Analiza

Prof. dr. Anis H. Bajrektarević: Post-Corona epilog Sino-Američkog pregrijanog odnosa (2)

Amerikanci više ne popravljaju svet!

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom „Post-Corona epilog Sino-Američkog pregrijanog odnosa: Slijedi li promjena igre ili pobjeda?". U svojoj sveobuhvatnoj analizi piše o historiji kinesko-američkih odnosa u svjetlu geopolitike i multilateralizma.

Prof. dr. Anis H. Bajrektarević

Da sumiramo: nakon sunovrata Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok su čekali na (stvarne ili izmišljene) protivnike koje bi daljnje unazadili, 'liberalizirali' i zakačili za kraj kompozicije svoga vlaka. Jedan od instrumenata je bilo agresivno nametanje gospodarskih integracija, unutar regiona i transkontinentalno, koje - kao što vidimo sada po okončanju euforije 'Kraja Povijesti' s kraja 90-tih - jeste donijelo nepovratne društveno-političke dezintegracije unutar svake od tih država.

Diktat Širenje kao sigurnosni put (Expansion is the path to security), kao dio post-hladnoratovske mantre, samo je pojačao ionako lošu situaciju, daljnje slabeći status Pax Americane. Na ovaj je način sposobnost SAD-a da održi svoj poredak počeo da erodira brže od moći njenih oponenata da ga izazovu. Tako tipično za mnoge povijesne imperije: 'Tko drugome jamu kopa...'

Nesposobnosti da primijete, te iznova kalibriraju svoj imperijalni uzmak dovelo je konačno do bolnog mamurluka u Washingtonu; najuočljivijeg na posljednjim predsjedničkim izborima. Ne umijeće da upravljaju povećanom cijenom održavanja imperijalnog poretka, dodatno je pojačalo nezadovoljstvo domaćeg pučanstva kao i politički pritisak da se napusti njihova sveukupna 'civilizacijska misija'. Savršeno pogođena meta, no k tomu je promašeno sve ostalo...

Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim slabljenjem. Pogledajte njihov otisak na bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, Siriji ili Jemenu - da spomenemo tek par najeklatantnijih primjera.

Kada su Sovjeti izgubili svoju vlastitu ideološku matricu i samostalni suprotstavljajući stav, i kada je Zapad kojim dominiraju SAD propustio da trijumfuje iako je pobijedio u Hladnom ratu, kako očekivati od Imitatora da postigne trajnu moralnu ili makar privremenu gospodarsku pobjedu? Za razliku od odnosa sa Sovjetskim Savezom koji su od početka do njegovog kraja bili uvijek na istoj neizmijenjenoj liniji konfrontacijskog uvažavanja, Amerikanci su imali do sada tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja postojanja do Nixonovog iznenadnog kohabitiranja.

Konačno su SAD primijetile da ideoloških razlika između njih i post-Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak'. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međuovisnost:Š7Ć Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru i odriješili njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu (i zaplašenu) radnu snagu te podanost u imitaciji.

Ipak, za obje zemlje ovo je bilo mnogo više od gospodarstva, bila je to politika - Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a Američki veliki Tech se sofisticirao u digitalnom autoritarizmu. No, Medeni mjesec se najvjerovatnije sada završio. Danas pojačani sukob sam po sebi vodi do posljedičnih poziva na razdvajanje između dva planetarno najmoćnija gospodarstva.

Osim što bi označilo kraj globalnog kapitalizma koji je u stalnoj ekspanziji od pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo da pokrene i globalnu pre-svrstavanje. Ostatak svijeta završio bi - htjeli to ili ne - u nasuprot sučeljenim (trgovinskom) blokovima. Ovo ne bi značilo vraćanje u 1950-e ili 1960-e, već u poredak od prije Prvog svjetskog rata. Jasno je: neće nas spasiti ni više sukoba, ni više uglja, niti više oboružane trgovine ili trgovine naoružanjem. To je već propalo u prošlosti, i propast će ponovno, bilo kada da se desi.

