Feljton
Pukovnik Svetozar Đ. Radišić: Osvajanje
slobode- ratovi budućnosti (2)
Nemamo vremena da imamo vremena
Najnovija knjiga publiciste,
"Osvajanje slobode-ratovi budućnosti", nekadašnjeg vršioca visokih
dužnosti u Vojsci Jugoslavije, pukovnika dr. Svetozara Radišića, govori o šokantnoj
istini da Srbija i nekadašnja Jugoslavija nisu imali oformljenu doktrinu
odbrane "u najkritičnijem delu naše istorije". Ovo je naročito
vidljivo u delovima Radišićevog istraživanja koji se tiču fenomena nenaoružanih
oblika agresije. Uz saglasnost autora i izdavača,Tabloid objavljuje delove iz
ove intrigantne knjige, koja ima, kako je profesor. Smilja Avramov napisala u
svojoj recenziji, "terapeutsko dejstvo".
pukovnik Svetozar Radišić
Sukobe na kraju drugog i početku trećeg
milenijuma predvideli su mislioci poput Guljelma Ferera, vladike Nikolaja
Velimirovića, Tomasa Mana, Justina Popovića, Luiđija Pirandela, Jovana Dučića,
Karla Sforce, Miloša Crnjanskog i Nikole Tesle. U takve sukobe spadaju
demonstracije više desetina hiljada pripadnika antiratnog pokreta protiv
programa Džordža Buša organizovanog u San Francisku 27. oktobra 2002. godine. Demonstranti su tvrdili
da je reč o programu rata, rasizma i siromaštva. Osamnaestog januara 2003. u
nizu gradova širom sveta ljudi su protestvovali protiv plana SAD za napad na
Irak. Uprkos nastojanju Nemačke, Francuske, Rusije i Kine da se izbegne rat u
Iraku, SAD i Velika Britanija odlučile su da napadnu Irak i bez saglasnosti
Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Dakle, bezuslovno i po svaku cenu.
Predviđajući
ratove zbog oprirođene pohlepe zapadne kvantitativne civilizacije, koja mora,
zbog u svojoj duši ugraviranog mamonizma, da se širi ne bi li preostale
planetarne resurse iskoristila za svoj progres, navedeni intelektualni velikani
upozoravali su svet da posle Prvog svetskog rata neće biti pravog mira do
„konačnog totalnog obračuna". U čuvenom tehnološkom manifestu „Svetski
sistem", objavljenom 1900. godine, Nikola Tesla je, predviđajući
Pentagonov Internet i razmišljajući o balansiranju energija, odnosno o
smanjenjenju razlike između potencijala napadača i napadnutih, zapisao da će se
tada steći uslovi za totalni rat, „u kojem će učestvovati svi protiv
svih".
Svetska
zdravstvena mafija ubija Afriku
Za tu vrstu
sveobuhvatnog rata već su sada stvoreni uslovi jer su snage velikih sila u
neprestanom dodiru, zbog dometa sofistifikovanog oružja velike preciznosti, a
pojedinci su, dakle ne samo države i organizacije, u neprestanoj komunikaciji,
tako da i oni mogu, primenom različitih „džoker scenarija", izazvati
ratove i uticati na njihov tok i efekte.
Veoma
značajna odrednica „informatičkog doba" koja presudno utiče na sve svetske
procese jeste fenomen „ubrzanog istorijskog vremena". Naučnici poput
ruskog akademika Sergeja Kapice predviđaju da će u sledećih desetak godina biti
više događaja nego tokom 20. veka, u koji je svet ušao bez aviona, a izašao s
raketama, super kompjuterima, satelitima „ubicama" i kosmičkim
platformama.
To bi značilo
da će u sledećih deset godina biti više događaja nego u celokupnom periodu pre
20. veka. O suštini sadašnjeg vremena francuski sociolog Serž Moskovisi,
u radio-intervjuu, rekao je novinaru Emilu Noelu: „Nemamo vremena da
imamo vremena". Obim neprikosnovenog znanja povećava se iz časa u čas.
