Planirani haos

Ratni memoari Ibrana Mustafića, političkog i vojnog predvodnika Muslimana u Srebrenici (3)

Kolju oni, koljemo i mi

Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.

Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u "organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije".

Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije.

Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je "borbu za domovinu" kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare "Planirani haos 1990-1996", u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

Ibran Mustafić

Poslije razgovora sa ljudima iz Srebrenice, 16. ili 17. aprila 1992, kao da me udario grom iz vedra neba, primio sam vijest da su na lokalitetu Viteza, pored Kragljivode nađeni mrtvi Meho Hrvačić i Bahrudin Osmanović iz Potočara. Bile su to prve žrtve agresije na prostoru Srebrenice.

Ostao sam zaprepašten. Ljudi iz STB Srebrenica uspjeli su izaći na lokalitet gdje su pronađena beživotna tijela i napraviti kakav-takav uviđaj, a poslije dopremiti tijela u Potočare. Iz razgovora kojeg sam obavio sa Hamedom Salihovićem, Hamedom Efendićem, Mirsadom Mustafićem, Naserom i mojim bratom Samidom, osjetio sam kod svih zabrinutost i sttah. Bio sam zabrinut i nisam znao šta da činim. Kako nisam imao drugog izbora, svaki dan sam odlazio na autobusku stanicu u Sarajevo da vidim postoji li ikakva šansa za odlazak u Srebrenicu. Međutim, svakog dana na stanici je bila apsolutna pustoš i samo je automatska spikerka sa zvučnika obavještavala da su iz Sarajeva sve autobuske linije prekinute do daljnjeg.

Kako su telefonske linije još uvijek radile, nazvao sam opet Hameda Salihovića i Nasera Orića da vide postoji li ikakva mogućnost da neko

policijskim autom dode po mene i da se ja pokušam probijati za Srebrenicu. Naser je nešto i obećavao da će vidjeti postoji li ikakva mogućnost, dok je Hamed Sahhović rekao da je to iluzija i da od toga nema ništa. Možda mi mnogi neće vjerovati ali ja sam tu istinu, da od mog odiaska nema do daljeg ništa, teško prihvatio.

Poslije ubistva Mehe i Bahrudina, stanovništvo je uhvatila neviđena panika. Bilo je ljudi, čak i onih "najhrabrijih" i "najdrčnijih" koji su bacali puške i tražili spas u bijegu prema Tuzli. Sam grad Srebrenica je ostao nemalo bez Muslimana, izuzimajući one koji, od starosti, nisu mogli pobjeći ili one koji su bili previše naivni i koji su smatrali da "nisu ništa krivi". Bilo je i nekoliko onih koji su bili spremni i same četnike dočekati kao "oslobodioce", jer je najbitnije bilo spasiti svoju kuću. Procjene govore da je u samom gradu ostalo oko 200-tinjak Muslirnana, tako da su domicilni Srbi, JNA i paravojne formacije iz Srbije ovladali gradom bez ispaljenog metka.

Naser je poslije dženaze "izložio" tijela ubijenih Mehe i Bahrudina u samim Potočarima, da ih narod vidi u kakvom su stanju, tako da je i taj Naserov gest dolio još veću dozu straha. Ni sam Naser, kada sam razgovarao s njim, nije znao šta da dalje rade. I on sam je ostao izbezumljen. Kako ni sam nisam znao šta da kažem, rekao sam jedino ono što mi je preostalo: "Nasere, ako bježi narod, uzmi mi brata Samida i bježite i vi? Ako nikom ne treba Srebrenica i njena teritorija, ne treba ni vama!"

Da me je bar brat poslušao. Ni sam ne znam, možda bi to i uradili ali nisu ni oni imali kud. Isto kako nisam mogao tamo, tako ni oni nisu mogli ovamo. Mogli su, ali je očito rizik bio prevelik. Tada je Srebrenica definitivno bila enklava, odsječena od svijeta.

