Poslije moja dva-tri odlaska u MUP, insistirajući da se Naser prebaci u našu policiju, jednom sam, nakon razgovora sa Hebibom, otišao do Hajrudina Hodžića koji je bio jedan od načelnika sektora u MUP-u i obavio razgovor na tu temu. Hajro me je pitao da li ima još naših momaka sa radom u MUP-u Srbije i da bi trebao doći do još imena, da bi se radilo na njihovom prebacivanju u naše ministarstvo, onako "u paketu".

Nakon mojih odlazaka u ministarstvo, jednom je u MUP otišao i Hamed Efendić i vratio se sa zabrinjavajućom informacijom. Naime, Hamed se u MUP-u sreo sa Asimom Dautbašićem, načelnikom SDB-a, i on mu je rekao da je za Naserom raspisana savezna potjernica. U pitanju je bilo djelo kriminala. Hamed je zamolio Asima da potjernica ostane u ladici i ne ugleda svjetlo dana. Zaista, nisam ni jednog momenta sumnjao da to nije istina, jer je očito bilo da je Naser sve rjeđe išao u Beograd, a pitanje je da li je uopšte i išao. Kako je stalno bio pored mene, više puta mi je predlagao da bi on bio spreman da ode na Batajnicu u središte specijalne policije Srbije i da sa jednom našom grupom pokuša obiti magacine i pokradu naoružanje. Zaista, ta ideja me golicala i stalno sam razmišljao ali je ona za mene bila nerealna, tako da se nikada nisam izjasnio pozitivno, jer sam smatrao da mogu zijaniti glavu.

Poslije nekoliko dana dobili smo informaciju da su Naser Orić i njegov kolega Fahrudin Alić prebačeni u naše ministarstvo. Raspored su dobili u SJB Ilidža i tu su na službi proveli nešto više od mjesec dana. Ponovo sam otišao u naše ministarstvo, insistirajući da budu prebačeni u Srebrenicu. Tako je i bilo. Kako je SJB, pored stanice u gradu, imala i jednu područnu stanicu policije sa sjedištem u Skelanima, jedan od njih dvojice je trebao ostati u Srebrenici, a drugi je trebao biti prebačen na Skelane. U razgovoru sa Sadom, načelnikom SJB, dogovorili smo se da Naser ostane u Srebrenici, a Fahrudin Alić da bude upućen u Skelane.

Kako se situacija u cijeloj BiH sve više usložnjavala, osjećala se potreba za oružjem. U ovom periodu ja i Hamed Efendić smo najviše bili vezani za gornje područje opštine Srebrenica, jer je situacija na tom prostoru bila puno teža i komplikovanija.

Naser je imao neki svoj automat "uzi", izraelske proizvodnje, koji je bio i tehnički neispravan.

Jednom smo ja i Hamed krenuli da obiđemo gornje Podrinje i vidimo kakva je situacija, te da se sretnemo sa našim prijateljima i razmijenimo iskustva. Sa nama je krenuo Naser i ponio "uzi". Prvo smo navratili do Hadže Efendića, predsjednika SDA i SO Goražde. Ostali smo sa njim u dužem razgovoru, a Hadžo je uzeo i Naserov "uzi", rekavši da on ima ljude koji mogu otkloniti kvar. Hadžo nam je tada dao dva-tri primjerka improviziranih ručnih bombi. Nakon toga smo produžili do Foče. Naser mi je govorio da mu je i Saja nudio neko drugo oružje za njegov "uzi".

Kako se situacija sve više usložnjavala, na području Bratunca postaju sve interesantnije aktivnosti Nurifa Rizvanovića koji svoju mrežu pokušava širiti i na prostor opštine Srebrenica, predstavljajući se kao predsjednik Muslimanskog nacionalnog vijeća.

Rukovodstvo SDA u Srebrenici je sprječavalo bilo kakav vid vršljanja raznih mešetara u ime nekih neprofilisanih organizacija, jer za to nije bilo potrebe. Mi smo uvijek nastupali sa pozicije legaliteta i legitimiteta svih organa, pošto smo u Srebrenici kontrolisali sve organe vlasti. Iako je stalno Naser sa nama, on koristi svaku priliku da ima komunikaciju sa članovima MNV, pokušavajući da se što više približi Nurifu Rizvanoviću. Pored svih motiva koji su bili prisutni pri bilo kakvom organizovanju, jedan od osnovnih motiva je posao sa oružjem, jer su zaista u tom periodu mnogi osjetili da se na oružju može dobro zaraditi. Jedan od razloga Naserovog približavanja Nurifu je bio i taj, jer je zaista uživao u poslovima koji su izvan zakona, a novac je zaista volio.

