Drugi pišu

„Genijalnost" američke politike: sprečili nemačko-ruski „savez" pa stvorili rusko-kineski

Rusiji će SAD-u uvesti sankcije jer ne napada Ukrajinu

Od 2014. godine ruski stručnjaci upozoravali su Kinu na različitim formatima na to da će i ona uskoro postati meta SAD, na isti način kako je to sada Rusija. Peking počinje osmišljavati mjere protuodgovora SAD, a Kina sada priznaje da joj je savez s Rusijom najsigurnije rješenje. U sukobu SAD i Kine se radi, nakon dugo desetljeća, o istinskoj borbi za sam državni opstanak. Napad Zapada više ne ide na ono što zovemo „krv i zemlja" tj. na teritorij, već na samu duhovnu sferu ili ono što se sada naziva vrijednostima. Odnosi SAD-Rusija i SAD-Kina teže prema 0, a odnosi Rusija-Kina teže 10 (ako je 0 najniža razina odnosa, a 10 ona najveća).Ponižavajući potez ignoriranja kineskog šefa diplomacije od strane čelnika zemalja EU i SAD na Minhenskoj konferenciji (napustili su salu dok je govorio) imaće loše posledice po odnose Kine sa tim zemljama. Pokušaj američke globalne izolacije Rusije završio je potpunim neuspjehom. Ta se zemlja uspješno okrenula Aziji, Bliskom istoku, Africi i Latinskoj Americi.Rusija će vojno reagirati u slučaju da njeni ključni zahtjevi o ukrajinskoj vojnoj neutralnosti budu ignorirani, ili u slučaju ukrajinskog vojnog napada na pobunjene regije.

Piše: Zoran Meter

Katastrofalna američka vanjska politika, ako i uspije prema Fridmanovoj želji trajno odvojiti Njemačku od Rusije, uspjela je postići nešto po sebe puno gore: oživotvoriti najveće strahove „maga" američke diplomacije Henrija Kisidžera omogućavanjem da Rusija, uz SAD najveća globalna vojna velesila, de fakto stupi u savez s drugom po veličini ekonomijom svijeta i državom čija je vojna sila treća na svijetu - Kinom.

Američka vanjska politika, sada, čini se, uspijeva u onome što je od nje tražio Džordž Fridman, utjecajni američki analitičar i osnivač privatne obavještajne tvrtke Stratfor - da po svaku cijenu onemogući uspostavu „osovine" Njemačka-Rusija, kao najveće opasnosti po anglo-američke interese (njemačka tehnologija i znanje i golemi ruski prirodni resursi i radna snaga, integrirani u jednu cjelinu uistinu deluju impresivno, a po suparnike zastrašujuće).

Međutim Njemačka u čitavoj ovoj globalnoj geopolitičkoj mega-utakmici između Rusije i SAD-a, koja upravo ulazi u fazu kulminacije, ima svoju vlastitu logiku.

Tako je, početkom veljače, Volfgang Išinger, predsjedavajući Minhenske sigurnosne konferencije čije je zasjedanje održano prošloga tjedna, i osoba s dobrim vezama u ključnim strukturama njemačke politike, uključno i onim zakulisnim (duboko u hodnicima ključnih berlinskih institucija) - izjavio slijedeće:

"Ne mislim da će doći do invazije od 100.000 ruskih vojnika (na Ukrajinu, op.ZM.), čega se neki boje." Štoviše, smatra kako je ofenziva ruskih tenkova najmanje vjerojatan scenarij.

Nerazumna smena nemačkog admirala Šenbaha jer je predlagao pregovore

Time njemački politolog otvoreno proturječi političkoj i medijskoj histeriji na Zapadu koja već tjednima, pa i mjesecima „licitira" s danom „sigurnog" početka ruske invazije. Komične izjave, koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću, uz obilje popratnih „stručnih" karata koje bi valjda trebale potvrditi njihove procjene jer opisuju smjerove ruskog napada, od ozbiljne politike stvorile su pravu kladioničarsku atmosferu u smislu tko će prije pogoditi točno vrijeme ruske invazije. Kada se s datumima promaši, nikome ništa. Kao da se radi o kladioničarima za kojih igra uvijek traje, a ne o političarima koji bi trebali odgovarati za svoje riječi i postupke, u konkretnom slučaju za širenje panike koja šteti prije svega samoj Ukrajini.

Sada ispada kako ti isti političari namjeravaju Rusiji uvesti sankcije jer nikako ne napada Ukrajinu.

