Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (8)

Inovativan stav u logoru

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

Drugi prihvatni centar na Lezbosu, Kara Tepe, koji je lokalna zajednica uspostavila 2015., bio je namijenjen smještaju obitelji, žena i djece - ali ne one bez pratnje, koju su smještali u kuće. Iako Kara Tepe može primiti 1500 migranata, nekih dana u kolovozu 2016. bio je popunjen samo do polovice. Iako je nedavni pokušaj vojnog udara u Turskoj stavio humanitarne agencije u stanje pripravnosti jer su očekivale da bi se mogao ponoviti dotok migranata u brojevima od prošloga ljeta, u tom je trenutku na otoku bilo prilično mirno. Na ulazu u logor moglo se pružati usluge i zarađivati novac. Podignuti su štandovi za prodaju napitaka i stizali su kombiji za prodaju hrane. Jedina osoba koja je pokušala ući u logor bio je mladić iz Konga koji se smjestio na cesti blizu centra u Moriji, ali je došao u posjet sestri i njezinoj djeci u Kara Tepeu. Dok je čekao na podnevnome suncu, pred ulazom je pio pivo i pušio. Rekao je da više nije mogao ostati u Kongu. Bio je povezan s političkom oporbom u zemlji i za njega u Kongu više nije bilo sigurno. Rekao je da ima sveučilišnu naobrazbu, da je u Kongu radio u psihijatrijskoj bolnici te da se nije uspio telefonom javiti sestri u Kara Tepeu. Ljudi u logoru nisu bili zatočeni, ali u njega se nije moglo samo tako ušetati.

Unutrašnjost logora upravo je onakva kakvim biste zamišljali siromašno, improvizirano sklonište podignuto za više od tisuću ljudi. Ima limenih koliba za obitelji, ali i medicinskih šatora i onih za druge potrebne službe. Načinjen je dječji nogometni teren, a tu je i malen limom prekriveni amfiteatar za povremene glazbene predstave namijenjene podizanju raspoloženja migranata. Stariji i nemoćni - poput sirijskog starca u tradicionalnoj kefiji koji je promatrao iz svoje limene kolibe - imali su posebne pogodnosti, među njima i zahode, podalje od velikoga kompleksa podignutoga za sve ostale. Ljudi u tom logoru uglavnom su bili Sirijci - danas ih je možda 70 posto. Sljedeće najveće skupine bili su Afganistanci i Iračani. Žena iz Atene koja je u ime lokalne zajednice vodila logor bila je vrlo ponosna na njega i inovativan stav koji su ovdje promicali.

Ovdje ljude nisu nazivali "izbjeglicama" ili "imigrantima", isticala je: oni su "posjetitelji". Logor je napredan i na druge načine, pa su novinare s dozvolama rado primali u posjet i razgledavanje. Posjetiteljima se svaki dan poslužuju tri obroka i, za razliku od drugih logora, uključujući Moriju, za njih ne moraju čekati u redu. Obroci se donose do vrata koliba. Ako je potrebno, dobit će i odjeću u koju se mogu presvući. Obitelj iz Sirije sjedi kraj svoje kolibe, a mladić gotovo nedorastao za brijanje, s još prištavim licem, električnim brijačem pokušava ukloniti ono malo dlaka na bradi, a u tome mu pomaže malo zrcalo koje drži drugom rukom. Djevojčici od dvije ili tri godine spala je cipela, pa sjedi u prašini i pokušava je ponovno obuti. Kad smo joj pomogli, odmah je ustala, potrčala i za nekoliko koraka ponovno pala.

Unatoč svim prednostima boravka u Kara Tepeu, problem za "posjetitelje" u ljeto 2016. je što su zaglavljeni. Od dolaska velikoga broja migranata 2015. druge su europske zemlje zatvorile granice, što znači da se nije mogla ponoviti prošlogodišnja seoba preko Europe. Ti posjetitelji čak ne mogu krenuti do Atene jer su vlasti shvatile da stvaranjem uskoga grla na kopnu riskiraju posve nove probleme. I tako na mjestu na kojem bi se nekad zadržavale samo dva dana, a boravak od dva tjedna znao bi uzrokovati velike probleme, neke su obitelji bile već mjesecima.

