Pljačka

 

Tajna Slučaja Zagrebačke banke: trag ciparskog novca vodi preko Zagreba

 

Plove pisma preko Save

 

Priča o  Slučaju Zagrebačke banke (ZABA), zapravo, daje uvid u tajnu iza Slučaja tzv. ciparskih para, odnosno jednu od najbolje čuvanih balkanskih tranzicijskih tajni 1990.-ih godina, iza koje se, kako danas sa distance možemo zaključiti na temelji izjava svjedoka, ali i raspoložive dokumentacije, kriju i stvarni motivi građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji. Ono što je Mlađan Dinkić u ciparskoj istrazi o tzv. Miloševićevim računima otkrio bilo je presudno za Mlađinu političku budućnost. Postao je čuvar te balkanske tranzicijske tajne, kojom je mogao ucjenjivati financijski najmoćnije ljude u regiji. Upravo pomoću ovih saznanja Dinkić je postao član tog ekskluzivnog kluba financijske moći na jugoistoku Europe.

 

Piše: Domagoj Margetić

 

Iako se o poslovnim vezama Zagrebačke banke sa Slobodanom Miloševićem do sada moglo samo nagađati, raspolažemo dokazima o sudjelovanju Zagrebačke banke u financijskim operacijama Slobodana Miloševića. Sudeći prema dostupnoj dokumentaciji, čini se kako je Zagrebačka banka imala zajedničke investicijske projekte sa Miloševićem i njegovim režimom, te kako je francuska banka u suvlasništvu Zagrebačke banke, omogućavala Miloševiću financijske transfere preko tajnih računa iz Srbije.

 

Bilo bi teško povjerovati tvrdnjama kako Uprava Zagrebačke banke, na čelu sa Franjom Lukovićem, i inače Miloševićevim bankarskim kolegom prije 1990. godine, nije imala saznanja o tajnim transferima Slobodana Miloševića preko banke čiji je ZABA bila suvlasnik sa Miloševićevim ljudima.

 

Naime, još od 1980.-ih godina Zagrebačka banka bila je, a ostala je to do danas, suvlasnik Banque Franco Yugoslave u Parizu, čiji je predsjednik Uprave svojevremeno bio brat Slobodana Miloševića, Borislav Milošević. To, dakako, dokazuje vrlo bliske poslovne odnose Franje Lukovića i njegovih suradnika sa Slobodanom Miloševićem.

 

Ova činjenica posebno je važna zbog Miloševićevih kasnijih financijskih operacija preko pariške banke. Naime, upravo je u Banque Franco Yugoslave Milošević imao otvorene tajne račune preko kojih je dio njegova novca prebacivan u treće banke, primjerice u Velikoj Britaniji i drugdje u inozemstvu. U vrijeme ovih Miloševićevih operacija, Zagrebačka banka bila je vlasnik preko 20 posto dionica Banque Franco Yugoslave, što isključuje bilo kakvu mogućnost da Uprava Zagrebačke banke na čelu s Lukovićem nije imala informacije o financijskim operacijama Slobodana Miloševića preko pariške banke. Upravo suprotno, dio kapitala koji se slijevao iz Srbije u Banque Franco Yugoslave, završavao je i u financijskim operacijama Zagrebačke banke.

Trag ovih zajedničkih operacija Miloševića i Lukovića, zapravo srbijanske i hrvatske financijske elite, seže do sredine 1980.-ih godina, kada je intenzivirana izgradnja zajedničke financijsko - ekonomske infrastrukture u inozemstvu, koja je trebala poslužiti zajedničkim poslovnim operacijama izvan tadašnje SFRJ.

 

 

"...Odobrava se povećanje osnivačkog uloga"

 

 

Dokazi, zapravo, upućuju na potpuno drugačije, stvarne namjere, srbijanske i hrvatske tehnomenadžerske elite. Naime, iz dokumenata kojima raspolažemo, razvidno je kako je još 1984. godine započela izgradnja jedinstvene poslovno - financijske infrastrukture u obliku zajedničkih međunarodnih korporacija, banaka i poduzeća, u koja je investiran kapital pokraden još iz tadašnjih socijalističkih republika. Već 1987. godine hrvatska i srbijanska elita raspolagale su sa nekoliko zajedničkih banaka i korporacija u Europi i SAD-u, a očito je kako se radilo o projektiranju tranzicijske pljačke u Hrvatskoj i Srbiji. Naime, nakon 1990. godine, upravo su ove tehnomenadžerske elite kao stvarni sljednici moći bivše jugoslavenske komunističke elite, preuzele ključne i stvarne pozicije financijske moći u novonastalim državama.

