Feljton
Slučaj Pukanić:
Ubistvo sa potpisom države (4)
Sanaderove ambicije
ugrozile paralelnu vlast
Koje su najmračnije
tajne u poslednjih 20 godina na Zapadnom
Balkanu? Ko je likvidirao Ivu Pukanića, vlasnika hrvatskog lista Nacional, i kakve veze njegova
likvidacija ima sa ubistvom Zorana
Đinđića? Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko kriminalno podzemlje? Ovo su neka od
pitanja čiji se odgovori nalaze u knjizi Slučaj Pukanića - Ubojstvo
sa potpisom države, autora Domagoja Margetića, novinara iz Zagreba,
a u nekoliko nastavaka prenosi ih Tabloid
Domagoj Margetić
Gregurić je početkom 1990-ih u
dogovoru sa Beogradom podsticao rat na prostoru bivše Jugoslavije, te je za
vreme trajanja rata imao značajan uticaj na tok toga rata, kojeg je
iskoristio kako bi celokupni bankarski sistem stavio pod kontrolu svog
obaveštajnog sistema.
Tako su banke izostavljene iz državne privatizacije,
vlasništvo nad njima je bilo tabu-tema, da bi se od kraja prošle decenije one
počele kititi zvučnim stranim imenima.
Pri tome su postojala tri modela sakrivanja vlasništva
nad bankama:
• zamena deonica, tako da domaći vlasnici banke postaju
deoničari strane banke, koja nominalno postaje deoničar u domaćoj banci, pri
čemu se rade tajni ugovori koji domaćem menadžmentu daju odrešene ruke, što je
napravljeno u slučaju najveće hrvatske banke - Zagrebačke banke;
• osnivanje franšize strane banke, pri čemu se domaćim
novcem, koji je ilegalno iznesen iz zemlje, osniva nominalno strana banka, koja
nominalnom stranom principalu plaća naknadu za korišćenje imena, što je
napravljeno u nizu slučajeva, kao npr. u slučaju Raiffeisen bank Austria d.d.
Zagreb;
• fiktivna prodaja banke, koju strana banka kupuje
domaćim novcem i za naknadu figurira kao vlasnik.
Na taj način je domaći bankarski sistem ostao pod
kontrolom kadrova nekadašnje komunističke obaveštajne službe i članova njihovih
porodica.
Na isti način su duvanske, prehrambene i farmaceutske
industrije u Hrvatskoj postale "privatne" pre privatizacije.
Tako je i pitanje ko je i kako "privatizovao"
velike državne sisteme poput Fabrike duvana Rovinj, prehrambenog giganta
Vindija iz Varaždina ili farmaceutske kuće Pliva, ostalo
tabu-tema u Hrvatskoj.
Nijedna od njih nije prošla postupak privatizacije preko
Hrvatskog fonda za privatizaciju, kojem je nakon završetka rata ostalo tek
manje od polovine nacionalnog bogatstva za privatizaciju, dok su cele privredne
grane u tišini proglašene privatnima, iako nikakve stvarne prodaje nije bilo.
U prošloj deceniji te kvaziprivatne firme nisu ni
skrivale svoju povezanost. Tako su se predstavnici Fabrike duvana Rovinj,
Plive i Zagrebačke banke međusobno rotirali po nadzornim odborima.
Pri tome je Vindija, koju od 1960-ih godina vodi
jedan te isti čovek, u tišini ostvarila kontrolu nad Varaždinskom bankom, te
istu pripojila Zagrebačkoj banci.
Piramidalna organizacija
Franjo Gregurić je svoju organizaciju, koja je nastala iz
komunističkih tajnih službi, organizovao na piramidalni način, tako da je na
vrhu piramide ostala uska grupa njegovih najbližih saradnika.
Većinu njih Gregurić je regrutovao po naslednoj osnovi,
tako da su ti njegovi saradnici, premda je reč o ljudima od kojih su najstariji
rođeni 1930-ih godina, a najmlađi početkom 1950-ih, regrutovani iz redova
porodica vodećih ljudi komunističkog političkog sistema, a naročito
obaveštajnog sistema.