Nemački admiral Šenbah je smenjen jer se zslagao za pregovore sa Rusijom i Putinom

U „isti koš" bi se mogle svrstati i namjere da se protiv Moskve uvedu tzv. preventivne sankcije kako se ne bi usudila izvršiti invaziju. To je, naravno, presedan u svjetskoj povijesti - da se nekome žele uvesti sankcije za nešto što ovaj još nije niti napravio niti to ima u planu (Rusija bi vojno reagirala samo u slučaju napada ukrajinske vojske na separatističke samoproglašene republike u Donbasu tj. odustajanja Kijeva od implementacije Minskih sporazuma - i to je već davno otvoreno kazala).

Ovde treba podsjetiti i kako je, sada već bivši zapovjednik njemačke ratne mornarice admiral, Kaj-Ahim Šenbah samo nekoliko tjedana ranije, tijekom svog službenog posjeta Indiji kazao kako „Rusija ima pravo na svoje zahtjeve o sigurnosnim jamstvima i da je Putin osoba s kojom se može i treba razgovarati i kojeg treba uvažavati. Zar je to tako teško, javno se upitao njemački admiral? „

To je izazvalo promptnu reakciju nove vlade u Berlinu, pa je hrabri i jedan o najiskusnijih njemačkih vojnih časnika (pomorska flota je elitni i najrespektabilniji rod njemačke vojske) svoju izjavu „platio glavom" tj. svojom funkcijom. To samo ukazuje koliko se u Njemačkoj iza kulisa vode unutarnje rasprave i borbe po pitanju odnosa prema Rusiji, čak i u jednoj ključnoj instituciji kada je riječ o savezništvu sa SAD-om, Bundesveru. Onda nije teško zamisliti kakva se previranja događaju u tamošnjem gospodarskom ili energetskom sektoru koji je s Rusijom, za razliku od Bundesvera, tijesno vezan.

Kisindžer: Zapad želi da razori Rusiju, umesto da radi na povezivanje SAD i Rusije kako bi bio sprečen savez Pekinga i Moskve, koji naziva "smrtonosnom kombinacijom".

Današnji Berlin na svoj i sebi svojstven način mišljenje o spomenutoj američko-ruskoj globalnoj borbi zadržava za sebe, pri čemu javno uvjerava da se u svemu slaže sa saveznicima. Tako od novog kancelara Olafa Šolca, usprkos izjavama američkog predsjednika nakon njihovog nedavnog sastanka da će SAD zaustaviti plinovod „Sjeverni tok 2" u slučaju ruskog napada na Ukrajinu, niti tada niti kasnije nikada nismo čuli da Berlin to namjerava učiniti, neovisno o svim drugim oštrim proturuskim izjavama i spremnosti Berlina na uvođenje strogih sankcija protiv Moskve.

Zanimljivo je i da prema nedavnoj anketi televizije ZDF, usprkos sveopćoj medijskoj i političkoj proturuskoj histeriji unutar njemačkog društva posljednjih tjedana i mjeseci, svega 29% Nijemaca misli kako će doći do ruske invazije, a krajem siječnja bilo ih je 36%.

Umesto završenog, ali verovatno i propalog gasovoda "Severnog toka 2" do Nemačke, Rusija je krenula u gradnju ogromnih gasovoda "Snaga Sibira" ka Istoku, Kini i Indiji kapaciteta oko 100 milijardi kubika gasa godišnje

Međutim, realno je ipak teško očekivati da će Berlin moći dugo odolijevati snažnim američkim pritiscima ako Rusi vojno interveniraju u Ukrajini. To bi eventualno mogao samo ukoliko bi i Pariz za tako nešto iskazao ozbiljniji interes, a čega za sada nema ili ima samo stidljivo. Makron se, naime, sada prije svega brine za francuske predsjedničke izbore koji se održavaju već u travnju i zaoštravanje prema Vašingtonu (a to bi značilo i prema Briselu, a Francuska je upravo preuzela predsjedanje EU) sada mu nikako ne bi trebalo. Iako bi time možda i pridobio dio glasova dvoje desnih protukandidata (oboje otvoreno za suradnju s Rusijom), koji, ako se njihovi glasovi zbroje, imaju veći postotak od samog Makrona koji pojedinačno vodi s oko 24% glasova anketiranih.

