Diplomatija
Smešna strana tragedije srpske diplomatije: Kako
sam sistematski uništavan od idiota (2)
Što mi ne zapališe mooooj konzulat
Tabloidov insajder iz
srpskog Ministarstva spoljnih poslova dostavio nam je interno otvoreno pismo
koje je rukovodstvu Ministarstva, pod gornjim naslovom, uputio dojučerašnji
vicekonzul u Generalnom konzulatu Srbije u Rijeci Stevo Batić, inače novinar,
nakon što je posle trogodišnjeg službovanja prevremeno povučen u zemlju.
Priznajući da je i sam u diplomatiju dospeo preko veze, zbog čega je "kao
takav od strane matične kuće šikaniran čim je kuća promenila gazdu", bivši
vicekonzul opisuje svoj "diplomatski" život pod šef(ic)om tog
konzulata, konzulom žeranom (vršiocem dužnosti šefa konzulata, prim.
red.) Mirom Jegdić, "karijernim diplomatom", iza koje pod punom
materijalnom, moralnom, stručnom i psihijatrijskom odgovornošću stoji
Ministarstvo, odnosno država Srbija. Ova priča je zanimljiva ne samo u
kontekstu najavljenog zatvaranja tog generalnog konzulata u Rijeci nego i zbog
činjenice da je, prema saznanjima Tabloida sa terena i iz ambasade u
Zagrebu, upravo Mira Jegdić podrazumevala da će biti i prvi šef budućeg
konzulata u Kninu. Izvode iz ovog pisma donosimo bez komentara i uz minimalna
skraćenja i neophodna objašnjenja.
Priredio:
Insajder D-21
Pošto
nisam prošao konzularnu obuku, a nekako paralelno smo obavljali svako svoje
pripreme po MSP-u... na više mesta mi je rečeno kako je Mira Jegdić,
"koleginica koja se takođe sprema za Rijeku, već tri meseca na obuci za
konzularni paket, bez toga se ne može..." itd.
Zanimljivo
je da su mi listom, kao vrhunsku životnu zamku, moj defekt u osposobljavanju za
konzularni život predočavali sledećom situacijom: "Zamisli da ostaneš sam
u Konzulatu, a dovezu ti mrtvaca pred vrata i ti treba da ga otpremiš u zemlju.
Šta ćeš, jadan, kad nisi prošao konzularni paket?"
Međutim,
da je od nje, primerno obučene i upućene u sve tajne konzularnog paketa,
zavisilo, u Konzulat se ne bi moglo ući od mrtvačkih sanduka i kostiju. O
urnama da se i ne govori, jer poslednji put kad sam radio jednu sprovodnicu za
prenos urne, na šest sati je stopirala desetominutni postupak, i
prisilila neke jadnike da toliko čekaju, sve zbog njene fiksacije da se urna,
"pošto je, je l' te, leš", mora prevoziti isključivo u mrtvačkim
kolima. Nakon što je zvala sedam-osam konzulata i ambasada po svetu, nakon što
sam joj satima predočavao razliku između leša i urne, te vadio
"presedansku" dokumentaciju u vezi sa istovetnim
"operacijama" (što ju je motivisalo na reviziju sprovodnica i ideju o
kažnjavanju radnika koji je potpisao da se urna ne mora voziti mrtvačkim
kolima), na kraju je zvala carinu u Batrovcima, gde joj je rečeno da, po logici
stvari, urnu sa pratećom dokumentacijom možeš da voziš na biciklu ili nosiš u
džepu, ako je dovoljno velik, "logično". U svakom slučaju, na žalost
M.J., potvrđeno je da - urna nije leš!
Stanovi i muževi
Kao
samac, imao sam pravo na stan do 70 kvm, sa jednom spavaćom sobom... S
druge strane, meni nije bila potrebna kvadratura nego "struktura",
tačnije odgovarao mi je i duplo manji stan od maksimalno dozvoljenog (bez
dodatne saglasnosti šefa Konzulata), jer sam očekivao veliki promet raznovrsnih
gostiju i prijatelja iz novinarske, i ne samo te branše iz Srbije. M.J. mi kaže
da stan sa dve sobe, bez obzira na to što se uklapa kvadratura, neće odobriti,
jer "ne može po pravilniku"... Pitam da mi odobri jedan konkretan
stan, koji odgovara po strukturi, ali je veći po kvadraturi za desetak kvadrata
i u centru je. Kaže - ne može, preskup je. Ja kažem da ću, po pravilniku, da
plaćam razliku, imam na to pravo. Kaže - neće potpisati. Ko sam pa ja da ona
traži saglasnost za toliki stan (bez obzira na to što je takva mogućnost
predviđena pravilnikom)?!