Ova grupa najužih saradnika okupljala se krajem
pretprošle i početkom prošle decenije u kafiću Hennessy u Kačićevoj
ulici u starom centru Zagreba, po čemu ih nazivaju Grupom iz Hennessya,
odnosno Momcima iz Hennessya (Hennessy boys u kuloarima stranih
diplomatskih predstavništava u Zagrebu).
Među njima se još uvek ističu Branko Mikša, Mladen
Vedriš, Tomislav Badurina, Franjo Luković i Jakša Barbić.
Ovako je Gregurićeva ekipa kontrolisala ključne poluge
finansijske i ekonomske moći u Hrvatskoj.
Uz to je ista grupa kontrolisala i medije u Hrvatskoj,
kao što je na primer,Europapress Holding.
Pri tome je bitno da je ta grupa svoje međusobne odnose
regulisala još u komunizmu; to su bili ljudi iz krugova komunističkih tajnih
službi, s time da je većina njih već činila "drugu generaciju" iza
vodećih ljudi prve generacije komunista koja je preuzela vlast nakon Drugog
svetskog rata, te da je ta grupa iskoristila rat početkom prošle decenije, koji
je podsticala i na čiji tok je imala velik uticaj, da svoj uticaj iz komunizma
dodatno učvrsti i "modernizuje", tj. da već postojeći uticaj postavi
na "novim osnovama", tj. na novostečenoj finansijskoj moći u društvu.
Celo vreme, još od davne 1986. godine, tu vodeću grupu
ljudi u Hrvatskoj vodio je jedan jedini čovjek - Franjo Gregurić, koji se u
julu prošle godine povukao.
Stoga je njegovim odlaskom u Hrvatskoj nastao
"vakuum moći".
Gregurić, međutim, nije bio "sam" u Hrvatskoj.
On je doduše bio najviši autoritet koji je preostao od
nekadašnjeg komunističkog aparata, ali je morao da poštuje ključne geostrateške
realnosti današnjeg sveta i jugoistočnog dela Evrope.
Iako je Gregurićeva organizacija izvorno bila
jugoslovenska i komunistička, ista je, radi opstanka, nominalno prihvatila i
zagovarala ideju hrvatskog nacionalizma, te se geopolitički vezala na Nemačku.
Stoga je Gregurić već za vreme raspada Jugoslavije imao
tesne veze sa nemačkim obaveštajnim službama MAD i BND, koje je formalizovao
početkom 1990-ih, nakon osamostaljenja Hrvatske, tajnim ugovorom svoje
organizacije sa nemačkom obaveštajnom službom BND, (kojeg je sa hrvatske strane
potpisao Josip Manolić), a prema kojem je BND isplatio 800 miliona nemačkih
maraka Gregurićevoj organizaciji kao "cenu lojalnosti".
Nakon toga je nemačka obaveštajna služba dobila formalnu
kontrolu nad hrvatskim obaveštajnim službama, te nad znatnim delom državnog
aparata Hrvatske, dok je Gregurićeva organizacija iz senke sačuvala poluge
finansijske i ekonomske moći, te se u "strateškim" pitanjima usko
koordinirala sa nemačkim tajnim službama.
Tako se u diplomatskim kuloarima u Zagrebu svojevremeno
mogal čuti termin "Gregurićevo tajno oružje", što se odnosilo na
tajno savezništvo nemačke demokratije i njenih bezbednosnih službi sa
Gregurićevom tajnom kriminalnom organizacijom, koje savezništvo je Nemačkoj
dalo prednost u ovom delu sveta pred drugim silama, dok je Greguriću i njegovoj
organizaciji omogućilo međunarodnu zaštitu od stranih policijskih, pravosudnih
i sličnih institucija, koje bi, da nije bilo ovog "tajnog oružja" u
vidu saveza sa Nemcima, Gregurićevu organizaciju tretiralo kao fenomen
organizovanog kriminala, odnosno kao kriminalni entitet.
"Brak iz interesa, a
ne ljubavi"
Nemačka sebe istorijski vidi kao najjaču zemlju evropskog
kontinenta, i svoje strateške planove uvek gradi na nacionalnoj osnovi, onako
kako je istorijska himna Nemačke u svojim stihovima govorila: "Nemačka,
Nemačka iznad svega, iznad svega na celome svetu".
Pri tome su formalna zaklinjanja u
"multilateralnost", "evropsko zajedništvo",
"transatlantsko savezništvo", "posebne odnose sa
Francuskom" i slično, od sporednog značenja.