Tada je mreža njihovih ranije osnovanih poduzeća i banaka u inozemstvu jednostavno prerasla u infrastrukturu tranzicijske pljačke. Upravo preko banaka i poslovnih subjekata u inozemstvu, poput Banque Franco Yugoslave, novonastale financijske elite Hrvatske i Srbije, transferirale su svoj tranzicijski ratni plijen, da bi se potom taj isti pokradeni kapital vraćao u Hrvatsku i Srbiju, kao tobože strani kapital i strane investicije. Radi se o dobro osmišljenoj i najvećoj tranzicijskoj prijevari kojom su nakon 1990. godine rukovodili Gregurićev klan (u Hrvatskoj) i Miloševićevi ljudi (u Srbiji). Franjo Luković je bio jedan od ključnih „igrača" tog tranzicijskog projekta.

Zagrebačka banka je još 1987. godine sudjelovala u značajnoj dokapitalizaciji Banque Franco Yugoslave, kako bi osigurala svoj udio u ovoj financijskoj infrastrukturi, koja je samo tri godine kasnije aktivirana kao glavna poluga tranzicijskog projekta stvaranja tranzicijske ekonomske elite u zemljama bivše SFRJ, kao glavnog centra moći u regiji.

Izvršni odbor Zagrebačke banke donio je na svojoj 10. sjednici od 28. travnja 1987. godine, Odluku o usvajanju Elaborata o ekonomskoj opravdanosti povećanja kapitala Banque Franco Yugoslave u Parizu.

„...Prima se na znanje povećanje osnivačkog kapitala Banque Franco Yugoslave Paris, sa sadašnjih 30 milijuna francuskih franaka, za 106 milijuna francuskih franaka, odnosno 15 milijuna američkih dolara, u 1987. godini, na 136 milijuna francuskih franaka", stoji u odluci Zagrebačke banke iz 1987. godine.

 

Svoj udio u tom povećanju osnivačkog kapitala, uvećala je novim ulaganjem i sama Zagrebačka banka, i to prema dogovoru sa Beogradom, točnije Saveznim sekretarijatom za financije i Narodnom bankom Jugoslavije.

„...Odobrava se povećanje osnivačkog uloga Zagrebačke banke, Zagreb u kapitalu Banque Franco Yugoslave, Paris u iznosu od 3 milijuna francuskih franaka, odnosno 500 tisuća američkih dolara", stoji u Odluci Izvršnog odbora ZABE iz travnja 1987. godine.

 

„...Za uplatu osnivačkog uloga upotrijebiti će se sredstva dugoročnih izvora kojima raspolaže banka, suglasno Zakonu o osnovama bankarskog i kreditnog sistema (Fond solidarne odgovornosti) na temelju Mišljenja Saveznog sekretarijata za financije br. 2-106/2 od 24.10.1986. godine i Mišljenja Narodne banke Jugoslavije od 30.9.1986.", opisuje se koordinacija sa Beogradom oko ove financijske operacije u Banque Franco Yugoslave.

 

 

Prva faza tranzicione pljačke

 

 

Svojevremeno je predsjednik Uprave ove pariške banke bio Borislav Milošević, brat Slobodana Miloševića, što također dovoljno govori o sprezi hrvatske i srbijanske financijske elite u tranzicijskom vremenu od sredine 1980.-ih godina do danas.