Izvan logora smo našli djevojku od 17 godina s njezinom sedam godina mlađom sestrom koje su otišle kupiti pržene krumpiriće s umakom. Bile su iz Alepa i ovdje su između četiri i pet mjeseci. U logoru dobivaju poduku, a pokušavaju čak i naučiti neke vještine, primjerice glazbu - među ostalim, nude im se i satovi violine. Ali ne znaju kad će one i ostali posjetitelji otići iz logora niti kamo će kad napokon odu.

Razumljivo je što vlasti i djelatnici nevladinih organizacija koji pomažu u radu i financiranju logora nerado pristaju da "posjetitelji" razgovaraju s novinarima. Mnogi su traumatizirani i, baš kao u Lampedusi, nitko točno ne zna što učiniti s migrantima ili koja im se ograničenja - ako ih uopće ima - zakonski mogu nametnuti. Ali uzduž ceste i niz plažu šire se divlje podignuti šatori. Na zidu ceste s druge strane netko je velikim slovima na engleskome napisao "Izbjeglice! Osudite sporazum! Nitko nije ilegalac! Dobrodošli izbjeglice!" Slične poruke ispisane su i na španjolskome. Ako se na ovome mjestu iskrcate iz čamca ili brodice, što za izbjeglice nije rijetko, bit će to prve riječi koje ćete pročitati u Europi.

Šatorima s druge strane upravlja skupina "Bez granica". Prilazi nam mladi Nijemac Justus s ručno smotanom cigaretom u ustima. Iz Dresdena je, kaže nam kao da se ispričava. Prije dva tjedna skupina Nijemaca, Francuza i Švicaraca istomišljenika u ruševnoj zgradi s druge strane ceste uspostavila je društveni centar.

Nije trebao poslužiti kao prihvatni centar nego kao dnevni centar u koji migranti mogu doći i pobjeći od dosade u logoru. Ali samo nekoliko dana poslije izbacila ih je banka koja je posjedovala zgradu, u strahu da ne pokušavaju organizirati ilegalni logor. I tako su se našli na plaži preko ceste, s nekoliko velikih improviziranih šatora, pokušavajući nastaviti svoj pokret. Oda, Njemica u četrdesetim godinama iz Hannovera, koja se teško nosi s podnevnim suncem, objašnjava da "nije dovoljno samo prosvjedovati i skandirati 'Nema granica'. Potrebno je nešto i učiniti".

Na ovome mjestu skupina, koja se sastoji uglavnom od Nijemaca, pokušava pomoći na svoj način. Sve je tu trošno, nedovoljno financirano i pomalo kaotično. Obitelj koja veselo prolazi pokraj svih izbjegličkih znakova i svaki dan dolazi u ove šatore da se posluži čajem, zapravo su mjesni Romi koji već dugo žive na Lezbosu. Oda nam pokazuje fotografije zgrade koju su upravo morali napustiti. Židove glavnih prostorija njihova nesuđenoga društvenog centra obijelili su i na njih objesili jarko obojene ukrasne predmete. Na zidovima su plavom i crvenom bojom napisana pravila centra. Jedan ispod drugog pisalo je: "Bez rasizma. Bez nasilja. Bez seksizma. Bez homofobije."

Oda i njezini kolege kažu da pedesetak ljudi koji svaki dan dolaze u šatore skupine zapravo ne žele čaj, vodu ili neki od tri do šest stotina porcija obroka koje podijele kao nadopunu onome što dobivaju u glavnim logorima. Ono što žele Afganistanci, Pakistanci, Marokanci, Eritrejci - u podjednakom broju - "ljudi su koji ih poštuju". Nedavno su sreli kršćanina iz Pakistana čiju su cijelu obitelj ubili talibani. Kad su ga pitali što sad najviše želi, rekao je, "osmijeh". Ali njemačku skupinu "Bez granica" ne odobravaju svi. Osim problema koje su imali s vlasnicima zgrade u kojoj su prije bili, neki su mještani također sumnjičavo gledali na njih. I to ne samo zato što prisutnost skupine nameće zaključak da se Grci ne mogu nositi sa situacijom. Jedan mještanin kaže da je riječ o "lošim ljudima, političkim aktivistima".

