Valjevo

Bitka za vlasništvo nad jednim domaćim prehrambenim proizvodom

Bitka za čvarke

Sud časti ne priznajem, a na suđenje sam se odazvao iz zabave. Ovim, titoističkim istupom, srpskoj javnosti se obratio nekrunisani kralj jednog autentičnog srpskog proizvoda, takozvanih duvan čvaraka, nakon susreta sa redovnim sudom i sudom časti regionalne privredne privredne komore u Valjevu, a povodom zapodenute "majke svih bitaka" sa firmom bivšeg ministra policije Dušana Mihajlovića i njenom namerom da prisvoji duvan čvarke kao svoj brend.

M. Ješanov

Bivši ministar srpske policije Dušan Mihajlović i njegova kompanija Lutra vode ljuti boj oko prava na proizvodnju takozvanih duvan čvaraka. Ovoj monopolskoj ideji zasmetao je niko drugi do vlasnik valjevskog festivala duvan čvaraka Slavoljub-Slaven Batočanin, čovek koji se još mnogo pre Mihajlovićeve "Lutre" bavio njihovom proizvodnjom.
I ne samo to, nego je pre Mihajlovićeve imperije upisan u registar žigova, te je duvan čvarke, kao specijalitet valjevskog kraja mogao i da proizvodi. Uostalom, u skupo plaćenom elaboratu koji je naručila valjevska klanica Divci (takođe iz porodice Mihajlovićeve Lutre), lepo piše: "...Na području opštine Valjevo, proizvodnja valjevskih duvan čvaraka ima dugu i bogatu tradiciju". Autor se dohvatio i legende iz devetnaestog veka, pa je zasvirao u omiljenu žicu novoverenih bogataša, tragajući za tradicijom po svaku cenu.
Kako je Batočanin u međuvremenu dobio i zlatnu medalju "Novosadskom sajmu" koju je kasnije revoltiran vratio zato što je i Klanica Divci na prošlogodišnjem Poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu dobila veliku zlatnu medalju za kvalitet duvan-čvaraka.
Slavoljub-Slaven Batočanin, vlasnik radnje "Zlatibor" na valjevskoj pijaci, poznat je i kao nekrunisani kralj duvan čvaraka, pa mu čak ni njegovi arhineprijatelji iz Mihajlovićeve klanice Divci ne osporavaju da ih proizvodi i prodaje, te da se može koristiti svojim žigom koji sebe naziva nekrunisanim kraljem duvan čvaraka. Ali, uprkos svemu tome, Batočanin se nedavno pojavio kao okrivljeni pred Sudom časti Regionalne privredne komore Valjevo, a po tužbi Klanice Divci iz Divaca, članice "Lutra grupe".
U optužnom predlogu, pisalo je i to da je Batočanin serijom novinskih članaka i širenjem neistina i lažnih informacija degradirao ugled Klanice Divci i kompanije Lutra. Nedugo nakon toga, u izjavi koju je dao prilikom posete redakciji Tabloida, Batočanin je potvrdio ono zbog čega je i dospeo na sud, da je klanica za brendiranje svog proizvoda platila velike pare autorima elaborata i Zavodu za intelektualnu svojinu koji je izdao rešenje o imenu i poreklu valjevskih duvan-čvaraka.
U kontranapadu na Batočanina istakla se Jasna Kraljević - Jež, zastupnica Klanice Divci. Na poslednjem sudskom ročištu, otišla je najdalje u optužbama govoreći da je Batočaninu cilj "da u medijima obmanjuje potrošače i govori kako je on proizvođač duvan-čvaraka", i još da je "istupanjem u štampi, povredio je kodeks poslovne etike, potcenivši rešenje o geografskom poreklu duvan čvaraka, koji poseduje klanica".
Prema mišljenju Slavoljuba Batočanina, istina je malo drukčija:
