Diplomatija
Dugovečni
mandat omiljenih ambasadora: pod zaštitom doskorašnjeg predsednika Srbije
Trst je naš,
a čiji je Nikšić?
Večni, nesmenjivi, osioni, zahtevni, sujetni,
osvetoljubivi... To je slika vodećih ljudi u većini diplomatsko-konzularnih
predstavništava Srbije u svetu. Na neka imena podseća i Tabloidov
insajder, istražujući njihove male i velike patologije. Zašto je ambasadorki
koja ne zna da svira potreban klavir, kako je milicioner iz Nikšića postao
konzul Srbije u Rimu i zašto su crnogorski kadrovi u MSP-u izgubili kontakt sa
rodnim selima...
Piše:
Insajder D-6
Ambasador
Republike Srbije u Parizu, Dušan T. Bataković, neprimernim ponašanjem i
arogantnim odnosom prema svojim saradnicima, izaziva animozitet skoro svih
diplomata u MSP-u. Iskusne diplomate, upravo iz ovakvih i sličnih razloga,
izbegavaju svaku saradnju sa njim i nerado prihvataju (a mnogi vrlo burno i
odbijaju!) premeštaj u ambasadu u Parizu. Skoro sve svoje saradnike iz
prethodnog službovanja u Atini, pa i sada u glavnom gradu Francuske, Bataković
je zbog lične sujete i osionosti vratio u zemlju još pre isteka mandata.
U
komunikacijama sa svojim saradnicima ovaj ambasador, nažalost, vrlo često
koristi omalovažavajući i uvredljiv rečnik, u najmanju ruku nedostojan visokoj
funkciji koju obavlja. Zbog ovakvog ponašanja bio je opomenut u MSP-u.
Svoju
osionost Bataković je u svakoj prilici koristio da saradnicima
"ukaže" na to kako je imao i ima apsolutnu podršku i zaštitu
predsednika Tadića. U svakoj prilici kad bi se zadesio u blizini, sad već
bivšeg predsednika Tadića, Bataković nastoji da pokaže svoju servilnost i
veliko prijateljstvo (ljubeći se) sa svojim neprikosnovenim vođom, bez obzira
na to da li se radi o susretima državnih delegacija gde i on učestvuje ili
prilikom službenih susreta, a da pri tome ne poštuje ni osnovne norme
protokola.
Zbog
navodne "zaštite sa najvišeg mesta", njemu je bilo sve dozvoljeno, pa
čak i enormno finansijsko trošenje sredstava! Tako je, na primer, isposlovao
da mu MIP Srbije plaća školarinu za ćerku i sina, i to za učenje na engleskom,
u internacionalnoj školi u Parizu, mada takvu privilegiju drugi ne mogu da
dobiju!
Vrlo
često, u rezidenciji ambasade koja je velika i velelepna, desi se da nema mesta
za prenoćište službenih delegacija, jer u njoj često spavaju prijatelji
ambasadora Dušana T. Batakovića. Bivši predsednik Tadić sprečio je istragu o
nasilnoj smrti žene Dušana T. Batakovića i njegovom doprinosu tragičnom ishodu!
Ambasadorka
Republike Srbije u Kopenhagenu, Vida Ognjenović, velika je ljubimica
doskorašnjeg predsednika Tadića, i za svoga mandata je više boravila u Beogradu
nego u Danskoj, gde bi trebalo da obavlja svoju diplomatsku dužnost.
Nijedna premijera pozorišne predstave u
Beogradu ne može da prođe bez nje, niti bilo koja ozbiljnija kulturna
manifestacija ili zasedanje glavnog odbora Demokratske stranke, čiji je uvaženi
član. U protekloj godini, kad joj se prohtelo, Vida Ognjenović je o trošku
MSP-a više puta dolazila u Beograd, i to uglavnom kad se radilo o privatnim
posetama.
Po
stupanju na dužnost, ova dramska spisateljica, a sada i ambasadorka, bila je
nezadovoljna rezidencijom, pa je dobila posebnu saglasnost da iznajmi drugu
(enormno veću od prve), pa čak i da kupi koncertni klavir (jer je to žarko
želela!) iako ne ume na njemu da svira. Prethodni učinak njenog rada u
diplomatiji u Oslu (Norveška) nije bio primećen, kao ni ovaj sada u
Kopenhagenu.
Ambasadorka
Republike Srbije u Moskvi, Jelica Kurjak, mimo svih propisa MSP-a i
diplomatskih običaja radi već punih jedanaest godina u ambasadi, zahvaljujući
pre svega članstvu u Demokratskoj stranci i njenom velikom prijatelju i
zaštitniku, doskorašnjem predsedniku Tadiću. Na dužnost savetnika ambasade
Srbije u Moskvi stupila je 2001. godine. Po isteku mandata 2006. godine, dobila
je odluku ministra da se vrati u Beograd, jer joj je došla zamena u Moskvu
(veoma iskusan i profesionalan diplomata), ali je na intervenciju Tadića ta
planirana zamena, nakon kraćeg vremena, vraćena u MSP. Isti slučaj je bio i sa
novoimenovanim ambasadorom Stanimirom Vukčevićem, koji je, nakon samo
godinu i par meseci, vraćen u zemlju da bi Jelica Kurjak bila imenovana za
ambasadora.