Preko drugih smo saznali da Naser ima dobru komunikaciju sa Nurifom. U tom periodu po cijelom terenu opštine Srebrenica i Bratunac kruže priče o masovnoj dopremi naoružanja, a tu se ne priča o komadima, nego o šleperima. Jedne prilike u kancelariju u Srebrenici je upao Bekir Avdić Barak da me direktno pita za istinitost tih priča. Bekiru sam, bez bilo kakve tajne, rekao sve što sam znao, a o navodnim šleperirna nisam imao blage veze. Poslije našeg prijateljskog i iskrenog razgovora, Bekir je zadovoljno napustio kancelariju, shvativši da se radi o potpunim neistinama. Istina je da je u to vrijeme mnogo ljudi na prostoru opštine Srebrenica pokušavalo raditi sa naoružanjem. Ja sam svima davao podršku, neovisno od bilo kakvih komentara, jer je osnovni cilj bio - samo neka ima. Ako zapuca, neće biti prioritet odakle ti, nego imaš li.

Nakon mog gorkog iskustva sa Han-Pijeska, nisam više ni sanjao da trebam stavljati "glavu u torbu". Svakom čovjeku, koji je pokušavao nešto uraditi na nabavci, uvijek sam sugerisao da na svakom poslu čovjek treba zaraditi ali da "imaju dušu" i da sa cijenama budu primjereni. S obzirom da je Srebrenica bila privredno među razvijenijim opštinama u BiH, nije bilo puno ljudi sa našeg prostora koji su radili u inostranstvu, a svaki posao naših Ijudi se uglavnom svodio na preživljavanje. Samim tim, stanovništvo opštine Srebrenica nije imalo neku platežnu moć da bi bili dobri kupci.

Jedan dan mi je u kancelariju svratio Husein Aljkanović Behaija. Priča poznata; ima jedan kanal za nabavku naoružanja iz pravca Hrvatske i ako mogu da mu, preko ljudi koje poznajem, obezbijedim što sigurniju dopremu do Srebrenice. Učinio sam sve sa svoje strane, nazvavši načelnika SJB Srebrenica, te sam ga zamolio da poradi šta na sigurnosti. Sado mi je rekao da može komunicirati sa povjerljivim kolegama-načelnicima, preko kojih opština ide put od granice na Savi do Srebrenice. Iako smo na nekoj sigurnosti poradili, po mom saznanju do tog Behaijinog posla nije nikada došlo, mada sam i u razgovoru bio svjestan da je to samo jedna od uobičajenih Behajinih "šupljih priča".

Nakon ovog neizvodljivog transfera, dobio sam informaciju da je Behaija sa Husom sa Skelana drugom prilikom nešto i napravio ali nisam imao pouzdanih informacija o kojoj se količini radi. Pored pokušaja nabavke naoružanja, sve je više onih koji pokušavaju praviti primitivno naoružanje koje je ličilo na lovačke puške- sačmarice, a osnovni materijal je bio dvije vodovodne cijevi od pola cola. Prve primjerke takvog naoružanja mi je pokazao daidžić Gaibija i on je nekoliko takvih pušaka donio u Srebrenicu iz Sarajeva. Gaibija je pokušavao uspostaviti proizvodnju ovakvih pušaka sa našim rođakom Sakibom Ćatićem ali je bilo neophodno nabaviti zatezne opruge za okidač.

Kako je bio urađen izvjestan broj, ali bez opruga, moj daidžić i njegov otac (moj daidža) Mustafa Catić su krenuli u Gračanicu da pokušaju nabaviti opruge. Na putu za Gračanicu, u neposrednoj blizini Zvornika, doživjeli su saobraćajni udes u kojem je daidža poginuo, a Gaibija preživio sa težim povredama.

