Pogledi
Prošlost koja govori o sadašnjosti: da li je Jugoslavija
morala nestati? (2)
Slučaj zarobljene slobode
Da li je Jugoslavija zaista
morala nestati? Ovo pitanje mnogo je puta postavljeno, postavlja se i postavljaće
se. Iako vremenska distanca nije velika, na tu temu mnogo je već pisano. Sudovi
su različiti; kreću se najčešće od konstatacija da nije ni mogla postojati, da
je u samom začetku nosila sve sile svoje propasti, pa do stavova da je u
srećnijim istorijskim okolnostima i te kako mogla opstati i razviti se u dinamično
i uspešno društvo. O ovoj temi za Tabloid piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih
jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog
studentske pobune 1968. godine...
Goranko Đapić
Krajem 1970. i gotovo cijelu 1971. godinu, u Hrvatskoj
je najprije pojedinačnim incidentima, a kako je vrijeme promicalo i sve češćim
masovnim ispoljavanjem, nastupao takozvani Maspok. Kakav je Maspok
bio pokret i koliko je uistinu bio masovan tema je ozbiljne studije. Ono što ga
je u osnovi karakteriziralo bio je zahtjev za preustrojstvom hrvatskog položaja
u Federaciji, sve od zahtjeva za nekom formom konfederalizacije čitavog
prostora, pa do nedvomislenog zalaganja za izlazak Hrvatske iz bilo kakove
jugoslovenske zajednice. Sam pokret okupljao je široku skalu političkih zahtjeva
od uvođenja političkog višestranačja do ekskluzivne hrvatske nacionalne države.
Hrvatsko partijsko
vođstvo nastojalo je kontrolirati nastalo stanje, ali već za nekoliko mjeseci
pokret se omasovio i radikalizirao namećući sve dinamičniji slijed događaja.
Vremenom Partija je
počela uviđati da zaostaje za uskovitlanim mnoštvom. Stara garda komunista
počela se pitati kako će se sve to završiti. Pogotovo kada će se sve češće čuti
radikalni zahtjevi veoma slični parolama iz nedavne tragične prošlosti. Polako,
ali sigurno sve su glasniji bivali nacionalistički zahtjevi i to je počelo
plašiti Srbe u Hrvatskoj, pa su se počele organizirati i straže po selima. Tito
se prvi put suočio sa stanjem koje je veoma nalikovalo na stanje pobune.
Federacija je bila suočena sa najvećom krizom od stvaranja socijalističke
Jugoslavije.
Pa, ipak kod pažljivijeg promatrača
mogli su se uočiti elementi koji su ukazivali na to da pokret nije bio onoliko
masovan koliko se činilo, iz prostog razloga što nije potekao iz baze kroz fazu
sazrijevanja i stvaranja novih organizacija. Moglo se uočiti da je pokret
stvaran sa vrha i to kroz legitimne institucije u prvom redu same Partije i
institucije koje je ona kontrolirala. Jedan liberalni trend u hrvatskoj partiji
bio je jednostavno izmanipuliran i instrumentaliziran. Jednom riječju maspok je
organiziran sa vrha. Igrači su bili sakriveni. Maspok nije bio cilj, već
samo sredstvo. Cilj je bio kudikamo veći, zamašniji i sudbinskiji. Cilj
je bila sama Jugoslavija i kome će pripasti cijela ili u dijelovima.
Sada je i liberalna ekipa u srpskoj
partiji (Latinka Perović, Marko Nikezić, Rajko Danilović itd.) uvidjela
da je u velikoj opasnosti. Njeno postepeno liberaliziranje privredne društva i
veće ekonomske slobode došle su do tačke kada se radikalizacija privredne
reforme postavile kao međaš između većeg utjecaja prozapadnih ideja, ali i
ideje o ugroženosti socijalizma i tekovine NOB.
