Postdemokratija
Druga strana medalje
Borba protiv korupcije je za medalju, ali i ta medalja
ima i drugu stranu. Zbog popularnosti koju je time stekao Vučić, svi se
pribojavaju novih izbora na kojima bi on i njegova stranka mogli da materijalizuju
svoj naglo poboljšani rejting i preuzmu potpunu kontrolu. Međutim i takvi
izbori, kao svaka batina, imaju dva kraja. Vučić u ruci drži zlatan dukat, hoće
li ga zagristi da proveri kvalitet ili bacati pismo- glava, pita se Tabloidov kolumnista Mile
Isakov, dugogodišnji novinar, bivši potpredsednik Đinđićeve vlade, a potom
ambasador Srbije u Izraelu
Piše Mile Isakov
Uvek postoji druga strana medalje, svaka
pojava i svako preduzeće čovekovo ima svoje lice i naličje. Tako i u aktuelnoj
borbi protiv korupcije, pored hapšenja i kazni, morala bi da postoji i pohvala
i nagrada. Istina je, nakotilo se beskrupuloznih skotova, lopuža, lažova i
prevaranata, parazita i krvopija, ali još uvek ima više čestitog sveta i to se
ne sme zaboraviti i zanemariti. Treba raskrinkavati i žigosati otimače i
lopove, ali paralelno sa time treba isticati i pozitivne primere poštenja i
časnog služenja narodu i državi. Treba kažnjavati, ali i nagrađivati one koji
zaslužuju. Jedno bez drugog ne ide, ne radi posao. Ne može se red u državi i
među društvenim vrednostima uspostaviti samo kaznama za zlodela, nego i više od
toga nagradama za vrline. Ako nemaš da ponudiš nešto bolje kao uzor, ništa ne
vrede ni primeri beščašća.
Kada je reč o bogatim ljudima i
političarima, za koje se vrlo lako lepi lakonska diskvalifikacija- svi su
oni isti, lako se može desiti da iz korita, sa prljavom vodom prospemo i dete.
Nažalost, to je za većinu i tačno, ali postoje i izuzeci koji, doduše, samo
potvrđuju pravilo, ali i dokazuju da ne mora biti uvek tako. Postoje i oni koji
su se obogatili svojim sposobnostima i poštenim radom, malo ih je, prava su
retkost, ali baš zato ih treba negovati, treba ih staviti pod zaštitu kao retku
zver. Mada nam već zvuči neverovatno, ipak ima i političara koji nisu krali i
koji su opšte dobro i državne interese stavljali ispred svojih ličnih. Kad se
smenjuju i hapse oni koji su se starali samo za sebe, a na račun države i svih
građana, istovremeno treba odati priznanje onima koji nisu tako rezonovali i
koji su često zbog toga imali ozbiljne probleme. Za društvo je jednako važno da
se zna da se laž i lopovluk ne isplate, ali i da se poštenje i istinoljubivost
ipak isplate. Jedno bez drugog ne vrede, ne uspostavljaju novi sistem
vrednosti, a to je cilj. Nije cilj da neko bude uhapšen, nego da se
diskvalifikuje jedan nakaradan sistem vrednosti i uspostavi novi. Zato su
potrebni i pozitivni primeri, jer isto kao što su neophodni dokazi da je bilo
zloupotreba i pljačke, potrebni su i dokazi da je moguće i drugačije biti
uspešan. Nije hapsana svrha kažnjavanja, to je samo sredstvo i poruka,
ali ona nije kompletna ako je ne prati pohvala i nagrada časnim izuzecima.
I druga najaktuelnija tema, o kojoj se sve
češće govori i polemiše, eventualni prevremeni izbori, takođe ima svoje dve
strane, dobru i lošu, pa se i komentari razlikuju u zavisnosti od toga ko sa
koje strane posmatra.