Važno je da se pokazalo da je Nemačka ostala vodeća
industrijska zemlja Evrope i da je celo područje tranzicijskih država, "od
Estonije do Makedonije", odnosno "od Slovenije do Jermenije",
pod sve većim ekonomskim uticajem Nemačke.
Globalno je Nemačka sa trećeg mesta (iza SAD-a i Japana)
pala na četvrto po značaju, ali je do toga došlo zbog uspona Kine.
No ako se uspeh Kine zanemari, Nemačka je u odnosu na
ostale zapadne zemlje ojačala, pa stoga sebe prirodno vidi kao velesilu.
Nemačka istorija teži "izlazu na toplo more",
te od devetnaestog veka to "toplo more" nemački stratezi vide u
Jadranu, kao delu šireg mediteranskog prostora.
Stoga se još od devetnaestog veka u Nemačkoj na Hrvatsku
gleda kao na "nemački izlaz na toplo more".
Osim toga se u znatnom delu Hrvatske (od severa Moslavine
pa do Plitvica), te u zapadnom delu Bosne i Hercegovine vidi "jedno veliko
integrisano područje zaliha voda", koje bi dugoročno moglo davati vodu za
nekoliko desetina miliona ljudi, budući da se od sredine ovog veka, zbog
demografskog rasta zemalja u razvoju te zbog zagađenja i globalnog zagrevanja,
očekuju globalne nestašice pitke vode, pa prostor "od Crne Mlake do vrha
Vrbasa" predstavlja veliki potencijal vode koji bi, samo po sebi, bio
dovoljan za podmirenje rastućih nemačkih vodnih potreba tokom celog ovog veka.
Iako je današnja Nemačka izgrađena na ideji antifašizma,
odnosno na porazu imperijalne, nacističke Nemačke u Drugom svetskom ratu,
nemački stratezi smatraju da je "mit o Drugom svetskom ratu", kako ga
zovu, "štetan za strateške interese Nemačke", te smatraju da je
"prirodna uloga Nemačke na Istoku, uloga vođe".
Pri tome ovakve stavove ojačava i hrabri sve veći nemački
ekonomski uticaj na istoku Evrope.
Zato nemački stratezi u antinemačkim sentimentima znatnog
dela istočne Evrope vide pretnju svom razvoju, te smatraju da su svi
"antinemački sentimenti na Istoku" (npr. u Češkoj ili Poljskoj),
"pretnja nemačkom razvoju".
Iz tog razloga se na istoku Evrope u tišini, odnosno
"u rukavicama" želi ojačati pronemački sentimenti, koji se uglavnom
nalaze kod onih naroda koji su svoju emancipaciju videli u savezu s Nemcima i
koji su se u Drugom svetskom ratu borili na strani Nemačke.
U tom kontekstu nemački stratezi vide Hrvatsku kao jednu
od zemalja koja je (poput Litve ili Slovačke) bila "nemački
saveznik", i u kojoj prevladavaju "pronemački stavovi".
Zato se smatra da je "Hrvatska u svakoj nemačkoj
geostrateškoj kombinaciji zamišljena kao lokalno uporište nemačke moći i
uticaja", i to zbog trostrukog razloga:
a) kao zemlja izlaza Nemačke na "toplo
more", tj. Mediteran;
b) kao zemlja sa znatnim vodnim izvorima, čiji će
strateški značaj zbog toga rasti;
c) kao "istorijski saveznik Nemačke", koji je
punih "u svim ratovima" ratovao na strani Nemačke.
Zato je Nemačka unutrašnji odnos snaga u Hrvatskoj uvek
gledala kao na pitanje svoje nacionalne bezbednosti, odnosno kao pitanje koje
utiče na njene vitalne interese u tom delu Evrope, budući da se sa Hrvatskom
uvek računalo kao sa saveznikom.
Tako se nemačko savezništvo sa Gregurićevim klanom
objašnjava kao "brakom iz interesa, a ne iz ljubavi".
Nemci su zazirali od Gregurića kao kriminalca i
komunista, ali im je njegova geostrateška orijentacija na Nemačku bila od
neprocenjivog značaja, pa su podržavali ekonomsku i finansijsku dominaciju
njegovog klana u Hrvatskoj.