Ponavljam, mi smo u svakom momentu vodili evidenciju lovačkog naoružanja u pojedinim mjesnim zajednicama Srebrenice. Naprimjer, mjesna zajednica Sućeska je imala oko 120 cijevi lovačkog naoružanja, pušaka i karabina. Iako sam čvrsto rekao da me posao oko naoružanja ne interesuje, ipak sam jedne prilike krenuo sa Hamedom Efendićem i Ahmom Tihićem da izvidimo mogućnost nabavke. Ako bi sa nekim uspostavili kontakt ko se bavi ovim poslom, bar bi mogli druge upućivati na pravu adresu. Obišli smo Višegrad, Goražde, Foču, Sarajevo, Mostar, Lišticu (Siroki Brijeg), Grude, Tuzlu... Nažalost, ništa konkretno nije urađeno.

U Mostaru sam otišao do CSB, pokušavajući pronaći Ivana Lučića, sa kojim sam bio u dobrim odnosima. Nažalost, Ivana nisam uspio naći, tako da smo produžili u zapadnu Hercegovinu. U Grudama sam pokušao ostvariti kontakt sa Matom Bobanom, sa kojim sam proveo u Skupštini RBiH dosta vremena i bio jako blizak. Međutim, nisam ni njega uspio naći. Sa ovoga puta smo se vratili "kratkih rukava" ne uradivši ništa.

Mada nisam imao slobodnog vremena, ponekada sam, sa bratom i ostalim članovima "Torcide", odlazio u kafić "Carli" kod Ahme Hadžimujagića Roke. Uglavnom, sa nama bi bili još Naser i Mrki iz Voljavice. Sa Rokom sam bio prilično blizak. Jednu večer me je odveo u svoju sobu i pokazao nekoliko pušaka "pumparica". Na pitanje odakle mu, rekao mi je da uglavnom dolazi iz Srebrenika, preko našeg glavnog imama Hasiba Kovača, koji je rodom iz Srebrenika. Nakon "pumparica" u Rokinoj sobi za dva dana Ahmo Tihić je došao zabrinut. Rekao mi je da je ušao u trag švercu s naoružanjem i da se treba što prije intervenisati. Tog dana kada je Ahmo Tihić dojurio iz Skelana, Naser Orić je dolazio na Skelane sa sobom dovezavši dvije "pumparice". I, umjesto da ih ostavi u kafani kod Ismeta Hajdarevića, greškom ih je ostavio u trgovini Ahme Tihića. Puške su bile namijenjene za prodaju Srbima. Trkom sam odjurio do Ahmeta Hadžimujagića i rekao mu za taj slučaj, jer sam imao indicije da se radi o puškama koje sam vidio kod njega.

"Roka, uhvatili smo dvije puške koje je na Skelane dobacio Naser! Je li moguće da su iste trebale biti prodate Srbima? Ti znaš, Roka, da oni toga imaju napretek ali će biti u stanju i da kupe od nas samo da bi ušli u trag ili da ih mi nemamo. Ako do zore ne vratite puške i o svemu me ne izvijestite, znaj, Roka, da ćete do zore najebati i ti i Naser?!", bio sam ozbiljan.

Roka je bio pomalo iznenađen ali je rekao da će to sve završiti. Sutradan me je našao i rekao da su posao završili onako kako je trebalo. U tom periodu ja sam u Nasera zaista imao povjerenje, jer me je, koliko respektovao, toliko se i bojao. Bio mi je uvijek pri ruci i svaki moj zadatak je besprijekorno izvršavao ali je isto tako svaku priliku koristio da šmugne u stranu i odradi posao u sopstvenom interesu, ne gledajući da li je taj posao kriminalan i moralno opravdan. Jednostavno je volio kriminal ali je, i takav kakav je, meni bio neophodan. Iako policajac, u tom periodu Naser brzo oko sebe okuplja momke krajnje sumnjivog morala, tako da se često, u noćima kada je Naser na službi, događaju kriminalne radnje na prostoru grada, od krađe automobila, do provala, u koje je, očito, i sam upleten. U tom periodu su ukradena dva "golfa" sa ozbiljnim indicijama da je i sam znao za krađu.

