Feljton

Globalizacija siromaštva i novi svetski poredak (3)

Gospodari svetske ekonomije

Jedan od vodećih intelektualaca sve jačeg antiglobalističkog pokreta u svetu, Mišel Čosudovski, profesor ekonomije na univerzitetu u Otavi (Kanada), svojom knjigom "Globalizacija siromaštva i novi svetski poredak" pruža neposredan uvid u pogubni ekonomski uticaj velikih sila na sve zemlje koje su geopolitički i ekonomski bitne za njih. Čosudovski se posebno osvrće i na pitanje kako je surovi ekonomski rat razbio Jugoslaviju i koje su dalekosežne posledice "dobronamernih ekonomskih paketa pomoći" MMF-a i Svetske banke. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti najinteresantnije delove iz ovog izuzetno važnog publicističkog dela.

Mišel Čosudovski

U subsaharskoj Africi ponovo se javlja čitav niz zaraznih bolesti za koje se verovalo kako su stavljene pod kontrolu: poput kolere, žute groznice i malarije. Jednako tako, u Latinskoj Americi, od sredine osamdesetih godina prošlog stoleća, kad je reč o učestalosti pojave prenosnika-parazita, dramatično se povećala malarija i groznica dengue. Kontrola i preventivne aktivnosti dramatično su se smanjile (što je izravno povezano sa smanjenjem javnih izdataka u tu svrhu).

Potvrđeno je da su epidemija klasične kuge i plućne kuge u Indiji 1994. godine "direktna posledica pogoršanja stanja u infrastrukturi sistema odvoza smeća i javnog zdravstva, što je pratilo smanjenje nacionalnog i gradskih budžeta, a u vezi sa programom strukturalnih prilagođavanja koja je 1991. godine pod pokroviteljstvom MMF-a i Svetske banke". Međunarodne finansijske ustanove priznaju postojanje socijalnih posledica strukturalnih prilagođavanja. Po metodologiji MMF-a i Svetske banke, međutim, veruje se kako su "socijalni sektori i socijalne dimenzije prilagodbi" donekle odvojeni - odnosno, po prevladavajućoj ekonomskoj dogmi, te "neželjene popratne pojave" nisu sastavni dio funkcionisanja ekonomskog modela. One spadaju u odvojeni socijalni sektor.

Svetska banka i prava žena

Svetska je banka postala ne samo branitelj i zagovaratelj prava žena, već je počela i poticati nacionalne vlade da "više ulažu u žene kako bi smanjile nejednakost po polu i potaknule privredni razvoj. Kroz svoj program Žene u razvoju (Woman in Development), koji je prihvaćen širom Trećeg sveta. Svetska banka diktira osnovna pravila kad je reč o politici jednakosti polova. Propisuje se pristup "usmeren na tržišne odnose": jednakosti polova pripisuje se novčana vrednost.

Programe okrenute i namenjene ženama valja razrađivati imajući na umu "troškove mogućnosti" i "isplativosti" ostvarenja ženskih prava. Premda se priznaje mogućnost "neuspeha tržišta" (a potom i moguće potrebe za intervencijom države kako bi se zaštitila prava žena), Svjetska banka tvrdi kako "slobodna tržišta" uglavnom podržavaju i omogućavaju "snaženje položaja žena" i postizanje jednakopravnosti polova: kad tržišta ne uspevaju izvući sve koristi koje društvo može izvući iz ulaganja u jačanje položaja žena, od presudne je važnosti da vlade preuzmu inicijativu (...)

Ulaganja u žene od vitalne su važnosti za postizanje privredne moći i rasta. Banka mora sprovoditi jednakost polova kao sastavni deo socijalne pravde i proširivati delovanje žena u privrednom razvoju. Tvrdi se kako politika i mere što "produbljuju tržišta" i "potiču razvijanje još konkurentnijih tržišnih struktura", pridonose i većoj jednakopravnosti polova. Premda priznaje da se pri rezovima socijalnih izdataka, te ograničavanju i sužavanju državnih programa javljaju različite opasnosti po žene, Svetska banka tvrdi kako programi strukturalne prilagodbe (SAP) poboljšavaju privredni položaj žena na tržištu radne snage.