O prevremenim izborima je počelo da se
nagađa od kako su brojna istraživanja javnog mnenja ustanovila i objavila da
je, zbog dobro započete borbe protiv korupcije, naglo skočio rejting Aleksandru
Vučiću i njegovoj stranci. Špekuliše se o tome da bi SNS i Vučić, sada mogli da
požele da iskoriste tu svoju popularnost i da na novim izborima preuzmu potpunu
kontrolu vlasti, koju sada dele sa SPS-om i URS-om, na jedan dosta čudan
način.
Najviše je onih koji se protive mogućnosti
da do izbora dođe uskoro, pa se u skladu sa time potežu i odgovarajući
argumenti koji se svode na to da se to ne radi tako često, naročito ne tako
brzo posle tek završene izborne trke, koja je potpuno iscrpela zemlju i blokirala
sve institucije, pa i privredu. Vlada je tek počela da radi i pokreće stvari u
dobrom pravcu, pa joj treba dati šansu i vremena. Ne treba, kažu, ići na izbore
ako nema ozbiljnijih problema, naročito ne samo zbog toga što bi to trenutno
odgovaralo jednoj partiji. Ne treba zbog toga unosti nemir i nestabilnost u
vladajuću koaliciju, pred kojom su veliki zadaci i izazovi. Naprotiv, treba
voditi računa o interesima cele države i svih građana, a najveći interes svih
su mir, stabilnost i jedinstvo o najvažnijim državnim pitanjima.
Za one koji bi da se održi status kvo,
novi izbori bi bili samo novi trošak i novo gubljenje vremena u trenutku kada
već toliko zaostajemo i imamo toliko toga da nadoknadimo. Svi se slažu da bi
jedini povod za nove izbore mogao biti skok rejtinga SNS, ali i da taj uskostranački
interes nije i opravdan razlog. Čak i predstavnici Naprednjaka se unapred ograđuju
od toga, kao nečeg apriori lošeg i štetnog, uporno ponavljajući da neće samo
zbog toga tražiti izbore, kao da se unapred pravdaju od loših namera koje
im se tim povodom imputiraju.
Zašto bi izbori bili loša namera? Zar više
izbora ne znači i više demokratije? Zašto bi želja onoga kome je rejting snažno
skočio, zbog toga što je počeo nešto dobro da radi, da to i verifikuje na
izborima bila loša i štetna. Zar nije dobro da se ta popularnost i zvanično
pretoči u konkretnu potvrdu i podršku građana, da se na osnovu toga dobije novo
još veće poverenje i u skladu sa time veća ovlašćenja, a time valjda i veća
obaveza i odgovornost da se tako i nastavi. Zašto bi bilo loše da se tačno zna
ko kosi, a ko vodu nosi u vlasti. Da se zna koja je partija i za čega konkretno
dobila mandat, pa da onda nema izgovora kako nešto nije mogla jer joj
koalicioni partneri nisu dozvolili ili dovoljno pomogli.
Kako sada stvari stoje SNS je u poziciji
da kao najveća partija, ali nedovoljno jaka, radi to što je započela samo uz
pomoć brojnih manevara i kompromisa, u vladi koju vodi neko drugi, sa znatno
manjom podrškom birača, dok o ekonomiji odlučuju neki treći partneri, sa
najmanjim poverenjem građana. A sve to tek zajedno čini neku celina, tako da
njeni rezultati, ma koliko se trudila, mogu biti potpuno obezvređeni zbog zaostajanja
u nekim drugim sektorima. To nisu uslovi u kojima bi Naprednjaci mogli da garantuju
da će započeti poslovi, koji očigledno nailaze na masovno odobravanje, biti
uspešno nastavljeni i privedini kraju kako valja i kako se očekuje, prosto
stoga jer ne zavisi sve od njih. I zašto bi onda bilo loše ići na izbore koji
će potvrditi volju građana i za razliku od raznih anketa, postojeću podršku
pretvoriti u realnu moć, da se željeno i ostvari bez zadrške i bilo čijeg
ometanja.
