno, preko posrednika, zatraži određeni novčani iznos kako ne bi objavio kompromitujeće stvari. U tome je razvio svoj sastav specijalnih prijateljstava političko - novčarskog i mafijaško - estradnog profila.

Tako je početkom 2001. godine preko Anđelka Herjavca uzeo 50 hiljada nemačkih maraka od Hrvoja Vojvode kako ne bi objavio članak o samoubistvu deteta u čijoj blizini je bio Vojvodin sin. U ovoj kombinaciji je Vojvodi i Herjavcu pomogao lično i bivši šef SZUP-a Franjo Turek.

Na sličan način Pukanić uzima novac od osoba iz političkog i javnog života, a ucenjuje podatcima koje je dobio od Željka Bagića, bivšeg Mesićeva savetnika za nacionalnu sigurnost, kojem plaća takve informacije. Pukanić je pregovarao i sa Franjom Gregurićem i Hrvojem Šarinićem da im proda Nacional 1997. i 1998. godine za četiri miliona nemačkih maraka. Posao je propao. Nakon toga Kuljiševa grupa je uz pomoć Baraća to sprečila.

Pukanić se proslavio i krađom novca kroz remitendu svojeg nedeljnika, gdje je izbegao plaćanje poreza, a dobit je išla njemu lično. U ovome mu je pomagalo preduzeće Tisak.

Ono što je zajedničko većini njegovih veza jest da su uglavnom iz obaveštajne, bankarske i kriminalne strukture, te da je preko njih Pukanić ostvario ličnu finansijsku korist. Te veze su: Neven Barać, Ratko Knežević, Ratko Đokić, Hrvoje Petrač, Vladimir Zagorac, Žarko Peša, Zdravko Mamić, Denis Gudasić, Mitch Brajdić, Ivan Čermak, Mladen Vedriš, Ivan Zvonimir Čičak, Vjeko Šafranić, Miroslav Lilić, Ante Nobilo, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Luka Rajić, Nikica Valentić, Ivica Todorić, Vlado Milanković, William Montgomery.

                                          Nastaviće se