Za JNA nije više bilo dileme. Vrijeme je
za akciju. U Hrvatskoj se restaurira tragični secesionizam iz 1941. g., a u
Beogradu i Ljubljani buja građanski sentiment koji otvoreno stremi Zapadu. Sa
stanovišta vojske tog čuvara, "realsocijalizma", daleko je ozbiljnija
opasnost od liberalne tradicije Beograda. Stoga je uvođenjem strogosti u
Hrvatskoj, samo pripremano veliko uvođenje strogosti u Beogradu.
Nije se moralo dugo čekati. Maspok
je za jednu nedjelju zaustavljen i raspršen. Kod toga se moglo vidjeti odsustvo
prave masovnosti. Ali posao je bio obavljen. Sada se vojska mogla okrenuti
Beogradu. Tu se zapravo vodila prava bitka. U Karađorđevu je Tito praktično
doveden pred generale!
Jasno mu je predočeno da je njegova
politika postupne liberalizacije i preveliko uvođenje Zapada u Jugoslaviju
ugrozila tekovine socijalističke revolucije, bratstvo - jedinstvo i vlast
radničke klase, te da je previše udaljila Jugoslaviju od bratskih socijalističkih
zemalja. Od toga momenta, Tito je samo donekle vladao!
Bio je neophodan vojnom vrhu i njegova
figura je bila previše važna da bi bila bez štete uklonjena. Ubuduće on će
vladati pod budnim okom elite JNA, ubilačkim KOS-om. Vojska je ipak znala da
potpuni odlazak na Istok nije moguć, isuviše je Jugoslavija bila ekonomski
vezana za Zapad, isuviše je jugoslovenskih radnika radilo na Zapadu, da ne
govorimo o turizmu koji se burno razvijao. Konačno, vojni vrh je zbrisavši
liberale iz Beograda i ućutkavši buntovnu inteligenciju postigao svoj cilj da
na duži rok osigura svoje privilegije i vodeću snagu u društvu.
Iz potresa u Hrvatskoj i čišćenje
liberala u Beogradu, Jugoslavija je izišla 1974. g. naizgled konsolidirana.
Međutim, njene su reforme suspendirane, a nade u daljnju liberalizaciju društva
bile su ugrožene. Njeno približavanje razvijenom svijetu bilo je okončano. U
Partiji su pobjedu odnijeli čvrstorukaški elementi, a u privredi je rasla parcijalizacija
i enormna uloga autireformski orijentiranog činovništva. Od toga momenta
Jugoslavija ne samo što je postojano ekonomski stagnirala već je umjesto
potisnute liberalne inteligencije ostao vakuum koji su popunile razne staljinističke
ambicije i naravno jedina ideologija koja je preostala-nacionalistička prostota.
Vrijeme opadanja išlo je naravno pod ruku sa idejama opadanja svake kulture i
svake nade. Tako je vojni vrh zadovoljan uklanjanjem zapadnog utjecaja,
naizgled ne dirajući u nesvrstanu politiku i ne približavajući se Moskvi
isuviše neodmjereno, dobio u vlasti umiruću zemlju koja je odbijanjem da se reformira
samo čekala svoj zadnji čas. Moskva je naravno bila zadovoljna. Njen utjecaj u
Jugoslaviji još će morati da sačeka, bar dok je skrajnuti Tito živ.
Mi danas znamo kako su se sredstva
poput Maspoka i čišćenje Beograda grozno obilo o glavu samoj federaciji
i teško postradalom stanovništvu i kako će biti potrošena još jedna generacija
bez izgleda u boljitak.
Padom Berlinskog zida i urušenjem Sovjetskog
Saveza, formalno je okončan hladni rat. Za upravljača u Beogradu i njegovu
policijsko - kriminalnu svitu uz zdušnu vojnu podršku, sam pad zida nije
označio trajno urušavanje staljinovog boljševičkog socijalizma.
Po shvaćanju tandema Milošević - Marković
izgubljena je samo jedna bitka i u budućnosti će Marks, Engels, Lenjin i
Staljin ponovo ući u u povijest na velika vrata. To će shvaćanje dovesti do
potpune feudalizacije društva. Tenkovi 9. marta 1991. g. posljednja su točka na
opstanku federacije. Nije nikada bilo mogućno da dva sustava žive jedan pored
drugog; jedan zvanično okrenut Zapadu, a drugi Staljinovom grobu. Tako je jedna
zemlja , jedna lijepa zemlja prestala postojati.