A
onda, kad je videla da ja tu "nešto muvam" - počela je da ide sa
mnom u obilazak stanova (da li ovu činjenicu treba da ponovim da bi
potcrtala tragediju moju i "diplomatije" koju je M.J. zastupala). Zaviruje
u sve prostorije da joj nešto ne promakne, komentariše i odlučuje pred ženom iz
agencije da mi nešto ne "pretekne" u odnosu na "moj nivo",
pogotovo ne cela soba...
Videvši
da ću se dovesti u situaciju da je već tada uhvatim za vrat i brzinski okončam
i njenu i svoju "diplomatsku karijeru", prihvatim prvi iole pristojan
stan koji se uklapao u pravilnik (50,5 kvm), a koji se i njoj "dopao"
jer je bio i manji od njenog, i jeftiniji od njenog, i kilometar uz debelo
brdo (što uključuje oko 200 stepenika) i na petom spratu u zgradi bez
lifta, a za kompletan ugođaj je i pogled imao na - suprotnu stranu od
mora, u brdo... Za M.J. - pun pogodak. Tako se, zaista, tokom tri
godine boravka u tom stanu, pedesetak novinara koje sam ugostio čudilo
"zašto to podnosim", "zašto to ne obelodanim", a čak je i
tokom boravka moje male porodice u tom stanu, jedno od dvoje uvek spavalo na
dušeku na podu i preko njega se prelazilo na putu u kuhinju, u WC i nazad. O
gostima iz zemlje prijema na kakvoj "prijatnoj, intimnoj, domaćoj"
večeri, o čemu sam, maltene kao o obavezi, slušao tokom priprema, naravno da
nije bilo ni govora... Bilo bi me sramota "u ime države" koja me, kao
i M.J., "poslala" da je zastupam.
Možda
bi neko u gornjoj priči mogao da nasluti i, u suštini, pozitivan stav šefice
Konzulata, koja se tek malo kruto, ali principijelno založila za zakonitost i
opšte dobro. Paralelna priča, međutim, govori o njenom prevarantskom i, gotovo
sigurno, ne samo "pravilnički" nego i krivično kažnjivom ponašanju,
koje nikako ni u MSP-u nije ni smelo ni moglo da ostane neprimećeno, ali
nekažnjeno jeste.
Naime,
podsećam da je M.J. došla u Rijeku takođe u svojstvu samca, a prema
pravilnicima o stanovima, kao konzul je imala bukvalno istovetna prava u
pogledu performansi stana kao ja. Međutim, ona se uselila u stan od 91,48
kvm. Dakle, 21,5 kvm preko dozvoljenog.
Ono
što nije moglo meni, moglo je njoj. Jednostavno je sama sebi, na poverenje,
izjavila da u stvari 11 kvadrata i nije u okviru stana nego je šupa za drva
u podrumu (?!), a sam stan u stvari ima tačno 80 kvm. A da li je barem za
taj višak od 10 kvm (preko 70) tražila, po pravilniku, saglasnost od MSP-a ili,
makar formalno, od sebe same, ako već ni od koga nije tražila saglasnost da otpiše
onih 11 kvm. E, nije. A zašto? Zato što je "prijavila" da je u Rijeku
došla sa mužem, a ne sama, pa samim tim ima pravo i na tih 10 kvm. I problem
rešen. Tačnije, bio bi da se ne radi o laži, krivokletstvu i zloupotrebi
ovlašćenja, jer se muž, po isteku godišnjeg odmora, vratio u Beograd, a
M.J. je ostala da uživa privilegije kao da je on tu. Još tačnije, priča se ovde
malo širi. M.J. je još u MSP-u, očekujući veliki finansijski "bonus"
na konto muža, prijavila da u inostranstvo odlazi zajedno s mužem, iako
je čovek bio u redovnom radnom odnosu u Beogradu (i još uvek je, tri
godine kasnije, dok ovaj tekst nastaje).
Za muža koji radi u Beogradu, M.J. na osnovu
lažnog iskaza traži od hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i diplomatsku
legitimaciju i dobija je. Na osnovu lažnog iskaza, dobija od MSP-a i
"dodatak na muža" sve do 1. oktobra 2006, kad se muž, kao,
"vraća u Beograd", u kojem, inače, dok "živi u Rijeci",
redovno ide na posao u Poreskoj upravi. U Rijeku za to vreme muž dolazi u više
navrata na po nekoliko dana, tek da bude viđen.
Dakle,
vratimo se na "stambenu problematiku", dok meni soli pamet o mojim
pravima, M.J. čini teške disciplinske prekršaje i krivična dela. Uz to, čak i
da joj se oprosti utaja kvadrata i krivokletstvo povodom muža (ergo šteta u
budžetu "države Srbije koja ju je poslala", odnosno MSP-a), i ako se
kao nužno zlo prihvati faktično stanje stvari, M.J. po računici iz instrukcije
GS 8962-1/14 od 30.11.2007. duguje MSP-u za tu razliku između 4.000 i 5.000
evra.
