Nezgodan svedok

Dosje Cvijan: Potraga za skrivenim milijardama Cvijana odvela u Dunav (3)

Vučićeva arapska tajna u Cvijanovim rukama

Što skriva tajni Dosje Cvijan? Zagrebački nezavisni istraživački novinar Domagoj Margetić, saradnik Magazina Tabloid, kojem smo objavili knjigu ''Operacija Dures", Kiparske pare i više feljtona, dobio je od Vladimira Cvijana 2014. godine dokumenta o kriminalu Aleksandra Vučića, SNS-a i njihove bande. Iako se i sam nalazi u nevoljama, Margetić je odlučio da ekskluzivno za naš magazin, u nekoliko nastavaka, odgonetne zašto se srpski tiranin Vučić odlučio na likvidaciju stranačkog kolege Vladimira Cvijana, a njegovi tekstovi pružiće odgovor na ta pitanja

Domagoj Margetić

Vladimir Cvijan u svojim je bilješkama ostavio trag o dvadesetak kontakata s bivšim balkanskim narko bossom Darkom Šarićem. Cvijan je, kao odvjetnik, imao idealan paravan za kontakte takve vrste, a da mu nitko pritom nije mogao ništa imputirati. Jednostavno, kao odvjetnik ima pravo ali i obvezu na kontakte s ljudima koji žele s njim dogovoriti detalje o mogućem pravnom zastupanju. Upravo iz tog razloga, u proljeće 2012. godine, netom prije formiranja vladajuće koalicije, koju je kao ministar obrane kontrolirao Aleksandar Vučić, Cvijan je u dogovoru s Vučićem imao zadatak dogovoriti s Darkom Šarićem „zaštitu". U prijevodu to je značilo da Šarić mora osigurati pozamašna sredstva za Vučićev projekt potpunog preuzimanja vlasti, a prema Cvijanovom dosjeu u tim se pregovorima spominjao iznos od 350 milijuna eura, koje je Šarićeva organizacija morala preko Malte prebaciti pod kontrolu Aleksandra Vučića i njegovih opunomoćenika.

Jedna od punomoći koje su bile pripremljene u tim pregovorima glasila je izravno na Vučićevog brata Andreja, s tim da su se ti računi trebali otvoriti u Dubaiu i Mađarskoj. Cvijan je sad morao dogovoriti sa Šarićem definitivni sporazum.

Iz Cvijanovih bilješki, koje je vodio u elektronskom obliku, a sačuvao na crnom memorijskom stiku, vidljivo je kako Šarić i njegovi pregovarači nisu imali pretjerano povjerenja niti u Vučića osobno, a kako je zabilježio Cvijan niti u Vučićevo preuzimanje vlasti. Upravo iz tih razloga pregovori pokrenuti 2012. godine nisu dali neke rezultate. Kad je u drugoj polovici iste godine, postalo jasno da Vučić polako preuzima sve poluge vlasti, bez obzira što je formalno premijer bio Ivica Dačić, Šarić je pristao na posredne pregovore koje je koordinirao upravo Vladimir Cvijan. Ovaj put je problem bila cijena „zaštite".

Vučić je, kako to stoji u Cvijanovim elektronskim dnevnicima sad tražio astronomskih 500 milijuna eura u zamjenu za kasniju zaštitu koju bi njegova vlast pružila Šariću i njegovoj narkotrafikantskoj organizaciji. Šariću ovaj put nije bilo sporno da se dogovori s Vučićem, ali Cvijanovi razgovori ponovno nisu davali rezultata jer Šarić nije bio spreman dati ništa više od inicijalno traženih 350 milijuna eura.

S druge strane i oko Šarića se stezao međunarodni policijsko-obavještajno-pravosudni obruč, a u završnim mjesecima 2012. godine pritisci na Srbiju da ozbiljnije surađuje u lovu na Šarića i njegove suradnike, kao i da obavještajne strukture iz Srbije pruže logističku informacijsko-obavještajnu podršku međunarodnoj istrazi. Već u veljači 2013. godine Washington je iza kulisa, doduše vrlo diskretno zaprijetio i određenim sankcijama Beogradu, ukoliko se ne pokažu ozbiljniji i zadovoljavajući rezultati lova na Šarića.