No drugi im mještani pomažu. Neki im i daruju stvari. Mjesni prodavač povrća besplatno ih opskrbljuje svojom robom. A za razliku od ceste prema Moriji, ovdje barem ljudi ne moraju hranu čekati u redovima od 200 metara. Pritužbe na nedostatak hrane, trovanje hranom i bijedne životne uvjete u morijskome logoru pojašnjavaju zašto vlasti nikome ne dopuštaju da ga posjeti. Tri šesnaestogodišnja Afganistanca govore kako u logoru, u kojemu trenutačno boravi 3000 ljudi, ne smiju ni fotografirati. Nemigrant može doći samo do ulaza, ali i izvana se vidi da je riječ o posve drukčijem logoru od onoga u Kara Tepeu.

Prijašnja kasarna u Moriji sad ima tri ili četiri dijela ograđena žicom. U njoj danas žive ljudi sa svih strana Bliskog istoka, Afrike i Azije. Premda je većina iz Sirije, Iraka, Afganistana i Afrike, ima i migranata iz Bangladeša, Mjanmara i Nepala. Mladi Eritrejac opisuje putovanje u Sudan gdje se ukrcao na let za Irak, zatim otišao do Turske i odatle do plaže na Lezbosu na kojoj sad sjedimo. Za razliku od njega, Afganistanci prije dolaska u Tursku prolaze kroz Iran, a katkad putuju i preko Pakistana. Svi govore da se ovih dana više ne sastaju s krijumčarima kojima plaćaju da ih dovedu ovamo. Sve se obavlja mobitelom preko kojeg na svakoj idućoj etapi putovanja dobiju nove upute.

Devetogodišnji Afganistanac s ocem opisuje nam svoj put. U Europi je već dva mjeseca. Otac nam signalizira da želi razgovarati nasamo.

Na obali pronalazimo ruševnu zgradu u kojoj će nam ispričati svoju priču. Stigli su čamcem koji se tijekom inače jednosatnoga putovanja iz Turske dvaput potopio. Poslije drugoga potapanja pokupila ih je grčka obalna straža. Trideset jedna mu je godina. Došao je sa suprugom, dva sina i dvije kćeri. Jedna djevojčica ima pet godina, druga godinu i pol. Zgodan, snažne građe i s jednim sijedim pramenom posred crne kose, odjeven je u sportsku odjeću koju je očito dobio nakon što su stigli u logor. U Afganistanu je radio u Ministarstvu obrazovanja, a bio je odgovoran za škole u regiji Heratu.

Kad su talibani ponovno ojačali, dobio je telefonski poziv u kojem su mu rekli da napusti posao. Nije to učinio, pa su ga oteli i zatočili na tri dana. U zatvoru su mu slomili obje ruke. Na svakoj se vide velike kvrge na zapešćima gdje strše kosti. Priča nam da je uspio pobjeći iz zatvora, ali se pri prelasku afganistanskih planina ponovno ozlijedio kad je pao i razbio glavu na kamenu.

Dva mjeseca kod kuće nije uopće mogao raditi. Kad se poslije toga ipak vratio na posao, talibani su ga ponovno oteli. Ovaj su ga put zatočili na dvadeset jedan dan. Ponovno su ga mučili (ima ožiljke na bokovima i na obje ruke). Također su ga silovali, odnosno kako nam je rekao Afganistanac iz logora koji nam služi kao prevoditelj, "napali su ga sa stražnje strane". "Znate li što misli?" pita nas želeći nam pomoći, a kad je muškarac odvratio pogled, mimikom nam pokazuje što su mu radili. Talibani su ga silovali svake noći. Dok su to činili, govorili su mu "da više nema boga.

Da su oni njegov bog i da to znači da mora raditi sve što od njega zatraže". Kaže nam kako im je u tom trenutku pristao pomoći. Rekli su mu da žele iskoristiti njegov položaj kako bi u obrazovni sustav doveli svoje ljude. Planirali su nešto staviti u vodu škola u selima Adraskanu i Gozarehu koje je pohađalo 600 do 700 djece. Kad bi se sva djeca u školama otrovala, roditelji bi ih prestali slati u njih, razmišljali su talibani. Ovaj im je put pristao pomoći i pustili su ga da ode kući.