Približno ista situacija je gotovo u cijeloj BiH, zavisno samo kako je ko razumio. U institucijama RBiH situacija kao i na terenu. U Parlamentu RBiH sjednice više liče na pravi rat. BiH sve više hvata anarhija i bezvlašće, jer, objektivno, oficijelna vlast nema ni aparat i adekvatna rješenja kako se tome oduprijeti. Srbi krstare sa naoružanjem širom BiH, a svaki uhvaćeni konvoj od strane MUP-a, biva pokriven papirima JNA. Na čelu Republičkog štabaTeritorijalne odbrane je general Vukosavljević. Na sjednicama Skupštine pozivam i prozivam generala da kaže koja je uloga Republičkog štaba TO i njegova lično, te da objasni gdje se nalazi naoružanje štabova?

Međutim, general se uporno pravio lud. Na sjednici Izvršnog odbora SO Srebrenica stavljam tako tačku dnevnog reda "donošenje odluke o povratu naoružanja Opštinskom štabu TO Srebrenica", u protivnom, donijet ćemo Odluku o ukidanju Opštinskog štaba. Ove prijetnje i apeli nisu dali nikakve rezultate. Svjestan da se u Štabu TO od naoružanja nalaze tri vazdušne puške i da, pored nekih drugih materijalno-tehničkih sredstava i sredstava veze koji je bio posebna jedinica kao obavještajno informativni centar, Štab ne raspolaže ni sa čim za šta je namijenjen.

Zaista bi IO i donio Odluku o njegovom raspuštanju, iako bi to bila protuzakonita odluka. Ipak, odluka nije donešena samo iz jednog razloga, a to je da ljudi muslimanske nacionalnosti, koji rade u Štabu, ne ostanu bez osnovne egzistencije. Da sam znao da će se pojedinci onako ponašati u ratu i da ih je sevap ostaviti bez egzistencije, nimalo me ne bi grizla savjest. Srbe bih svakako jedva čekao da ostavim bez posla, jer sam znao da oni imaju rezervnu varijantu, a to je JNA. Što nisam raspustio Štab, posebno mi je bilo krivo kada sam, u jeku agresije, na "Srni" vidio da je Miloš Vuković, komandant četničke vojne formacije na Skelanima, do agresije uposlenik Štaba TO. S obzirom na mnoge zločine koji su počinjeni na prostoru Skelana, neosporna je činjenica da je Miloš ratni zločinac, mada ga do sada niko nije teretio za to.

Pored raznih informacija, na terenu kruže i mnoge dezinformacije, tako da čovjek ne zna šta je laž, a šta istina. Jednu večer sam se, umoran kao pas, vratio sa terena. Procurila je informacija da je u toku dana viđen Šešelj na prostoru opštine Srebrenica. Očito da je bilo ljudi koji su uživali i naslađivali se našoj neprekidnoj patnji i vječitoj mobilnosti. Cijelo selo Pećišta, koje se nalazilo iznad Donjih Potočara, se sjurilo u sami centar. U ljudima je vladao otvoreni strah. Među izbjeglim je samo Eniz bio sa puškom "lovarom". Kako nisam ni na kakav način mogao ubijediti ljude da su to samo dezinformacije, povikao sam: "Jeb'o majku i Šešelj! Evo, idem ga ja po mraku sam tražiti!"

Krenuo sam sa ljudima prema Pećištima. Kiša je lila kao iz kabla. U odijelu i mantilu gazio sam po blatu "tražeći" Šešelja ali nigdje žive duše. Ljudi su se malo smirili, tako da sam odahnuo.

Sa terena ponovo informacije da je na prostor Ljubisavića, iznad Pusmolića, dopremljeno naoružanje za Srbe i da je odatle kolima transportovano za Orahovicu. U jednoj rutinskoj kontroli na prostoru Baratove i Soločuše policija u autima pronalazi i oduzima nekoliko cijevi PAP-ovki. Srbi traže da im se naoružanje vrati ali ništa od toga. Puške su dostavljene u SJB Srebrenica, a ja upozoravam načelnika da ih obavezno zadrži. Iskreno, obradovao sam se ovom saznanju, jer je nekako najveća slast bila uzeti pušku od Srba.