Tretman potčinjenih
Ponižavanje potčinjenih kao prioritet je obuhvatalo kompletan tretman porodice Milana
Popovića (konzularnog radnika, koji je sa porodicom živeo u zgradi Konzulata,
prim. red.). Prva je na tapetu bila Popovićeva
supruga Ankica, koja je od prvog trenutka neoprostivo M.J. stavljala do znanja
da nije u ropskom odnosu sa Konzulatom, pogotovo ne s njom lično, da joj nije lična sluškinja i da neće da ide za njom i uklanja smeće i prljave tragove koje šefica produkuje brzinom munje, najčešće bahato i namerno, da neće da joj pere veš i učestvuje u zaludnom poslu održavanja njene lične higijene.
Potom je Ankici zamerila da hoće
da joj "otme fotelju"! A kako i zašto? Prilikom službenih ceremonija,
osoblje Konzulata se po pravilu postavi u red i dočekuje
goste, kako je propisano i kako dolikuje. Svi izuzev šefice
Konzulata, koja za to vreme, dok joj goste dočekuju
potčinjeni, umesto da bude prva u redu, po pravilu landara po Konzulatu, traži
neke telefone, zaliva biljke, ode da trača
sa prvim koji je ušao na vrata, baš
tada traži neki predmet kojeg se setila i sl.
Ako je tokom desetak prijema trebalo da bude u špaliru
ukupno poželjnih i pristojnih 150 minuta, M.J. je bila ukupno ne više od
desetak. Tako se desilo da neki gosti pomisle da je Ankica, i po stavu i po
ponašanju, konzulica, što je M.J. čula i smesta zamrzela Ankicu jer je bila - pristojna. (O nepopravljivoj
neukosti i primitivizmu M.J. u ovakvim situacijama, govori i podatak da je na
poslednjem takvom prijemu, ono malo vremena što
je provela u špaliru za doček gostiju, M.J. držala u ruci spisak gostiju i na licu mesta proveravala ima li gosta kojeg
pozdravlja u spisku. Isto tako, mrzelo ju je da obuče
sako nego ga je samo ogrnula kao da je upravo izašla iz WC-a i banula u počasni špalir.) Tako je M.J. odmah odlučila da Ankicu treba
otpustiti, jer je celi Konzulat "prljav" i jer bi "Ankica,
umesto da čisti, da bude ambasador". I nije se smirila dok Ankicu nije -
otpustila.
Telefoni
Milan
i negova porodica morali su da budu i odsečeni od sveta. Pošto je jedno vreme
opsesivno ukidala "suvišne telefone", Milan ju je zamolio da jedan od
postojećih brojeva ne otkazuje nego da ga samo prebaci na njegovo ime, što se
radi za nekoliko minuta, da on privatno u stanu u okviru Konzulata ima telefon,
uostalom i za potrebe njegove dece-školaraca i interneta. Skoro godinu dana
odbijala je mogućnost da porodica Popović, u 21. veku, ima na raspolaganju
telefon pa time i internet, a nisu imali pravo (za razliku od nje) na privatno
korišćenje službenih telefona. Sve to jer M.J. nije znala kako da kontroliše
Milanove razgovore.
Iako,
jadna, nije znala kako se to radi, odmah na početku mandata iskazala je nameru
da kontroliše i moju komunikaciju sa svetom, i privatnu i službenu. U znak
protesta i gnušanja ja sam odbio da uopšte koristim službeni mobilni telefon,
pa sam u sledeće tri godine kompletnu (tačnije 99 odsto) službenu
komunikaciju vodio sa svog privatnog mobilnog i svog privatnog fiksnog
telefona, dakle - o svom trošku... Istovremeno, M.J. je samo na
"zabranjene" međunarodne razgovore, na "konsultacije"
(eufemizam za tračeve i olajavanje saradnika) o svemu i svačemu, trošila i
troši stotine nedozvoljenih sati na račun poreskih obveznika voljene joj
zemlje. Uz to, iako ima direktan fiksni telefon, isključivo koristi onaj koji
je vezan za centralu kako bi svoje međunarodne razgovore mogla da - pripisuje
drugima.
Patriotizam na njen način
Kaže mi jednom da dojavim o nekoj Mesićevoj (M.J. bi rekla "ustaškoj") izjavi od pre 18 godina u
Australiji, koju su mediji izvukli iz naftalina za potrebe unutrašnje političke borbe. Ja odbijem, jer niti ima veze sa ovim konzulatom ili njegovim
područjem (rekao sam joj da bi to trebalo da uradi, ako bi uopšte trebalo, a
nije, neko iz Ambasade u Zagrebu), niti je ekskluziva bilo koje vrste, jer su i
sve hrvatske i sve srpske novine vrvile od komentara... A i da nije tako, to
bi, na način kako to zamišlja novokomponovani patriota njenog
profila, trebalo da radi - ona sama.