Nenaklonost Sovjetskom Savezu koji je bio na jednoj jasnoj liniji prihvaćanja konfrontacije od početka do svog posljednjeg dana, Amerikanci su provodili tri vrlo različite politike prema Narodnoj Republici Kini: od potpune negacije (i uvjeravanja o međusobnom uništenju iz Maova vremena), do Nixonove naprasne kohabitacije. Američka strategija zapadnjačenja i podjele Kine je propala, ali je dobro funkcionirala za Jugoslaviju i Sovjetski Savez - slabljenjem i delegitimiziranjem centralne vlade antagoniziranjem nacionanosti i demoniziranjem stranke i vojske. Otuda i kopernikanski zaokret: SAD nije 'uočio' nikakve stvarne ideološke razlike između njih i Kine nakon Denga. To je signaliziralo 'novo otvaranje' - kineska obalna područja postaju zapadno industrijsko predgrađe.

Ubrzo nakon toga, obje su se zemlje lako složile oko međuovisnosti: Amerikanci su zadovoljili svoj korporativni (mashine and tech) sektor i njegovu neobuzdanu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat ponudili jeftinu radnu snagu, bez obzira na okoliš i podložnost u imitaciji. Međutim, za obje zemlje je to bilo mnogo više od ekonomije, podmazano „osviještenom slobodnom trgovinom", to je bila politika - Washington je to čitao kao međuovisnost za transformativno zadržavanje, a Peking ju je vidio kao međuovisnost za (globalni) prodor. Amerikanci su ostali u rastućoj iluziji da oni definiraju uvjete za kineski rast, a Kinezi - s druge strane - postali su uvjereni da uvjete gospodarskog rasta prihvaćaju samo oni.

Takozvana financijska kriza 2008./09. (ili bolje reći vrijeme vrhunca Casino ekonomije) potkopala je pozicije najvećeg potrošača kineske robe (SAD), a istodobno je podigla povjerenje najvećeg proizvođača američkih proizvoda (PRC). Posljedično, ubrzo nakon toga; do 2012. Peking je dobio prvo vodstvo izvan Dengove linije. (Jedan od poznatih diktata ovog Bismarcka iz Azije bio je 'sakrij sposobnosti, čekaj svoje vrijeme' - čista Bismarckova mudrost za odvraćanje bilo kakvog domaćeg imperijalizma u žurbi.)

Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća, Kinezi su stekli sofisticiraniju tehnologiju, a američki Big tech sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu. Ali, kako se Amerika (iznenada) vraća kući, čini se da je medeni mjesec gotov. Zašto dolazi sada? Washington si više ne može priuštiti tretiranje Kine samo kao još jednog trgovinskog partnera. Također, SAD nije u dobroj poziciji da kapitalizira eventualnu ratobornost Pekinga (osobito s Rusijom bližom Kini nego ikada prije).

Uobičajena linija zapadnog neonarativa glasi: 'KPK je iskoristila otvorenost liberalnih društava, a posebno svoju slobodu govora za pljačku, i preusmjeravanje. I; 'Peking mora platiti cijenu reputacije zbog izrabljivačkih praksi'. Ubrzavanje u smjeru sudara već dovodi do poziva na strateško odvajanje (u najboljem slučaju, postupno odvajanje) dvaju najvećih svjetskih gospodarstava i onih u njihovim orbitama. Osim što označava kraj globalnog kapitalizma koji je eksplodirao nakon pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo pokrenuti globalno prestrojavanje.

Ostatak svijeta završio bi - voljno ili ne - u suparničkim (trgovačkim) blokovima. Ne bi to bio povratak u 1950-e i 1960-e, već u konstelacije prije WWI. Epilog je jasno vidljiv: Ni više konfrontacije i više ugljika, niti više naoružanja i trgovine oružjem neće nam spasiti dan. Nije uspjelo u našoj prošlosti; propast će opet... Zamka imitiranja. Zanimljivo je da se Kina usprotivila Prvom svijetu, sa Drugim se oštro mimoišla, i napose još od Bandunga iz 1955-e nije niti pobijedila niti se (zaista) pridružila Trećem putu. Danas Kinu mnogi vide kao vodećeg takmaca. Ali gdje je njen trajni uspjeh?

