Pogledi
Američki rat koji je
potreban Al-Kaidi
Sirija na Istoku, bombe na Zapadu
Pune tri godine Sirija je u vrtlogu
unutrašnjeg rata. Taj rat je i konfesionalni sukob naizgled vladajućih šiita i
hrišćana sa jedne i većinskih sunitskih muslimana sa druge strane. Tu su
i Kurdi na sjeveroistoku zemlje. Ali stvarno, stvari ne stoje tako jednostavno.
Niti su svi sumiti bezuslovno protiv Bašira El Asada, niti su svi ostali
potpuno na strani Asada zaključuje sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih
jugoslovenskih disidenata, suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune
1968. godine...
Goranko Đapić
Sirija je zemlja od 185.000 kvm. sa 21 milijun
stanovnika. Većinski sunitski muslimani čine 75% ukupnog stanovništva, šiitski alaviti
čine 12%, a arapski kršćani i Kurdi čine ostatak stanovništva. Zemljopisno,
Sirija izbija u dužini od 120 km na Sredozemlje, na sjeveru se graniči sa
Turskom, na istoku sa Jordanom i Irakom, na zapadu sa Libanom , a na jugu sa
Izraelom. Dakle, stožerna zemlja Bliskog istoka. Od šezdesetih godina na vlasti
je stranka BAAS, lijevo usmjerenog arapskog nacionalizma, sa istaknutim sekularnim
programom. Režim je posredujući između raznih grupacija i shvaćanja, oslonjen
je na snažnu vojsku, vladao bez mnogo obzira i kompromisa. Nekoliko nasrtaja
islamskog fašizma surovo je suzbijeno. Pa ipak, kroz dugi vremenski period
režim je uspostavio relativno postojan suživot među raznim grupacijama i Sirija
je slovila kao zemlja relativne tolerancije i stabilnosti, uzorne u odnosu na
stanje u regionu. Režim je uživao podršku ne samo tolerantnih Alavita, već i
mnogih prosvijećenih Sunita, pa su priče o potpunom sunitskom bojkotu Asada
sasvim pretjerane. Uostalom Sirija je jedan od stubova sekularizma u arapskom
svijetu.
Kada je izbilo ,,arapsko proljeće"
vlada SAD je naročito podržala islamističke pokrete. Rezultat toga je da je manipulacijom
narodima nametnut trend islamističkih pokreta, a to se ubrzo pokazalo u sukcesivnom
rušenju svih sekularnih tendencija. Na kraju na vlast su došli manje više
islamski fašisti koji su odmah počeli razarati sve druge političke snage proizašle
iz nesrećnog proljeća.
Brojni su primjeri isticanja Morsija kao
demokratskog političara ispunjenog tolerancijom koji veoma i odlučno
održava zadatu riječ. Naročito su tako bila intonirana saopćenja vlade SAD i
njenih glasnogovornika poput Hilari Klinton i Čaka Hejgela. O samom predsjedniku
Barak Huseinu Obami I, da i ne govorimo. Demokratska stranka SAD gotovo je u
potpunosti korumpirana milijardama dolara iz Saudijske Arabije, ali i drugih
emirata. Doduše, ni republikanci nisu zbog sličnih poklona pokvarili stomak,
ali su demokrati u odlučnom vođstvu. Razumije se da slična lamentiranja nisu
izostala ni u Evropi, ali u nešto manjoj mjeri. Međutim, pogrešno bi bilo
misliti da su u pitanju samo lukrativni motivi...
U pitanju je jedna politička strategija protežiranja
islamskog fašizma, ne samo u islamskim zemljama već i mnogo šire i još iz
višestruko važnijih razloga u poslu obaranja grčko - rimsko - krišćanske
civilizacije svuda gdje ona postoji.
Jednom riječju islamski fašizam je samo
sredstvo politike vlade SAD, sa veoma dalekosežnim ciljevima. Zapravo,
vladajući bankari iz FED društva kreću u završnu akciju barbarizacije svijeta
nakon dvije tisuće godina velikih napora. Novi svijet će biti svijet po obrascu
njihovih interesa; svijet nesmiljenih gospodara i beznadežnih robova.