Na terenu je strah i panika sve veća. Dolaze informacije da se jedinice JNA trebaju stacionirati na prostoru Srebrenice. Kad sam našao slobodnog vremena, ja i Hamed Efendić smo se dogovorili da odemo u gornje Podrinje do naših prijatelja kako bi snimili situaciju na tom prostoru. Prva naša stanica je bio Višegrad. Otišli smo do prostorija SDA i zatekli Avdiju Šabanovića sa kojim smo ostali u dužem razgovoru. Za vrijema našeg razgovora u Višegradu je kružila informacija da je na prostoru Podrinja krenula mobilizacija koju je počela provoditi JNA. Osnovni smisao mobilizacije je slanje, isključivo Muslimana, na ratište u Hrvatsku. Mobilizacija je imala i drugu pozadinu, a to je da što više Muslimana pogine u Hrvatskoj, da ih ujedno paralizira da bi naša odbrambena moć bila što slabija tamo gdje je najpotrebnija. Doznavši za ovu informaciju, naš put je bio završen u Višegradu, pa smo odmah pohitali nazad. Krenuli smo preko Sjemeča i Borika u pravcu Žepe, da bi šumskim putem nastavili preko Luke, u pravcu Srebrenice.

U centru Žepe smo naišli na stotinjak okupljenih ljudi, od kojih je većina bila u uniformama JNA. Već su bila parkirana dva autobusa sa kojima su trebali biti prebačeni do kasarne na Han-Pijesku. Istog sam momenta ušao među okupljene i rekao im da se, ni po koju cijenu, ne odazivaju na mobilizaciju, jer će većina od njih zaglaviti na Vukovarskom ratištu i ratovati protiv naših vječitih saveznika - Hrvata. Ljudi su bili u nedoumici i nisu znali šta da rade, jer ni od koga, kako sa nivoa svoje matične opštine Rogatica, tako ni sa nivoa Republike, nisu imali nikakva uputstva kako da se ponašaju.

Pored toga što sam uporno insistirao da se raziđu, ono posebno što me je zabrinjavalo je pasivnost nosilaca vlasti njihove opštine. Očito da u Rogatici nisu imali ljude koji su dorasli situaciji i nastupajućim događajima. Ipak, poslušali su moje upozorenje i polahko se počeli razilaziti, a ja i Hamed smo produžili u pravcu Krušev Dola i Luke, najudaljenijih sela koja su pripadala opštini Srebrenica. Nakon što smo ušli u Luku, oko nas se okupila grupa ljudi i prvo i osnovno pitanje upućeno njima bilo je da li je ko dolazio na prostor njihove mjesne zajednice vezano za mobilizaciju.

Odgovor je bio negativan. Rekao sam da za nas na prostoru opštine Srebrenica mobilizacija ne važi, a ako bi slučajno imali bilo kakve informacije, da mi odmah jave. Nastavili smo u pravcu Srebrenice. Kada sam došao u grad, odmah sam se uputio u zgradu opštine. Iako je bio neradni dan, zgrada je bila otključana, a u zgradi sam, pored nekolicine ljudi, našao i Nuriju Porobića, sekretara za Narodnu odbranu. Bilo je to pred akšam. Iznerviran, ljutito sam upitao Nuriju šta to ovdje radi u to vrijeme? Nurija, kao i uvijek, zbunjen i ustrašen, nije znao kako da reaguje. Ipak je krajnje u nedoumici izustio da je stigla naredba o mobilizaciji.

Odmah sam rekao da od mobilizacije nema ništa i da se pozvani raziđu svojim kućama, a da ja svu njihovu odgovotnost uzimam na sebe. Naredba za Srebrenicu je stigla da se izvrši mobilizacija samo trinaest ljudi i to izričito onih čiji je "ves" bio auto-jedinica. Svi oni su trebali biti mobilisani sa svojim kamionima, čiji su vlasnici bile firme u kojima su radili. Na mobilizaciju je pozvano jedanaest Muslimana i dva Srbina. Ljudi, koji su dobili poziv, uz duboku zahvalnost istog momenta su se počeli razilaziti. U najvećoj nedoumici se našao Nurija Porobić. Znao je da je moja posljednja.

Ali, kako poslušati svoga šefa, a ujedno biti prav i JNA? Nurija je čitav život bio dobar poslušnik ali se sada kao poslušnik našao u jednoj, za njega, bezizlaznoj situaciji, jer je teško slušati dvije suprotstavljene strane. Iako je bio vidno uplašen, morao je postupati kako ja kažem ali mi je bilo tada jasno da je Nurija čovjek koji nije primjeren ovim vremenima i da je ovo vrijeme za ljude koji imaju hrabrosti. Pri razlazu Ijudi koji su došli po pozivu na mobilizaciju ostale su mi upečatljive riječi Kimeta, jednog od dvojice pozvanih Srba, koje je rekao: "Svaka tebi čast! Dobar si ti čovjek. Ni meni se ne ide od moje djece."