"Znaaaa se zašto ti nećeš da pišeš o Mesiću
("ustaši", prim.a.)!", odjednom mi kaže
ona. To "znaaaa se" značilo je: žena ti je Hrvatica, dakle ustaša, pa si i ti ustaša, pa neće svoj na svoga. Umesto da je zgazim k'o bubašvabu,
kao što bi svaki dostojanstven čovek morao da učini, to sam tada progutao.
Onda sam joj sukcesivno objašnjavao sledeće: majka mi je Ruskinja, čiji je veći deo familije stradao tokom nemačkog sravnjivanja
Staljingrada sa zemljom (na čuvenom Mamajevom kurganu -
ispod monumentalnog spomenika Majka otadžbina
- na pločama se nalazi desetak imena stradalih iz majčine
porodice. Sama majka je završila u koncologoru Dahau. Po
očevoj liniji je skoro 80 posto najbliže,
bliske i dalje familije stradalo od ustaša -
na spomeniku na Mrakovici na Kozari isklesano je 12 imena familije mog oca, a u
Jasenovcu preko dvadeset. Sam otac završio
je takođe u Dahauu.
Kad sam dočekao
priliku da gospođi M.J. na licu mesta, u Jasenovcu,
podmetnem pod nos brojno stanje svoje rodbine po zidovima muzeja, pravila se
kao da govorim o kraterima na Mesecu, potpuno nezainteresovana za moj
"ustaški pedigre"... A sve je to trebalo objasniti "diplomati Države Srbije", koja je iz krajiškog Kukulja, ona kaže iz Banjaluke, zapravo pobegla čim se tamo zakuvalo,
koja nikada u životu nije bila u Jasenovcu, udaljenom od njene rodne kuće pedesetak kilometara (što je za tamošnji narod gotovo neverovatna činjenica) i koja nikad, dok
nije došla u Rijeku, nije čula za "neke jame u
koje su bacani Srbi" (!?), iako joj je otac, navodno, bio partizan i
živela je u kraju u kojem se sa predanjima o Jasenovcu i jamama rađa i živi.
Otvori se zemljo!
Od stotina reprezentativnih uzoraka, gotovo nasumice
izdvojiću nekoliko koji na različite načine govore o tome koga je "država poslala da je zastupa" i za
koga sam u više navrata, u raznim delovima konzularnog područja,
čuo univerzalnu balkansku kletvu: "J... je ko je posl'o!".
- Jednu od najvećih neprijatnosti u
vezi s tim ja kao svedok doživeo sam početkom zajedničkog mandata, kada je M.J. zvala dr Đuru Zatezala, vrhunskog intelektualca od autoriteta, istoričara i arhivara, čoveka u godinama i rovita zdravlja, jer
je malo ranije operisao glasne žice, da joj bude stručni (nivo za "nivo") vodič do Vojnića i istorijske Petrove gore.
Pokupimo g. Đuru u Karlovcu i
odemo u vojnićku "Prosvjetu". Skupilo se nekoliko "Prosvjetinih"
aktivista, a g. Đuro će i
"službeno", iako teško govori, da gđi konzulici, u ime kolektiva, ispriča
stanje na terenu, istorijski kontekst, perspektive tamošnjeg
srpskog življa i tako dalje. Tek što je čovek počeo da govori, prekine ga M.J: "Čekajte,
Đuro, samo malo, izgleda da mi se ispraznio mobilni. Ima l' neko punjač za ovakav mobilni?". Tu počne komešanje, mora, je l' te, konzulici da se nađe
punjač, ode neko nekuda i posle desetak minuta vraća
se sa punjačem. Uključi M.J. mobilni u punjač i zvanično ovlasti zaprepašćenog Đuru da nastavi.
Nije g. Đuro izustio ni deset rečenica, oglasi se ponovo
"generalni konzul Republike Srbije": "Auuu, što meni ovde zima. Je l' ima ovde neko nešto
da ogrnem? Što ovde, bre, zima!". Opet se uskomešaju
domaćini, neko ode nekuda i donesoše neku bundu da se
konzulica ogrne (nije im bilo lako da nađu
nešto što pristoji diplomati!). "Mogu li ja sad da nastavim, ako se konzulica
opskrbila svim neophodnim za opstanak!", već je
na granici živaca Đuro. "Naravno, naravno, samo vi pričajte!",
dozvolila mu je M.J.