Početkom ožujka 2013. godine Šarić je, kako je Cvijan zabilježio, pristao na iznos od 420 milijuna eura, ali se Vučić morao obvezati da će se proces protiv Šarića voditi u Srbiji, te da će se voditi tako da se Šarić izvuče, a da njegova organizacija ostane „neokrznuta". Upravo zbog detalja o ovim dogovorima, koje je sačuvao i pohranio, Vladimir Cvijan je kasnije nakon napuštanja Srbije, tijekom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama 2014. i 2015. godine najviše povjerenja imao u američke institucije, te je vjerovao da će kao neka vrsta svjedoka-insajdera i pokajnika dobiti zaštitu institucija u SAD-u. Jer upravo u vrijeme kad je bio predsjednik Odbora za zakonodavstvo Skupštine Srbije, Cvijan je bio pogodna osoba da jamči Šariću u ime Vučićeve vlasti određenu sigurnost. Međutim, u isto vrijeme Cvijan je vodio i vrlo detaljne pregovore s braćom Pripuz i njihovom organizacijom u Hrvatskoj oko preuzimanja i reorganizacije narkotrafikantskih puteva.

Zanimljivo je kako je u isto vrijeme tadašnji turski premijer, u jeku antirežimskih demonstracija po cijeloj Turskoj, krenuo u potpuno preuzimanje vlasti u zemlji, a Redžep Tadžip Erdogan započeo je osvajanje mandata predsjednika Turske. Događaji koji će bit otkriveni godinama kasnije, točnije tajni pregovori afganistanskih vlasti s talibanima u Beogradu nisu održani prvi put u vrijeme kad je to javno priznao i objavio Ivica Dačić, nego su prvi susreti talibana s vlastima u Beogradu u tajnosti održani još 2013. i 2014. godine, kad su s njima dogovoreni uvjeti tranzita i međunarodnog krijumčarenja narkotika preko Srbije i balkanskom rutom, ali i preprodaja oružja kojim su raspolagali Srbija, jednim dijelom pojedini dijelovi Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatska i Makedonija

Pregovore o oružju u Beogradu su dogovorili Hrvoje Petrač i Vladimir Cvijan, pa se upravo u detaljima tih razgovora krije i tajna kako se naoružanje jugoslavenskog porijekla, kojim su raspolagale bivše republike Srbija, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija, našlo u pobunjeničkim rukama u Siriji i Afganistanu. Cvijan je zabilježio kako su pregovori organizirani posredstvom konzulata Hrvatske u Istambulu, u kojem je konzul bio neka vrsta oficira za vezu u kontaktima.

Hrvoje Petrač, kontroverzni poduzetnik koji slovi kao neokrunjeni kralj podzemlja u Hrvatskoj i kojeg dobro upućeni smatraju stvarnim vlasnikom iza poslovnog carstva kralja smeća Petra Pripuza, odnosno upravo se Petrača smatra šefom organizacije u čijem su vrhu braća Zoran i Petar Pripuz, a nakon što se osobno maknuo iz Hrvatske, balkanske operacije Petrač kontrolira i vodi upravo preko Pripuzovih, pokazao se ključnim Vučićevim saveznikom u Operaciji Šarić i kasnijem preslagivanju narko-karata na Balkanu u međunarodnom krijumčarskom biznisu narkoticima. Uostalom, dogovor s Petračem bio je značajan iz više razloga. Osim što je na čelu kriminalne hijerarhije u kojoj su važan dio Pripuzovi, Petrač je u tom trenutku kontrolirao i važan dio povjereničke mreže koja je imala efektivnu kontrolu nad financijskim sredstvima na tajnim računima koji su se kontrolirali preko Hypo Grupe.