Svetska banka ponaša se kao čuvar: određuje koncepcije, metodološke kategorije i banku podataka na temelju kojih se istražuju problemi odnosa i jednakopravnosti polova. "Donatorska zajednica" kontroliše institucionalni okvir (na razini pojedine države), uključujući i ured za žene pri ministarstvima koja se bave pitanjima položaja žena.

Kako je Svetska banka glavni izvor sredstava, nacionalne organizacije žena - povezane sa samim središtem i sedištem političke moći i vlasti - često podržavaju perspektivu iz koje Svetska banka sagledava probleme žena. Glavni cilj nije osnažiti i proširiti prava žena, već kao prizmu sagledavanja tih problema nametnuti ideju slobode tržišta, te suzbijati pokret za prava žena.

Pod starateljstvom međunarodnih finansijskih institucija, ''snaženje i širenje prava žena" valja se postizati po uobičajenim makroekonomskim receptima: devalvacija, stroga proračunska štednja, plaćanje poreza na zdravstvo i obrazovanje, postupno ukidanje zajmova iz državnih izvora, liberalizacija trgovine, deregulacija tržišta žitarica, ukidanje zakona o najnižim nadnicama, i tako dalje. Drugim rečima, potporu ženskim programima kroz projekte koji se finansiraju iz izvora programa Žene u razvoju (Women in Development) - donatori uslovljavju prethodnim ukidanjem i ograničavanjem prava žena kroz "zadovoljavajuće pridržavanje" uslova koje određuju MMF i Svetska banka.

Tako, na primer, da bi se počeli dodeljivati simbolični zajmovi iz programa Svetske banke za kreditiranja na mikro niovu - kroz sheme posebno namenjene ženama u ruralnim područjima - bez izuzetka se zahteva prethodno ukidanje razvojnih banaka koje uživaju državnu potporu, dramatičan porast kamatnih stopa i postupno ukidanje seoskih kreditnih zadruga. Isto vredi i za "programe za borbu protiv siromaštva". Ovi potonji programi uslovljavaju se prethodnim usvajanjem makroekonomskih mera koje izazivaju masovnu bedu. Programi borbe protiv siromaštva, koji se provode u sklopu "socijalne sigurnosne mreže", usmjereni su na tzv. ranjive skupine: "socijalno zapostavljene žene, urođenice, žene na čelu đomaćinstava, žene izbeglice i migrantkinje te žene invalide". Poriče se postojanje strukturalnih uzroka siromaštva, kao i uloga makroekonomskih reformi.

Kršenje prava žena na obrazovanje

Svetska banka interveniše na još jednom području: u provođenju programa simboličnih stipendija i potpora devojčicama i devojkama (Letting the Girls Learn), kojima su plaćale troškove školarina na razini osnovne ili srednje škole, uključujući knjige i školski pribor. Na ovom području potpora Svetske banke uslovljavaju se, međutim, prethodnim otpuštanjem učitelja, prihvaćanjem rada u dve smene te obavezom učitelja da predaju u nekoliko razreda. U sporazumima sa Svetskom bankom o zajmovima za obrazovni sektor izrekom se od ministarstava obrazovanja zahteva da smanji svoje proračune, otpusti učitelje i poveća broj učenika po jednom učitelju. Zaračunavanje "taksi na posuđivanje knjiga" i školarina - takođe u duhu sa uputstvima i zahtevima Svetske banke - dovelo je do dramatičnog pada broja i dečaka i devojčica koji se upisuju u školu. Svetska se banka usredotočila na provođenje isplativih "ciljanih programa" za devojčice, dok je istovremeno zahtevala povlačenje države iz finansiranja osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja.

Povrat zdravstvenih troškova

Šeme povratka troškova i naplata taksi u zdravstvu, koji se provode pod nadzorom Svetske banke, pridonose kršenju prava žena na ginekološku brigu i negu posle porođaja (tzv. reproduktivno zdravlje). Programi strukturalnih prilagođavanja u mnogim su delovima sveta u tom smislu doveli do postupnog ukidanja zdravstvenih programa za majku i dijete (Maternal child health programs).