Zato nije čudno što je američki senator Sem Nan u Kongresu govorio o
ljudskom faktoru kao ograničavajućem elementu u rukovanju modernom tehnikom i o
„jazu (ne)znanja". Zabrinuto je upozorio da je 46 odsto vojnika
primljenih 1979. godine u oružane snage SAD bilo nesposobno, zbog stepena
inteligencije i (ne)znanja, da shvati namenu većine tastera na komandnoj tabli
u tenku.
Kada se uzme
u obzir sve veći jaz između stečenih ljudskih sposobnosti i sposobnosti
neophodnih za razumevanje i upotrebu savremenih tehnika i tehnologija, nameće
se pitanje šta čovek uopšte misli o sopstvenoj moći, znanju i, posebno, o moći
misli. Problem je uvećao Brjus Hergon, astrofizičar s Univerziteta
Vašington, zabrinjavajućim iskazom: „Prilično je zbunjujuće priznati da ne
možemo da pronađemo - 90 odsto Univerzuma".
Talmudski
mondijalisti, papisti - jezuiti, trilateralisti, „vavilonci",
nadnacionalisti i megafinansijeri, da bi rešili problem istovremenog povećanja
broja stanovnika i smanjenja planetarnih resursa, usmerili su svoju energiju ka
bezdušnom projektu nazvanom „zlatna milijarda".
Poznato je da
obični ljudi sve otvorenije sumnjaju u „svetsku elitu" od momenta kada je
na sastanku Grupe „Bilderberg" (5. i od 14. do 17. maja 2009, u Njujorku i
Atini) zvanično potvrđeno da treba smanjiti broj „beskorisnih izjelica".
Još veću
sumnju izazvali su tajni sastanci sa kojih su „procureli" podaci. Tako je
25. maja 2009. britanski list „Sandej tajms" objavio da su se najbogatiji
ljudi SAD sastali u tajnosti u kući britanskog nobelovca, biohemičara ser Pola
Nursa, da bi razgovarali o tome kako da svoje bogatstvo upotrebe na
koristan način za smanjenje rasta svetskog stanovništva i popravljanje
zdravstva i obrazovanja. Osim Bila Gejtsa i najpoznatijih filantropa,
koji popularišu svoje humanitarne akcije, među pozvanima su bili Dejvid
Rokfeler Junior, Džordž Soroš, gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg
i medijski magnati Ted Tarner i Opra Vinfri.
Učesnici
sastanka su se složili da je prioritet rešavanje problema prenaseljenosti
planete, jer on predstavlja najveću „ekološku, socijalnu i industrijsku
pretnju", te da je izuzetno važno da se uloži u obrazovanje i zdravstvo u
zemljama Trećeg sveta. Sumnje potvrđuju i
napisi poput onog kojeg je objavio britanski „Tajms" pod naslovom WHO
kill Africa. Važno je da se zna da WHO nije upitna rečca, nego
skraćenica za World Health Organization (Svetska zdravstvena organizacija), što
se vidi iz sadržaja napisa. U tekstu je zapisano da je WHO slučajno zarazila
milione vakcina virusom side, a potom je u Africi bespomoćni narod vakcinisan i
bespovratno gurnut u tiho nestajanje.
Apsolutno finansijsko oružje
Koncept spasavanja planete nastao je
krajem 19. veka jer je izračunato da je njen kapacitet dovoljan za „samo"
četrnaest milijardi stanovnika. Vek kasnije proračunato je da će se, ukoliko se
nastavi sa uvećavanjem svetske populacije prema stopi rasta iz sedamdesetih
godina 20. veka, oko 3530. godine ukupna ljudska masa izjednačiti sa masom
Zemlje, a da će godine 6826. ukupna ljudska masa biti jednaka masi poznatog
univerzuma. Može se lako izračunati i koliko bi biljaka i životinja trebalo da
stane na planetu da bi se svi ljudi prehranili pre 3500. godine. Ta godina
nastupiće koliko sutra, jer 2000. godina od Hristovog rođenja prošlo je kao
tren. Ne treba zaboraviti da je za vreme Julija Cezara (102 p.n.e. - 44
n.e.) na Zemlji bilo oko sto pedeset miliona stanovnika, a da sada Kina i
Indija imaju više od dve i po milijarde. U institucijama koje finansira Zapad
smatraju da je izlaz u ulaganjima za smanjenje priraštaja u zemljama Trećeg
sveta.