Umjesto rusko-njemačke osovine stvorila se još ozbiljnija

Međutim katastrofalna američka vanjska politika, ako i uspije prema Fridmanovoj želji trajno odvojiti Njemačku od Rusije, uspjela je postići nešto po sebe puno gore: oživotvoriti najveće strahove „maga" američke diplomacije Kisindžera omogućavanjem da Rusija, uz SAD najveća globalna vojna velesila, de fakto stupi u savez (to još formalno nije ali u praksi itekako je) s drugom po veličini ekonomijom svijeta i državom čija je vojna sila treća na svijetu - Kinom.

Vladimir Putin i Si Džin Ping nazdravljaju jačanju ekonomske, privredne i vojne saradnje Rusije i Kine

Naime, svima je jasno kako „osovina" Njemačka-Rusija prema ovoj između Kine i Rusije izgleda, zapravo - prilično benigno. Jer i Kina ima i znanje i tehnologiju, ali i golemu demografsku moć i utjecaj u „ostatku" svijeta - od Azije, preko Afrike do Latinske Amerike (Europa, za one koji to ne znaju, ima svega oko 6% svjetskog stanovništva i odavno nije ono što je nekada bila u očima tog istog „ostatka" svijeta). Ako tome pridodamo i Iran koji je lani primljen u Šangajsku organizaciju - gde glavnu riječ vode Moskva i Peking (i gde su još i Indija i Pakistan od „azijskih divova") stvari izgledaju još ozbiljnije. S Iranom i Kina i Rusija imaju u planu vrlo ozbiljnu kombinatoriku.

Rusi upozoravali naivne Kineze

Od 2014. godine ruski stručnjaci upozoravali su Kinu na različitim formatima na to da će i ona uskoro postati meta SAD-a, na isti način kako je to sada Rusija. Odgovor kineskih kolega bio je uglavnom baziran na uvjeravanjima kako to nije moguće, da Kinezi sve nesuglasice s Amerikancima rješavaju putem ekonomije koje su međusobno srasle i odavno su međuovisne, kako Kina sa SAD-om ima 800 milijardi dolara robne razmjene, da su kineski proizvodi na Zapadu a njihovi u Kini, da je Kina, uz Japan, vlasnik najveće količine američkih državnih obveznica, itd. itd.

Sve veći sukobi dve svetske supersile u trgovinskim i ekonomski odnosima

Međutim, po tko zna koji put se pokazalo da su nacionalni interesi i geopolitika iznad ekonomskih ma koliko god i oni bili važni pa prevažni! Na ključne položaje u Vašingtonu od dolaska na vlast Trampove administracije (a to je i sada) došli su oni američki ekonomski stratezi koji su znali kako i gde SAD mogu snažno udariti po Kini bez prevelikih šteta po same SAD (barem tako misle i za sada su u tome uspješni iako je teško reći što će donijeti budućnost s obzirom na ne postojanje presedana u ovakvoj vrsti pokrenutog američkog rata sa sebi gotovo ravnim suparnikom).

Peking se iznenada začudio kako baš i nema puno prijatelja. Kineske su tvrtke i pojedinci izloženi američkim sankcijama, velike kompanije protjerane sa Zapada, poput Huaveja, steže se vojni obruč oko Kine u Južnom kineskom moru (JKM), formirao se vojni savez , svojevrsni azijski NATO (kojeg čine SAD, Australija, Japan i Indija), pa vojni savez AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) - oba s neskrivenom protukineskom orijentacijom i s jasnim ciljem sprječavanja širenja kineskog utjecaja u Indo-tihooceanskoj regiji što se niti ne skriva, iako, naravno, tako ne stoji u osnivačkim dokumentima.

Rusija neće dozvoliti infiltriranje NATO i SAD u Ukrajinu, jer bi tada bila bezbedonosno ugrožena

Zbog svega toga u Kini se sada ubrzano mijenja cjelokupna politička paradigma pa i filozofija. Peking počinje osmišljavati mjere protuodgovora, a Kina sada priznaje da joj je savez s Rusijom najsigurnije rješenje jer obje zemlje znaju da ovđe više nije riječ o primarnoj borbi za ekonomsku dominaciju ili prirodne resurse, već da se radi, nakon dugo desetljeća, o istinskoj borbi za sam državni opstanak.

Kina se okreće svom starom modelu: posebni put kineskog razvoja, temeljen na njihovoj višetisućljetnoj tradiciji a ne kopiranju zapadnih modela upravljanja i razvoja društva. I u tome su se našli s Rusijom - koja želi to isto, jer zna kako joj je to jedini način za državni i nacionalni opstanak. Demokratizacija Rusije prema zapadnom poimanju demokracije prije ili kasnije dovela bi do dezintegracije multietničkog i multikonfesionalnog ruskog društva.