Naslednik
Kako se Gregurićevo zdravstveno stanje tokom 2007. i
2008. godine pogoršavalo, nemačke obaveštajne službe su se otvoreno uključile u
potragu za Gregurićevim naslednikom.
Pri tome je do izražaja došla nemačka strateška
orijentacija na "saradnju s postojećim strukturama", makar one bile
kriminalne, i makar bile po poreklu nastanka od komunističkih tajnih službi, a
nikako ne promena stanja na terenu i transformacija društva.
Nemačke političke, finansijske i obaveštajne elite ne
vole promene, naročito ne radikalne, u njima vide opasnost, i zato su sve vreme
preferirale održavanje i eventualno polagano transformisanje postojećeg stanja.
Pri tome su se nemačke tajne službe nadale da će
Greguriću naći naslednika koji će još čvršće sarađivati sa Nemcima, i koji će
pri tome celokupnu Gregurićevu organizaciju; tzv. Momke iz Hennessya
staviti pod direktniju kontrolu Nemaca.
Radi ostvarivanja tih ciljeva Nemci su se odlučili za Ivu
Sanadera, sada već bivšeg hrvatskog premijera
optuženog pred hrvatskim pravosuđem i stanovnika zagrebačkog zatvora u
Remetincu.
Dok je Gregurić održavao balans između izvršne vlasti i
"paralelne vlasti", odlazak Gregurića je poremetio odnose između ova
dva centra moći u zemlji, pa su Sanaderove ambicije tada ugrozile tu
"paralelnu vlast". Zato se grupa koja kontroliše bankarski sistem,
odnosno deo nje na čelu sa Franjom Lukovićem, počela sve otvorenije svrstavati
protiv tadašnjeg premijera, te ga sve češće napadati u javnosti, kako bi pred
stranom i domaćom javnošću dokazali da je Sanader izgubio "uzde iz
ruku" i da ne kontroliše situaciju. Oni su već tada uspeli u dobroj meri
da pokažu da je Sanader slab, te unutar sebe posvađati samu ekipu najbližih
Sanaderovih suradnika, među kojima je sve više njih smatralo da se "ne
može protiv banaka", odnosno "protiv privrede".
Pri odabiru Sanadera presudna je bila njegova veza sa
grupacijom Hypo banke, i njegova "umešanost" u pranje novca u toj
grupaciji.
U tome je bitno bilo to da je celokupan finansijski
sistem Hrvatske bio uključen u pranje novca, te se u Gregurićevom nasledniku
pre svega tražio menadžer koji će osigurati nesmetane funkcije pranja novca.
Tradicija pranja novca u Hrvatskoj, odnosno u zemljama
bivše Jugoslavije, datira još iz 1980-ih godina, kada je komunistički režim
prao novac za međunarodnu mafiju, pri čemu se mafijaški novac knjižio kao investicija,
koja se onda "otpisivala" kao "promašena investicija" pri
čemu su se gradile fabrike-kulise koje su bile "promašene", pa nisu
mogle biti stavljene u funkciju, dok se novac koji je stvarno stigao u zemlju,
iz zemlje, putem sektora spoljnje trgovine (u kojem "ništa nije moglo bez
Gregurića"), vraćao stvarnim mafijaškim vlasnicima, ali sada kao opran
novac kojem se zamelo poreklo.
Ova praksa se modernizovala i intenzivirala nakon rata,
kada je celokupan finansijski sistem Hrvatske postao "međunarodna praonica
novca" koja je imala sve značajniju ulogu u širem evropskom kriminalnom
podzemlju, a naročito u narko-podzemlju.
Tako se smatralo da je Sanader najprikladniji da preuzme
kontrolu nad Gregurićevom kriminalnom
organizacijom.
Osim što je Sanader lično bio uključen u pranje novca, pa
je istovremeno bio i dobro upoznat sa tim fenomenom i dovoljno kompromitovan da
se može efikasno ucenjivati, on je već, kao premijer, kontrolisao državni
aparat.
Osim toga, on je izgradio uticaj na hrvatsku javnost, te
joj se znao, koristeći strogo kontrolisane medije, uspešno nametnuti.