U tom projektu činilo se da će
posao u Siriji biti završen za koji mjesec. Na iznenađenje kreatora projekta
režim u Damasku je pokazao da nije tikva bez korijena i da uživa podršku u
stanovništvu mnogo veću nego što se pretpostavljalo. Uz izvjesnu pomoć Rusije i
nejasnu politiku Izraela, Asad je izdržao prvi udar i rat je nepredviđeno
krenuo neizvjesnim putem.
Sekularna Sirija je potčinjena, a decenija
unutarnje stabilnosti nisu bile prazna priča.
Vlada SAD je podržavala finansijski i u
pogledu ljudstva, pretežno islamističke pobunjenike sa snažnom vahabističkom
aromom, a Rusija je jačala sve više Asada, znatnom pomoći u oružju, hrani i ljekovima.
I tako je prošlo tri godine.
U proljeće ove godine, izbili su
sukobi u Turskoj. Potcijenjene sekularne snage u naizgled beznačajnom povodu
pokazale su da Kemalove Turska nije nestala.
Umišljeni kalif Erdogan, ključni američki
čovjek u politici prosperiteta islamskog fašizma, naišao je na
neočekivani otpor svojoj politici postepene islamizacije društva. Sekularna
Turska nepogrješivo je prepoznala udar na sve građanske vrijednosti i pokazala
da tačno zna gdje i kako bi se program puzeće islamizacije završio. Tamo u dvanaestom
stoljeću.
Bijela kuća je bila konsternirana.
Erdogan se, naravno, održao, ali je ozbiljno uzdrman. Program islamizacije
je opasno doveden u pitanje. Represija je povećana, ali ona samo ukazuje na
pogoršanje Erdoganovog položaja. Taman se situacija u Turskoj malo smirila kada
je došao novi veliki udarac u Egiptu.
Sljedbenik Al Bane i puta u dvanaesto
stoljeće, ,,demokratski" predsjednik Mursi, upravo se spremao da
uputi egipatsku vojsku u Siriju i da završi sa sekularnim snagama.
Bila je to sjajna ideja islamističkih pokretača u SAD, kada je sve jednim potezom
doživjelo krah.
Prvo je u Kairu izbila antifašistička
revolucija i iz dana u dan je jačala i širila se. Egipat je pokazao drugo lice,
ono koje je Mursi mislio da je pred uništenjem. Odmah je na ulicu
poslao svoje srednjovjekovne ubojice i njihovu subraću iz Sudana,
isprobane u Darfuru, kada je naočigled cijelog svijeta ubijeno 400 tisuća
animista i kršćana, a da se vlada SAD nije ni malo našla pogođenom. Jer
kada ginu oni koji nisu puleni njene politike, nema nikakvih povreda
ljudskih prava. Srednjovjekovni ,,demokratski" Mursi se međutim preračunao
i na scenu je stupila egipatska vojska...
Sada na scenu stupa ojađena SAD da
na najgrublji način ospori pravo egipatskog naroda na slobodu. Prijetnje su i financijske
i vojne. Islamski fašisti su to shvatili kao poziv i blagoslov
Vašingtona, da organiziraju bartolomejsku noć egipatskog sekularizma.
Poraženi su. Vojska je odlučno odbila ovaj napad. Narod Egipta izborio se za
svoju slobodu. Konačno, sekularne snage su ohrabrene
događajima u Egiptu. Položaj fašista u Siriji se naglo pogoršava. Umjesto da im
Mursi pošalje egipatsku vojsku u pomoć, ta vojska je preko noći postala
nada slobodne Sirije! Bankari znaju da bi kraj rata u Siriji i opstanak Asadove
vlasti značio ozbiljmo prekomponiranje snaga na Bliskom istoku
uključujući pad Erdogana i moguće rastuće sekularno raspoloženje u dotadanjim
utvrdama srednjovjekovlja u Saudijskoj Arabiji i Emiratima.