Da je tada stigla molba za mobilizaciju dobrovoljaca u odbranu Hrvatske, istog bih momenta radio na tome, mada ih je bilo dovoljno angažiranih dobrovoljaca u odbrani Hrvatske od agresije. Na moju žalost, dok mi ne damo Srbima iz Srebrenice da budu mobilisani na hrvatsko ratište, iz Bratunca i Vlasenice je mobilisano oko tristotinjak ljudi, većinom Muslimana.

Zaista, nisam se na vlasti bio obratio i nije mi bilo stalo da u ovom stanju razvlačim što duže. Uvijek sam bio zagovornik da, sa početkom agresije na Hrvatsku, otvorimo zajedničku odbranu i BiH, jer sam znao da će nas JNA lakše parcijalno odrađivati. Iako je još uvijek, kao savezna zakonska obaveza, bila uputa poziva regrutima za redovno odsluženje vojnog roka, ja sam sekretaru Nuriji rekao da pozive regrutima samo formalno-pravno upućuje, a da svaki roditelj, čije dijete dobije poziv za odsluženje vojnog roka, mora obaviti direktan razgovor sa mnom.

Uglavnom, svakom sam roditelju sugerisao da ne smiju djecu slati na odsluženje vojnog roka ali sam im uvijek prepuštao i mogućnost slobodnog izbora. Uporedo sa izričitim stavom da regruti ne idu na odsluženje vojnog roka, radili smo i na izbavljenju momaka koji su se zatekli na odsluženju vojnog roka. Sjećam se Bege Kabilovića, čiji je sin uspio pobjeći. Jadni i čestiti Bego, koliko je bio sretan što mu je sin pobjegao, toliko je bio uplašen šta da čini ako dođu da ga traže? Zaista je bio ophrvan sumnjom. Tješio sam ga da od toga nema ništa. Jednom sam mu rekao: "Begane, ako bi tražili tvoga sina, znaš dobro da bi ja imao informaciju prije tebe. Čim bih saznao, odmah bi i ti znao. Vjeruj Bego, ako bi došao u bilo kakvo iskušenje, ja bih se sa tvojim sinom skrivao po zasađenim borićima iznad Karačića."

Zaista, Bego mi je vjerovao i uvijek sam u njemu ubijao sumnju i strah ali je najveća tragedija što je Bego, pored sina koji je uspio pobjeći iz JNA, a koji je poginuo u borbama sa okupatorom oko Srebrenice, 1995, godine, u Srebrenici izgubio i drugog sina. Bego je preživio i nastavio život bez života. Svaki put kada sam ga sreo nisam mogao biti ravnodušan i osjećao sam grižu savjesti. Mene grize savjest zbog toga što sam mu spašavao dijete, a druge savjest ne grize koji su mu djecu zalagali.

Ipak, iako nastojimo našu djecu izbaviti iz JNA, sa prostora opštine Srebrenica, stiže prva muslimanska žrtva sa hrvatskog ratišta. Stradalo dijete iz sela Brezovice, kao regrut JNA u Slavoniji. Dovezli ga vojnim sanitetom do Sasa, a poslije toga mi ga prebacili do rodnog mjesta. Organizovao sam dženazu. Dok nisam stigao do Brezovica, roditelji nisu dali nikom sanduk otvoriti.

Kada smo sanduk otvorili, tijelo je bilo pocrnilo i u raspadajućem stanju. Nakon izvjesnog vremena, nova žrtva na hrvatskom ratištu; kao regrut je stradao momak sa Skelana. Ponovo na dženazu. Kada smo ga iznijeli u kuću i otkrili, od čitavog tijela, samo je bila vidna povreda na peti. Očito dijete nagazilo na minu. Ono što je tog momenta za mene bila tragedija, vidjelo se da je od, na prvi pogled, bezazlene rane dijete iskrvarilo bez bilo kakve medicinske pomoći. Očito, tada za JNA pogibija muslimanskog regruta, koji se zatekao na odsluženju vojnog roka, bio je i uspjeh i njihovo htijenje. Jedan dan u moju kancelariju dolazi Zaim Civić, oficir JNA, koji je uspio pobjeći sa hrvatskog ratišta. Vidno uplašen, tražio je bilo kakav način da mu pomognem.