Među vodećim ekonomistima vlada gotovo neprijeporno mišljenje da Kina duguje svoj gospodarski uspjeh trema ključnim razlozima. Prije svega to je činjenica da je Narodna Republika Kina usvojila tzv. Imitativnu gospodarsku politiku (baš kako su to Japan, Singapur, Tajvan i J. Koreja učinile prije nje) kroz Dengovo proklamirano otvaranje.

Drugi je iznimno niska domaća potrošnja, te dosta štednje po kućama. Konačno, kao treći razlog Sino-čuda navodi se nizak proizvodni trošak - uglavnom na uštrb stareće populacije, kao i na račun vlastite radne snage te prirodnog okoliša. Ništa od spomenutog nema snagu privlačnosti na međunarodnom planu, niti pak obećava izvjesnu budućnost. Stoga ne treba čuditi da Imitator vojuje - kod kuće i u inozemstvu - defanzivne ideološke bitke. Takav reaktivni status quo nema intelektualnog zova da privuče i inspirira ikoga van svojih uskih zavičajnih međa.

Dakle, ako je XIX bilo "stoljeće poniženja", XX "stoljeće emancipacije", treba li da XXI dobije pridjev "stoljeće imitiranja"? (Inicijativu BRI Pojas i Put/Put Svile br. 2 mnogi smatraju kineskim instrumentom koji joj omogućuje planetarno prisustvo. Kineski lideri obećali su masivne infrastrukturne projekte svuda unaokolo za koje je trebalo da potroše trilione dolara. Ipak, konkretne brojke su nešto skromnije. Kao što je Drugi BRI samit pokazao, kineske kompanije su investirale tek 90 milijardi dolara širom svijeta. Djeluje da ni Narodna Republika Kina nije toliko bogata kako bi to mnogi (voljeli) da misle, niti će biti u stanju da finansira svoje obećane projekte bez da zatraži pomoć globalnog privatnog kapitala. Taj kapital - ako uopće - neće biti ponuđen bez uslovljavanja.

Azijska infrastrukturna razvojna banka (AIIB), kao i BRICS ili 'Novorazvojna' banka raspolažu sa nekih 150 milijardi dolara, a Infrastrukturni Fond puta svile (SRIF) posjeduje do 40 milijardi. Prema procjenama OECD-a, kineska država i poluprivatne kompanije mogu da prikupe još dodatnih 600 milijardi dolara (uglavnom nelako) kod kuće, iz finansijskog sektora koji je pod kontrolom države. To znači da je Kina u zaostatku u odnosu na planirana BRI obećanja širom svijeta.

Dakle, vijesti su loše ili za (BRI) svijet ili za Kinu uhvaćenu u mrežu obećanja koje treba dati ako se pozajmljuje veliki novac.) Kako se ponašati u svijetu u kom je gospodarstvo podčinjeno trgovini (kako to propagira visoko Sino-Američko sveštenstvo globalizacije), dok sama trgovina nastavlja da tvori značajan dio nacionalne sigurnosne strategije velikih sila? I, kako definirati (te mjeriti) egzistencijalnu prijetnju: inferiornošću ideološkog narativa, kao u toku Hladnog rata; ili veličinom jaza u cjelokupnom proizvodnom rezultatu, kao što je to slučaj nakon hladnog rata. Ili nečim trećim? Možda povrat na tzv. Uključivi razvoj.

Zasigurno nema intelektualnog zova u rastu bez dobrobiti, izobrazbi koja ne omogućuje jednaku mogućnost, življenju bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode. Ozelenjeni međunarodni odnosi zajedno sa ozelenjenim gospodarstvom - geopolitičko i ekološko razumijevanje, otkiseljavanje i relaksacija odnosa predstavljaju taj Treći put ka sutrašnjici koji nam nedostaje.

Ovim su istovremeno uslovljene obje stvari: manje sukoba oko tehnologije današnjice i njene de-monopolizirana preraspodjela, kao i odlučan rad na takozvanom teslijanskom implozivnim/fuziono-holističkim sistemima. To bi uključivalo tehnologije besplatnog prenosa ne-Hercijanske energije (koja je u stanju da detoksicira našu troposferu od opasnih emisija polja, talasa i frekvencija, dovodeći je bliže šumanovoj rezonanci); sekvestraciju ugljika; anti gravitacijska i samonavigirajuća rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku.

Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući više javne kontrole nad sakupljanjem podataka). Više napora ka izuzetnosti (ili stvaranju) nego borbe za nadmoć (odnosno podjele). Radi sve što i tvoj susjed' - zvuči kao Biblijska propovijed - a uzvišeni je ekonomski naputak koji IMF neumorno i uporno ponavlja. I uistinu, teško je i zamisliti ikakav gospodarski prosperitet, ukoliko dobrosusjedski odnosi nisu izgrađeni i očuvani. Konačno, niti jedan globalni lider nikada u povijesti nije iznikao iz nesigurnog i nepovjerljivog susjedstva, ili tako što je ponudio malo više istog u zamjenu za inovativna tehnološka unapređenja. (Na primjer, mnogi vide kineski 5G - osim njegovog opasnog elektrosmoga koji ova IT tehnologija emitira na Zemljinu biotu - kao neliberalnu inovaciju te difuziju digitalnog samodržavlja, koja bi mogla da završi u službi autoritarnih režima gdje bilo.

I zbilja, tehnika mašinskog učenja vještačke inteligencije inspirirana biološkim neuronima (neuro znanost), uključujući svoja tri metoda: Nadgledano, Nenadgledano i Pojačano učenje može završiti u zlorabi; za digitalni autoritarizam, prediktivno nadgledanje, te fabricirano društveno vladanje bazirano na bonus-malus bihejvioralnim društvenim kreditima.

Zaključno, sve počinje iznutra, od kuće; društveno-ekonomski i zaštitom okoliša. Bez podrške iz baze kod kuće (uključujući onu iz Hong Konga, Xinjiang i Tibeta), nema promjene u samoj igri. Kuća Kine je u Aziji. Njena veličina i centralnost zajedno sa njenim impresivnim rezultatima sami su za sebe dovoljno ograničavajući i sputavajući. Stoga ono što treba nije samo novi, neimitirajući socijalno ekonomski i tehnološki zaokret. Bez stvarnog i iskrenog prihvaćanja mehanizama poput Pokreta Nesvrstanih, ASEAN-a i SAARC-a (eventualno čak i OESS-a/OSCE) i glavnih šampiona multilateralizma u Aziji, na prvom mjestu Indije, Indonezije i Japana, Kina neće u budućnosti biti ono što se planetarno iščekuje; Treća sila, ona koja bi promijenila igru, trajni vizionar, te pouzdan svjetski lider kome se može vjerovati.

Obećanje Schumannove rezonance Ranije u ovom tekstu već smo elaborirali imperijalne fikcije i trvenja: Carstva i supersile stvaraju vlastite stvarnosti, budući da nisu vezane za 'situaciju na terenu'. Za njih nikada nije glavno pitanje šta mogu, nego što žele u međunarodnom vladanju. Međutim, (neliberalna) jednostranačka demokracija ili jednostranačka autokracija lažna je dilema, obje su gotovo iste slijepe ulice.

Nema intelektualne privlačnosti u rastu bez blagostanja, obrazovanju koje se ne pretvara u poštene prilike, životu bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode, postignućima bez mišljenja. „Ozelenjavanje" međunarodnih odnosa uz „ozelenjavanje" društvenih tkiva i gospodarstva (uključujući prelazak na plavo i bijelo, more i vjetar, energiju) - geopolitičko i ekološko razumijevanje, de-acidifikacija i opuštanje je taj nedostajući, treći put za sutra. (Sudeći prema PEM-u zemalja (Primary Energy Mix) i proizvodnom otisku, američki e-automobili se zapravo voze na katranskom pijesku i frakiranoj nafti/plinu, dok se kineska električna vozila pokreću ugljenom.

To zahtijeva oboje odjednom: manje sukobljavanja oko današnje tehnologije i njihove demonopolizirane preraspodjele, kao i odlučan rad na takozvanim Teslinim implozivnim/fuzijskim holističkim sustavima. To bi uključivalo nehertzovske energetske tehnologije slobodnog prijenosa (sposobne za izbjegavanje života u elektromagnetskoj, tehnološki generiranoj juhi nepodnošljive toksičnosti zračenja, zapravo sposobnu detoksicirati našu troposferu od opasnih polja, valova i emitiranja frekvencija - približavajući nas Schumannovoj rezonanciji ); sekvestracija ugljika; antigravitacijska i samonavigacijska rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku.

