Tabloid je pozvan
Decenija jednog progona
Državni neprijatelj sa službenim ovlašćenjima
Bivši policajac Duško Dobrilović, preživeo
je užasan progon od strane svojih bivših kolega koji su ga hapsili,
maltretirali, smeštali mu krivična dela i izvodili ga na montirana
suđenja. U pismu koje je poslao najvišim
državnim funkcionerima, Dobrilović je detaljno opisao kako funkcioniše državna
mafija, kako postoji samo gola sila za koju ni zakoni ni sud ne postoje.
........
Zovem se Duško
Dobrilović. Živim u Prhovu, opština Pećinci.
Bivši sam pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Moje su nevolje počele pre šest
godina i traju do danas. Sve je počelo kada je neko izrešetao trgovačku radnju „Luki" u Prhovu. „Luki komerc" je, inače, najveći monopolista u Sremu. Vlasnici su braća Milorad i Živorad Pantić. Pantići
su svoj prvi milion zaradili u vreme kada je njihova bliska rođaka Bratislava Buba Morina bila Komesar za
izbeglice Srbije, i kada su, u ta ratna vremena, preprodavali humanitarnu pomoć. Odlaskom Slobodana Miloševića i Mire Marković oni su se "prestrojili" i - postali demokrate,
a njihovo je bogatstvo je dalje raslo...
Ali, nedostajala im je politička moć. I
nju su kupili. Najpre funkcionere opštine...Na poslednjim lokalnim izborima, Živorad Pantić - Luki postao
je, zajedno sa još trojicom članova njihove Grupe građana skazaljka
na vagi. Četiri glasa idu onome koji im
najviše odgovara. Bez njihovih
glasova - nema većine.
Javna je tajna da su njihovi
radnici, a ima ih nekoliko hiljada, dobili "radni zadatak" da glasaju
za Lukijevu listu. U biračke
spiskove unošeni su i svi koji kod njih
rade, a nemaju pribivalište u Pećincima. Ali, ostavimo to. Neka to nadležni istraže.
Maltretiranja
Bez ikakvog stvarnog razloga
ili svedoka optužili su me da sam ja pucao u izlog Lukijeve prodavnice u
Prhovu. Odmah je intervenisala policija i - počela je realizacija već poodavno pripremljenog scenarija o mojoj kompromitaciji.
Znali su i oni da Lukijevu prodavnicu nisam ja izrešetao. Ali, nekome je bilo
potrebno da me kompromituje i odstrani iz policije.
Kao pripadnik specijalnih
elitnih policijskih jedinica, 1998. godine učestvovao sam u hapšenju "čuvenih" zemunskih bosova Mileta Lukovića zvanog Kum
i Dušana
Spasojevića zvanog Šiptar. Tada smo kod njih pronašli 1.5
kilograma heroina. Od te količine zaplenjene droge, na putu od Šilerove ulice do MUP-a, nestalo je 600
grama! Neko je sklonio. Javno sam pitao gde je taj heroin?
Tadašnji načelnik
OUP-a Zemun, Milan Milojković pozvao me na "prijateljski" razgovovor i bez
mnogo uvijanja saopštio mi je da bi bilo najbolje, umesto što se raspitujem o
nestaloj drogi, da sarađujem.
Popraviću svoje materijalno stanje.
Zemunci su darežljivi.
Odbio sam saradnju. Postao sam svedok i pojedinci u MUP-u želeli su da me se
otarase. Najbolji su mrtvi svedoci. Pošto im nisam bio na dohvatu, pa nisu
mogli da me likvidiraju - dali su mi otkaz i raspisali za mnom policijsku
poternicu!
Razlog u vreme opšte ratne opasnosti (1999.
godine) napustio sam radno mesto. Policija Pećinaca svakodnevno je maltretirala moju porodicu. Navodno
me tražila. I, na kraju, posle tri
godine, na graničnom
prelazu Vatin, 2002. godine uhapšen sam. Tada sam saznao da je poternica za mnom raspisana
zato što MUP-u nisam, navodno, vratio službenu opremu i naoružanje! Opštinski
sud me vratio na posao...