"Ibrane, ja sam jedva utekao sa ratišta! Kakva JNA, to je prava četnička vojska!", jadao se Zaim.

I sam sam lomio ruke, ne znajući šta da mu kažem, da bih mu na kraju rekao da je za njega najbolje da se domogne pasoša i bježi kud ga noge nose. Nekako, u jesen 1991. godine, moja amidžična se udala u Banja Luku. Nije rahat provela ni medeni mjesec, a suprug joj je već bio mobilisan na hrvatsko ratište. Pakrac! Nekako je uspio, nakon što ga je zabolio zub, vratiti se u Banja Luku, a zatim sa mojom amidžičnom stići do slobodne i neokupirane Srebrenice. Preko noći sam amidžičnoj obezbijedio pasoš, a sutradan su već imali let za Berlin.

Dok Dedaković, Jastreb iz Vukovara, poručuje Muslimanima: "Prodajte kravicu i kupujte puškicu?!", za to vrijeme pojedini "muslići" se još uvijek odazivaju na mobilizaciju, a neki gomilaju građevinski materijal da, poslije ozidana dva sprata, završe i potkrovlje.

Mnogi, nakon agresije, često su govorili: "Samo da ovo prođe! Neću praviti kuću sa više od tri sobe." Ponovo je zavladala manija izgradnje. Tristo kvadrata placa i kuća od četiristo kvadrata. Ne smije biti niža od komšijine. Ljudi stežu kaiš ali kuća raste. Još jedan predznak novog nadolazećeg kijametskog dana.

Neosporna je ćinjenica da je, nakon okupacije jedne njene trećine, Republika Hrvatska djelimično učestvovala u agresiji na Republiku BiH, ali je isto tako nepobitna činjenica da je sav srpski narod iz BiH, učestvovao ili stajao iza agresije na Hrvatsku. Uistinu, BiH je bila glavni poligon za ratna dejstva u Hrvatskoj. Srpski narod iz BiH, i dio bosanskohercegovačkog rukovodstva, mora odgovarati za svoje postupke.

Srebrenica na svojoj teritoriji nije imala nijedan vojni objekt. Pored toga, Srebrenica je opština koja je doslovce "slijepo crijcvo" kada su u pitanju glavne komunikacije. Makadamskim putem povezana je sa Bajinom Baštom. I pored toga, bez bilo kakvog opravdanog povoda u nekoliko navrata stiže obavijest od strane JNA da kroz teritoriju naše opštine trebaju proći vojni konvoji. Ja sam ovim nastojanjima JNA bio izuzetno zabrinut, jer sam opravdano sumnjao da je to ulazak u Srebrenicu na mala vrata sa tendencijom dužeg boravka. Jedno jutro, kada sam došao na posao, čuo sam kako neko govori da su u Srebrenicu stigli neki vojnici. Odmah sam izašao pred zgradu opštine pred kojom su bila parkirana dva vojna "landrovera" sa četiri vojnika. Prišao sam im i upitao kojim dobrom oni u Srebrenici? Rekoše mi da su došli sa dva oficira koji su u zgradi opštine.

"Djeco, vi ste mladi i naivni. Mi vam ne želimo zlo, ali idite što prije iz Srebrenice, jer ovdje samo možete doživjeti neprijatnosti?!", rekao sam im.

"Nema problema", rekoše, "Mi čekamo samo naše pretpostavljene koji su gore u opštini."

Odmah .sam se vratio na sprat i u sporednom holu zgrade, koji vodi do prostorija Sekretarijata za narodnu odbranu, susreo se sa dva oficira koja su upravo iziaziia iz kancelarije sekretara za narodnu odbranu.

"Ko smije od ovakvih gostiju da uđe u ovu zgradu, a da ja ne znam!?", upitah sekretara.

Sekretar je stajao zbunjem, ne znajući kako da reaguje, dok je jedan od oficira rekao da su samo došli da popiju kafu, iako je očito da to nije bila privatna posjeta. Prije nego sam stupio u komunikaciju sa oficirima znao sam da je jedan od njih bio Srbin, a drugi Musliman. Oficir srpske nacionalnosri je sa mnom i komunicirao, dok je "muslić" šutio i gledao u svog pretpostavljenog.