Dođe g. Đuro u priči do Drugog svetskog rata, priča kako su Srbi u
Lici završavali u jamama, kad će M.J: "Kakvim jamama,
Đuro?". Gleda je Đuro, ne zna da li se M.J. šali ili, možda, on ne razume pitanje: "Ustaše su, gospođo Miro, Srbe bacale u jame kojih u ovim
krajevima ima na hiljade. Sigurno ste čuli za
Jadovno?". "Ma nemojte mi reći, ne mogu da
verujem!". Tu g. Đuro brzo završi "predavanje", prilazi diskretno meni, pa mi se, valjda videvši da saosećam s njim i da shvatam njegov šok, konspirativno
obraća: "Oprostite, šta je završila ova žena?!". "Ona kaže pravo", rekoh.
"A gde?". "Ne znam, valjda u Banjaluci... ili u Sarajevu!".
"A šta je radila u životu?". Ja nabrajam ono što sam znao. Čovek koluta očima,
ne zna da li da ide dalje sa pitanjima, pita kako je to moguće i: " Mislite li da samo ništa ne zna ili je ovo
što ja pričam i ne zanima?". Tu sam je malo branio tvrdeći
da je stvar jeste ozbiljna, kao što je očigledno, ali da verujem da nju to ipak zanima.
Kaže Đuro:
"Pa ona je mene digla iz kreveta, bolesnog, a sad ne može da izdrži ni tri minuta, bez obzira na to da li o tome išta
zna!". Krenemo mi odatle na vrh Petrove gore, do čuvenog
spomenika. Tek što predvođeni
bolesnim Đurom stigosmo u podnožje spomenika, veli M.J.,
ogrnuta onom pozajmljenom bundom: "Jooooj, što
ovde zima, idemo mi nazad!". Kaže joj Đuro, potpuno van sebe od neverice: "Pa, gospođo
Miro, ako meni ovako bolesnom, koji sam ovde na vaše
insistiranje, nije zima, valjda možete i vi toliko da
izdržite, makar da vidite zašto smo uopšte došli ovamo!". "Ma, haj'te, gospodine Đuro,
taman posla još da se pre'ladim". I vratismo se nazad. Pokazalo se da je g. Đuro bio i bolećiva srca pa je M.J. sve oprostio i
kasnije joj je, valjda iz samilosti, stoički
tolerisao razne neprepričljive intelektualne izlete
u nepoznato.
Popovi i sveštenici
Poseban naslov u ovoj knjizi rariteta mogao bi da se
odnosi na crkvene ljude. M.J. nije u stanju ni da se prisili da ih ne oslovljava
sa "popovi", čak i kad je očigledno da im to ne prija i kad joj stave do znanja da su sveštenici a
ne popovi. Čak i kad je u prilici da ih ponudi pićem mora da kaže: "E, kad mogu popovi, mogu i
ja!"
U maniru direktora
i suverena u svojim županijama, uobrazila je da je nadležna i kvalifikovana i u pitanjima crkvene dogme i učenja.
Tako je jednom sanjala kako bi joj to donelo značajan
ugled u dijaspori, pa je odlučila da doslovno naredi
dvojici riječkih jereja da drže veronauku u prostorijama
"Prosvjete". Čak im je poslala i
"dnevni red" razgovora, koji je zamišljen
kao njihov "plan i program" kako će
realizovati njeno naređenje.
Na razgovor smo (mene je tada još,
jer mi se još nije bilo smrklo, vodila kao ađutanta) pošli u crkvene prostorije u 11 h. Međutim, ne lezi vraže, jereji su već na samom početku
negativno reagovali na njenu naredbodavnu, a pri tom sadržajno sasvim pijačno-kukuljansku intonaciju, tako da bi
se svaki normalan čovek pokunjio, izvinio i otišao. M.J. je, naprotiv, odlučila da im pokaže ko je ko pa doslovno nije htela da im izađe
iz kuće, verbalno ih, i samom pojavom, terorišući.
Već oko 12 h jedan od njih je
rekao da mora da ide jer ima sahranu, na šta
je ona rekla neka on samo sedne, neće on nikuda, kakva
sahrana, neće sahrana pobeći?! Oko 13 h on je već zapomagao da neće da stigne na groblje ako ne krene
odmah. "Ma kakvi, samo ti sedi!"
Čovek je oko 13,30 doslovno pobegao iz prostorije. Drugi jadnik je do 14,15
slušao laprdanje o najvećim glupostima koje se mogu
smisliti, a ja sam se znojio. Konačno je M.J. u 14.30
odlučila da mu je bilo dosta, na brzinu se pozdravismo i krenusmo. "Mislili
su mene zajebavat', a sad su vid'li s kim imaju posla!", rekla mi je na
izlasku iz zgrade. Posle toga, izuzev u posebnim prilikama, kada je to bilo
neizbežno ili previše očigledno
neprirodno, sveštenici nisu želeli
da kontaktiraju sa M.J. Čak i ako su imali neku
potrebu u Konzulatu, prvo su se raspitali da li je tu M.J. i ako jeste kako da
je izbegnu.