Dokazi potvrđuju ponovno povećanje smrtnosti u majki i dece. U subsaharskoj Africi zabilježene su sve češće pojave "deprofesionalizacije" zdravstvene službe, što je naposletku dovelo do urušavanja sistema primarne zdravstvene zaštite. Seoski zdravstveni dobrovoljci (VHV - Village Health Volunteers) i tradicionalni seoski iscelitelji zamenili su medicinske sestre po lokalnim zdravstvenim ustanovama. Tako ostvarene uštede u državnoj riznici usmeravaju se na otplatu vanjskog duga. Prema stručnjacima u Svetskoj banci, "neformalna zdravstvena skrb" nije samo "isplativa u svetlu troškova" već je i "demokratičnija", jer ženama u lokalnim zajednicama "daje vlast" u upravljanju zdravstvenim ustanovama po selima.

Prikrivena agenda

U tim okvirima Svetska banka oslikava društvo utemeljeno na načelima "slobodnog" tržišta, koje čine pojedinci i jednog i drugog pola. Žene se identifikuju kao pripadnice posebne socijalne kategorije, različite od muškaraca (kao da žene i muškarci pripadaju dvema različitim društvenim klasama). Na sučeljavanje muškaraca i žena (primera radi, kao pojedinaca) gleda se kao na glavni izvor socijalnih sukoba. Po okvirnom pristupu Svetske banke odnosima polova, društveni status žene ovisi o odnosu žene i muškarca unutar domaćinstva.

Uticaj globalizacije na položaj žene uopšte se ne postavlja kao problem. Po stručnjacima Svetske banke, koncentracija bogatstva i strukture korporativne, pšrivredne moći uopšte ne utiču na prava žena. Savremenost i "jačanje i Širenje prava i položaja žena" kroz "slobodno tržište", sredstva su za postizanje jednakopravnosti polova. Sistem globalne trgovine i finansija nikad se ne dovode u sumnju; o ulozi globalnih ustanova (uključujući Svetsku trgovinsku organizaciju i ustanove nastale iz Bretton Woodsa) nema ozbiljnih razgovora i raspravi. Pa ipak, taj globalni privredni sistem (utemeljen na "jeftinoj radnoj snazi" i akumulaciji bogatstva u privatnim rukama) konačno se javlja kao jedna od giavnih prepreka postizanju jednakopravnosti polova. Nadalje, neoliberalni ugao sagledavanja problema jednakopravnosti polova (pod starateljstvom "donatora") na nacionalnoj razini uveliko ima za cilj stvaranje podela unutar društva, gušenje pokreta za prava žena, te razbijanje solidarnosti žena i muškaraca u njihovoj borbi protiv Novog svetskog poretka.

Globalna ekonomija utemeljena na jeftinoj radnoj snazi

Globalizaciju siromaštva prati preoblikovanje nacionalnih ekonomija u zemljama u razvoju i redefinisanje njihove uloge u Novom svetskom ekonomskom poretku. Makroekonomske reforme na nacionalnoj razini (o kojima se govorilo u prethodnom poglavlju), koje se istovremeno pojedinačno primenjuju u velikom broju zemalja, igraju ključnu ulogu u regulisanju nadnica i troškova rada na svetskoj razini. Globalno siromaštvo je input na strani ponude; naime, globalni ekonomski sistem živi od jeftinog rada i radne snage.

Preseljenje značajnog dela industrijske, proizvodne baze razvijenih kapitalističkih zemalja na lokacije u zemljama u razvoju, u kojima je radna snaga jeftina, jedna je od temeljnih stubova svetske ekonomije.

Sa razvijanjem izvozno usmerene privrede, temeljene na jeftinoj radnoj snazi, započelo se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoleća na jugoistoku Azije, posebno u tzv. radno intenzivnim industrijskim granama. Dok se u početku ograničavala na nekoliko izvoznih enklava (na primer, u Hong Kongu, Singapuru, Tajvanu i Južnoj Koreji), razvijanje off-shore proizvodnje uz niske troškove radne snage dobilo je zamah sedamdesetih i osamdesetih godina.

Od kraja sedamdesetih javlja se i razvija "nova generacija" zona slobodne trgovine, a najveći rast beleži u jugoistočnoj Aziji te Dalekom istoku, Kini, Brazilu, Meksiku i Istočnoj Evropi. Ta globalizacija industrijske proizvodnje utiče na celi niz industrijskih roba i dobara. Industrijska proizvodnja u Trećem svijetu zahvatila je već gotovo sva područja: proizvodnju automobila, brodogradnju, montažu aviona, proizvodnju oružja, i slično.

