Na nišanu
Kako srpski vlastodršci finansiraju strane
kompanije novcem iz budžeta i po čijoj volji
Sjaši Mlađo, vreme je za vešanje!
Bez ikakve dileme, Mlađan Dinkić je sinonim za ono što je davno već nazvano
"demokratska pljačka", ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice
da je ovaj istaknuti predstavnik "finansijske vlasti", koji traje već
dvanaest godina na poslu zakopavanja Srbije, "sredio domaće banke",
otvorio skijališta, poklonio bivši poslovni prostor SDK privatnoj banci koju je
lažno predstavio kao "Nacionalna", formirao pljačkaške vladine
agencije, bacio Poresku upravu na kolena, uspeo da dovede članove svoje stranke
u sve finansijske i druge državne institucije, bez obzira na njihovo (ne)znanje
i kvalitet...No, njegova ideja da "stimuliše" strane investitore iz
državne kase, prevršila je svaku meru, i nadmašila sve njegove eksperimente i
sva njegova ludila. Plaćena i neplaćena. Čovek koji dvanaest godina pustoši
srpsku privredu i njen budžet, doveo je grđane do prosjačkog štapa, a državu u
raspad. Vreme je da gospodin Dinkić sjaši, da visi, ili da ode na doživotnu
robiju.
Nikola Vlahović
Javni dug Srbije, na kraju
septembra meseca 2012. godine, iznosio je blizu 16 milijardi evra! To je više
od 55 odsto bruto domaćeg proizvoda, i to znači da je država u kolapsu! Uprkos
ovoj zastrašujućoj činjenici, nesmenjivi Gospodar srpske ekonomije i finansija
Mlađan Dinkić, sve čini kako bi dodatno upropastio tržište i nastavlja sa
finansiranjem stranih privatnih kompanija direktno iz budžeta Srbije. Sa kojim
ciljem? Ako je zbrinjavanje nezaposlenih u pitanju, zašto taj novac država ne
ulaže u svoje projekte, i zašto ga ne ulaže u pokretanje malih i srednjih
preduzeća i zaposli makar deo od skoro dva miliona ljudi bez posla? Kako
razumeti Dinkićevo najnovije zavlačenje ruke u džep građana nego kao
pljačku?Još uvek neutvrđeni broj agencija čiji je osnivač Vlada Srbije, odnosi
zastrašujuću količinu novca, a da građani o tome skoro ništa ne znaju. Ipak,
ima i onih koji se javno hvale otimanjem od sirotinje! Pre svih, reč je o
Agenciji za strana ulaganja i promociju izvoza, poznatijoj po skraćenici SIEPA,
preko koje gladna i gola Srbija dodeljuje neverovatne subvencije stranim
investitorima. Tačnije, svaki strani investitor koji zaposli domaćeg radnika
dobija "državnu potporu" do 10 000 evra po jednom zaposlenom!
Protekle godine je za taj "program" Srbija platila blizu 60 miliona
evra!
U sred beznađa i opšte bede, Vlada Srbije je predvidela da u 2013. godini
nagradi strane investitore Srbiji sumom od blizu 80 miliona evra!
Polovinom oktobra meseca 2012. godine, direktor SIEPE, Božidar Laganin,
javno se pohvalio da su za samo 22 strane firme "dodeljeni ugovori"
iz budžeta Srbije, vredni 32 miliona
evra!
Zašto država za taj novac ne osniva svoja preduzeća? Zašto taj novac ne da
u ruke nezaposlenima da pokrenu svoj privatni posao i tako rešavaju problem
nezaposlenosti? Koji to stranac u Srbiju neće doći pod ovakvim uslovima koje je
"skrojio" Mlađan Dinkić, taj provereni štetočina koji je za
dvanaest godina (koliko vrši eksperimente nad srpskom ekonomijom i finansijama)
koštao Srbiju više nego tri poslednja rata na Balkanu? I ko njemu konačno može
stati na put?