"Bojkot" je zacementiran nakon što ih je M.J. obojicu, shvativši da je
"popovi" već dva meseca ne tretiraju,
pozvala u Konzulat na razgovor bez dnevnog reda. I za mene, koji sam već tada mislio da me M.J. više ničim ne može šokirati, bila je zapanjujuća tema planiranog terora:
"Stanje i perspektive ograda (kojih nema) oko grobalja, ne nužno
crkvenih, u njenim županijama, srpskim krajevima u Bosni, Crnoj Gori i
Srbiji".
Mučenje ogradama, koje M.J. nikada nigde nije spomenula ni pre ni posle ovog
terorističkog čina, potrajalo je oko tri sata. Posle ove seanse jereji su posumnjali da
Bog postoji, a M.J. je procvetala. Naravno, čovek
se upita šta je s tim sveštenicima i čime
je to M.J. uspela da ih hipnotiše, makar toliko da je ne izudaraju. Odgovor je
jednostavan. M.J. je uspostavila "kontakt" sa vladikom i
"kvalitet" tog odnosa stavila je kao argument pred sveštenike.
Verovala je da oni (treba da) veruju da im jedna njena reč vladiki može poremetiti miran san. Međutim, iako je i vladika trebalo da bude deo "suverenog vladanja njenim
županijama", izgleda da je negde iskočio
iz tog voza. A bilo je mnogo prilika.
Kao kad joj je, usred svoje rezidencije u Karlovcu,
pokazao vest o nekom događaju negde, spremnu za
objavljivanje na eparhijskom službenom sajtu. Pogledala M.J.
napisan tekst i kao iz topa rekla: "Vi to nećete
objaviti. Taman posla. Ne dolazi u obzir!!!". Vladika je gleda, ne može da veruje ušima i očima.
"Nego ćete vi ovako!", i uze M.J. pa precrta na onom papiru šta sve ne sme da ide i dopisa na licu mesta šta
sme: "E, ovako može da ide!". Na službeni sajt Gornjokarlovače eparhije!!! Mene oblio
hladan znoj od srama, vladika menja boje, vidi se da grčevito
razmišlja, i onda reče: "Dobro, gospođo Miro, biće kao što ste rekli!"
Potom se u Peroju
u Istri desilo da su se povodom crkvenog praznika skupila četvorica vladika, uključujući i
mitropolita Amfilohija kao patrijarhovog zamenika, plus desetak drugih sveštenika. Domaćin, vladika Gerasim, daje reč gostima, da kažu ko šta
ima. Tu neki ponešto rekli. Ima li još ko? Nema. Ako nema niko, zadnju reč ima,
kako to crkveni protokol nalaže, glavni i najvažniji - mitropolit Amfilohije.
Kad je izrekao svoj završni
govor i zaključio okupljanje, javlja se - Mira Jegdić.
Svi gledaju u čudu. Izdeklamira M.J. nešto o nečemu pa zahvali svima kao da su se okupili u njenu čast
i objavi da je time skup završen. Muk i tajac. Nešto kasnije, na povratku u Rijeku, u kolima se smejulji i slavodobitno veli:
"A kažu da se posle vladike ne govori?!". Žena svesno
izblamirala i skup, i vladike, i Konzulat, i Ministarstvo, i Državu... Tako se,
konačno, desilo da nedavno, o skupu u manastiru Gomirje, na kojem se okupilo oko
400 dece, polaznika veronauke širom Eparhije, M.J. nije
bila ni naknadno obaveštena, a kamoli na njega pozvana. Pre tri godine to je
bilo nezamislivo.
PDV
Jedna od najžešćih opsesija M.J. jeste grčevita borba za oslobađanje od PDV-a, uvek i svugde. Žena je obišla sve moguće prodavnice u Rijeci i u gotovo svima
se posvađala oko PDV-a, jer većina trgovaca za njeno
"pravo diplomate" nije ni čula niti znala kako teče postupak oslobađanja od PDV-a.
Prvo se grčevito borila za svoj lični džep, a onda je paranoju u formi "principa" prenela i na Konzulat,
i to tako da niko ništa nije smeo ni za potrebe posla da
kupi ako nije odbijen PDV, čak i ako je cena bez
PDV-a tamo gde je ona dozvoljavala kupovinu znatno viša od one sa PDV-om na drugom mestu,
gde nije bilo dozvoljeno kupiti. Tako, ako ste u neku trgovinu ušli i pitali da li mogu da vas oslobode od PDV-a, na šta imate pravo, trgovac vas prvo odmeri, onda pita "da niste i vi iz
srpskog konzulata?", a ako vi ponosno kažete
da jeste, rizikujete možda ne da dobijete batine,
ali sigurno da popijete celu priču o nekoj "babi iz
konzulata, koja je bila tu i maltretirala sve živo
zbog 50 kuna".