Dok Treći svet nastavlja igrati ulogu velikog primarnog proizvođača, savremena svetska ekonomija više nije strukturirano u skladu sa tradicionalnim podelama na "industriju" i "primarnu (sirovinsku) proizvodnju" (na primer, rasprave o uslovima trgovanja između proizvođača sirovina i industrijskih proizvodača).

Sve veći deo industrijske proizvodnje otpada na Jugoistočnu Aziju, Kinu, Latinsku Ameriku i Istočnu Evropu. Razvoj industrijske proizvodnje uslovljen jeftinom radnom snagom (u sve složenijim i "težim" industrijskim granama) na globalnom planu temelji se na potiskivanju unutarnje potražnje u pojedinim ekonomijama Trećeg sveta, kao i ustaljivanju jeftine, stabilne i disciplinovane radne snage koja živi u "sigurnom" političkom zaleđu.

Taj se proces zasniva na uništavanju nacionalne industrijske proizvodnje za unutarnje tržište (odnosno, industrija koje nadomeštaju uvoz) u pojedinim zemljama Trećeg sveta i ustaljivanju izvoznog gospodarstva temeljenog na jeftinoj radnoj snazi. Po završetku pregovora u sklopu Urugvajske runde u Marakešu i uspostavi Svetske trgovinske organizacije 1995. godine, granice te "slobodne trgovinske zone" proširene su tako da zahvaćaju sve nacionalne teritorije zemalja u razvoju.

Makroekonomska reforma podržava preseljenje industrije

Restrukturiranje nacionalnih ekonomija, pod pokroviteljstvom ustanova nastalih iz Bretton Woodsa, pridonosi slabljenju države. Industrijska proizvodnja za unutarnje tržište podriva se i nacionaina se preduzeća teraju u stečaj. Suzbijanje unutarnje potrošnje, što je posledica programa strukturalnih prilagodbi (SAP), podrazumeva odgovarajuće smanjenje cena rada. U tome leži "prikrivena agenda" programa strukturalnih prilagodbi: zauzdavanje i smanjivanje nadnica u Trećem svijetu i Istočnoj Evropi pridonosi preseljenju gospodarske aktivnosti iz bogatih u siromašne zemlje.

Globalizacija bede potpomaže razvoj ekonomija temeljenih na jeftinoj radnoj snazi po celom svijetu; imajući na umu tu nepreglednu masu osiromašenih radnika diljem sveta, spremnih da rade za strahovito niske nadnice, mogućnosti za proizvodnju su goleme. Nasuprot tomu, siromašne zemlje međusobno ne trguju: siromasi nisu dio tržišta za robe što ih sami proizvode. Potražnja za potrošnim dobrima ograničava se na otprilike 15 posto svetskog stanovništva, i to uglavnom u bogatim zemljama s malim džepovima bogataša u Trećem svijetu, te državama bivšeg sovjetskog bloka.

U tom sistemu, i to posve suprotno čuvenom dictumu francuskog ekonomista Jeana Baptista Saya (tzv. Sayov zakon), ponuda ne stvara svoju vlastitu potražnju. Baš suprotno, siromaštvo znači "niske troškove proizvodnje": siromaštvo je input u ekonomiju, temeljenu na jeftinoj radnoj snazi ("na strani ponude").

Podsticanje izvoza industrijskih proizvoda ("Umri ili izvozi") je moto, a nadomeštanje uvoza i proizvodnja za domaće tržište konceptualno su već prevladani i zastareli. "Države bi se trebale specijalizovati u duhu svojih komparativnih prednosti", a one se kriju u obilju i niskoj ceni njihove radne snage; tajna "ekonomske uspešnosti" krije se u promociji izvoza.

Pod strogom paskom Svetske banke i MMF-a iste "netradicionalne" robe za izvoz istovremeno se promiče u velikom broju zemalja u razvoju. Nakon što su im se nedavno pridružili proizvodači iz Istočne Europe, koji se takođe oslanjaju na jeftinu radnu snagu, sve te zemlje natjerane su na stalno nadmetanje.