Istog dana kad se Laganin pohvalio koliko je narodnih para prebačeno
na račune stranih investitora u Srbiji, i Dinkić se istakao izjavom da je od 22
kompanije, "polovina domaćih" koje uglavnom
ulažu u prehrambenu i laku
industriju, dok "preostalih 11 inostranih kompanija investira u automobilsku,
tekstilnu i elektronsku industriju i izvozno orjentisane grane...". Šta
je ovde domaće a šta strano, nije teško zaključiti: domaće su pare i jeftina
radna snaga, a profit ide u inostranstvo!
Skandalozno zvuči podatak da je upravo Mlađan Dinkić bio glavni kreator
ideje da se posle italijanskog proizvođač obuće Geoks, koji je takođe dobio pare na poklon od
Vlade Srbije, među "srećnim
dobitnicima" našla i američka kompanija Kuper
standard (Cooper Standard) koja bi trebala da uloži 20 miliona evra u
fabriku automobilskih delova u Sremskoj Mitrovici i zaposli 500 radnika. Lako
je izračunati da će sa onih pet miliona evra ( 500 radnika po 10 hiljada
evra!), Kuper Standard rado doći u Srbiju! Gde to na svetu ima, da
država poklanja nekoj stranoj privatnoj kompaniji 5 miliona evra? I kakva je to
država koja ovoj američkoj kompaniji, unapred obezbeđuje sredstva za ulaganje
koje će se tek desiti? Naravno, čak i ako bi Kuper Standard uložio
svojih 20 miliona evra, još niko, pa ni Mlađan Dinkić, ne zna u kom vremenskom
periodu i kojim tempom će taj novac doći! Uostalom, ova, kao i sve druge strane
kompanije ulažu u sebe i svoj biznis, a ne u Srbiju!
Šta je Laganin slagao?
Do današnjeg dana, kroz ovaj Dinkićev "program" Agenciji za
strana ulaganja i promociju izvoza, Srbija je finansirala tačno 248 projekata
koji su kroz 16 javnih konkursa subvencionisali čak 45 hiljada
"pozicija", ili, vrlo često, nepostojećih radnih mesta (jer Srbija
izdašno plaća čak i planirana radna mesta u sistematizaciji koja, vrlo često,
uopšte nisu ni popunjena!). Najobičnija je laž da je kroz te projekte omogućeno
milijardu i po evra investicija, kako je Božidar Laganin, lagano slagao
javnost, braneći ovaj sumanuti, štetočinski (a ima smisla nazvati ga i
kriminalni) "projekat" Mlađana Dinkića i Vlade Srbije.
Zanimljivo je i kako su se pravdali predstavnici stranih
kompanija koje su dobile ove nezapamćene subvencije, na pitanje zašto su baš u
Srbiji, a ne u nekoj drugoj državi sa sređenom ekonomijom i pravni sistemom
koji funkcioniše. Naime, većina ih je tvrdila da su Srbiju izabrali za
investiranje, zbog "dobrog geografskog položaja
i obučenosti radne snage" i da "očekuju da će njihov primer slediti
druge kompanije!". Kako i ne bi, dobar glas se nadaleko čuje! Groznica
srpskih subvencija uhvatila je pre svih slovenačke kompanije, koje su u sred
globalne ekonomske krize, videle divnu priliku da sa najjeftinijom radnom
snagom u Evropi, tako reći pred vratima sopstvene kuće, sa novcem druge države,
savršeno uspešno prebrode preteći bankrot. Najnoviji takav primer je prodaja pirotske
tekstilne industrije Prvi maj, koja je praktično poklonjena
slovenačkoj tekstilnoj industriji Mura, jednim
skandaloznim Memorandumom razumevanju između Vlade Srbije, slovenačke Mure
i grada Pirota, kojim je, slobodno govoreći, suspendovan tender, jer je kupac
unapred bio poznat. Zapravo, tender jeste raspisan, ali samo formalno, tek da
ovako vredan poklon dobije kakve-takve oblike zakonite transakcije. Naime,
državljanka Slovenije Mojca Lukančič i njen suprug, Britanac, Najdžel
Piter Bakston, prethodno su otkupili slovenačku Muru
koja je bila u stečaju, pa su za to od države Slovenije dobili subvencije
kojima su proširili posao.