Prema Cvijanovim dokumentima, samo Petračeva organizacija kontrolirala je nekih sedamdesetak milijuna eura direktno na tajnim računima, dok su imali posredan ili neposredan utjecaj i kontrolu nad čak petnaest posto povjerenika na tajnim računima otvorenim preko Hypo Grupe. Kad se 2013. trebalo praktički na brzinu reorganizirati mrežu tajnih računa i tu tranzicijsku financijsku arhitekturu u Hrvatskoj i Srbiji, koja je povezana kao pupčanom vrpcom, Vladimir Cvijan je po Vučićevom nalogu u Beogradu organizirao sastanke Hrvoja Petrača i Miodraga Kostića. Naime, austrijska parlamentarna istraga koju je austrijski savezni parlament otvorio po treći put 2011. godine, bila je nadomak toga da se otvori velika istraga o pranju prljavog novca s Balkana preko Hypo Grupe, i to prije svega iz Hrvatske i Srbije. Već u tom trenutku sumnjalo se kako je u bankarsku mrežu pranja novca uključena i Raiffeisenbank Austria sa svojim podružnicama u Hrvatskoj i Srbiji, pa je parlamentarna istraga prijetila proširenjem i na istragu poslovanja te banke, što je dodatno ugrozilo pozicije i operacije tranzicijskih moćnika u Hrvatskoj i Srbiji.

Tu je, međutim, ključna uloga u preokretu tih istraga bila na kontroverznom poslovnom čovjeku koji je već bio povezan s balkanskim operacijama pranja novca - Martinu Schlaffu.

Cvijan je, posredstvom Bogoljuba Karića početkom 2013. godine održao prvi sastanak sa Schlaffom. Na taj sastanak u Sloveniji, organiziran u predgrađu Ljubljane, posredstvom Vanje Špiljka, kako je to zabilježio Cvijan, Vučićev izaslanik kao glavno oružje ponio je „Dosje Dinkić", odnosno dokumentaciju o ciparskim računima preko kojih je uz pomoć upravo Martina Schlaffa iz Srbije iznesena najmanje milijarda eura. Informacija o ovom ljubljanskom sastanku vrlo je brzo dojavljena austrijskim istražiteljima, međutim Cvijan je bio brži. Uspio je sa Schlaffom dogovoriti da se u cijeli aranžman oko sakrivanja novca s tajnih računa uključi i bivšeg austrijskog kancelara Alfreda Gusenbauera, koji je u svemu imao konzultantsku ulogu u tome da se financijski aranžmani dogovore tako da se izbjegnu austrijske istrage.

Obzirom da jer austrijsko tužiteljstvo držalo pravnu poziciju da ukoliko se nadoknadi šteta u pojedinim slučajevima, tad neće pokretati kaznene postupke, bilo je potrebno naći takav model da ne dođe do istrage tokova balkanskog novca preko tajnih austrijskih računa. Gusenbauer je, međutim, tražio protuuslugu, pa je upravo Vladimir Cvijan bio taj koji je organizirao prvi sastanak bivšeg austrijskog kancelara Alfreda Gusenbauera i tadašnjeg srpskog vicepremijera Aleksandra Vučića u Beogradu, početkom aprila 2013. godine.

Osim samog Vučića, jedino je Cvijan taj koji je u cijelosti znao detalje dogovora Vučića i bivšeg šefa austrijske Vlade. Bio je to aranžman koji je označio prekretnicu u Vučićevom političkom usponu prema kontroli tokova prljavog balkanskog novca i kontroli novih tokova pranja ilegalnog novca s tajnih inozemnih računa. Naime, Gusenbauer je Vučiću dao ponudu koju Vučić naprosto nije mogao odbiti. Model koji mu je ponudio bivši austrijski kancelar, kasnije se pokazao ključnim za strateške crne financijske operacije Vučićevog režima.