Naravno, s obzirom da se bioinformatika i nanorobotika ne mogu koristiti u svrhu eugenike (uključujući cijepljenje u svrhu mikročipiranja). Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući veću kontrolu javnosti nad prenošenjem podataka). Više truda do izvrsnosti (stvaranja) nego borbe za nadmoć (podjela). Lider svijeta treba ponuditi više od novca i zastrašivanja. 'Čini kao svom bližnjem' ekonomsko je proročanstvo koje zvuči biblijski koje krugovi bliski MMF-u vole neumorno ponavljati.

Doista, teško je zamisliti ogroman nacionalni ekonomski prosperitet, ako se dobrosusjedski odnosi ne grade i ne održavaju. Jasno je da nijedan globalni lider nikada u povijesti nije izašao iz nestabilnog i nepovjerljivog susjedstva... (Npr. mnogi vide kineski 5G - osim opasnog elektrosmoga IoT-a kao tehnologiju koja se emitira na Zemljinu biotu - kao neliberalnu inovaciju, koja na kraju može poslužiti autoritarizmu, bilo gdje.

I doista, duboko učenje AI inspirirano biološkim neuronima (neuralna znanost) uključujući njegove tri metode: nadzirano, nenadzirano i pojačano učenje može završiti korištenjem za širenje digitalnog autoritarizma, prediktivnog rada policije i proizvedenog društvenog upravljanja na temelju društvenih kredita u ponašanju bonus-malus.) Dakle, sve počinje iznutra, od kuće; socio-ekonomski i ekološki. Bez podrške matične baze (uključujući Hong Kong, Xinjiang i Tibet), nema promjene igre. Kineski dom je Azija.

Njegova veličina i centralnost zajedno s impresivnim učinkom dovoljno ga ograničavaju. Konačno, nije potreban samo novi, neimitativni zaokret soci ekonomije i tehnologije. Bez istinskog i iskrenog prihvaćanja mehanizama poput NAM-a, ASEAN-a i SAARC-a (na kraju čak i OESS-a) i glavnih prvaka multilateralizma u Aziji, prije svega Indije, Indonezije i Japana, Kina nema budućnost za ono što je planetarno čekala - treće sila, igrač koji mijenja igru, diskurzivna moć, trajni vizionar i globalni lider kojem se vjeruje.Š13Ć Ako je ikada u povijesti postojao trajni trijumf, to je gotovo sada. U multi polarnom svijetu XXI stoljeća kojim dominiraju višestruki izazovi i višedimenzionalna suparništva, nema konvencionalne pobjede. Revolucija ili restauracija?

Post Scriptum: Mnogi svode 'igru' sutrašnjice na dvije države - Kinu i SAD. Već se skoro tri decenije umanjuje značaj Rusije - od supersile do trećerazredne zemlje u dva-tri koraka. Uz bezmalo ismijavanje, njeno se gospodarstvo poredi sa onim iz Italije. Osim, ako nije u terapeutske svrhe, ova izvitoperena slika realnosti, ne služi nikome - štaviše iznimno je opasna.

Da se ne zavaravamo, Rusija ostaje jedina zemlja na planeti koja može uništiti kompletnu Ameriku za manje od pola sata (preciznije, za 17 minuta). Dakle, vratimo se realnostima: U različitim intenzitetima, ali kroz čitavu predmodernu i modernu povijest, gotovo svaka svjetska velika sila ovisila je (a i dalje ovisi) od toga šta se događa u i oko Rusije. Od značaja nije samo veličina Rusije već i njena apsolutna centralnost na karti svijeta. Ona je važna, ako ne i više onda makar, koliko i sveprisutnost SAD-a, odnosno koliko i hiperprodukcija NR Kine.

Dakle, tu je jedan neprekinut tok proizvodnje ka cijelom svijetu, tu je balansiranje prevelikim i centralno pozicioniranim, i tu je sposobnost da se kontrolirano crvotoči ulazak i nametne od strane perifernog. Oscilatorna igra ova tri faktora je ono što karakteriše našu današnjicu.