Obama I , kreće se novim ,,Markalama".
Opet viđamo istu priču. Asad je bezobzirno bacio bojni otrov. Žrtve su
civili. Podaničke televizije pokazuju mrtve i uplakanu djecu. Siže je taj, da barbarski
režim odmah valja bombardirati i otpočeti ,,humanitarni" vojni
pohod. Karla del Ponte kaže u ime OUN da su bojni otrov
bacili pobunjenici. Evo užasa. Oni kojima su puna usta
ljudskih prava nimalo nisu oklijevali da liše života stotine
civila. Oni su tvorci Haga. Zašto nisu u njemu jer su egzemplarni
zločinci? Možemo odmah uperiti prstom u te nitkove. To su cjelokupna vlada SAD
i razumije se londonsko - njujorški bankari tvorci projekta barbariziranog
svijeta i novog robovlasništva.
Uprkos zdravom razumu koji govori
da Asad ima najmanje razloga da počini taj užas i uprkos tvrdnjama Karle Del
Ponte, glasnogovornik bankara Obama i objavljuje da će odmah povesti rat protiv
Sirije. Uprkos razumu i uprkos činjenicama.
Nastupa trežnjenje saveznika u NATO.
Situacija je previše rizična, tvrdnja bankarskog ološa nikada nisu bile neuvjerljivije,
a poslednje avanture su potpune nepredvidive. Rusija je nastupala oprezno. Ona
je znala da je projekat islamskog fašizma uperen direktno protiv nje i njenog
opstanka kod države. Jedna od bankarskih portparola Olbrajtova, otvoreno je
nedavno rekla da bogatstva Sibira ne mogu biti samo svojina Ruske države i
njenih građana, već da moraju biti baština cijelog svijeta! ,,Cijelog svijeta"
treba razumjeti kao nešto što je u posjedu banaka.
Rusija dobro zna da bi pad Asada u nasilnoj
intervenciji pokrenuo lanac agresije islamskih fašista na bivše sovjetske islamske
republike. Time bi bio ugrožen trbuh Rusije, a terorizam bi bio višestruko uvećan-
do gole agresije. Cilj bi bio destabilizacija i marginalizacija Rusije.
Zbog toga je Rusija riješila da se angažira na strani Asada i to ,,tvrdo"
i svijesno atakujući sukob sa SAD. Njena retorika znatno je mirnija i umijerenija
i nesumnjivo da veoma vodi računa da djeluje umirujuće na Europu, za razliku od
raspomamljenog vrištanja Čaka Hejgela i samog Baraka Huseina I Obame. Pred
očima Europe odvija se film u kome sa javno vidi gdje se može nastradati pred uspaljenim
bankarima.
Ponašanje SAD ne djeluje ozbiljno i
odgovorno. To je toliko upadljivo i zabrinjavajuće da je britanski parlament zatražio
da britanska država ostane uzdržana u budućem mogućno sukobu. Francuski uplašeni
petokolonaš Oland kaže da će učestvovati ako iza američke intervencije stane
odluka SB OUN. Obzirom na kineski i ruski vjerojatni veto to znači da je uloga
francuske u cijeloj priči završena. Obama I je, obećavajući rat uslijed
antiratnih demonstracija u SAD, ipak najavio da će se obratiti Kongresu.
Nikada jedan rat nije imao manju podršku
nego ovaj bankarski u samim SAD. Sa druge strane sekularna Sirija je prinuđena
na borbu na život i smrt. Njihova sudbina pod vehabijama je zvana-samo smrt. Svijet
čeka na epilog ove drame. Snage su spremne. Svi su sve svjesniji avanturističkog
profila američke politike, najčešće nerazumljive neupućenima. Autor ovog teksta
je uvijeren da će doći do nekog bombardiranja i nekih pregovora. Sirija neće
biti slomljena. Uzlet islamskog fašizma suočava se sa rastućim otporom. Američka
avantura također.