 

Dio ove infrastrukture tranzicijske pljačke bila je i Anglo Yugoslav Ltd. London, u kojem su također zajednički osnivači bili pripadnici hrvatske i srbijanske tranzicijske elite. Kasnije, nakon 1990. godine, upravo je ova londonska kompanija bila jedan od ključnih punktova za financijske transfere opljačkanog novca iz Srbije, kojeg je u London transferirao Slobodan Milošević. Novac je polagan na tajne račune, a upravo je Anglo Yugoslav Ltd. bila ključni punkt preko kojeg je novac tranzicijske Miloševićeve elite, investiran preko Zagrebačke banke u projekte u Hrvatskoj, kao što su to primjerice neki projekti Gorana Štroka, koji su kreditirani upravo Miloševićevim kapitalom sa tajnih računa u inozemstvu.

Zanimljivo je da je na istoj sjednici Izvršnog odbora Zagrebačke banke, od 28. travnja 1987. godine, osim za dokapitalizaciju Banque Franco Yugoslave, donesena i Odluka o usvajanju Elaborata o ekonomskoj opravdanosti povećanja kapitala Anglo Yugoslav Ltd. London.

„Prima se na znanje povećanje osnivačkog kapitala Anglo Yugoslav Ltd London sa sadašnjih 5 milijuna 500 tisuća funta za 5 milijuna funta na 10 milijuna funta. Odobrava se povećanje osnivačkog uloga Zagrebačke banke Zagreb u kapitalu Anglo Yugoslav Ltd., London, u iznosu od 312 tisuća 500 funti".

Obje ove odluke Zagrebačke banke potpisao je tadašnji predsajednik Izvršnog odbora banke Antun Crneka.

Za Hrvatsku je pak značajan podatak o suvlasništvu Zagrebačke banke u jednoj austrijskoj banci, preko čijih tajnih računa su početkom 1990.-ih godina transferirana financijska sredstva sa tajnih računa u Zagrebačkoj banci, uglavnom sredstva koja su kasnije kao fitkivne kreditne investicije stranih banaka oprane preko kreditnih poslova inozemnih banaka sa Hrvatskom, odnosno fizičkim i pravnim osobama u Hrvatskoj.

 

Samo nekoliko dana prije donošenja odluka o dokapitalizaciji Banque Franco Yugoslave i Anglo Yugoslav Ltd., Skupština Zagrebačke banke je na svojoj 3. sjednici, dana 22. travnja 1987. godine, donijela Odluku o prihvaćanju Elaborata o povećanju kapitala i plana razvoja Adra Bank A.G. Wien za razdoblje od 1986. do 1996. godine

 

Ovom odlukom koju je potpisao predsjednik Skupštine Zagrebačke banke Vid Ročić, planirano je da u tih deset tranzicijskih godina, ZABA stekne 21 posto vlasništva nad dionicama Adria Bank A.G. u Beču.

Upravo je ova banka predstavljala stratešku točku tranzicijske pljačke u tzv. predprivaizacijskim godinama, odnosno u vremenu od 1990. do 1994. godine, kada su moćni čelnici društvenih poduzeća u tajnosti transferirali kapital društvenih poduzeća iz Hrvatske na tajne račune u Austriji. Bila je to prva faza tranzicijske pljačke, pljačka prije pretvorbe društvenih poduzeća, u kojoj je na tajnim računima u Austriji pohranjen kapital koji je tranzicijskoj eliti u Hrvatskoj osigurao neograničenu moć, koje su pozicije zadržali do danas.

„Zagrebačka banka Zagreb suglasna je da Adria Bank A.G. Wien u narednih deset godina od 1986. do 1996. godine povećava osnivački kapital sa sadašnjih 80 milijuna austrijskih šilinga, za 80 milijuna austrijskih šilinga, na 160 milijuna austrijskih šilinga. U ovom povećanju Zagrebačka banka Zagreb zadržala bi sadašnje učešće od 21 %", navodi se u odluci Skupštine ZABE iz travnja 1987. godine.