U međuvremenu, svi oni koje
sam nekada prozivao za saradnju sa mafijom - bili su visoki funkcioneri
policije. Došlo je, izgleda, neko drugo vreme. Kao da sam pao s Marsa. Moj
kolega operativac Milan Obradović, postao je general, načelnik beogradske policije. Bože moj, pa on je bio čovek Kuma i Šiptara! Kolega Željko Nikić postao je načelnik odeljenja za kontrolu zakonitosti beogradske
policije! Odlično mesto.
Postao je zaštitnik svih policijskih mućkaroša.
Sve je zataškavao. Novi šefovi znali su
da ih dobro znam i želeli su da mi što pre vide leđa. Zaključili
su da je Grocka dovoljno daleko od Zemuna. Tamo su me prebacili. Zamalo pa sto
kilometara od mesta gde sam živeo.
Jedno nisu predvideli. Da ću ih prozivati. Tako sam jednoga dana pozvao Obradovića i dobio ga! Više puta sam mu telefonirao i nije uključivao svoj mobilni. Zbunio se kada je prepoznao moj glas,
a naljutio kada sam mu rekao da će uskoro biti uhapšen. Malo sam poranio, ali on je stvarno zbog paljenja,
odnosno nedovoljne zaštite Beogradske džamije, bio hapšen i najuren iz
policije.
Tada mi je pripretio da će me uhapsiti zbog ovoga, a prvo što će uraditi
biće - suspenzija. Bio je moćnik i ja sam primao platu smanjenu za 50 posto. I dalje
sam im smetao.
Po kazni daleko iz Beograda
Grocka im nije bila dovoljno
daleko. Sada su me prebacili u Obrenovac. Ako budem i iz Obrenovca smetao,
smisliće već nešto. Već je
bilo kasno da me likvidiraju. I ptice na krovu MUP-a znali su o mom sukobu, pa
bi moja likvidacija bila očigledna.
Postojali su i drugi načini da me
zaćutkaju. Recimo dugogodišnja robija. Šta bih to trebao da uradim pa da me osude?
Dosetili su se. Neko će (do dana današnjeg još
neotkriven) izrešetati
Lukijevu samouslugu u Prhovu. To je krivično delo ugrožavanje sigurnosti. Strpaćeme u zatvor i dok sam u pritvoru, smisliće mi još nešto. Pa to je već postalo praksa. Sremskomitrovački sud je poznat po tome. Upali su mi u kuću. Stavili mi lisice na ruke i počeli pretraživanje. Traže oružje iz koje sam pucao. Traže dokaze.
Predao sam im moj pištolj CZ 99 u koji je bio okvir sa četiri metaka, za koji sam imao urednu dozvolu. Uzeli su
pištolj za veštačenje.
Pored pištolja su bila još tri okvira, ali oni ih nisu zanimali. Okviri bez pištolja i nisu oružje. Mene su sa lisicama na rukama sproveli u policijsku
stanicu u Pećincima.
Ostao je moj otac Branko da
potvrdu o "privremenom oduzimanju predmeta", koje je izvršeno, kako
piše u potvrdi, po naredbi Opštinskog suda Rume. Datum pretresa bio je 11.
marta 2006. godine. Pored pomenutog pištolja oduzeto mi je još šest metaka,
oružani list. Određen mi je
policijski pritvor u trajanju od 48 sati i našao sam se u Istražnom zatvoru u Sremskoj Mitrovici.
Posle policijskog pritvora
predat sam istražnom sudiji Opštinskog suda u Rumi, ali je sudija Biljana Đuričić Vasiljković strašno naljutila reditelje ove farse. Pretpostavljam da
nisu očekivali da će postupiti po svojoj savesti, nego su se nadali da će
ona biti fascinirana što jednog
policajca progoni cela policija, pa će mu odrediti pritvor "kakav zaslužuje". Ali ona
me oslobodila. Nije imala nijednog dokaza. Moji progonitelji nisu se potrudili
da joj prilože neki dokaz moje krivice.
Došao sam kući.