Svako želi izvoziti na ista evropska i severnoamerička tržišta: prevelika ponuda primorava proizvođače iz Trećeg sveta na snižavanje cijena; na svjetskim se tržištima ruše fabričke cene industrijskih dobara na vrlo sličan način kao i sirovina, odnosno primarnih prerađevina. Konkurencija između zemalja u razvoju, kao i unutar njih, priđonosi urušavanju nadnica i cena. Podsticanje izvoza (ako se provodi istovremeno u velikom broju pojedinačnih zemalja) vodi do prekomerne proizvodnje i opadanja prihoda od izvoza.

Premda zvuči ironično, podsticanje izvoza lpnačno ipak vodi do nižih ciena roba i proizvoda te manjih izvoznih zarada od kojih bi se moglo otplaćivati dospeli spoljni dug. Još je veća ironija da su najuspešnije svetske izvozne ekonomije, istovremeno i najveće svetske zemlje dužnici.

Štoviše, mere ekonomske stabilizacije nametnute Jugu i Istoku imaju negativan povratni učinak na gospodarstva bogatih zemalja: siromaštvo u Trećem svijetu pridonosi globalnoj kontrakciji potražnje za izvoznim proizvodima, što potom utiče na ekonomski rast i zaposlenost u zemljama-članicama OECD-a.

Strukturalna prilagodba pretvara nacionalna ekonomije u otvorene ekonomske prostore, a države u teritorije. Ove potonje su "bazeni" jeftine radne snage i prirodnih sirovina. No, zbog toga što se taj proces temelji na globalizaciji bede i suzbijanju potražnje za potrošnim dobrima na globalnom planu, podsticanje izvoza u zemljama u razvoju može uspeti samo u ograničenom broju zemalja, odnosno mesta na kojima je radna snaga jeftina. Drugim rečima, istovremeno razvijanje novih izvoznih delatnosti na velikom broju mesta pogoduje većoj konkurenciji između zemalja u razvoju i u primarnoj (sirovinskoj) i u industrijskoj proizvodnji. Ako se ne povećava potražnja u svetskim razmerama, razvijanje novih proizvodnih kapaciteta u nekim zemljama pratiće gospodarsko opadanje (povlačenje iz tržišne utakmice) na suparničkim lokacijama po Trećem svetu.

Globalno prilagođavanje

Što se događa kad se makroekonomska reforma istodobno primjenjuje u velikom broju zemalja? U međuzavisnoj svetskoj ekonomiji, "zbir" učinaka programa strukturalnih prilagodbi na nacionalnim razinama dovodi do "globalne prilagodbe" u strukturi svetske trgovine te ekonomskog rasta.

Učinak "globalne prilagodbe" na uslove trgovanja dosta je dobro shvaćen: istodobna primena politike podsticanje izvoza u pojedinim zemljama Trećeg sveta dovodi do prekomerne ponude - posebno kad je reč o tržištima roba i proizvoda, uz daljnje opadanje cena roba na svetskom tržištu. U brojnim zemljama podvrgnutima strukturalnim prilagodbama, izvoz se količinski znatno povećao, ali opala je vrednost prihoda od izvoza. Drugim rečima, ta "globalna strukturalna prilagodba" (zasnovana na internacionalizaciji makroekonomske politike) dovodi do daljnjeg pada cene roba i potiče nepovoljan transfer privrednih resursa između zemalja-dužnika i zemalja-kreditora.

"Raspad" nacionalnih ekonomija

Programi strukturalne prilagodbe igraju ključnu ulogu u "raspadu" nacionalne ekonomije neke zemlje-dužnice, kao i u ponovnom "sklapanju" njegova "novog odnosa" sa svetskom ekonomijom. Drugim rečima, privredne reforme podrazumevaju "raspad/ponovno sklapanje" struktura nacionalne proizvodnje i potrošnje. Obezvređivanje i ograničavanje stvarnih zarada vodi smanjivanju troškova radne snage i, kad je riječ o golemoj većini stanovništva, smanjivanju nužne masovne potrošnje (zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba). S druge strane, ponovno "sklapanje" struktura potrošnje kroz liberalizaciju trgovine, te dinamičan dotok uvoznih trajnih potrošnih dobara i luksuzne robe, namenjene malom segmentu društva, ima za posledicu povećanje "potrošnje u skupina s visokim dohotkom".