Jedna od formi tog "širenja" bila je i kupovina pirotskog
"Prvog maja". Bilo bi to sve u redu, da i država Srbija ovom bračnom
paru nije priskočila u pomoć svojim subvencijama! Konačan bilans ovog neverovatnog
preduzetničkog zadovoljstva uz pomoć srpskog sirotinjskog budžeta, izgleda
ovako: kupac će da plati 2,1 milion evra, a Srbija će da ga nagradi sa
6,6 miliona evra! Tako je bračni par Lukančič-Bakston zaradio bez muke na ovom
"Memorandumu o razumevanju" čak 4,5 miliona evra! Plus besplatno
fabriku "Prvi maj".
Uzmi Šemso, koliko ti drago!
Ohrabreni ovakvim poklonima iz srpske državne kase, predstavnici stranih
firmi su svoj oktobarski "spasovdan" 2012. godine, u Vladi Srbije
proslavili tako što je predsednik Saveta stranih investitora u Srbiji, Kostin
Bork, inače direktor francuske kompanije "Lafarž", (koja
je dobila, tako reći na poklon cementaru u Beočinu i zajašila državnu kasu pre
nego je i preuzela svoj plen, okoristivši se svim mogućim privilegijama),
povodom deset godina rada Saveta stranih investitora, rekao da od Vlade Srbije
očekuju nastavak ekonomskih reformi i liberalizacije tržišta, kao i nastavak
puta ka Evropskoj uniji! Da je normalna država u pitanju, bilo bi normalno da
neko pita, ko je gospodin Bork da popuje Vladi Srbije? I sve to u nedelji koju
je obeležilo veliko evropsko NE, pridruživanju Srbije ovoj neartikulisanoj
zajednici naroda i država!
Malo ljudi u
Srbiji zna koliko se lešinara okupilo oko državne kase. Što se tiče stranih
"primalaca subvencija", tu je na okupu oko 130 kompanija-članica.
Mlađan Dinkić redovno iznosi neistinu kad tvrdi da je njihovo učešće u bruto
društvenom proizvodu oko 16 odsto, jer barem jednu trećinu treba otpisati kao
novac poklonjen vlasnicima stranih firmi. Čak je i broj zaposlenih u njima varijabilan,
pa je laž da ih ima preko 80 hiljada. Takođe, najobičnija je laž da su te
kompanije ostvarile, kako Dinkić tvrdi, 17 milijardi evra "ulaganja".
Reč je, uglavnom o sumi novca koja je ovde obrnuta ali ne i zadržana u Srbiji.
Profit, naravno, ide van Srbije.
Neverovatno ali istinito, takozvani Savet stranih
investitora, između ostalog, ima slobodu i da sugeriše (skoro naređuje) Vladi
Srbije šta treba da radi, pa je tako na ovom "oktobarskom
salonu" otimačine narodnih para, preporučio srpskim ministrima da
"unapređuju ulaganje u nekretnine i građevinarstvo, tačno tamo gde je raj za mešetare
svih kalibara i raj za pranje novca. Vrhunac cinizma takozvanog saveta
stranih investitora u Srbiji, predstavlja i "Bela knjiga" ovog,
nazovi- poslovnog udruženja, čiji je glavni urednik bivši jugoslovenski
diplomata Bogdan Crnobrnja, koji je predstavio ovo "delo" sa 290
"preporuka" Vladi Srbije (od kojih su 236 opšte a 54 sektorske). No,
desilo se tom prilikom (15. oktobra 2012. godine, hotel "Hajat"
Beograd), da je Crnobrnja izdao principe diskrecije, pa je javno saopštio da
Savet stranih investitora već punih deset godina prati i daje Vladi Srbije
"pregled poslovnog okruženja u Srbiji"!
Govori li to da Vlada
Srbije, nema svoje izvore informacija o "poslovnom okruženju" nego je
osuđena na to da joj obučeni strani ekonomski špijuni dostavljaju matricu
svojih interesa? Šta može biti veća veleizdaja od ovakve sprdačine sa
nacionalnim resursima? Ali, nije ovo ni jedino ni poslednje zlodelo koje je
izašlo iz Dinkićeve monstruozne laboratorije neoliberalizma...
U čiji džep je ubačeno 20
miliona evra?