Ali čim je došao kući, pobjegao je sa svojom obitelji ne dopustivši tako talibanima da na željeni položaj postave svojega čovjeka. Kad je stigao u Tursku, nazvao je jednoga službenika u Afganistanu kako bi mu rekao za talibanski plan i tako ga spriječio. "Izgubio sam sve", rekao je. "Ah sretan sam što sam spasio dječje živote." Kaže kako se ne može vratiti, a "ako ga grčke vlasti deportiraju, ubit će se". Što za njega znači da je u Europi, pitam ga. "Sretan sam što sam ovdje jer mogu biti živ. Jer sam sada siguran", odgovara. Zatim se okreće.

Pokušava sakriti suze koje mu klize niz lice. Sjedimo u tišini. Poslije mi pokazuje još ožiljaka od mučenja, ovaj put na nogama. Rukujemo se, a na cesti se slučajno susrećemo s njegovom obitelji. Upoznaje me sa suprugom i kćerima, od kojih starija nosi jarkoružičastu dječju kapu koju je očito dobila ovdje, pa se svi zajedno vraćaju u logor.

Među migrantima u morijskome logoru i dva su brata iz regije Ghaznija na jugoistoku Afganistana. Kažu da imaju 20 i 18 godina, a pripadaju narodu Hazara, manjinskoj šijitskoj skupini na koju posebno cilja Islamska država (Isis) u Afganistanu, čiji su članovi masovno odsijecali glave pripadnicima te "heretičke" sekte. Islamska država samo je posljednja od vrlo loših stvari koje su zadesile njihovu domovinu. Prije njih talibani su im spalili školu i zatim ih pokušali unovačiti. Također nam kažu da ih je Islamska država pokušala unovačiti kad su njezini pripadnici stigli u njihov kraj. Kad su im rekli da se "pridruže njihovoj skupini ili će im pobiti cijelu obitelj", braća su napustila selo i pobjegla u Kabul. I otac i majka su im bolesni, pa je na njima, kao najstarijim sinovima, zadatak da se pobrinu za svoje kućanstvo.

Dok sjedimo na kamenitu grčkome tlu, svi afganistanski dječaci i muškarci koji su nam se pridružili igraju se rukama po zemlji. Stariji muškarac u dobi od 62 godine, iz iste pokrajine kao i braća, ima problema sa srcem, ali se nada da će se pridružiti kćeri u Austriji. Stigao je kroz Iran u kojem ima više pripadnika naroda Hazara.

Ako Afganistan nije siguran, zar nije mogao ostati u Iranu? "Ne poznajem nikoga u Iranu", kaže, a oči mu se pune suzama. "Što bih radio u Iranu?" Dok razgovaramo skuplja male hrpice zemlje i njima ispunjava jamice u tlu. Ali zamjećujem i kako mlađi od dvojice braće, s tamnim šiškama koje mu gotovo prekrivaju crne oči, uzima kamenčiće i stalno ih baca o tlo dok razgovaramo.

Narod Hazara, objašnjavaju nam, progone kamo god pošao. Život im je težak čak i u Pakistanu gdje ima mnogo Hazara. Pljačkaju ih i otimaju, pa za njih traže otkupninu u visini do milijun američkih dolara. Braća su u Pakistan prešla ilegalno, zatim su ilegalno otišla u Iran i naposljetku su ilegalno prešli u Tursku. Stariji nam brat govori kako mlađi osobito pati od psiholoških problema. Nismo iznenađeni. Kad progovori, obično je to u izljevima gorčine. "U svakoj zemlji ima dobrih i loših ljudi", kaže u jednom trenutku. "Zašto na nas Europljani gledaju kao da smo svi psi i kriminalci? Nisu dobri prema nama. Zašto?"

Žali se da premda su oni prihvatili grčku državu, ona ne prihvaća njih. Ljudi zure u njih i u autobusima se prema njima ponašaju neprijateljski. U Moriji ih, žali se, logorska policija mami hranom i ispuštanjem zvukova kao da su životinje. Mnogi se žale na logor u Moriji, a on nam kaže da ima i zmija koje su načinile rupe u šatorima i već ubile dvije osobe - što vlasti nastoje prikriti.