"Istog momenta izlazite iz zgrade opštine i da vas nisam vidio!? Kafa se pije u kafanama i restoranima, a ne u ovoj zgradi. U kafanu, popijte kafu i sretan put!?", bio sam kategoričan.

Nisu puno oklijevali, nego su odmah krenuli niz hodnik. Dok su oficiri išli hodnikorn, u zgradi se "stvorila" jedna skupina ljudi koji su bili u stanju i fizički se razračunati, jer su znali da je svaka posjeta oficira JNA zlonamjerna. Među prisutnim najbučniji je bio Džemo Delić. Ponizno silazeći niz stepenice, nije mogao a da ne reaguje oficir muslimanske nacionalnosti, pa sam ga morao izgurati iz zgrade pod prijetnjom da može biti premlaćen. Pri izlasku iz zgrade, odmah su se udaljili iz grada. Kasnije sam saznao da je oficir Musliman bio izvjesni Redžo sa Repovca kod Bratunca. Njihov razlog za posjetu je bila priprema terena za izuzimanje vojne kartoteke iz opštinskog Sekretarijata za narodnu odbranu.

Poslije rata slučajno sam saznao da je oficir JNA, Redžo, dobio stan kao oficir ARBiH u zgradi "cipelići" uTuzli. Apsolutno mi je jasno da smo, pored agresije s vana, imali i destrukciju odbrambenog rata iznutra od strane oficira kao što je Redžo. Teško zemlji koju Redžo brani! Istinski branitelji iz 1990. godine još uvijek su po šupama i kolektivnim centrima, a oficiri JNA, od kojih sam se morao skrivati i braniti u otkupljenim stanovima ARBiH. Svako voli sluge, a jednom u životu sluga, cijeli život sluga.

Slijedećeg dana, poslije nekih obavhenih poslova, krenuo sam kod predsjednika SO Besima Ibiševića. Kada sam ulazio u njegovu kancelariju, Besim je bio u zanimljivom telefonskom razgovoru koji je na momente bio i žučan. U pauzi Besimova govora lagano sam ga upitao s kim razgovara.

"Sa generalom Jankovićem, komandantom Tuzlanskog korpusa JNA", tiho mi je odgovorio.

Besim je bio prilično umoran od razgovora pa sam mu rekao da malo meni prepusti generala. To je i učinio. Predstavio sam se generalu i pitao ga koji je povod za ovaj telefonski poziv?

"Nazvao sam vas da vam saopštim da će vojni konvoj proći kroz Srebrenicu", odgovorio je.

"Gospodine generale, vi nemate nikakvog razloga da prolazite kroz Srebrenicu! Srebrenica nema nikakav vojni objekat i to može biti samo povod za neku provokaciju", uzvratih.

"Mi imamo pravo da idemo kuda god hoćemo i niko nam to pravo neće uskratiti!", rekao mi je decidno general.

S obzirom da su sa terena stizale informacije da na prostor Srebrenice treba da dođe vojska i da se stacionira na prostoru naše opštine, u narodu je zavladao neki strah.

"Ako i trebate prolaz, najavite se policiji u Srebrenici? Na ulazu na prostor naše opštine dočekaće vas patrola milicije, koja će vas propratiti sa službenim automobilima naprijed i pozadi konvoja do izlaska sa prostora naše opštine. Bićete ispraćeni do mosta na Drini u Skelanima, bez prava zaustavljanja", rekoh mu.

"Vas to nije briga kako ćemo i kada ćemo ući u Srebrenicu! Mi ćemo ući milom ili silom!"

"Ako uđete silom i nenajavljeno, dočekaćemo vas sa vatrom!", nisam imao drugoga izbora.

"Mi ćemo na svaki metak opaljen na nas u zrak, uzvratiti sa stotinu po živim ciljevima! I, pazi dečko, kako se ponašaš!? Ja ovaj razgovor snimam i ovo ćeš se provesti!", završio je razgovor i spustio mi slušalicu.

Nakon nekoliko dana stigla je krivična prijava protiv mene i Hesima, sa pozivom da se odazovemo na Vojni sud u Sarajevo.

(U sledećem broju: Kolju oni, koljemo i mi)