Iz Sarajeva sam izašao u novembru 1992. Preko Imana stigao sam u Tuzlu. Javio sam se amidžiću Mirsadu Nurću i njegovom ocu, amidži Nurdinu. Dočekali su me u svojoj kući na Šićkom brodu.

Mirsad mi je dao jedan papir, ne znam da li je iz novina ili je pristigao iz Srebrenice, u kojem je pisalo da je jedna gmpa srpskih boraca zarobljcna na Zalazju i da su poslije toga likvidirani. Među njima je bio Branko Simić, moj školski iz Gnione, i njegov brat Pero. Pored njih dvojice na spisku sam prepoznao i Slobodana Ilića, nekada sudiju u Opštinskom sudu u Srebrenici, Miju Rakića, autoprijevoznika sa Zalazja. Bila je i bolničarka Rada na spisku. Kada sam to vidio, obuzela me neka šuhva. Daleko od toga da sam ih žalio, naprotiv, veselio sam se svakom poginulom četniku ali ovaj slučaj me je totalno zagolicao, jer sam taj gest smatrao lošim potezom i da nije u skladu sa ratnim pravilima ali sam isto tako smatrao da će nam se takvi potezi dugoročno obiti o glavu.

"Mi ne smijemo biti kao oni. Ako smo kao oni onda ne trebamo ni ratovati. Naš cilj je jasan, a to je sloboda naše domovine i borba protiv agresora", tako razmišljaju pravi borci.

Saznao sam u Tuzli da je i Kemo sa Pala nosio po Srebrenici neku odsječenu glavu i plašio ljude. Po tim saznanjima sam vidio da glavno kolo u Srebrenici vode ljudi od kojih se svašta može očekivati. Od Mirsada sam saznao da je u Konjević-Polju lišen slobode i Nurif Rizvanović, koji je ljetos sa sobom iz Tuzle doveo na prostor Konjević-Polja oko 500 do zuba naoružanih momaka. Nurif je po tadašnjim saznanjima bio odveden u zatvor u Srebrenicu i da je navodno bio optužen za izdaju. Svaka nova vijest koju sam čuo iz Srebrenice me je dodatno brinula i bila je, doslovno rečeno, produkt samo glupih i neiživljenih ljudi kojima je rat došao kao najbolji poligon da pokažu svoje pravo lice.

Jedno veče kasno je Mirsad došao u stan. Prije ncgo smo pošli na spavanje reče mi: "Danas sam se čuo sa Srebrenicom. Razgovarao sam sa Naserom i rekao sam mu da si stigao do Tuzle. Reče mi da bi bilo najbolje da se što prije probijaš i dodeš do Srebrenice, jer si tamo jako potreban."

Ove njegove riječi nisam uopšte komentarisao ali sam malo ostao zatečen. Moja odluka je da po svaku cijenu idem u Srebrenicu, ali to je moja odluka i ničija drugo. Uvijek sam išao logikom da ništa ne radim što mi neprijatelj predlaže, a s obzirom da sam već imao znakovite signale kakav je stav u Srebrenici prema meni, ali sam isto tako znao da je Naser postao glavni boss.

Kad sam stigao u Srebrenicu, došao sam pred sam Štab. Niz stepenice se sjurio Hamed Salihović Sado. Srdačno smo se poselamili, izgrlili i izljubili. Odmah iza njega išao je Naser. Samo stisak ruke i dobrodošlica. Zagrljaj i poljubac između muškaraca je izraz dubokog prijateljstva i bliskosti. Sa Naserom se ne poljubih, tako da mi je odmah bio jasan odnos izrneđu Sade i Nasera. Nisam se ni obavijestio, odmah sam upitao:

"Šta je sa Nurifom Rizvanovićem?"

"Otišao je za Goražde", Sado odmah, u dosta ironičnom tonu, uzvrati.