U jednom trenutku stariji brat ovlaš spominje kako su mlađega u Afganistanu silovali talibani. Kad ga pitamo što je sve vidio, mlađi nam kaže: "Mi smo Afganistanci. Vidjeli smo sve. Odsijecanje glava. Mrtva tijela. Sve." Najradije bi se ubio i poput ostalih kaže da će to i učiniti ako ga pošalju natrag. Na pitanje što bi volio raditi dopuste li mu da ipak ostane, stariji brat kaže da je prije bijega iz Afganistana na sveučilištu počeo studirati farmaciju. Volio bi to nastaviti. Mlađi govori da je sve što želi "pronaći život u tim lošim situacijama".

Svi se Afganistanci ljute na Sirijce. Sve se, zapravo, svodi na opći dojam da se Sirijcima ugađa. Istina je da je poziv kancelarke Merkel 2015. uključivao da sirijski migranti ne trebaju tražiti azil. "Zašto?", žele znati Afganistanci. "U Siriji se rat vodi pet godina. U Afganistanu traje već petnaest." A što kažu na tvrdnju da dolaze zato što žele bolji život? Jedan Afganistanac, mladić koji dobro govori engleski, odgovara: "U Afganistanu se svaki dan netko raznese bombom. A ipak misle da se ovamo dolazimo zabaviti i uživati. U Afganistanu nemamo ekonomske probleme", ustrajava. "U Afganistanu možemo doći do novca. Problem je u tome što nismo sigurni."

Kad se takve stvari čuju u takva vremena, od ljudi koji su bili tamo, instinkt koji su kancelarka Merkel i njezini ministri pokazali 2015. može izgledati doista opravdano. Ona i njezini kolege naišli su na djelić rješenja problema prepoznavši činjenicu da naš kontinent čini jedinu stvar koju civilizirani ljudi mogu učiniti da spase te ljude, prihvaćajući ih i pokušavajući im osigurati sigurnost. Ali taj velikodušni instinkt može se pokazati - i za ljude koji su preplovili more i za kontinent koji ih pokušava primiti - najlakšim dijelom putovanja.

Šesto poglavlje Multikulturalizam

Bilo je to u Berlinu 31. kolovoza 2015. kad je njemačka kancelarka ukazala na svoje nove namjere i iznijela motivacijski slogan: "Wir schaflfen das" ("Mi to možemo"). Ali čak je i tih nekoliko riječi nametnulo nova pitanja. Što je bilo "to" što je željela da se učini? Koji su bili ciljevi i namjere? Je li postojala krajnja točka ili točka završetka procesa? Kako će izgledati uspjeh tog pothvata? Ta su pitanja sama po sebi iznimno opsežna. Ali njezine su tri kratke riječi zahtijevale još jedan odgovor. Tko su bili "mi"? Koji se entitet poticao da ispuni tu tako teško odredivu stvar? U toj je izjavi Angela Merkel zdravo za gotovo uzela postojanje "nas". Ali u godinama koje su prethodile njezinu govoru Europa se duboko i neprestano preispitivala da pronađe odgovor na to pitanje. A to stalno vraćanje na psihijatrijski kauč nije bilo apstraktno pitanje nego pitanje koje je vrlo žurno trebalo odrediti, sve vrijeme pokretano sviješću da - kao što je osam godina prije rekao nizozemski pisac Paul Scheffer - "bez toga 'mi' nećemo uspjeti."66

Kancelarka Merkel toga je bila itekako svjesna. Pet godina prije svoje velikodušne geste održala je govor u kojem se dotaknula jedne od najbrže rastućih briga njezine nacije. U tom je procesu povela stampedo europskih vođa u razmatranje što je pošlo po zlu u aktualnoj europskoj politici prema imigraciji i integraciji. U listopadu 2010.

Merkelica je u Potsdamu održala veliki govor o "stanju nacije". Učinila je to u trenutku kad se u njezinoj zemlji vodila velika javna debata. Nekoliko tjedana prije Thilo Sarrazin, nekadašnji senator i član izvršnog odbora Bundesbanke, objavio je knjigu Njemačka abolira samu sebe (Deutschland schafft sich ab), koja je u društvu kojim upravlja konsenzus odjeknula poput bombe. Sarrazin je u knjizi objasnio kako nizak natalitet Nijemaca i prevelika razina imigracije - a osobito imigracija muslimana - iz temelja mijenjaju narav njemačkoga društva. Možda je najviše kontroverzije izazvala njegova tvrdnja da veći natalitet među lošije obrazovanim ljudima i manji natalitet među dobro obrazovanima može naškoditi njemačkome poslijeratnom uspjehu i blagostanju.