Prema
svedočenju njenih saradnika, Jelica Kurjak od početka uvodi pravu diktaturu u
ambasadu Srbije, što narušava dobru radnu atmosferu kolektiva. Svakodnevno,
mimo svih predviđenih vidova komunikacije, navodno komunicira sa Tadićem SMS
prukama i pri tome želi da stavi do znanja svojim saradnicima u kakvom je
bliskom odnosu sa doskorašnjim predsednikom. Ostala je zapamćena po svojoj omiljenoj
izreci: "...ja sam mala travka, što me češće čupate ja više
rastem!", aludirajući na to da joj niko ništa ne može.
Pojedincima
u MSP-u omiljene destinacije službovanja u diplomatsko-konzularnim
predstavništvima Republike Srbije su: Rim, Milano, Trst, Rijeka, Podgorica,
Herceg Novi... Da bi ostvarili svoje želje uz pomoć crnogorskog lobija, koji je
neprikosnoveno najači uticajni lobi u državnoj administraciji Republike Srbije
i kancelarije bivšeg predsednika Tadića, sva rukovodeća mesta pomenutih DKP
drže ovi kadrovi...
Generalni
konzul Republike Srbije u Trstu, Momčilo Milović, bivši je direktor
Fonda za kapitalna ulaganja Vojvodine i bliski prijatelj Bojana Pajtića.
Premešten je na dužnost u Trstu, a da pri tome nije imao nikakvo diplomatsko
iskustvo, niti bilo kakve ozbiljne diplomatske i konzularne pripreme u
Ministarstvu spoljnih poslova. Na dužnosti generalnog konzula više vremena
provodi u Portorožu, gde ima privatni biznis, nego u Trstu.
Njegov prvi zamenik, Zoran Đurišić,
konzul-savetnik (Crnogorac koji je preko crnogorskog lobija uvek nezasluženo
uspevao da dobije premeštaj u inostranstvo - Italiju, pre mnogobrojnih
kvalitetnijih kadrova od njega u MSP-u) po treći put službuje u Italiji i veoma
je brzo našao zajednički jezik sa novim šefom, svojim zemljakom, jer se i on
dobro snalazi u raznim poslovima.
Konzul
u ambasadi Republike Srbije u Rimu, Ljubomir Mirković, više od sedam
godina obavlja ovu dužnost u "večnom gradu", a mandat mu je, mimo
svih pravila, ponovo produžen do daljeg! Kao zet Danice Drašković i
bivšeg ministra spoljnih poslova Vuka Draškovića, bez ikakvih stručnih
kvalifikacija, šalju ga u Rim. Pre stupanja na dužnost bio je komandir milicije
u Nikšiću! Njegovo postavljanje za konzula izazvalo je neviđeno nezadovoljstvo
iskusnih i profesionalnih diplomata u MSP-u! Državljanin je Crne Gore!
Imajući
u vidu činjenicu da u ambasadi radi i šef konzularne službe koji je
profesionalac, Mirković se u proteklim godinama nije hvatao posla niti je
izražavao želju da bilo šta nauči iz konzularne prakse već je statirao u
ambasadi znajući da ima zaštitu od porodice Drašković i od uticajnog
crnogorskog lobija što se više puta do sada pokazalo.
Konzul žeran u generalnom
konzulatu Republike Srbije u Rijeci, Zoran Popović, (član Demokratske
stranke, a ranije JUL-a i SPS-a) za neke je bio konfliktna ličnost, te je
pomoću uticajnih ljudi iz kabineta Tadića i crnogorskog lobija premešten pred
kraj mandata iz ambasade u Zagrebu u konzulat u Rijeku. Na ovom radnom mestu
nije uspeo da ostvari očekivane rezultate niti je uspostavio dobre odnose sa
našom dijasporom, pa su predstavnici dijaspore izrazili svoje ogorčenje i
nezadovoljstvo u Ministarstvu spoljnih poslova ponašanjem konzula. Imajući u
vidu činjenicu ko stoji iza Popovića i kako je na neregularan način postavljen
za konzula u Rijeci, ministarstvo je ostalo indiferentno na pritužbe delegacije
srpske dijaspore iz Istre. Međutim, u Zagrebu je kao "broj 2" dobro
radio, što je isto bilo i sa slučajem u vreme službovanja u Bukureštu, gde je takođe
bio zamenik ambasadora.
Generalni
konzul Republike Srbije u Herceg Novom, Marina Jovičević, zahvaljujući
vezama po dolasku u MSP, 2002. godine, i to bez ikakvog diplomatskog iskustva,
meteorski je napredovala sa mesta prvog sekretara na mesto direktora Direkcije
za regionalne inicijative, a potom za pomoćnika ministra, što je nezapamćeno i
u najvećim kadrovskim nadigravanjima MSP-a!
Neke
diplomate u Italiji, ali i na istočnim obalama Jadrana, skoro obavezno su
crnogorske provenijencije. To je jedna posebna vrsta, jedan
"antropogeografski fenotip", to su ljudi koji su, u stvari, izgubili
kontakt i sa Crnom Gorom i sa Podgoricom, ali su se zato u Srbiji izuzetno
dobro pozicionirali, takoreći zacementirali!