Te Sadine riječi Naser doečea sa burom smijeha i samoljublja, uz to ih i ponavljajući. Odavao je karakter osobe pune sebe kao da će istog momenta svršiti. Ostao sam zatečen, tako da nisam ništa više ni pitao, s obzirom da mi je njihov komentar bio dosta šuhveli. Nisam znao da je tog momcnta "put za Goražde" u "prevodu" značio put u smrt.

Sa Sadorn sam ušao u veliku prostoriju Štaba u kojoj je gorjela peć "bubnjara". Odmah sam prišao peći da se ogrijem. Naser je ispred zgrade negdje produžio. Sado mi je sa svojih nogu skinuo tople vunene čarape da bih zagrijao noge. U prostoriji je bio i Osman Osmanović sa Soločuše, tada načelnik Štaba. I sa njim se srdačno poselamih. Osman je bio čovjek od karaktera.

Nakon što sam se malo zgrijao, odmah sam počeo sa Sadom da vodim razgovor o stanju u Srebrenici. Sve me je zanimalo.

"Sado, funkcioniše li Tužilaštvo i Sud?" - upitao sam ga jer sam osjećao da je haos.

"Ne funkcioniše, nema ni kadra", odgovorio je.

"Kakvo je stanje sa vojskom, kakvo je ustrojstvo, je li vojska stacionirana u kasarne?" - opet ga upitah.

"Nije, nema uslova! Ko bi mogao sve to obezbijediti u ovakvim okolnostima", odgovori Sado.

"Pa, ima, Sado, neka civilna vlast, kakva-takva, ona je dužna urediti život, treba se raditi kako Bog zapovijeda, nema normalnog stanja bez Vojnog tužilaštva i Suda, i nema vojske bez kasarne i soške", nastavih pametovati.

Sado je pokušavao da se vadi na situaciju ali ja nisam vjerovao ni u jednu situaciju koja ne može obezbijediti, na neki način, funkcionisanje sistema. Već sam se dobro zgrijao, a vidjeh da bi daljnji razgovor možda bio nepoželjan, tako da sam izašao ispred Štaba da pogledam Srebrenicu. Odmah pred zgradom sretoh Ekrema Salihovića Eku, sa kojim se poselamih.

"Ja sutra idem preko Goražda za Sarajevo ili Zenicu. Idemo, ja i grupa momaka. Sa mnom će i Osman Osmanović. Nešto me guši. Imam posljedice od ranjavanja", reče mi Ekrem.

"Nemoj ići dok se sa tobom ne vidim da ti pojasnim neke stvari u vezi puta", rekoh Ekremu.

Otišli su rano slijedećeg dana, pa se nismo ni vidjeli. Ekrem je pokazivao veliku nervozu. Imao sam dojam da jedva čeka da krene. Znao sam da rnu je brat Feho poginuo na Zalazju, tako da se vjerovatno uplašio i za svoju sudbinu.

Pretpostavljao sam da ga više "guši" Naser nego posljedica ranjavanja. Kada sam čuo da će sa njim, kao pratnja, da ide i Osman Osmanović, tadašnji načelnik Štaba, onda mi ništa nije bilo jasno. Ili su dotični jedva čekali da zbrišu iz srebreničkog haosa i za to tražili bilo koji razlog ili su se osjećali suvišnim pa su gledali na odlazak kao najbolje rješenje.

U Srebrenici je zaista vladao haos ali sam odmah vidio da nikom nije ni stalo da pozitivno utiče na haos. Znam da i u Sarajevu vlada pravi haos.

Opet, znam da je sa Sarajevom komunikacija iz Srebrenice redovna i niko iz sarajevskog haosa ne reagira na srebrenički haos. Što bi? Pa, ovo je u cijeloj BiH planirani haos.