"...Klanica Divci mi je ukrala pravo na proizvodnju duvan-čvaraka. Iz njihovog elaborata, vidi se da Klanica Divci duvan čvarke proizvodi na divlje. Tamo tvrde da je ovaj specijalitet proizvod od domaće mesnate svinje. Njih, na žalost, uopšte nema u valjevskom kraju. Klanica Divci nema pravo da koristi naziv "duvan-čvarci", jer sam ga registrovao na svoje ime. Svima sam dozvolio da taj naziv koriste, ali Klanici Divci to ne dozvoljavam. Duvan čvarci postojali su i pre mene, ali ja sam od njih stvorio brend. Kad Klanica Divci poništi elaborat o proizvodnji duvan čvaraka i Poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu vrati zlatne medalje, onda možemo da razgovaramo o eventualnom pomirenju.
Odjednom se pojavila neka Regionalna privredna komora Valjevo koja ništa do sada nije učinila da mi pomogne da od duvan čvaraka stvorim brend, ali se zato isprsila da mi daje lekcije iz poslovne etike. Ja nisam član Regionalne privredne komore, njihov Sud časti ne priznajem, a na suđenje sam se odazvao iz zabave".
Slaven Batočanin, vlasnik privatne radnje "Zlatibor" koja na pijaci u Valjevu posluje "punim kapacitetom", idejni je pokretač manifestacije Festival duvan čvaraka koja se svakog oktobra meseca, na Miholjdan, organizuje pored reke Kolubare u centru Valjeva. Tada se veća grupa mesara, posle topljenja svinjske masti u takozvanim ranijama, takmiči ko će pripremiti bolje duvan čvarke, taj originalni specijalitet valjevskog kraja. Ali, desilo se da je tokom festivala 2007. godine, grupa predstavnika Instituta za intelektualnu svojinu i stručnjaka za proveru kvaliteta hrane saopštila kako su duvan čvarci klanice iz Divaca zaštićeni kao brend valjevskog kraja.
U to ime, Batočanin je svečano objavio da festivala duvan čvaraka neće biti dokle god mu bude otiman njegov brend. Ili, ako će ga biti, onda će se održavati paralelno, pa će tako biti dva festivala duvan čvaraka, kao dva božićna badnjaka na Cetinju u Crnoj Gori: jedan pravi, drugi izmišljeni.
Okružni sud u Valjevu, u veću sastavljenom od sudije Branislava Ivanovića, predsednika veća i sudija porotnika Vladete Jovanovića i Milene Uskoković, članova veća, u parnici tužioca Slavoljuba Batočanina protiv tuženog Akcionarskog društva Klanica Divci, članica Lutra grupe bivšeg ministra policije Dušana Mihajlovća koga je tada zastupao advokat iz Beograda Zoran Čukanović, imao je pred sobom nerazrešivu dilemu: hoće li Slavenu Batočaninu biti potvrđena uloga neprikosnovenog autoriteta u složenoj oblasti proizvodnje i prodaje duvan čvaraka, ili će biti afirmisana industrijska ideologija valjevskog gazde nad gazdama Dušana Mihailovića, kome je iz nepoznatih razloga zapelo da prigrli duvan čvarke u smislu očuvanja tradicije i povećanja ličnog profita.
Lako je zaključiti da je praotac savremenih valjevskih prilika i neprilika Dušan Mihailović ima svu naklonost lokalnog pravosuđa, pa je u tom pravcu Okružni sud u Valjevu i doneo presudu, dana 2. novembra 2008. godine u kojoj je odbačeno sve što je Slavoljub Slaven Batočanin naveo o Dušanovoj nelojalnoj konkurenciji te povredi žiga i slično. I ne samo to nego je sud dao tužiocu Batočaninu nalog da tuženome (firmi Dušana Mihajlovića) na ime troškova postupka isplati 27.000. dinara u roku od 15 dana od prijema presude.