Jer napad Zapada više ne ide na ono što zovemo „krv i zemlja" tj. na teritorij, već na samu duhovnu sferu ili ono što se sada naziva vrijednostima.

Rusija i Kina potpisale su čvrst savez o saradnji u svim knjučnim oblastima

Zajednička rusko-kineska deklaracija

Zato i nije čudo da u zajedničkoj izjavi, koju su 4. veljače u Pekingu potpisali kineski i ruski čelnici Si Džinping i Vladimir Putin, stoje i takve stvari poput zajedničke zaštite sjećanja na Drugi svjetski rat i suprotstavljanje pokušajima manipuliranja istim u političke svrhe lažnim podacima (na to su obje zemlje vrlo osjetljive s obzirom na svoje goleme gubitke u tom ratu: sovjetskih je građana poginulo oko 27 milijuna, a kineskih čak 40 milijuna nakon napada carskog Japana) i sl.

Sigurno ne slučajno, na samom početku rusko-kineske deklaracije usvojena je Zajednička izjava o demokraciji. Kaže se kako dvije zemlje imaju svoj sustav vlasti, obje prihvaćaju demokraciju ali smatraju da svaka zemlja ima pravo na svoj model demokracije tj. da SAD ne može čitavom svijetu nametati svoj model demokracije. Drugim riječima Moskva i Peking smatraju kako je posljednjih godina demokracija, kao pojam, zloupotrebljavana kao oružje za borbu protiv nepokorenih država.

U samom dokumentu navodi se i slijedeće:

Rusija postaje najveći izvoznik energenata u Kinu (to Kina dugo nije željela, već je željela diverzifikaciju opskrbe s Arapima i Iranom). Peking potpisuje s Moskvom velike plinske ugovore: 10 mlrd. m3 plina godišnje Gasprom i CNPC, kada se tome pridoda plinovod „Snaga Sibira" sa 38 mlrd. m3 to je gotovo 50 mlrd. kubnih metara plina godišnje. Gradit će se i plinovod za Kinu preko Mongolije - svojevrsna Snaga Sibira 3 s dodatnih 50 mlrd m3 što će biti 100 mlrd. u razdoblju od 20-30 godina što Kina može progutati i što njen uvoz LNG-a ne može omesti. Naime, plin iz plinovodna namijenjen je unutrašnjosti zemlje, a ukapljeni plin priobalnim kineskim provincijama;

Rusija postaje i jedan od najvećih izvoznika poljoprivrednih proizvoda u Kinu;

Jačanje vojne suradnje: zanimljiv detalj je element koji se odnosi na suprotstavljanje američkom vojno-bakteriološkom segmentu;

Suradnja u sferi svemira;

Suradnja u sferi sajber-sigurnosti;

Zajednička postaja na Mjesecu koja bi se gradila od 25.-27.godine.;

Otvorenosti tržišta i granica i jasnog definiranja s kim će dvije zemlje nastaviti surađivati (STO, ASEAN, BRIKS ) i tko je protivnik. Naravno - to su Sjedinjene Države.

Mapa gasovoda Snaga Sibira koja će snabdeti Kinu gasom dovoljnim za funkcionisanje u narednim decenijama

Ova zajednička deklaracija vjerojatno neće ohladiti usijane glave u Vašingtonu ali će im dati do znanja kako sigurno uspijevaju u onome što je na svaki način Kisidžger nastojao i uspijevao spriječiti - formiranju rusko-kineskog saveza! Kisidžgerova formula bila je jasna: zbroj pojedinačnih odnosa SAD-a s Rusijom (SSSR-om) i Kinom uvijek mora biti veći od zbroja odnosa između Rusije i Kine. Ta formula više ne vrijedi.

Rekao bih kako sada jednadžba formiranog globalnog geopolitičkog trokuta izgleda ovako: odnosi SAD-Rusija i SAD-Kina teže prema 0, a odnosi Rusija-Kina teže 10 (ako je 0 najniža razina odnosa, a 10 ona najveća).

Kina je, doslovno, do prošloga tjedna držala otvorena vrata prema EU pa čak i poluotovrena prema SAD-u neovisno što je Peking spreman na prihvaćanje izazova Vašingtona. Kina je iskazivala spremnost sjesti za pregovarački stol jer ona od zapadnih sankcija, za razliku od Rusije koja gubi posredno i polako, gubi neposredno i brzo.