Imao sam dojam da je Naser jedva čekao da se riješi pojedinaca, jer je planski zacrtanu slavu, koja mu je očito potpuno udarila u glavu, teško bilo dijeliti sa drugim. Osman Osmanović, a tog momenta, Boga mi, i Ekrem, su bili osobe sa kojima se "slava" morala dijeliti. Osman je pored toga bio skroman istinski vjernik pa mu do slave nije bilo ni stalo. Smatrao je da je on radio do sada samo ono što mu je bila sveta dužnost, a to je odbrana domovine i svog naroda. Naser je uvijek funkcionirao na principu filma "Ubij sve i vrati se sam" Sergia Leonea. Naser je mogao samo rasti ako ga okružuje ljudsko đubre. Oko sebe je i okupio sav ljudski stajnjak koji je šljegao u Srebrenicu.

Krenuli smo ispred Štaba kući u Potočare. Čim sam došao pred zgradu Suda u Srebrenici, sretoh se sa Ahmom Tihićem, koji je bio sa grupom momaka. Kao da me sunce obasja. Evo mog Ahme! Ako se za nekog može reći da je čovjek, ljudina, ljudeskara, duša, merhamet i sve ono što može krasiti jednu osobu, onda je to Ahmo. Prava legenda koja ne smije potamniti, jer kada takvi tamne i poslije svog života, tada nastaje novo pomračenje. Oni moraju i mrtvi sjati da bi živi vidjeli živjeti. Sa Ahmom se srdačno pozdravih ali sam odmah vidio da to nije tako žestoko koliko se istinski cijenimo i volimo. Ne zagrlismo se, samo čvrst stisak ruke. Očito, sa mnom se nije popularno srdačno pozdravljati. Raziđoh se sa Ahmom koji je sa grupom boraca sa Biljega sišao u Srebrenicu i nastavih dalje sa Sadom i Naserom do pred robnu kuću gdje nas je čekao "kombi" kojim ćemo nastaviti do Potočara.

Srebrenicu sam jedva poznavao. Nema prijeratnog blještavila i ljepote.

Na svakom koraku odiše ratom, bijedom, ali i hrabrošću. S kim se god sretneš oružje je bilo njegovo osnovno sredstvo.

Kombi krenu niz Srebrenicu, a kod zgrade bolnice sretoh se sa bratom Samidom i amidžom Ibrabimom koji su sa "zastavom 640" krenuli u Srebrenicu, jer su već u Potočarima čuli da sam stigao u grad. Samo smo stali i iz kombija rekli da smo krenuli naniže, tako da sam sa kombijem nastavio, a amidža i brat su samo okrenuli i nastavili iza nas u Potočare. Kada sam došao u centar Donjih Potočara, bio je jedva prepoznatljiv. Vukovar u malom. Kada smo iz Donjih Potočara krenuli za Gornje Potočare, iznenadio me je prizor. Samo što smo izašli iz Donjih Potočara, prizor je odavao kao da nije rat. Sve kuće čitave. Do pod Naserovu kuću, koja je od moje bila udaljena oko 300 metara, došli smo kombijem. Pozdravili smo se i razišli, a ja sam prešao u kamion kod amidže i brata. Prije nego što smo produžili nastalo je opšte nosanje, grljenje i ljubljenje sa bratom. Konačno zajedno, živi, zdravi, željni jedan drugog. Nakon brata na red je došao amidža. Zaželio se svih. Jednostavno rečeno, srećni smo! Ljubav prema svojima zamagli svu bijedu i nedaće. Zaboravi se na rat.

Kada dođosmo do moje kuće, majka je stajala kao skamenjena. Zagrlih je.

Počesmo plakati. Na njenom licu se osjećao duboki trag rata. Za mene faktički nije ništa ni znala, a brata je stalno ispraćala u boj sa nadom da se vrati ali ta nada je bila u Božijim rukama. Pored straha, glad i neimaština je učinila svoje.

Lice blijedo, tijelo kao u manekenke. Stesala se, iako je uvijek bila punačna. Poslije majčinog blagoslova, uđoh u kuću koja mi je posljednjih mjeseci bila samo čežnja. Ne mogu da vjerujem. Sarajevo, moja kuća u Potočarima, relacija za nepovjerovati. Je li to moguće? Jeste. Sve je moguće kada postoji želja.