Dokaza da se migranti ne uspijevaju integrirati u Njemačku, kako je tvrdio Sarrazin, moglo se pronaći posvuda, ali političari i mediji napali su ga zbog hereze što je to javno izrekao. Jedna od posljedica hajke bila je i njegova iznuđena ostavka na položaj u Bundesbanci. A usprkos tome što je dolazio iz lijevoga krila njemačke politike, njegova se vlastita stranka (Socijalni demokrati), baš kao i CDU Angele Merkel, ogradila od njega. Različite su ga njemačke muslimanske organizacije nastojale odvesti pred sud, a najviše mu je štete (bez ikakvih osnova) nanijela optužba da je antisemit.

Međutim, knjiga je naišla na odobravanje čitatelja. Anketa organizirana otprilike u to vrijeme pokazala je da se 47 posto Nijemaca slaže da islam ne pripada u Njemačku. Premda su njemački političari uspostavili gotovo neprobojan cordon sanitaire* oko rasprave o imigraciji, integraciji i islamu, dva milijuna prodanih primjeraka Sarrazinove knjige su, među ostalim, pokazali da to nije spriječilo širu javnost da razmišlja o stvarima o kojima njihovi politički predstavnici nisu željeli razmišljati.

Merkelica je tipičnom političkom vještinom odlučila progovorili o toj temi, pokušavajući potaknuti ljude na razmišljanje o brigama kojima se bavila njezina stranka, ali i ispravljajući ono u čemu su po njezinu mišljenju Sarrazin i njegovi pristaše pogriješili. Govor održan u Potsdamu počela je spominjući njemački gastarbajterski program i masovnu seobu Turaka i drugih koji su od početka 1960-ih dolazili raditi i živjeti u Njemačku. Priznala je da se zemlja - poput poslijeratne imigracije radne snage u Veliku Britaniju i druge europske zemlje - "neko vrijeme zavaravala". Nastavila je: "Rekli smo, 'Neće ostati, u nekom će trenutku otići', ali stvarnost je bila drukčija." Zemlja nije uspjela predvidjeti posljedice takve politike. Zatim je Merkelica kritizirala novije pogreške u raspravi o njemačkoj imigraciji i integraciji.

govoru se izvještavalo diljem svijeta. Ono što ga je učinilo tako zanimljivim bilo je što se u njemu našao sažetak pogrešaka europske politike integracije kakav do tada nije izrekao nijedan vodeći političar. Nešto je od toga bilo izgovoreno na političkim marginama, ali nikad tako odlučno na glavnoj političkoj pozornici. Raspravljajući o tome što je pošlo po zlu između Njemačke i njezinih imigranata, kancelarka je rekla: "Naravno, želja da se izgradi multikulturalno društvo, da se živi i uživa jedan uz drugoga, neslavno je propala, posve propala." Upravo je zato, ustrajala je, "integracija tako važna". Oni koji žele sudjelovati u životu njemačkoga društva moraju slijediti njemačke zakone i ustav, rekla je, a usto također moraju naučiti njemački.67

Medijska izvješća iz Njemačke nagađala su da kancelarka zauzima položaj za predstojeće izbore koji su se trebali održati idućega proljeća. Anketa o raspoloženju javnosti objavljena isti mjesec pokazala je veliko povećanje postotka njemačke javnosti zabrinutoga zbog sve veće razine imigracije, a od njih se 30 posto bojalo da će im zemlju "pregaziti stranci" koji su u nju došli zbog socijalno-sigurnosnih mjera koje im je nudila.68 Politička genijalnost Merkeličina govora bila je u tome što su ti ljudi, baš kao i gotovo svi drugi, u njemu čuli ono što su htjeli čuti, a istodobno je također posebno istaknuo doprinos imigranata i inzistirao kako su i dalje dobrodošli u Njemačku.