U Getrou, jednom od hipermarketa (uz Metro)
u kojem se to pravo (u Rijeci) ostvaruje lako, kad sam iz nekih razloga menjao
karticu, priča mi rukovoditeljka odeljenja kakvu je sramotu i neprijatnost napravila
M.J. Kaže: prvo je stala u pogrešan red (postoji posebna
kasa za one koji kupuju bez PDV-a), onda nije htela da izađe, vičući na sav glas: "Ja sam generalni konzul Srbije, neću da izađem". Onda su je uveravali da ta kasa prosto nije programirana da obračunava robu bez PDV-a, oni će joj preneti sve na
susednu kasu. Ma kakvi, neće ona! Na kraju, uz
grohotan smeh ali i revolt publike na račun
Srbije i njenog konzula, ipak je nekako prebace na drugu kasu, a onda je tu
napravila novu scenu, jer je "kupila neko brašno
na akciji, a obračunavaju joj bez akcije" (razlika
manja od dve kune ili 22 dinara). Onda se drala dozivajući vozača, pa mu naredila da vrati brašno na raf...
Konzulica Srbije
pravila je scene u barem deset različitih prodavnica, po
pravilu oko suma koje nisu zanimljive ni klošarima.
Bilo bi to komično da se u svakoj od tih situacija ona
nije naglas i slavodobitno legitimisala: "Jaaaa sam generalni kooooonzul
Srbije. Oću bez PDV-a!". Na kraju je osoblje Konzulata počelo da krije identitet čak i tamo gde je to pravo
moglo da ostvari, samo da ne bi bilo izloženo
podsmehu i maltretiranju zbog eventualnih iskustava sa M.J. Sve nabrojano
posebno se odnosi na restorane i slične lokale, od kojih
neki posle svađa i mučnih pregovora sa M.J. nisu hteli uopšte
da naplate račun, u znak protesta što ih srpski konzul teroriše za mizerne sume. Ili, ode vozač kod privatnika da
zakrpi auspuh na službenom autu (da bi platio nekoliko puta
manje nego u "ovlašćenom servisu"). Međutim, direktiva je da nipošto ne sme da plati ukoliko
mu ovaj ne odbije PDV, za šta, kao mogućnost, autolimar nije ni čuo, a kamoli imao u praksi.
Na kraju balade i teških pregovora autolimar je maltene
izbacio vozača iz servisa: "Čoveče,
nosi mi se s očiju i ti i tvoj konzulat. Evo, ja ću tebi dati tih 15
kuna PDV-a, samo mi se više ne pojavljuj".
Umesto rezimea: pošto
više niko nije hteo da ide u kupovinu bilo čega
što na bilo koji način ima veze s M.J. i
Konzulatom, dakle mogućnošću
da kao srpski diplomata budeš ismejan i izvređan zbog M.J., najčešće
je M.J. lično, sa vozačem, odlazila u velike kupovine za
Konzulat. Ali, nije joj to bio teret. Iz nekih razloga, o kojima smo samo nagađali, na tome je insistirala. To je jedina osoba koju sam u životu upoznao,
a koja u marketima ne kupuje robu nego cene. Od deset artikala iste vrste, ona
kupuje onaj najjeftiniji. Ako na dva slična
najjeftinija artikla stoje iste cene, kupuje onaj na kojem piše "akcija".
Nikad ne kupuje sir, čak
ni najjeftiniji, nego isključivo - zamenu za sir.
Vremenom niko, i da je molio, nije mogao bez nje da kupi ništa za službene
potrebe. Tako se u desilo da je tokom celog oktobra 2008. godine ceo
Generalni konzulat Republike Srbije u Rijeci bio bez toalet-papira. M.J.
nije htela da ide u kupovinu, drugima nije dala, a mi smo samo nagađali šta stranke rade po WC-ima. Tačnije, svi mi smo, naravno,
sa sobom nosili "svoj toalet-papir" i iz potaje opsluživali viđenije goste, da izbegnemo blamažu, sve čekajući da joj neko skrene pažnju na taj detalj. Ali,
izdržala je mesec dana. Razlozi su misteriozni, kao i većina
gore i dole napisanog.
Neka zapale mooooooj konzulat
Kad
je pre nekoliko meseci Milan Popović (konzularni radnik, prim.
red.) u zoru fizički sprečio dvojicu (od kojih je jedan nešto kasnije uhapšen zbog
ubistva usred Rijeke) da odvale tablu sa natpisom "GKRS Rijeka", i
nakon što je pozvao policiju, M.J. i mene, M.J. se pred policijom izdirala na
Milana "što se on tu mešao i pravio hrabar, što nije pustio da zapale i
sruše Konzulat".