Nedavno je, posle prodaje skoro
milijardu evra državnih obveznica, najavio "da Vlada razmatra"
prodaju petogodišnjih evroobveznica u vrednosti od 500 miliona dolara, kako bi namirio
budžet za 2013. godinu. Za neupućene, čudno je što prodaje evroobveznice, kad
je poznato da im cene padaju. Ali, zna Dinkić nešto drugo: ko danas kupi
jeftino, sutra će mu Srbija skupo plaćati! I ne deli ih svakome, nego samo odabranoj
klijenteli! Ko ima, imaće još.
Dokle tako? Srbija nema
više šta da rasproda osim sopstvene teritorije, koja je ionako delimično
okupirana i oteta. Ali, i na ovom ostatku od države, kad velike oranice ili
šume dopadnu u ruke stranog kapitala, srpska zemlja biće samo formalno srpska!
Treba podsetiti i na slučajeve
poput južnokorejske kompanije Jura koja je direktno subvencionisana
iz republičkog budžeta, pod izgovorom otvaranja 1.000 novih radnih mesta za južnokorejsku
kompaniju Jura uplaćeno Južnokorejcima 4,5 miliona evra! Naravno da Jura ne
zapošljava toliko ljudi, ali je taj novac bio sasvim dovoljan da ova
kompanija, poznata po teroru nad radnicima, odmah isplati polovinu svih
eventualnih ulaganja u svoj pogon u Rači kod Kragujevca. Umesto toga, ministar Mlađan Dinkić je svoje azijske
partnere obavezao na otvaranje tek nekih 2.500 radnih mesta, ispod četvrtine onoga što bi se dobilo da je subvencionisanje
obavljeno preko "Nacionalne službe za zapošljavanje". Ukupna
cena ulaska Jure na srpsko tržište plaćeno je skoro 20 miliona
evra!
Ovakav odliv miliona evra iz budžeta Srbije sebi ne mogu da dozvole ni
najbogatije zemlje u Evropi, ali to ucenjenim frakcijama srpske političke
vrhuške ne znači ništa! Naprotiv, nedavno je i predsednik, države Tomislav
Nikolić, verovatno nadahnut Dinkićevim opsenarskim talentom, uzviknuo kako
je Srbija idealna za strane investicije. Naravno da jeste, za svakoga ko je
odlučio da se obogati brzo i lako, uz pomoć subvencija najsirotijeg naroda na
celom kontinentu!
Nemci u plusu, Srbi u minusu
U martu mesecu 2012. godine, iza leđa građana, na jednoj od telefonskih
sednica Vlade Srbije, iza zaključanih vrata, doneta je nova Uredba o uslovima i
načinu privlačenja direktnih investicija, kojom je dupliran minimalan iznos
subvencija za svakoga ko ne zna srpski jezik i ko je odlučio da se na brzinu
obogati. Bio je to Tadićev "odgovor" na "epohalnu" Dinkićevu
ideju o finansiranju navodnih stranih investitora! Tom, bez ikakve sumnje
kriminalnom Uredbom, takozvani veliki ulagači u gradovima Srbije mogu da
računaju na pomoć od 10.000 evra po svakom novootvorenom radnom mestu. Tim
"izmenama i dopunama" Cvetkovićeve telefonske vlade, za visinu
državne pomoći, više nije ključno gde srećni dobitnik srpskih subvencija ulaže
taj novac! Može i u selu i u gradu. Može i u mafijaško građevinarstvo ili u mafijašku
putogradnju! Sve može, samo da poreski obveznici u Srbiji poveruju kako cveta
hiljadu cvetova, kako ima i viška radnih mesta, i to baš kod stranaca, samo
nema ko da radi!
Vreme je ubrzo
pokazalo da je Dinkićev "projekat" bačena para, i da niko, ali baš
niko ne kontroliše sprovođenja potpisanih ugovora i trošenje novca iz budžeta
Srbije! Tako se desilo da je u fabrici Zamber u Vranju, umesto
zaposlenih 2.000 radnika, lažni investitor pobegao sa 3 miliona evra koje mu je
isplatila Vlada Srbije. Ostala je nedovršena građevina nove fabrike, ogroman
dug lokalnom građevinskom preduzeću, radnici bez posla i obaveza države da
naplati bankarsku garanciju odbeglog kiparskog biznismena.