Uz to je Sanader koristio svoje obrazovanje i znanje
stranih jezika da izgradi niz ličnih veza sa uticajnim ljudima po Evropi, koja
je već decenijama navikla da joj s Balkana dolaze "polupismeni
primitivci", odnosno ljudi koji ne znaju strane jezike i ne znaju se
ophoditi u svetu.
Tako je Evropa brzo prihvatila obrazovanog i elokventnog
Sanadera koji se s lakoćom kreće u evropskim diplomatskim krugovima.
Pri tome Sanader nije imao nikakvu ličnu ideologiju, već
se vodio krajnjim pragmatizmom i proračunatošću.
Mnogi su u Evropi smatrali "kad je Balkan već ionako
kriminalna zona" da je "dobro da šef mafije bude jedan fini
gospodin", koji pri tome "nije fanatik" i koji je "nemački
čovek".
Tako je u julu 2008. godine Sanader, barem formalno,
preuzeo od iznemoglog Gregurića kontrolu nad njegovom kriminalnom
organizacijom.
Sanadera su isprva, kao šefa, barem formalno, priznale
vodeće strukture domaćih banaka i velikih privrednih grupacija, domaće tajne
službe, razne grupe domaćeg podzemlja, kao i razne paralelne strukture koje
egzistiraju u državnom aparatu.
U prvim nedeljama po povlačenju Gregurića izgledalo je da
je "tranzicija vlasti prošla nesmetano" i da će "stvari
funkcionisati kako su to Nemci zamislili".
Slom
Projekt podčinjavanja mafije Sanaderu pao je na vrlo
jednostavnom ispitu: Sanader nije preuzeo kontrolu, odnosno nije čak ni pokušao
preuzeti kontrolu nad nekoliko milijardi evra kapitala koji je domaća mafija
pohranila u inostranstvu.
Taj novac, nakon povlačena Gregurića, više nije bio pod
centralizovanim i efikasnim nadzorom.
Većina ovog novca nastala je krađom hrvatske farmaceutske
kuće Pliva, koja je imala pravo intelektualnog vlasništva nad vrlo
uspešnim lekovima na bazi azitromicina, (Zithromax, Sumamed) od kojih je u Plivu,
kroz trinaest godina, došlo ukupno 2,5 milijardi dolara glavnice.
Taj novac nikada nije ostao u Hrvatsku, odnosno, većinom
nije ni došao u Hrvatsku, već je direktno odlazio u inostranstvo gde je do
početka 2005. godine narastao na preko 4 milijarde dolara, te nastavio da raste
do danas.
Uz taj novac pohranjeni je i novac od krijumčarenja
duvana, tj. novac od Fabrike duvana Rovinj i Adris grupe, zatim
novac iz svih drugih kriminalnih izvora koje je Gregurićev klan uspeo da iznese
iz zemlje.
Smatra se da je u ukupnoj novčanoj masi koju je
Gregurićev klan kontrolisao, novac od Plive činio preko 50 odsto ukupnog
novca.
Kad su azitromicinski prihodi Plive prestali,
Gregurićev klan je prodao istraživački centar Plive.
Najzad je nominalnog vlasnika Plive krajem prošle
godine kupila velika izraelska korporacija Teva, te je Plivinog principala
isplatila u celosti.
Smatra se da je deo tog novca završio kod ostataka
Gregurićevog klana, koji je kod nominalnog američkog principala skrivao svoje
stvarno vlasništvo.
Koliko je danas ukupno novaca u pitanju (tj. novca od Plive,
Fabrike duvana Rovinj i drugih izvora), nije pouzdano poznato, a procene
raznih stranih izvora kreću se najčešće u rasponu od sedam do deset milijardi
dolara.
Kad su pripadnici uže grupe Gregurićevih suradnika
shvatili da Gregurić jednostavno više nije gazda, a da Sanader nije uspeo
preuzeti nadzor nad tim novcem, oni su se počeli sami ponašati kao gazde i
ignorisati Sanadera.
Time je Sanaderov pokušaj preuzimanja vlasti pao, a isti
je i konceptualno bio osuđen na propast.
Nadzor nad kriminalnom organizacijom nije moguć samo na
temelju formalnih zaklinjanja na vernost i u suštini apstraktne, deklaratorne
nemačke podrške Sanaderu.