Uprkos problemu sa prenaseljavanjem,
megakapitalisti radije ulažu u oružje i ratove nego što su spremni da ulože u
istraživanja okeana i kosmosa. Stoga nije čudno što su se u mozgovima kreatora
najnovijeg poretka sveta pojavile ideje o elektromagnetnom oružju, zloupotrebi
superstring polja, „apsolutnom finansijskom oružju", novim drogama i
virusima. Takvim pristupom životu podsetili su svet da nije nelogično što je u
kuhinjama „vavilonaca" i sledbenika Helene Petrovne Blavacke, Edvarda
Alistera Kroulija i Rona Lafajeta Habarda nastala ideja o antisrpskoj
operaciji „Milosrdni nakovanj", pod zvaničnim nazivom „Saveznička
sila".
Neizvesna budućnost planete postaje
osnovni problem kojim se zaokupljaju i naučnici, i doktrinolozi i eksperti za
raznolika područja koja pokrivaju ukupan čovekov život i rad. Čak i
najdobronamerniji, najodgovorniji i najnepristrasniji naučnici potvrđuju sa
zebnjom istraživanja Rimskog kluba koja je objavio Robert Ajres u knjizi
Nesigurna sutrašnjica. Zabrinutost se povećava kada se shvati zašto
administraciji Sjedinjenih Država navodno smetaju „svete krave" u Indiji.
Kada se prihvati surova istina da je sve izvesnija svetska nemaština razlog što
Vašington traži uslove za svoj opstanak u dalekim zemljama, postaje jasno gde
se nalazi celokupan ljudski rod.
Planetarni prostor i njegovi resursi
neprestano se smanjuju u odnosu na broj ljudi i pripadajuću floru i faunu.
Oštećen je ozonski omotač; nestaju šume, životinje i biljke. Svakog dana
iščeznu sa Zemlje dve životinjske ili biljne vrste i naučnici predviđaju da će
za pedesetak godina četvrtina sadašnjih biljaka zauvek nestati.
Istovremeno, uništava se eko-sistem. Opstanak biljaka postao je zavisan od
pesticida i herbicida, a njihovom upotrebom ugrožava se život ljudi.
Stručnjaci sa univerziteta u Mastrihtu
(Holandija) ustanovili su da je povećan rizik od mentalnih oboljenja kod
baštovana i farmera zbog kontakata sa pesticidima. Problem je utoliko veći što
čovek čini sve da onemogući razvoj potrebnih biljaka i životinja. Čovečanstvo
se nalazi pred nesavladivim problemom zbog nestašica hrane, energija i ruda, a
razmišlja se i ponaša kao nekada, kada se živelo u prirodi u biološkom
izobilju.
Kada je reč o sve većoj nemaštini, treba
podsetiti da su neumorni i neumoljivi hroničari 30. jula 2002. godine
zabeležili (ne)uobičajenu vest: „Velika glad teško ugrožava najsiromašnije stanovnike
u Urugvaju: deca jedu travu i otpatke iz smeća". Nemačka agencija DPA
dodala je: „Pojedini žitelji glavnog grada Buenos Ajresa primorani su da jedu
pacove, mačke i žabe, zbog finansijske i privredne krize". Iako više
priliče Africi nego Južnoj Americi, takvi podaci nisu nepoznati, ni
iznenađujući. Ipak, na skupovima najbogatijih zemalja sveta posvećenim odnosu
Severa i Juga, u Nagou na Okinavi, Đenovi i kanadskom odmaralištu Kananaskis,
produbljen je ustaljeni jaz između siromašnih i bogatih.