Ipak, izgovaranje te ideje - i uporaba te određene riječi dvaput, da je multikulturalizam "propao, posve propao" - naišlo je na dobar odjek. Od trenutka kad ju je publika u Potsdamu na nogama pozdravila pljeskom, Merkelicu su počeli hvaliti za hrabrost koju je pokazala progovorivši otvoreno o tako teškoj temi. Diljem Europe u pozitivnom su je svjetlu uspoređivali s drugim političkim vođama, a novine u drugim zemljama isticale su da je samo njemačka kancelarka imala snage i hrabrosti izreći tako bolnu istinu.

Zato ne začuđuje da su i drugi politički vođe ubrzo poželjeli dio tog kolača i zaronili u vode za koje je Merkelica pokazala da su iznenađujuće tople. Sljedeće veljače britanski premijer David Cameron u govoru održanom na Münchenskoj konferenciji o sigurnosti izjavio je: "Pod doktrinom državnog multikulturalizma poticali smo različite kulture da žive odvojeno, razdvojene međusobno i razdvojene od ostatka društva. Nismo uspjeli ostvariti viziju društva za koje osjećaju da bi mu trebali pripadati.

Čak smo tolerirali da se te odvojene zajednice ponašaju posve suprotno našim uvriježenim vrijednostima."69 Nekoliko dana poslije u televizijskoj debati francuski predsjednik Nicolas Sarkozy također je multikulturalizam proglasio "propalim" i zatim nastavio: "Istina je da smo u svim našim demokracijama bili previše zauzeti identitetom došljaka, a premalo identitetom zemlje koja ih je primila."70 Tim su se vođama uskoro pridružili i drugi, među njima i bivši australski premijer John Howard te bivši španjolski premijer José María Aznar.

LI razdoblju od samo nekoliko mjeseci gotovo svi su izjavili ono što je dotad bilo naizgled neizrecivo. U svim se zemljama i u svakoj prilici razvila velika rasprava. Je li David Cameron imao pravo povezati temu nacionalne sigurnosti s temom nacionalne kohezije? Je li Merkelica jednostavno pokušala reagirati na pritisak i mudro zadržala blok desnog centra pod kontrolom? Bez obzira na razlog, rasprava o "propalom multikulturalizmu" u svim je zemljama označila svojevrsnu prekretnicu.

Ali usprkos plodnoj naravi tih rasprava, čak i u to doba nije bilo jasno što su te izjave značile. Riječ "multikulturalizam" (odnosno multikulti na njemačkome) već je tada različitim ljudima imala posve različito značenje. Taj je pojam godinama, a za mnoge i danas, značio "pluralizam" ili jednostavno stvarnost života u etnički raznolikom društvu.

Kad biste rekli da ste za multikulturalizam, to bi moglo značiti da vam u vašoj zemlji ne smetaju ljudi drukčijega podrijetla. Ili bi moglo značiti da vjerujete kako će budućnost svih društava značiti stapanje svih sudjelujućih kultura, odnosno svojevrsne Ujedinjene narode u svakoj zemlji. S druge strane, tvrdnja da je "multikulturalizam propao" nekim glasačima može zvučati kao priznanje da je poslijeratna imigracija u cjelini bila vrlo loša zamisao i da imigranti nisu smjeli dolazili. Moglo je to zvučati i kao poziv na zaustavljanje masovne imigracije, odnosno čak i obrtanje takve politike.

U svakoj su zemlji različite interpretacije iste fraze bez sumnje bile politički korisne jer su političarima dale priliku da privuku glasače kojima bi se inače nerado udvarali. Nije nikakva slučajnost da su svi politički vođe koji su se bacili u te vode bili s desnice i da su pokušavali na okupu održati ćudljive političke pokrete koji su riskirali pridruživanjem gibanjima.

Ali pomutnja oko značenja govora imala je i jedan stari uzrok jer je "multikulturalizam" oduvijek bilo teško definirati. Ako se iz njihovih govora mogao izvući bilo kakav jasan zaključak, činilo se da Merkelica, Cameron i Sarkozy govore o posebnoj vrsti multikulturalizma pod pokroviteljstvom države. Oni ni u kojem slučaju nisu kritizirali rasno raznoliko društvo ili društvo koje je rado prihvaćalo imigrante. Baš suprotno, izvan onih dijelova svojih govora koji su završili u medijskim naslovima svi su izrazili podršku imigraciji velikih razmjera. Ono što im se nije sviđalo bio je "multikulturalizam" kao državno poticana politika: zamisao da država potiče ljude da u istoj zemlji žive paralelnim životima, a osobito u skladu s običajima i propisima u suprotnosti s onima koji vladaju u zemlji u kojoj žive. Ti su europski vođe naizgled zazivali poslijemultikulturalno društvo u kojem za sve vrijede isti zakoni i određene društvene norme.71 Možda je prilično kasno iznositi takve stavove, ali je svakako riječ o važnom koraku.