 

 

Istraga se još nije desila

 

 

Na istoj sjednici Skupštine Zagrebačke banke, od 22. travnja 1987., na kojoj je donesena odluka o dokapitalizaciji Adria Bank u Beču, odlučeno je i o sudjelovanju u osnivanju međunarodne korporacije sa sjedištem u Panami, a koja je nakon 1987. godine preuzela sve poslove i funkciju koju je ranije obavljala Međunarodna korporacija za investicije u Jugoslaviji, sa sjedištem u Luxembourgu. Upravo je ova kompanija kasnije postala jedno od glavnih odredišta opljačkanog kapitala iz Srbije i Hrvatske, koji je kasnije reinvestiran u te zemlje, kroz kredite poslovnih bankama, ili lažne investicije poduzeća sa sjedištem u inozemstvu, ali u stvarnom vlasništvu fizičkih i pravnih osoba iz bivše SFRJ. O takvim planovima tranzicijske elite u Hrvatskoj i Srbiji, za zajedničko poslovanje preko ove korporacije, svjedoči i Odluka Skupštine Zagrebačke banke o sudjelovanju u osnivanju I.I.C.Y.S.A. Panama, kao supsidijarne korporacije Međunarodne korporacije za investicije u Jugoslaviji Luxembourg, donesena na 3. sjednici Skupštine ZABE, 22. travnja 1987. godine.

 

„Radi sudjelovanja u ulaganju kapitala u bilo kojem vidu u poduzeća koja se uglavnom, ali ne isključivo, nalaze u Jugoslaviji, ili u ona poduzeća koja posluju sa jugoslavenskim poduzećima, zatim, radi povezivanja zainteresiranih jugoslavenskih i odgovarajućih inozemnih partnera radi obavljanja poslova investicija u vidu zajedničkih ulaganja, kreditiranja, pružanja usluga, pokreće se samoupravni postupak kod članova Zagrebačke banke - dioničara, za sudjelovanje u osnivanju I.I.C.Y.S.A. Panama, kao supsidijarne korporacije koja je u isključivoj svojini i pod kontrolom Međunarodne korporacije za investicije u Jugoslaviji, Luxembourg, kao holding kompanije. Prihvaća se Elaborat - Informacija o ekonomskoj opravdanosti osnivanja I.I.C.Y.S.A. Panama", navodi se u odluci Skupštine Zagrebačke banke koju je potpisao Vid Ročić.

Nad financijskim operacijama obavljanim preko ove tranzicijske mreže, hrvatska država nikada nije imala kontrolu, niti je ikada imala bilo kakvu informaciju o poslovanju Zagrebačke banke sa ostalim partnerima iz bivše Jugoslavije, preko mreže opisane u ovom tekstu. Ovo je do danas ostala jedna od najbolje čuvanih tajna tranzicije u državama nastalim nakon raspada bivše SFRJ. Postojanje ove mreže dokazuje jedinstvenu strategiju tranzicijske elite, jednako u Hrvatskoj i Srbiji, te njihovo zajedničko poslovanje i jedinstveno planiranje financijskih i ekonomskih interesa u novonastalim uvjetima nakon 1990. godine.

Upravo ta poduzeća, banke i korporacije, skrivaju tajnu velike tranzicijske pljačke, tajne račune i financijske poslove koji su omogućili nekadašnjoj komunističkoj eliti zadržavanje stvarnih pozicija moći u Srbiji i Hrvatskoj, nakon 1990. godine. Na čelu ove tranzicijske infrastrukture nalazila se hijerarhija izrasla iz centara moći nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, na čelu sa Franjom Gregurićem u Hrvatskoj i Slobodanom Miloševićem u Srbiji. Njihov jedini cilj bio je izgradnja moćne kriminalne oligarhije, koja će iskoristiti tranziciju kako bi reinstalirala nekadašnju komunističku elitu na njezine nove pozicije moći, te legalizirala prljavi kapital opljačkan u tranziciji u novonastalim državama.

Slučaj ZABA istraživala je svojevremeno i pokojna Verica Barać, a kasnije i današnji ministar Velimir Ilić, dok je Aleksandar Vučić krajem 2013. godine u izjavi za medije potvrdio kako će se Slučaj Zagrebačke banke istražiti do kraja, ali se to još nije dogodilo.

Nameće se, stoga, pitanje zašto Vučić nije omogućio istragu i u ovom slučaju, čiji trag bez sumnje vodi s jedne strane prema tragu ciparskog novca, dok s druge strane vodi prema izvoru novca na kojem su tranzicijski tajkuni u Srbiji i Hrvatskoj izgradili svoja poslovna carstva.