Smotasmo po jednu i zapalismo, iako je duhan bio tijetkost. Uhvati me prvi žal isprepleten sa sramotom. U želji da što prije doprem, nisam ni razmišljao da bih mogao negdje pronaći dvije-tri kile duhana. Došao u ostavljeni i zaboravljeni vilajet, a da se nisam toga sjetio. Volio bih da su me kaznili i da mi nisu dali ni da zapalim. Uz duhan krdžu uzavre i čomlak na šporetu. Mati nastavila kahvu. Senišnjača, od popurene pšenice, ali ide. Ponekada čovjek živi od iluzija, pa sebi stvori dojam da pije kahvu. U ratu su iluzije i mašta najveća hrana za čovjeka. Navalili prijatelji: Sapko, Sado, Tečo, Mrčo, Sevdi, Muki, Murćo, Semir, Šele, Hamza, Kemo,... Mašala, svi živi! Od istinske raje iz mog najužeg okruženja falio je samo Hića i Feho, ali iz onog najužeg jezgra, svi na okupu. Sijelo cijelu noć. Iskreno rečeno, nađe se i rakije. Ne može to zaobići moje drage momke.

Poslije kratkog odmora, vidio sam da u kući nema brata Samida. Pitao sam se gdje li je? Mati je već bila malo ljuta ali je to vješto prikrivala. Nakon jedan sat pojavi se Same. Opet je okomio nekoliko klipova kukuruza i otišao do Zahida da kupi rakije za žito. Sigurno su mama i Same i prije mene "vodili borbu" zbog robne razmjene ali sada je Same osjetio dobar izgovor. Stigao mu brat! To se mora ovjekovječiti ali bez rakije ništa. Pravi ratnici moraju naći adrenalina. Iako nisam popio ništa već godinu dana, ni meni sa njima rakija nije bila mrska. Morao sam ih opravdavati.

Kako se približavao kraj "vatrenoj vodici", u kući je bila atmosfera sve prijatnija, a i ja sam bio u štimungu. Oko mene cijela familija koja je ostala u Srebrenici. Amidže Ibrahim, Hazim, Bego, Suljo, strine Paša, Rahima, Dževa. Majka dežurna. Sameta se ne mogu da nagledam, želja za njim ne iščezava i kada pored mene sjedi. Uvukao bih se u njegova njedra. Kako sam volio brata! Oh, rano moja, nikada mi nećeš zacijeliti. Od tebe ću, i kada bih živio sto godina, umrijeti. Ali ću te, brate, osvetiti! Pameću, pameću i samo pameću, ako me bude dovoljno služila!

Kako se sijelo primicalo kraju, a rakija istjerivala iz prisutnih istinu, počeše i prve razmirice na relaciji Sado - Kemal Mustafić, koje su završile na očitoj netrpeljivosti ali, kako smo bili civilizovana sredina, razmirice su bile samo one verbalne.

Zaista, ta neka latentna netrpeljivost u Gornjim Potočarima se prožimala desetinama godina, a obuhvatala je porodice Mustafić i Salihović. Očito, verbalni duel izmedu Sada i Kemala je bio djelimično i posljedica dugog familijarnog prezira. Zanimljivo, obje familije, i Mustafići i Salihovići, su bile duboko međusobno podijeljene. Salihovići su birvaktile došli u Potočare iz Bajramovića, nakon što je sestra hadži-Ibrahimage Mutabdžića (Mustafića) ostala udovica sa svoja dva maloljetna sina, pošto jc njen muž Memišaga počinio ubistvo nad srebreničkim kadijom. Ubio ga je iz topa. Nakon tog ubistva, osuđen je na smrtnu kaznu. Smrtonosni otrov je morao popiti u Sarajevu. Kada je u Sarajevu, u prisustvu izvršitelja ispio otrov, uzjahao je konja i krenuo prerna Srebrenici. U svom posjedu je imao neki protuotrov, navodno neku napravu u vidu roga kroz koju je trebao puhnuti ali kada je već otrov popio, vidio je da jc protuotrov zaboravio sa sobom ponijcti. Vidjevši da je svoj spas zaboravio, potjerao je konja, kako bi što prije došao do Srebrenice ali ga je otrov savladao na Romaniji, gdjc je izdahnuo. Od njegove udovice i dva sina nastala je u Potočarima loza Salihovića, koja je zadržala isto prezime ali je vremenom među njima jačao neki prezir koji ih je podijelio na "Salčinoviće" (potomke od Salčina) i "Ibriće - Bajramovce", koji su nastali od Ibre.