Upravo Dosje Cvijan otkriva tko je i kako povezao Aleksandra Vučića s fantomskim saudijskim investitorima u Beograd na vodi. Naime, čovjek za vezu s investitorom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata bio je upravo Alfred Gusenbauer, koji je iz raznih međunarodnih osobnih, političkih i poslovnih susreta postao osobni prijatelj Mohameda Alabbara, poduzetnika i iznimno utjecajnog savjetnika vladara Dubaia Šeika Mohammeda bin Rashid Al Maktouma, kojem je svojevremeno bio glavni ekonomski savjetnik. Zahvaljujući Alabbarovim ekonomskim modelima, Dubai je postao jedna od najsigurnijih svjetskih offshore zona, nakon što su porezne oaze u svijetu malo po malo ukidale propise koji su omogućavali operacije pranja novca i skrivanje traga novca iz ilegalnih financijskih tokova. Alabbar je svojevremeno prepoznao u tome priliku za Dubai, a kako je de facto bio glavni čovjek ekonomske politike vlasti u Dubaiu, osmislio je model po kojem je Dubai u vrlo kratkom vremenu postao sigurna zona za milijarde dolara i eura iz svijeta, koje je trebalo prvo sakriti, a potom „nevidljivo" i neprimjetno ubaciti u legalne financijske tokove.

Međutim, Vučić bez direktne preporuke i posredovanja nekog od osobnih veza Mohameda Alabbara nikad ne bi mogao stupiti u kontakt s ovim kontroverznim moćnikom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Vladimir Cvijan sačuvao je u svojim rukama ključ te nikad otkrivene arapske tajne Aleksandra Vučića. Kako je posredovao u povezivanju Gusenbauera i Vučića, Cvijan je bio jedini svjedok njihovih detaljnih razgovora i dogovora oko financijskih, političkih, bankarskih i poslovnih aranžmana koji su postali najvažnija stvar Vučićevog obnašanja vlasti, jer koncentracija političke moći s vremenom nije postala cilj, nego tek poluga preuzimanja tranzicijskih mehanizama financijske moći, preuzimanja kontrole nad tajnim milijardama sakrivenim na tajnim austrijskim računima.

Vučićev dogovor s Gusenbauerom, bio je strateška prekretnica u novoj financijskoj arhitekturi paralelne vlasti posttranzicijskih balkanskih država. Vladimir Cvijan u tom trenutku bio je ponesen usponom na poziciju moći, nisam siguran koliko je bio svjestan svoje pozicije nezgodnog svjedoka. Sigurno je jedno, što znam i iz osobnih kontakata s Vučićem i Cvijanom. Obojica su u jednom trenutku mislili da jedan drugog drže u šaci informacijama koje imaju. Kako je vrijeme pokazalo, Cvijanova samouvjerenost bila je slabija od Vučićeve kriminalne bahatosti.

Gusenbauer je, prema ranijoj Cvijanovoj shemi, koju je ovaj izradio u dogovoru s hrvatskim bankarom Nevenom Baraćem, razradio detalje plana kojima se ispod radara tadašnkih međunarodnih istraga nmovac s tajnih računa prebacilo na sigurno, jedan dio preko Rusije i Sberbank, drugi dio preko Malte i Južne Afrike za Dubai.

Čuvar ortačkih ugovora o pranju novca s tajnih računa bio je ujedno i čovjek koji je te ugovore pravno definirao - Vladimir Cvijan. Nitko drugi iz tadašnjeg SNS-a nije imao priliku bit svjedokom najmračnijih tajni današnjeg srpskog predsjednika. „Sve smo više kao mafijaški klan, a sve manje kao politička partija", rekao mi je jednom prilikom na ručku u restoranu Zvezdara Teatar Vladimir Cvijan, negdje krajem ljeta 2013. godine, kad se već poluotvoreno spremao za unutarpartijski sukob s Vučićem.

U mjesecu 2013. prvi put daomi značajniju zbirku dokumenata o operacijama Martina Schlaffa, koje sam kasnije uz dokumente još jednog izvora koristio u svojim istraživanjima.

Međutim, sve do oktobra 2013. godine, Cvijan je i dalje bio „čovjek od povjerenja" Aleksandra Vučića. Moglo bi se reći da je Cvijan Vučiću bio više nego što je Borka Vučić ikad bila Slobodanu Miloševiću. A i razlika je u tome da Milošević Borku nije ubio.