Evo još
jednog primera kako u praksi funkcioniše Dinkićeva gubitnička mašinerija: mada
je za neverovati, strašna je istina da je od dolaska do odlaska Tadićeve
vlasti, Prokuplje izvezlo robe za samo dva miliona evra! Onda je Mlađan Dinkić
doveo nemačku fabriku kablova Leoni i dao im podsticaj od preko
5.000 evra po jednom zaposlenom. Izvoz je naglo skočio, ali je uvoz sirovina,
prema nemačkim standardima, morao da dolazi iz Evropske unije! I koštao je 20
miliona evra! Tako je ova prokupačka fabrika ponovo palo u deficit, a nemački Leoni je zaradio na srpskim
državnim subvencijama, taman toliko da pokrije troškove ove avanture i da mu
ostane za reeksport proizvedene robe u neku srećniju zemlju od Srbije. Konačan
bilans, Nemci u plusu, Prokuplje u minusu!
I Turci daju, ali svojima!
Dinkić se, naravno, hvali kako je njegovom
"metodom" zaposleno čak 22. 000 radnika, ali ne kaže da je više od
polovine primljeno na samo nekoliko meseci, da je sve to plaćeno iz budžeta
Srbije i to po ceni od 100 miliona evra! Ko je odobrio ovoliko sredstava u ovako očiglednu,
gubitničku igru sa novcem poreskih obveznika? Koga Dinkić i danas, 2012.
godine hipnotiše svojom pričom o tome da "...jedan evro podsticaja
donosi osam evra prihoda u budžetu", kad je poznato da se u državnu kasu,
kroz poreze na zarade, direktno vraća samo 11 odsto, dok doprinosi za penzijsko
i zdravstveno osiguranje podrazumevaju i pravo radnika da koriste ta sredstva?
I to u idealnim okolnostima, ukoliko poslodavac na neodređeno zaposli sve one
radnike za koje je dobio novac od države!
Vreme je za
ozbiljnu istragu ovog sumanutog, kriminalnog i neshvatljivog nauma, koje je do
današnjeg dana koštalo Srbiju toliko, da je u međuvremenu za taj novac moglo
biti izgrađeno na desetine fabrika ili poljoprivrednih kombinata u državnom
vlasništvu, sa hiljadama zaposlenih (ali, stvarno, a ne fiktivno zaposlenih),
koji bi već ostvarivali prihod i donosili ga u državni budžet.
Ni Dinkiću,
ni ovoj vladi (kao i onoj ranijoj), nije palo na pamet da bi bilo efikasnije da se kroz poreske olakšice stimuliše
razvoj pojedinih privrednih grana kao što je, na primer, tekstilna industrija,
koja može da zaposli najveći broj nezaposlenih u Srbiji (a bez posla ih je,
stalno ili povremeno, skoro dva miliona!). Čak je i Turska, koja izvozi tekstil
u Srbiju (prepune su pijace u butici njihove robe) oslobodila domaće
proizvođače plaćanja 30 odsto poreza i doprinosa umesto da plaća stranim
ulagačima kao što to Srbija, odnosno Dinkić, radi.
Na žalost, njegova sumanuta politika
dobila je na zamahu baš u ovoj sadašnjoj vladi, mada je na slučaju subvencionisanja
stranaca i u prethodnoj vladi trajala "mrtva trka" između njega i
Tadića, ko će više para iz budžeta da im pokloni. Najbolji primer ove bezočne
politike je slučaj italijanskog Fijata u Kragujevcu, gde je iz
državnog budžeta Srbije pola milijarde evra dato u privatni biznis vlasnika ove
kompanije Serđa Markionea! I sve je to javnosti prikazano kao
"partnerski odnos države" i privatnog sektora! Niko nije građane
pitao da li se slažu sa tim ili ne, i niko još nije odgovarao za ovo privredno
samoubistvo bez presedana!
Čovek koji dvanaest godina pustoši srpsku privredu i njen budžet, doveo je
građane do prosjačkog štapa, a državu pred raspad. Vreme je da gospodin Dinkić
sjaši, i da visi, ili da ode na doživotnu robiju.