Bez stvarnog nadzora nad sedam do deset milijardi dolara
ukradenog novca pohranjenog u inozemstvu, Sanader je ispao neozbiljan i slab.
Kad su to pripadnici Grupe iz Hennessya shvatili,
počeli su Sanadera jednostavno ignorisati, a u pojedinim slučajevima, kao npr.
u slučaju Franje Lukovića iz Zagrebačke banke, i direktno rušiti.
Pri tome se Sanader nije mogao koristiti bilo kakvim
efikasnim sistemom kontrole.
Vlast na papiru
Državni aparat Republike Hrvatske već je tada realno bio
u rasulu, pravosuđe je u potpunosti korumpirano, te je upravo bankarski sistem
imao razrađenu mrežu veza po pravosuđu, zbog koje je, smatralo se, bio
"nedodirljiv".
Vlastite ekonomske snage Sanader nije imao, jer je ekipa
koja je kontrolisala banke ujedno preko njih, i preko velikih sistema u
privredi, npr. prehrambene industrije, u celosti kontrolisala ekonomske tokove
u zemlji.
Sanader nije imao ni pouzdanu kontrolu medija, jer su oni
izvorno bili pod kontrolom iste grupe ljudi koja je kontrolisala i banke.
Pri tome Sanader nije imao ni ideologiju ili politički
pokret, pa nije mogao u borbi za vlast koristiti javnost.
Osim toga, on se nije mogao niti pozvati na silu, jer su
se za nadzor nad policijom još nekoliko meseci nakon Gregurićeve
"abdikacije", vodile borbe, pa je lojalnost policijskog aparata bila
podeljena, o čemu će u nastavku teksta biti više reči.
Zato se položaj Sanadera pokazao šupalj, te se pokazalo
da on nema ozbiljnu institucionalnu i finansijsku podršku, i da je time njegova
vlast, kako nad Hrvatskom, tako i nad hrvatskom mafijom, "vlast na
papiru", i da on bez stvarnih mehanizama kontrole nema nikakve šanse u
odnosu na bankarski lobi.
Kako je pokušaj preuzimanja grupe poznate kao Momci iz
Hennessya propao, ta je grupa nastavila da funkcioniše sasvim nezavisno od Sanadera,
pri čemu je kontrolisala bankarski sistem, velike privredne subjekte, naročito
iz prehrambene i duvanske industrije, te do kraja prošle godine i farmaceutske
industrije, zatim brodarske kuće, sistem kreditnih kartica te znatan deo
sektora osiguranja.
Dok je Gregurić održavao balans između izvršne vlasti i
ove "paralelne vlasti", odlazak Gregurića je poremetio odnose između
ova dva centra moći u zemlji, pa su Sanaderove ambicije ugrozile tu
"paralelnu vlast".
Zato se grupa koja je kontrolisala bankarski sistem,
odnosno deo nje na čelu sa Franjom Lukovićem, počela sve otvorenije svrstavati
protiv tadašnjeg premijera, te ga sve češće napadati u javnosti, kako bi pred
stranom i domaćom javnošću dokazali da je Sanader izgubio "uzde iz ruku"
i da ne kontroliše situaciju.
Oni su do sada već uspeli pokazati da je Sanader slab, te
su unutar sebe posvađali samu ekipu najbližih premijerovih saradnika, među
kojima sve više njih smatra da se "ne može protiv banaka", odnosno
"protiv privrede".
Ova struja "realista" u Sanaderovom kabinetu
suprotstavljena je bivšem premijeru, koji je - vođen ličnom, gotovo paranoičnom
ambicijom, te čvrstim garancijama podrške od Nemačke - smatrao za sebe da još
uvek ima realne šanse da preuzme kontrolu nad bankarskim sistemom i privredom,
odnosno nad grupom ljudi koja je kontrolisala banke i privredu u Hrvatskoj.
Nastaviće se
Franjo Gregurić je svoju
organizaciju, koja je nastala iz komunističkih tajnih službi, organizovao na
piramidalni način, tako da je na vrhu piramide ostala uska grupa njegovih
najbližih saradnika.
Mnogi su u Evropi
smatrali: "kad je Balkan već ionako
kriminalna zona" da je "dobro da šef mafije bude jedan fini
gospodin", koji pri tome "nije fanatik" i koji je "nemački
čovek", Ivo Sanader.