Gusenbauer je za Vučića, uz pravne prilagodbe i tehnička pravna rješenja Vladimira Cvijana, riješio Shemu Dubai i posredovao u dogovorima oko ortačkog ugovora za pranje novca između Aleksandra Vučića i Mohameda Alabbara. Nitko nije mogao biti pogodnija osoba za multimilijunske operacije pranja novca od osobe koja uživa političko, poslovno i prijateljsko povjerenje i režimsku zaštitu vladara Dubaia.

U Alabbarovim rukama, sakrivene balkanske milijarde napokon su mogle naći sigurno utočište. Međutim, aranžman nije nastao na „humanitarnim osnovama", nego po onoj staroj narodnoj mi možda i jesmo braća, ali nam kese nisu sestre. Tako da je Alabbar ortačkim ugovorom kojeg su izradili Gusenbauer i Cvijan, sebi i partnerima osigurao 40% provizije od iznosa koji su polagani na račune offshore kompanija registriranih u Dubaiu.

Iako se tehnički i formalno ne radi o offhoreovima, u praksi se de facto radi o formi offshore kompanija prilagođenoj organizacijskoj, pravnoj i zakonskoj formi propisanoj u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prema ortačkom sporazumu kojeg su potpisali partneri iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Dubaija, formalno ovlaštene osobe kao direktori firmi registriranih u Emiratima ostaju povjerenici koje odredi Alabbar.

Sam Alabbar je zadržavao 40% vlasništva nad svakom offshore firmom kako bi mogao kontrolirati ugovoreni postotak novca koji je prebacivan u Dubai, a supotpisnici na računima su posebno ugovarani kao povjerenici koje su imenovale srpska i hrvatska strana.

Međutim, prije prebacivanja novca na novoosnovane offshore firme u Dubaiu, trebalo je riješiti problem istraga nad tajnim računima, koje su se vodile pred austrijskim institucijama. Da bi se taj problem riješio, moralo se nadoknaditi štetu nastalu u sumnjivim financijskim operacijama Hypo Grupe. Drugim riječima, austrijske su vlasti raspisale prodaju pojedinih dijelova Hypo Grupe, pa je određeno da ukoliko se u ostavljenom roku pojedini dio Hypo Grupe proda, i prodajom se nadoknadi šteta, istrage neće biti, a ukoliko se ne proda i ne uspije nadoknaditi šteta, tad će se istrage nastaviti u pogledu onih poslovnih aktivnosti Hypo Grupe za koje šteta ostane nenaplaćena.

Cvijan se opet našao u problemu. Vučić mu je sredinom 2013. godine dao u zadatak da ispregovara s grupom tajkuna iz Srbije, a poimence mu je nabrojao Beka, Miškovića, Kostića, a kao rezervu mu je ostavio Caneta Subotića i Milana Popovića, način na koji će se sakupiti novac za otkup sumnjivog dijela bivše Hypo Grupe, koji je ostao koncentriran u kompaniji koju je od najrizičnijeg dijela Hypo banke formirala austrijska država - Heta Asset Resolution.

Na Hetu su prije toga prebačena sva sumnjiva potraživanja Hypo Grupe, odnosno svi „projekti" koji su u stvari predstavljali operacije pranja novca kroz fiktivne kreditne i investicijske plasmane Hypo banke i s njom povezanih pravnih osoba. Mišković je tad dobio novu priliku da ispuni Vučićeve zahtjeve, ali se zbog povezanosti s Ivicom Todorićem i već pokrenute istrage ipak pokazalo lošim izborom da se Mišković pojavi kao kupac Hete.

Uostalom, Cvijan kao Miškovićev odvjetnik je sam napisao analizu za Vučića zašto je Mišković kao paravan u tom trenutku potpuno neupotrebljiv. S druge strane, pokazalo se da niti jedan tajkun u tom trenutku nema stvarnog gotovog novca da isplati cijenu za Hetu, pa je Cvijan u razgovorima s Baraćem, ali i razgovorima koje je imao s pojedinim tajkunima kao što su Ivica Todorić ali i Bogoljub Karić, došao na ideju formiranja tajnog ortačkog konzorcija, neke vrste ilegalnog i povjereničkog investicijskog fonda u kojeg će svi tajkuni koji pristanu biti dio ortačkog ugovora dati određeni iznos, ali će formalni kupac biti samo jedan od njih.