Mustafići, starosjedioci - Bogumili, za koje nikad niko nije znao kada i odakle su došli u Potočare, nastali su od Hadži-Ibrahimage, koji je iza sebe ostavio sina Hadži-Mujagu. Mujaga se ženio dva puta i iza sebe sa prvom ženom Šušnjarkom (iz Šušnjara) ostavio sina Dašana, oca od mog dede lbre, a od druge žene Ćamije Cvrk iz Broševića (čiji su roditelji bili njegovi kmetovi) ostala su mu dva sina - Mehan i Juso. Sado je uvijek potomke od Mehana i Juse nazivao "Cvrkovima". Njihovi potomci nikada nisu podnosili moga dedu Ibru i njegovu djecu, a navodno je glavni razlog bio taj što je Mujaga prepisao najbolji grunt mome prandedi Dašanu.

Ono što sam izveo kao životnu poruku je to da je bolje od jedne žene imati desetero, nego od dvije žene dvoje djece. Nekad od dva polubrata znaju nastati generacijske netrpeljive podjele, koje su se u mnogim slučajevima kobno završavale. Zanimljivo, moj dedo i njegova djeca su uvijek bila bliža sa "Salčinovićima", nego sa ostatkom Mustafića, a "Ibrići - Bajramovci" su uvijek bili bliži sa dijelom Mustafića, kako ih je Sado znao nazivati "Cvrkovima".

Ustvari, najistinskija podjela i bliskost medu ovim lozama se svodila na bliskost po poštenju i čestitosti jednih, i podlosti drugih. Netrpeljivosti su nekad znale završavati i fizičkim obračunima, a najistančaniji stvar u tim podjelama i netrpeljivosti, koje je znao demonstrirati i bitkama, imao je Sadin brat Esed.

Esed Salihović je bio samouk, bez razreda škole, rudar, "prva šiša Potočara", koja ga je koju godinu prije rata koštala života. Iako samouk i teži alkoholičar, bio je najpametniji čovjek kojeg sam kao dječak ikad zapamtio. Najžalivije mi je bilo što rat nije dočekao, jer sam ubijeđen da bi događanja u Potočarima imala sasvim drugi epilog.

Familijarnu netrpeljivost su uvijek nadolazeće mlade generacije pokušavale potisnuti i zanemariti ali je rat pokazao upravo suprotno. Mržnja je u ratu, bar sa one strane kojoj je vrlina bila podlost, doživjela svoju kulminaciju. Dovoljno je samo napomenuti da je Naserova majka Mustafićka, ali iz onog "Cvrkovskog" dijela. O ulozi "Bajramovaca" suvišno je i govoriti.

Ako čovjek u svom kraju hoće da ima prijartelja, neka pita sa kim mu je dedo i prandedo prijateljevao. A sa kim mu je šukundjed bio neprijatelj, neprijateljstvo tih loza nikada neće nijedno vrijeme izliječiti.

Sijelo se konačno raziđe, a ja i brat ostadosmo sami. Iskreno, samoća nam je poslije svega bila neophodna. Rakije nije bilo ali me je bila dovoljno zagrijala da bih mogao još koju.

(U sledećem nastavku: Napadi na sela oko Bratunca)