Istina, izbori bi mogli uneti nemir,
zaustaviti neke pozitivne procese, a neke i prolongirati na neodređeno vreme,
ali isto tako bi, posle izvesnog zastoja, mogli doneti i nešto dobro. Pre
svega, novu pozitivnu energiju, jasniju podelu uloga i moći na prilično konfuznoj
političkoj sceni, a time i stabilniju vlast, koja bi onda mogla biti još odlučnija
i efikasnija u rešavanju nagomilanih problema.
I zašto bi izbori morali obavezno biti
bacanje velikih para i gubljenje mnogo vremena. Zašto kampanje moraju biti
toliko skupe i toliko dugo trajati. Krajnje je vreme da se i sa tim kopiranjem
bogatih i moćnih prestane, tim pre što se i na njihovim primerima sve bolje
vidi da to nema veze sa demokratijom i da je, naprotiv, sve više na njenu
štetu. Da su skupe i dugotrajne predizborne kampanje velika manipulacija,
smišljena za zbunjivanje i zaluđivanje birača. Da se prekine sa tom praksom u
kojoj je važnije kako se ko predstavlja od toga kakav zapravo jeste. Da je
važnije šta će reći u kampanji i kako izgledati od toga šta je radio i kako se
ponašao prethodnih godina. Šta obećava, važnije nego šta kaže u izveštaju o
svome radu.
Možda bi baš sad, ovo bila prilika da se i
to uradi, da se skrati izborna kampanja i ograniči budžet za izbore. Imali smo
kampanju koliko juče, pa zaista nema potrebe za još jednom istom. Sve ih dobro
poznajemo, znamo im sve trikove, sve našminkane imidže i fotografije, sve
parole, slogane, fore i fazone. Pročitali smo sva njihova lažna obećanja i
stvarne namere. Zaista nema potrebe da kao loši đaci sve ponavljamo, da ponovo
prolazimo kroz taj maskenbal. Maske su pale i sada znamo koliko su bili iskreni.
U ovom trenutku bili bi dovoljni kratki i jeftini izbori, samo da ponovo promešamo
karte, pa da tačno znamo od koga šta da očekujemo i koga za šta da krivimo, ako
ne bude kako treba.
Ovo stanje, u kojem vladu formalno
predvodi slabiji partner, a iz senke je vodi onaj jači, pri čemu ni jedan ni
drugi ne mogu baš sve kako misle da je najbolje, nije prirodno i ne može dugo
potrajati. Pre ili kasnije to mora pući, a to može biti već do kraja ove ili
početkom naredne godine. I kakva je onda razlika da li ćemo izbore imati danas,
svojom voljom, ili već sutra iznuđeno. Zašto je bolje čekati da dođe do
problema i raspada sistema, da bi se reagovalo, ako mogu da se izbegnu. Zašto
je bolje ići na izbore kada nas na to nateraju neprijatne okolnosti, nego kada
one povoljne to nude. Ovaj nezdravi balans u vlasti, treba održavati ako nema
druge i svakako ne bi trebalo ići na izbore, ako neće ništa promeniti. Ali, ako
očigledno bi, ako bi izbori doprineli jasnijim odnosima i čistijim računima,
onda to treba i uraditi, bez obzira na tradiciju i običaje. Ako je to dobro za
državu i građane, za jačanje jedinstva vlade i vlasti uopšte, za nastavak
započetih pozitivnih promena, onda su izbori dobra stvar, bez obzira na
okolnosti. Ne mogu biti izbori loša stvar ako su proizvod raspoloženja građana
i ako će verifikovati volju ubedljive većine birača, a sve govori da bi baš
tako bilo. Naravno da to krije i neke opasnosti, ali to je uvek tako, jer nikad
se ne zna kada će partije i pojedinci na vlasti da okrenu ćurak naopako.
Ako bismo po tome birali, mogli bismo izbore organizovati svaki dan, tek da im
se ne dozvoli da se pokvare.