Dolazak nesavladive "žute
bujice"
Između „samita o održivom razvoju" u
Rio de Žaneiru i Johanesburgu broj sirmašnih je znatno povećan. U štampi je
objavljeno da Rusi iznajmljuju supruge bogatima. Broj stanovnika koji umiru od
gladi i u najbogatijim društvima neprestano se povećava. Glad se u svetu širi,
budući da 90 odsto ljudi raspolaže sa 10 odsto kapitala i da se taj odnos
neprestano menja u korist najimućnijih. Savremeni „tokovi kapitala"
učinili su da planeta, zbog nedomaćinskog odnosa prema resursima, ostaje bez
uslova za život. Stoga je zaista neobično što su retke zvanične i javne izjave
o preraspodeli planetarnih dobara. Doduše, učinio je to bestijalizovani Fidel
Kastro 9. septembra 2000. godine, kada je SAD i bogate zemlje optužio za
pohlepu.
Najimućniji Amerikanci, njih oko 400,
raspolažu ukupnom sumom većom od jednog triliona dolara. Istu sumu je sredinom
jula 1999. posedovalo 225 najbogatijih ljudi sveta. Taj kapital premašuje
godišnji bruto nacionalni proizvod Kine a jednak je kapitalu u posedu 2,5
milijardi najsiromašnijih. Tri najbogatija čoveka na svetu imaju više kapitala
od 48 najsiromašnijih zemalja u svetu. Jaz između najbogatije i najsiromašnije
petine svetskog stanovništva povećan je sa 30:1 u 1960 na 74:1 u 1997. i na
84:1 u 1999. godini. U avgustu 1998. na spisku šest najbogatijih Amerikanaca u
istoriji bili su: Džon D. Rokfeler, Kornelijus Vanderbilt, Džon Džekob
Astor, Stiven Žerar, Endrju Karnegi i Bil Gejts. Na mestu najbogatijeg čoveka
na planeti u poslednjih nekoliko godina naizmenično se smenjuju Amerikanci Bil
Gejts i Robson Volton, vlasnici „Majkrosofta" i lanca samoposluga
„VolMart". Prema izveštaju Međunarodne organizacije rada objavljenom 2008.
godine, šefovi 15 najvećih kompanija u SAD zarađivali su 2003. godine 360 puta
više nego prosečni radnik, a do 2007. godine taj raspon je povećan - zarađivali
su 512 puta više.
Prema izveštaju Programa UN za razvoj
(UN"P) iz septembara 1998: 20 odsto najbogatijih u svetu učestvuje u ukupnoj
potrošnji sa 86 odsto dobara i 58 odsto svetske energije prema četiri odsto,
koliko troše najsiromašniji. Oni troše 45 odsto mesa i ribe (najsirmašniji samo
pet odsto), i koriste 87 odsto vozila (najsiromašniji manje od jedan odsto) i
74 odsto telefona (najsiromašniji 1,5 odsto).
Kuda sve to vodi? Zapadna demokratija
forsira pojedinca, slobode i prava, a istočna kolektiv, autoritet i
odgovornost. Članovima američkih administracija, koje su prema američkom
neuropsihijatru dr Skotu Peku pripadnice još nedovoljno sazrele, dekadentne i
bolesne kvantitativne civilizacije, nisu jasne barem tri činjenice: prvo, da se
ne sme razarati porodica kao ćelija društva; drugo, da se ne treba ogrešiti o
prava potomaka, niti se smeju zloupotrebiti znanja i snage koje pripadaju
naslednicima, o čemu su pisali tibetanski mudraci pre više od 120 godina, i
treće, da je opasno otvaranje Pandorinog ćupa, u kojem su skrivene laži.
Učinili su prvo, drugo i treće. Zbog skrivanja korupcije iza „progresa" i
pohlepe koja je uzrokovana odbacivanjem vrlina, pokrali su budućnost.