Nije
ovde od značaja moj stav da se za takve
stvari ljudima dodeljuje ordenje za odbranu dostojanstva i časti države, niti Popovićevo objašnjenje da je u tom istom
konzulatu u tom trenutku spavala njegova porodica, pa samim tim za dozvolu
paljevine i rušenja nije bilo šanse...
Bitno
je da se "generalni konzul" jedne države, pred policijom strane
države koja je bila dužna da to spreči, grubo obraća svom radniku tvrdnjom da nije trebalo da uopšte izlazi i da je, suprotno tome, trebalo da dozvoli da "sruše i zapale konzulat" (argumentacija je bedna i nemoralna: šta bi bilo da su ga ubili?, pa ko bi plaćao osiguranje da su ga
ranili?). Policajcima, s jedne strane, bilo žao Milana, jer je uradio
njihov posao, a s druge drago zbog M.J. jer je stala na njihovu stranu (kasnije
su i igrali na tu M.J. kartu - nije Milan trebalo da se brani, "kao što kaže konzulica").
Podsećam samo da bi se okrenula i otišla, čak i da je videla da njen "vlastiti" konzulat "pale i ruše", ista ona osoba koja usred tog konzulata stane i govori:
"Jaaaaa suvereno vlaaaadam ovim konzulaaaatom!".
Lezi pa umri
Jedan
od primera moždanog udara narečene diplomatkinje može da bude i više puta ponovljena situacija u kojoj M.J. na ovakav način uverava čoveka (na primer jednog
pulskog Srbina) da se ne kandiduje za neku funkciju ili da se mane ćorava posla: "Šta ćeš ti više u politici? Tvoje je isteklo. Jednom si nogom u grobu, to ti je valjda
jasno, ako se ujutro uopšte probudiš ne znaš da l' ćeš dočekati mrak! Čovječe, pa zar ne vidiš da su ti dani odbrojani,
imaš sto godina, umesto da legneš i umreš ti bi još da se kandiduješ, pored
toliko mladih, lepih i pametnih".
Memorija pamćenja
M.J.
obožava tehnička pomagala kojima uglavnom ne zna da rukuje izvan nivoa dresure.
Mobilni često uvali saputniku ili
sagovorniku da ovaj vidi šta mu je, digitalni aparat ne zna
da isprazni niti da mu napuni baterije, pa i njega uvaljuje drugima da
vide šta mu je, iako je poslom
vezana i za faks - ne zna ništa da pošalje, kupila sebi štampač u boji koji ne zna da uključi u struju, a kamoli da
poveže sa kompjuterom... Međutim, najbolji štos je bilo M.J. insistiranje
da joj se nabavi skener, da ona, je l' te, skenira...
I
kupi joj se, uz novi skupi kompjuter, i skener, da bi se pri instalaciji
ispostavilo da već ima skener na stolu! A da M.J.
ne zna čemu služi kompjuter i da mu memorija nije na kučištu nego u hard-disku, pokazuje fotografija.
Kese i poklopci
Zbog
toga što poput klošara stalno nosa po nekoliko kesa (mnogi su se pitali šta nosi u tim kesama, pogotovo kad ide od kuće na posao i s posla kući), čuo sam da je zovu Mira
Kesedžija. Ali je bolji naziv koji sam čuo u "Prosvjeti"
- Mica Zakrpica - zbog petljanja u ono što je se ne tiče i "poklopca na svakom loncu".
Čekajući
Miru
Voli
da stranke ostavi same u "biblioteci", koja je na prvi pogled udobna
i čak luksuzna, no već posle 20 minuta, s obzirom na to da nema dnevno svetlo, nema spoljnih
zvukova, nije prozračna i M.J. u njoj pali tek
samo pola rasvete (nikad nismo bili načisto da li zbog štednje ili zbog toga što ne zna gde se pali),
postaje neprijatna kao zatvorska ćelija. Sad, zamislite čoveka, penzionera od 70 godina, koji dođe da overi najobičniju potvrdu o životu, a M.J. ga, umesto da mu obavi posao za 4-5
minuta (ili da dozvoli drugima da ga obave), koliko to objektivno može
da traje, ostavi u toj prostoriji - i po tri sata.
Povremeno se iz
"biblioteke" začuje zapomaganje tipa
"Alo, ima li koga?" Onda osoblje podseti M.J. da je ostavila čoveka u biblioteci, pa se onda ona seti, pa ga poseti, pa opet ode nekim
"poslom", ili čak po burek napolje... Dešavalo se i da ljudi izloženi takvom tretmanu, bez
povoda i potrebe, doslovno beže glavom bez obzira,
dobacujući usput da će doći neki drugi put.
Možda
je najbolji primer za ovaj tip defekta "slučaj Radmile Dučić" (tada u devetom
mesecu trudnoće, inače ozbiljnog pravničkog slučaja, koji traje već godinama, između ostalog i zahvaljujući vrhunskom pravniku M.J.).