Zanimljivo je da u svojim bilješkama Cvijan u radnoj verziji ovaj ortački ugovor ima zapisan kao „Otpisani - Ovisni". Cvijanova ortačka shema „Heta" iskorištena je dva puta, prvi put te 2013. godine, kad je ortački ugovor radio sam Cvijan, koji je i koordinirao dogovore oko uvjeta sudjelovanja svih pojedinih ortaka u tom aranžmanu. Međutim, i godinu dana kasnije, kad Cvijan više nije bio „dio ekipe" da tako kažem, ista je shema s istim sudionicima iskorištena kod kupnje Hypo banke na Balkanu. Čak je iskorišten Cvijanov radni naziv „Addiko", iz Cvijanove sheme međuovisnosti, odnosno uzajamne ovisnosti povjereničkog modela svih partnera u ovom tajnom ortačkom ugovoru.

Cvijan je tad okupio više povjerenika financijskih operacija preko Hypo Grupe koji su sudjelovali u otkupu Hete, što je na kraju formalno odrađeno pod imenom Miodraga Kostića, kao formalnog, nominalnog i javnog vlasnika. Kostićeva, odnosno tajna ortačka akvizicija Hete u tom je trenutku dovela do obustavljanja austrijskih istraga o velikom dijelu operacija pranja novca, a posebno su obustavljene istrage o tokovima i tragu novca s tajnih povjereničkih računa, koje su kontrolirali povjerenici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, te jednim manjim dijelom iz Crne Gore.

Međutim, Cvijanov ortački sporazum išao je puno dalje i Vučiću osigurao značajan postotak udjela u daljnjim povjereničkim poslovnim i financijskim operacijama, kako partnera iz Srbije, tako i partnera iz Hrvatske. Ortačkim sporazumom po ortačkoj shemi Heta, Cvijan je uspio okupiti ne samo generalno poznate tajkune kao što su Ivica Todorić, ili pak Kostić i Beko, ili s druge strane Tedeschi, nego su u ortački sporazum prvi put na tako visokoj razini uključena i braća Pripuz, uz posredovanje Hrvoja Petrača, što je Pripuzovima otvorilo put prema statusu srpskih kraljeva smeća, naravno uz visoke provizije Vučiću i njegovima, kao i uz ozbiljne aranžmane o uvozu i izvozu opasnih otpada u Srbiju, za što Vučić i njegovi partneri uzimaju provizije i do 50 posto ukupne vrijednosti aranžmana koje dogovaraju Pripuzovi.

Upravo je ortačka shema Heta, značila početak dogovora Aleksandra Vučića s hrvatskim mafijaškim klanom Pripuz. Drugim riječima, Cvijan je bio svjedokom procesa u kojem su uz Vučićevo visoko političko pokroviteljstvo hrvatski mafijaši postali srpski kraljevi smeća.

Cvijan je tako postao svjedokom dogovora kojima su hrvatski ratni mafijaši Pripuzovi, postali gospodari srpskog kriminalnog podzemlja. I još gore, Vladimir Cvijan bio je nezgodan svjedok toga da je na tim mafijaškim dilovima profitirao osobno Aleksandar Vučić. Uz prostitutke i drogu, Pripuzovi su 2013. godine svoje nove poslovne aranžmane proslavili u jednom ugostiteljskom objektu na Topčideru, gdje ih je ugostio čovjek od povjerenja. Čovjek koji je s njima bio u kriminalnim dilovima još u vrijeme rata samo sa druge strane linije, Miloševićev povjerenik za krijumčarenje u Krajini u Kninu, i jedan od glavnih oficira za vezu sa zadarskom mafijom.

Taj isti mafijaški klan, kako ćete čitati u nastavku, bio je ključan u daljnjim dogovorima ortačkih aranžmana za operacije pranja novca u projektu Beograd na vodi. Preko Pripuzove mafije, Vučićev tihi partner iz Dubaija, uskoro će postati i tihi partner danas već pokojnog i bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

(Nastavlja se ...)