Mnogi kritičari s političke ljevice protivili su se toj raspravi, tvrdeći da je riječ o ishitrenim tvrdnjama koje je lako pobiti i inzistirajući na tome da takvi problemi uopće ne postoje ili da postoje, ali nisu problemi. Međutim, do 2010. zbog takvih se paralelnih društava počela zabrinjavati javnost diljem Europe. Najvažniji uzrok toga bio je sve veći broj žrtava terorističkih napada i spriječenih terorističkih napada koje su izvele osobe rođene i odgojene u Europi. Ali dok su ti napadi dodatno zaoštrili već postojeću zabrinutost, sve je više rasla i zabrinutost zbog manje nasilnog ili posve nenasilnog izražavanja razlika - i to ne uvijek zato što su ih izražavale manjine.

Godine 2006. nizozemski ministar pravosuđa Piet Hein Donner razbjesnio je mnoge u svojoj zemlji kad je u razgovoru s novinarom predložio da, ako muslimani na demokratski način zakone zemlje žele promijeniti u šerijatske (kad ih bude dovoljan broj), mogu to učiniti. Godine 2004. Donner je zakratko predlagao ponovno donošenje zakona o bogohuljenju kako bi tako odgovorio na zabrinutost nekih muslimana. Podjednaka se buka podignula 2008. u Velikoj Britaniji kad je canterburyjski nadbiskup Rowan Williams održao predavanje na Kraljevskom sudu pravde u kojem je govorio o paralelnim pravnim nadležnostima koje su rasle u zemlji. Nadbiskup je u istom govoru izjavio da se prihvaćanje elemenata šerijatskog prava u Velikoj Britaniji "čini neizbježnim". Kad se javnost pobunila, nadbiskup je tvrdio da je bio pogrešno shvaćen. Ali u BBC-jevu radijskom intervjuu sljedećega dana u namjeri da pojasni svoje stavove otišao je i dalje te izjavio da je "ideja o jednome zakonu za sve, o čemu ne treba raspravljati," zapravo "pomalo opasna".72

Usprkos godinama rasta zabrinutosti o imigraciji i sigurnosti iznenada se činilo kao da se može pregovarati i o nekima od temeljnih zasada zapadnjačke civilizacije. Također je katkad izgledalo kao da se raspravljati može i o povijesti. Samo dva tjedna prije Merkeličina govora u Potsdamu, njemački predsjednik Christian Wulff održao je govor povodom "Dana njemačkoga jedinstva". Svojim je komentarima, također namijenjenima da odgovore na Sarrazinovo pitanje o položaju islama u Njemačkoj, Wulff dao naslutiti da je islam dio državne prošlosti, baš kao što su to bili kršćanstvo i židovstvo. Na te je riječi javnost glasno prosvjedovala, među ostalim i neki članovi njegove stranke. Ali nije samo predsjednik bio naizgled spreman promijeniti prošlost kako bi je prilagodio sadašnjoj realnosti.

U svakom su ovom slučaju reakcije na komentare poput tih uslijedile zbog raširenog osjećaja da se u multikulturalno doba od Europe traži da se odrekne previše vlastite osobnosti - uključujući i njezinu povijest - dok se od pridošlica zapravo i nije tražilo da se odreknu ni djelića svojih tradicija. Ako je smjer u kojem je Europa išla doista bio jednosmjerna ulica, Cameron, Merkelica, Sarkozy i drugi političari s desnog krila pokušavali su iscrtati drukčiji put. Nitko od njih nije zanijekao da proces prilagodbe može biti dvosmjerna ulica, ali vrlo su pažljivo istaknuli što se očekuje od imigranata, ponajprije da nauče jezik zemlje u kojoj se nalaze te da poštuju njezine zakone.