Zadnja strana
Na koncu lonca
Piše: Ivo
Josipović
Cijenjeno srbijansko
pučanstvo, mili čitatelji vašega tiska, čast mi je i osobno zadovoljstvo da
mogu i ovom prigodom izraziti svoju radost i divljenje svjetonazorima vašega
predsjednika Borisa Tadića, nesumnjivoga štovatelja svega europskog, a bogami i
euroazijskog.
Evo, od kako sam
proglašen predsjednikom sviju Hrvata, ja polako upoznajem njegovu osebujnu
ličnost, te se nikako ne mogu opredijeliti glede mojih osjećanja: da li mi je
taj čovjek drag ili sam zgrožen njegovim neopisivim dječaštvom i teškim
nepoznavanjem svijeta i politike?
Moram vam otvoreno
priznati, bilo mi je par puta i neugodno sa njim, jer je on umjetnik kršenja protokola. Recimo, ono kad smo šetali rivom u
Opatiji, i kad je dobacivao nekim djevojčicama... Pa to je bilo tako pučkoškolski! Da nije državnik u pitanju, razumio bih, ali...
No, kako god bilo, ja se
radujem susretima sa njim, jer je to uvijek zabavno i uzbudljivo (nikad ne znaš
što te čeka i na što je on spreman da bi mi užitak bio veći).
Ja ne mogu ovdje
govoriti kao psiholog jer to nisam, ali mi je vaš
predsjednik ostavio dojam jednog neiživljenog dječaka kome je netko ukrao
djetinjstvo (utakmice, koncerte, izlaske s djevojkama i sl.).
Ne mogu mu zamjeriti što
voli da se druži. Pa tko bi mu takvo što zamjerio?
Ali, ja vam volim klasičnu glazbu, i volim skladati za simfonijske orkestre, a
njemu je milije gledati nogomet ili slušati Zdravka
Čolića i Bijelo dugme.
No, dobro, nisu to neke
razlike koje bi mogle ugroziti naše dvije zemlje. Prije će biti da nas kultura i šport mogu spojiti u nekoj
novoj kvaliteti.
U čemu se, u stvari, moj srbijanski kolega i ja slažemo sasvim? Pa, ako malo bolje pogledate, bit će vam jasno da smo se i jedan i drugi krenuli klanjati
svim žrtvama svih ratova.
Dobro, ja sam otišao
korak dalje, pa sam otišao i na partizanska i na domobranska i na ustaška
groblja (svatko ima pravo na grob!), a vaš predsjednik Tadić ode jednom
godišnje na Avalu kod Neznanoga junaka i jednom godišnje u Srebrenicu. Na četnička
groblja ne ide, ali, koliko čujem, ide redovno na VMA.
A što tamo radi? Od čega se
liječi? Gdje ga boli? Volio bih znati, pitat ću ga diskretno da se ne naljuti...
Što vam dalje mogu reći
glede Borisa Tadića i mene? I moj i njegov tata su
bili i ostali komunisti, ali treba i tu uočiti jednu razliku u kvaliteti u
korist vašega predsjednika. Naime, njega je tata vodio
svakoga ljeta sa sobom na Korčulu, na taj slavni
jadranski otok gdje su se u ono doba održavale sjednice srpsko-hrvatskih
filosofa sviju boja. A mene je moj tata držao u Zagrebu.
Ma, nije on mene zadržavao, nego sam ja više volio
skladati muziku i uvečer malo izaći van. Unatoč mojim simpatijama za filosofe,
što bih ja s njima radio, posebno u tim momačkim
godinama?
Vjerujem
da je i Borisu bilo dosadno. Morao je sebi naći kakvu zabavu. Ne znam ništa o tome, ali ga moram upitati
(već me godinama to muči), do koliko sati mu je tata davao izlaz, gdje i sa kim
je smio izaći, te kako se uopće provodio...