U sveopštem karnevalu koji je u medijima stvoren u vezi slučaja valjevskih duvan čvaraka, i srpski mediji su se podelili po liniji ideologije. tamo gde još uvek ima nekakvog uticaja Dušan Mihajlović, uobičajeno piše da je sve u vezi sa vlasništvom žiga valjevskih duvan čvaraka u redu, te da svako može da ima žig sa ovim proizvodom i ne mora smetati u poslovanju onog drugog. Da ovde nešto ne valja u samoj zakonskoj regulativi, jasno je već na prvi pogled. Ako je, dakle, Slavoljub Batočanin godinama radio na afirmaciji i razvijanju ovog proizvoda (a jeste) ako taj proizvod ima ime, ako je punopravno zakonski stekao pravo na zaštićeni žig (a jeste), ako je, konačno, taj brend on stvorio u duhu tradicije, onda je zaista u pitanju konfliktna situacija u kojoj se kompanija Dušana Mihailovića pojavljuje kao "otimač izgubljenog kovčega", ili, preciznije, kao neko ko je oteo nečiju intelektualnu svojinu. U prilog ovoj tezi svakako najbolje govore česte promene naziva duvan čvaraka u proizvodnji Klanice Divci. Bilo je tu naziva poput "Duvan čvarci", "Valjevski duvan čvarci", pa čak i "Divački čvarci". Na fiskalnim računima izdatim prilikom kupovine Dušanovih duvan čvaraka nigde ne piše ni "Divački" ni "Valjevski". Svako ko je probao duvan čvarke Slavoljuba Batočanina na valjevskoj pijaci i uporedio ih sa Dušanovim čvarcima, zna u čemu je razlika. Da se ovo dešava u Evropskoj uniji, stvari bi odmah bile rešene u korist onoga ko je kvalitetom superiorniji i ko ima potrebne reference kao dugogodišnji proizvođač i tvorac brenda. Ali, dešava se u Srbiji u kojoj su novobogataši ozbiljno krenuli u otimanje svega što je tradicionalno i autentično, prisvajajući to kao svoje. Ovakva tranziciona ahemija dešavala se u najsurovijem obliku u Jeljcinovoj Rusiji, a sad se nemilice primenjuje u Srbiji. Gde god je ostalo nešto što je proizvod narodnog genija, postalo je plen korporacijskih siledžija koji plaćaju zakonodavce i narodne poslanike da donose i usvajaju zakone koji njima odgovaraju. U slučaju Slavena Batočanina protiv ostalih, vidljivo je da Klanica u Divcima i Mihajlovićeva "Lutra" koriste haotično svojinsko pitanje, nedostatak zakonske regulative, nedostatak čvrstih propisa i njihovih primena u pogledu intelektualne svojine, ali i niz drugih faktora poput eksploatacije "minulog rada" na čelu prvog čoveka valjevske opštine i slično.
Nije Slavoljub Batočanin problem Klanici Divci da i ona proizvodi duvan čvarke ili šta god hoće, nego je problem Slavoljuba Batočanina to što pred sobom ima jednu poslovnu imperiju koja ima sve potrebne resurse da ga uništi na vrlo perfidan način.
Pozivajući se na "antimonopolsko ponašanje" ali i na poslovnu etiku, kompanija Dušana Mihailovića daje prilog jednom sveopštem licemerju. Jer, ako je neko narušio poslovnu etiku, onda je to svakako Klanica Divci. Da li je moglo drukčije sa Batočaninom? Da li je neko od predstavnika Klanice Divci pre konflikta morao da postigne dogovor sa njim oko udruživanja, zajedničkog nastupa na tržištu, to je pitanje na koje odgovor zna ova članica Mihajlovićeve korporacije.
U boljim i prosvećenijim tržištima, neko bi se potrudio da napravi brend i od samog Slavoljuba Batočanina kao nesumnjivo najboljeg mogućeg promotera ovog proizvoda.
Korporacije lako unište čoveka, ali, još lakše mogu da od njega naprave sjajan posao ako znaju i umeju. Na žalost, u slučaju valjevskih duvan čvaraka, Mihajlovićeve imperije i Slavoljuba Slavena Baočanina, reč je o autentičnoj domaćoj bahatosti. Izvornoj i tradicionalnoj, a još nebrendiranoj.