Šta se to sve zbivalo u MUP-u i Sudu ne znam. Znam samo da su odmah došli po mene i ne obazirući se na odluku istražnog sudije Biljane Đuričić Vasiljković, određuju
mi pritvor od 30 dana.
Predsednik Krivičnog veća
Opštinskog suda u Rumi koje mi
je odredilo tridesetodnevni pritvor je Nikola Mudrinić. Nije postupio u znaku svoga prezimena. Znao sam njega.
Bio je korumpiran od glave do pete. Protiv njega sam podneo krivičnu prijavu za korupciju u pravosuđu. Moja prijava miruje. Nikome ne odgovara da ugleda
svetlost dana. Posle 30 dana, pošto u međuvremenu
nisu pribavili dokaze da sam nešto
učinio, opet su me oslobodili.
Pošto sudstvo nije ništa moglo da učini, čekali
su me moji drugari iz policije. Oni će mi presuditi. Nema veze što su me Sud i istraga oslobodili. Bili su gluvi.
Prvostepena Disciplinska komisija Policijske uprave Beograda postavlja moj slučaj na dnevni red.
Šefovi su bili ljuti. Propali
su im planovi da me osude, pa su sada tražili od Disciplinske komisije da mi
presudi prekid radnog odnosa. Držali su se zastarele priče da sam ugrozio sigurnost građana, da sam pucao itd. To što nije bilo dokazano, nije im smetalo da mi uruče otkaz, što
bi birokratski rekli, prekid radnog odnosa.
Ali, Diciplinska
komisija celokupnog MUP-a, sigurno neobaveštena da treba da dobijem otkaz,
poništava odluku prve komisije! Opet me vraćaju na posao.
Poslednja šansa mojim
neprijateljima bio je ministar Dragan Jočić.
Ignorišući presudu Vrhovnog suda da me vrate na posao, oni među raznim papirima koje je trebalo da potpiše ministar, stavljaju i odluku o mom otkazu i - on je
potpiše. Ispade da je potpis ministra stariji od
presude!
Da bi stvar bila
komplikovana, oni su dojavili da sam ih napao i tražili pojačanje.
Nekome je bio potreban spektakl.
Došlo je iz Sremske Mitrovice
50 policajaca naoružanih do zuba. Kratke i dugačke cevi, panciri. Ulice su bile zatvorene, pištolji i automati su bili usmereni ka meni. A ja sam
stajao sa detetom u rukama.
Ponovo su me uhapsili. Sada
im nije bilo dovoljno da me pritvore mesec dana. Odredili su mi petomesečni pritvor. Dva pijana policajca optužila su me da sam ih sprečavao "u vršenju dužnosti" u mom dvorištu, što
je apsolutna neistina.
Ovakvo postupanje ovlašćenih lica u tužilaštvu u
sudstvu, praćeno nasiljem i otimanjem
imovine, očigledno
govori da su oni ili pijani ili drogirani, ili potkupljeni od strane Milorada
Pantića Lukija. Ovo postupanje obrazložio sam 30. novembra prošle godine u mom zahtevu za izuzeće Višeg javnog tužioca u
Sremskoj Mitrovici Branke Milosavljević. Činjenično
stanje obrazložio sam i u
mom zahtevu za izuzeće
Apelacionog javnog tužioca i to iz sledećih
razloga: apelacioni javni tužilac Đorđe
Ostojić u Novom Sadu namešta
predmete za novac zajedno sa tužiocima Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Vladimirom
Šarcem, Milenom Crnobarac
i Sofijom Vitomirović.
Takođe u
nameštanju predmeta za novac učestvuje
sudija Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Branislav Trninić, kao i
apelacioni sudija u Novom Sadu Draginja Vujić,
zajedno sa svojim Većem koje je
predsedavalo u mom predmetu. Sve to rade u saradnji sa mojim bivšim advokatom Milošem Stokićem kome
su napravili kuću oni koji su gazili decu.
Moram reći da je moja porodica, roditelji, supruga i dete, teško podnosila ova maltretiranja pećinačke policije. Prosto su se zabavljali u tome kako će mi podmetnuti nešto. Godine 2008, umrla mi je, od svih ovih maltretiranja,
majka.
Duško Dobrilović, bivši policajac