Oslobodili su radioaktivnost i virus side, ušli su u genetski kod, klonirali su
emocije i misli, tragaju za „Božjom česticom", prodrli su kroz „moralni
zid do grla zakopčane Kine"...
Za deset godina uvođenja „američkog načina
života" u Kinu mnogi njeni stanovnici su zaboravili na Konfučija i
kvalitativni način života. Stoga izgleda da ni tamo nikoga ne zabrinjava što je
već u oktobru 1998. preko milion Kineza spadalo u kategoriju „novih
bogataša", a zna se i to da je tipičan azijski milijarder - Kinez. Kineski
gastarbajteri, koji u istočnoj Aziji čine samo šest odsto stanovništva,
kontrolišu 70 odsto bogatstva na tim prostorima (oni su svojim investicijama u
domovini doprineli da Kina ostvaruje sadašnje „privredno čudo"). Ne treba
zaboraviti da je kineski predsednik upozorio Sjedinjene Države „da ne probijaju
ekonomski i socijalni Kineski zid" jer će prema Zapadu poteći od
Nostradamusa prorokovana „žuta bujica", koju neće uspeti da savladaju.
Pokretači istorije: glad, ljubav,
sloboda i slava...
Tranzicija koja je kreirana u Vašingtonu,
Njujorku i Londonu svakodnevno prinosi svoje žrtve na oltar novom lihvarskom
poretku. Prvi put se dogodilo da su u martu 1996. dva ruska vojnika umrla u
kasarni od gladi, budući da su dobijali jedva 30 odsto hrane od količine koja
im je sledovala prema normi. Premijer Rusije Viktor Černomirdin je 27.
oktobra 1996. potvrdio da Kremlj prodaje rezerve zlata i dragog kamenja i
poseže za deviznim rezervama ne bi li predupredio bunt polugladne i
nezadovoljne armije. U Godišnjem izveštaju Unicefa, objavljenom 23. jula 1997,
napisano je da su bogate zemlje smanjile pomoć siromašnima (najviše Finska,
Italija i SAD), a bečki „Viner cajtung" je objavio da je sve veća
polarizacija između bogatih i siromašnih: „Četvrtina svetskog stanovništva
ne beleži nikakav privredni rast; u Rusiji gladuje više od 40 miliona
stanovnika; raspon između deset odsto bogatih i deset odsto najsiromašnijih u
Rusiji sada je 27:1".
Već krajem septembra 1998. smelo je
objavljena procena Ujedinjenih nacija da je glad na planeti neizbežna. Prema
podacima nadležnih institucija, 1983. godine količina žita po pojedincu
iznosila je 346 kilograma, u 1993. godini spala je na 303 kilograma, a predviđa
se da će 2030. godine iznositi 240 kilograma po jednom stanovniku (koliko je
tada bilo u najsiromašnijim zemljama sveta).
Poznato je da u svetu godišnje umire od
gladi osamdeset miliona ljudi i da su Somalijci najgladniji narod na planeti.
Uz Somalijce, po gladi su najpoznatiji Iračani. Ostajali su gladni, zbog
odugovlačenja procedure koju su uvele UN oko isporuke hrane i lekova, i kada su
redovno isporučivali petrolej. U izveštaju Centra za ekonomska i društvena
prava u Njujorku, od 5. avgusta 1996, zapisano je da je zbog neodustajanja
Saveta bezbednosti od sankcija umrlo 500.000 Iračana i da „cela iračka nacija
pati zbog gladi, nestašice lekova i epidemija zaraznih bolesti". Uostalom,
jesno je da je reč o posledicama ekonomske blokade koju su Sjedinjene Države
uvele Iraku radi sveobuhvatnog prepariranja Iračana za još jednu svoju
svedimenzionalnu invaziju na slobodarski narod.