Iz svega ovoga lako je
zaključiti kakve su posljedice njegovoga mladalaštva
po današnju srbijansku politiku, kako vanjsku tako i unutarnju.
On, naime, želi izaći van, želi se provoditi, a koliko sam primjetio, on i
dan-danas bježi od kuće. E, sad kad smo kod toga bjekstva, ide mu naruku to što
je predsjednik pa može stalno pronalaziti isprike za svoja putovanja.
(Mada ja ne vjerujem da više
itko iz familije pita gdje on ide i što radi.)
A o čemu, pitat ćete se, razgovaramo predsjednik Tadić i ja? Pa, što
da vam kažem...
Ako bih vam povjerio da
su to lake note, te da nemamo teških tema, nećete mi
vjerovati, ali to je naprosto tako. Uglavnom, kaže on meni, hajde Ivo da malo
prošećemo, pa ćemo kasnije na ručak, imaš li kakvo zanimljivo društvo
žensko-muško, jesi li ih poveo sa sobom ili da ja dovedem ove moje, gdje ćemo
uveče i sve tako...
Ja bih da vaš srbijanski
predsjednik i ja pričamo malo ozbiljnije, da otvaramo mješovite tvrtke i idemo
sa gospodarstvom naprijed, da vidimo što nam je činiti u pogledu povratka
prognanika (nije valjda da su svi Srbi iz Hrvatske sretni u Srbiji pa im se ne
ide doma?)...
Ali, ne da mi se sa njim o tome pričati. Lakše mi je
da ga pitam: gdje ste Vi, Borise, kupili tako divne hlače, koje marke vam je
ovako lijep auto (sat, cipele, etc..), koji vam je dizajner namjestio kabinet i
znate li da su kravatu izmislili Hrvati?
Nadalje, pošto sad znam
da njegovim ušima više gode lake note i da on ne voli slušati teške teme,
odlučio sam njemu lično skladati jedno simfonijsko djelo koje će se zvati
"Poslednja Borisova vlada", da je sluša kad ode u političku mirovinu
koju mu ja iskreno i od srca želim.
Jer, ako ovako nastavi
da djeluje na vanjskopolitičkoj sceni, kao predsjednik-maneken jedne male
države kojem je politički uspjeh dovesti holivudske glumce i pjevače, onda će ova srbijanska pretvorba biti jedinstvena u svijetu.
Zapravo, Beograd bi se mogao konzervirati kao neki filmski grad kojemu ne treba
ni Koridor 10 niti drugi putevi diljem Srbije...
Joj, ja
se ispričavam, počeo sam ovdje prosvjedovati kao da sjedim na čelu srbijanske
oporbe, a to dapače nikad nisam bio niti imam ambicija biti... Ali, moram još ovo reći:
U cijelom je regionu
situacija ozbiljna, samo se vaš Boris zabavlja. Evo,
prije neki dan čitam ja u jednom izvješću da je baš on
rekao kako je Srbija statistički izašla iz krize! Ma je li moguće?!
Unatoč svemu, radujem se
doći u Beograd. Milo mi je kad vaš
predsjednik dođe u Zagreb. Meni će on stvarno faliti
čim ode. Evo, već mi fali. Tko bi mene bolje zabavio
od njega, gdje bih ja sugovornika te širine našao? Da
mi ga je u Hrvatskoj imati u Saboru, ne bi naše
sjednice bile tako sumorne.
Opušteni
srbijanski predsjednik bez smisla za protokol, ali sa smislom za humor i
neizlječivi optimizam bez pokrića... Naprosto, takvo čudo mi
u Hrvatskoj nemamo. Imamo drugih čuda, ali
takvo ne. Nemojte što zamjeriti, ali, na koncu konca, svi smo u istom loncu. Njegova me ličnost i njegova politika zanimaju. Moraš znati što ti susjed misli. Od susjeda se pobjeći ne može.
Bok. Adio.
Fala na prostoru.