Da li će kraci doskora najmoćnije vojne i ekonomske sile SAD okupirati celu planetu? Šanse su sve manje, ali Amerika je stoga vrlo nervozna

Tako je prošli tjedan na spomenutoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji (na koju je kineska delegacija došla, a ruska ne jer je znala da će biti otvoreno proturuska) kineski ministar vanjskih poslova Vang Ji govorio u polupraznoj dvorani. Naime brojne delegacije europskih zemalja demonstrativno su slijedile potez američkog državnog tajnika Antonija Blinkena koji nije želio slušati govor svog kineskog kolege. A Vang Ji se obraćao prije svega europskim političarima i gospodarstvenicima, ukazujući im na kinesku otvorenost za uzajamno korisnu suradnju s EU neovisno o američkim pritiscima.

Pa iako Minhenska sigurnosna konferencija nikako nije ona platforma na kojoj se donose ključne političke odluke, ovaj ponižavajući potez ignoriranja kineskog šefa diplomacije sigurno neće ostati bez reakcije Pekinga. Jedna od njih je već i posve otvoreno kinesko svrstavanje uz ruske zahtjeve SAD-u i NATO savezu za međusobnim sigurnosnim jamstvima i ne širenju NATO-a na istok.

Zaključak

Pokušaj američke globalne izolacije Rusije završio je potpunim neuspjehom. Ta se zemlja uspješno okrenula Aziji, Bliskom istoku, Africi i Latinskoj Americi. S obzirom kako je povjerenje između Rusije i Kine s jedne i SAD-a s druge strane nakon svega što se događalo i još se događa u posljednjih 10-ak godina trajno narušeno, bez većih problema se može zaključiti kako „osovina" Peking-Moskva nikada neće biti destabilizirana do te mjere da bi jedna ili druga prijestolnica dozvolile Vašingtonu da bez otpora uništi jednu od njih.

Tj. usudio bih se reći kako se Rusija vjerojatno ne bi vojno miješala u hipotetski kineski rat sa SAD-om u JKM ili za Tajvan, ali sigurno ne bi dozvolila da Kina u tom ratu bude poražena.

Saradnja vojske Kine i Rusije je sve tešnja i snažnija

Isto tako mislim i za Kinu u slučaju rata Rusije i NATO saveza, gde Rusiji kineska vojna pomoć nije niti potrebna s obzirom na njezin golemi nuklearni potencijal. Rusija ima ozbiljnu nadmoć u taktičkom nuklearnom oružju u odnosu na NATO, a njene prošlotjedne velike strateške vojne vježbe s nuklearnim i najnovijim hiperzvučnim oružjem u okviru svoje strateške trijade (kopno, zrak, more) jasno ukazuju kako Moskva demonstrira snagu ali i odlučnost njihove primjene ukoliko stvari po nju pođu po zlu.

Drugim riječima Vašingtonu jasno daje do znanja kako je era ruskog strateškog povlačenja, koja je počela 1991. sada završila, da Rusija zna igrati igru pokazivanja mišića i da su ti mišići sada stvarni i ubojiti, kao i da ima odlučnost za primjenu vojne sile ako to zatreba. Iako je jasno kako će sve probleme, pa tako i one s Ukrajinom Moskva nastojati riješiti diplomatskim putom (ona ne želi trajno narušavanje svojih odnosa sa Zapadom, prije svega Europom ali od toga niti ne bježi ako bude morala), vojno će reagirati u slučaju da njeni ključni zahtjevi o ukrajinskoj vojnoj neutralnosti budu ignorirani ili u slučaju spomenutog ukrajinskog vojnog napada na pobunjene regije. Pri tom od Vašingtona traži da s njom od sada razgovara ozbiljno i s međusobnim uvažavanjem za što ovaj još ne iskazuje interes - što zbog vanjskopolitičkih strategija, što zbog unutarnjopolitičkih prilika.

S druge strane Kini vojna i politička suradnja s Rusijom osigurava strateški sigurno okruženje kojeg ona bez Rusije nema. U slučaju nekakvog poremećenog odnosa s Moskvom, ili u slučaju ruske državne dezintegracije, Kina bi se našla u gotovo potpunom strateškom okruženju sebi neprijateljskih država i bila bi osuđena na polaganu agoniju..

Autor je glavni urednik specijalizovanog portala „Geopolitika Njuz", analitičar i bivši operativac hrvatske obavještajne zajednice (https://www.geopolitika.news)