Očigledno je da su na spisku gladnih sve
zemlje koje su vlasti u Sjedinjenim Državama proglasile za neposlušne, budući
da je, prema javnim podacima, u periodu od 1995. do 1998. godine i oko 270.000
Severnokorejaca umrlo od gladi.
Ipak, „agencijski biser", koji govori
sve o novom svetskom demokratskom poretku, bila je vest iz Avganistana da su
13. januara 2002. u Kabul, u kojem hiljade ljudi umiru od gladi, stigle ekipe
iz brojnih svetskih udruženja za zaštitu životinja „zabrinute za sudbinu
životinja u tamošnjem Zoološkom vrtu".
Prema znanjima kojima je raspolagao Mile
Dupor, pokretači istorije su glad, ljubav, sloboda i slava, a prema Karlu
Gustavu Jungu to su nagoni gladi, agresije i seksa kao izrazi psihičke
energije. Očevidno je da nagon gladi ne treba zanemariti i da bi nadobudni
megakapitalisti trebalo da se zabrinu, ili čak i uplaše, od toga šta se može
dogoditi, budući da oni ne mogu da se odreknu svog bogatstva, čak ni njegovog
dela, dok s druge strane glad čini svoje i u glavama ljudi izaziva opasne ratne
ideje. U srpskom narodu se često pominje shvatanje da je opasno kada ljudi
počnu da misle stomakom umesto mozgom. Politički posmatrano, izjava francuskog
ministra unutrašnjih poslova Žan-Pjer Ševenmana iz maja 2000. godine da
„Evropa ne sme da bude bogato predgrađe američke imperije" liči samo na
blagu opomenu da je postojeća opasna megatendencija ka neminovnim ratovima
prepoznata i da je treba zaustaviti.
Smanjenje resursa i količine hrane, uz
povećanje jaza između najbogatije i najsiromašnije petine svetskog stanovništva
na 100:1, mogli bi da izazovu bunt građana. Problem je još veći zbog činjenice
da niko nema nameru da se oslobodi stečenog - bogataši smatraju da zaslužuju da
budu još bogatiji. Zato je moguć rat koji niko nije predviđao: totalni rat
„svih protiv svih". Do tog rata ne bi došlo zbog mogućnosti da svi ljudi
međusobno mrežno komuniciraju, kako je predviđao Nikola Tesla, niti zbog
narasle moći suprotstavljenih velikih sila, nego zbog gladi proistekle iz
pohlepe kvantitativne civilizacije. Uostalom, svaki skup o relaciji Sever-Jug
završen je neuspehom i odlukama da se smanje davanja siromašnim zemljama.
(Nastaviće
se)
O autoru
Prof. dr Svetozar Đ. Radišić
Rođen je 20. juna 1949. godine u Leskovcu. Osnovnu školu pohađao je u Brežicama
(Slovenija), Beloj Crkvi i Vršcu, gde je i završio (1964) i gimnaziju je (1968)
završio u Vršcu. Vojnu akademiju protivvazdušne odbrane (1972) završio je u
Zadru. Komandno-štabnu akademiju KoV JNA (1983), poslediplomske studije (1990)
i doktorat o temi "Upravljanje sistemom za izgradnju borbene
gotovosti" završio je (1994) u Centru visokih vojnih škola OS "Maršal
Tito" (odnosno u Centru vojnih škola Vojske Jugoslavije) u Beogradu.
Najviša dužnost u Vojsci bila mu
je - portparol Vojske Jugoslavije. Obavljao je visoke funkcije u Gardijskoj motorizovanoj
brigadi, u Kabinetu SSNO, zatim u Upravi za obuku i školstvo, Upravi za
informisanje i moral Generalštaba Vojske Jugoslavije i Upravi za strategijske
studije Saveznog ministarstva odbrane. Bio je više godina glavni i odgovorni
urednik opštevojnog teorijskog časopisa "Vojno delo". U penziju je
otišao (2005) sa dužnosti pomoćnika za strategije i doktrine u Kabinetu
načelnika Generalštaba Vojske Srbije i Crne Gore.