Kako je Jugoslavija mogla opstati?
Imala je itekako šansi. Njeni glavni
grobari su robovi jedne despotske ideologije i naravno; tragična vojska koja se
zvala Jugoslovenska narodna armija, a čiji se ostaci zovu Vojska Srbije. Koja
je uporišna točka nade da je zajednička mogla opstati? Nema sumnje da je bujajuća
snaga generacije iz 1968. godine bila istinsko vezivno tkivo duž cijele
tadašnje Jugoslavije. Bio je to iskreni pokret, sa iskrenim ciljevima. Ta je
generacija sistematski potiskivana od ,,čuvara socijalizma".
Tko su bili šezdesetosmaši?
Mahom to su bili studenti, brojna
mlada i sve obrazovanija generacija. Pod utjecajem burnih događaja u Europi,
ali i u cijelom svijetu, gdje se čitava generacija digla protiv rata u
Vijetnamu, a potom i cijelog etabliranog svijeta kapitalizma koji je njegovao
samo čovjeka jedne dimenzije ; digla se jugoslovenska studenska omladina.
Uslovi u Jugoslaviji bili su specifični. Zemlja je višenacionalna i formalno
socijalistička. Ali kao i na Zapadu vladajuća elita nije ništa manje bila etablirana
i konzervativna.
Pokret je bio ljevičarski, uperen
protiv privilegija. Tražilo se više socijalne pravde. Mladi šezdesetosmaši nisu
dovodili osnovne principe na kojima je počivalo društvo u pitanje, ali su bili
veoma kritični na onu stvarnost koja je bila u suprotnosti sa zvaničnim načelima.
Ključno je pitanje zašto se elita Partije tako uznemirila i zašto je tukla
studente posredstvom policijske batinaške akcije prvog reda?
Odgovor je jednostavan. Mladi ljudi
uzeli su sebi prirodno pravo da glasno i bez uvijanja postavljaju
ključna pitanja vladajućoj garnituri kao partneri u razmatranju
neprilika. Tako je Partija koja nije priznavala nikakovu opoziciju koja ju je suzbijala
rigidnim mjerama državnog,,pravnog" terora, bila suočena ništa manje nego
sa partnerima u diskusijama i to partnerima samoniklima koji su sebi uzeli
pravo da pitaju i čekaju odgovore. Partijski vrh je u tome vidio čist građanski
pluralizam koji drsko ulazi na mala vrata u politički život. U tome je bilo i
više istine nego što se misli, čega ponajprije mladi buntovnici i nisu bili svjesni.
Dakako da i kritika relativnog obilja uljuljkanog partijskog vrha, ovima nimalo
nije bila prijatna.
Nakon nedjelje dana Broz je
prekinuo opću zbunjenost i sam zbunjen poklonio danajske džakove
navodnim buntovnicima. Rekao je da su njihovi zahtjevi umnogome opravdani i da
će ih Partija uzeti u obzir. Kritizirao je sam način demonstriranja i upozorio
ih da se klone utjecaja autisocijalističkih snaga. Potom je zaigrano kozaračko
kolo i svi su se radosni razišli kućama. Ali ne baš svi. Godine koje slijede pokazat
će da će sjeme bunta i pravo na samostalno mišljenje uprkos godina ,,sibirskizima"
preživjeti i to trajno. To je najveća tekovina te davne 1968. g.
Mora se dodati da je Tito izbjegao
da ispuni armijski zahtjev podržan od jednog broja ,,zdravih snaga" da se
na studente i na cijeli Univerzitet upute tenkovi. Tako je mnogo godina prije
kineskog izbjegnut jugoslovenski Tijenanmen.
Revolucija pita da li sam živ
Ono što se dešavalo nakon 1968. g.
i borba koja je nastavljena na čelu sa Fakultetskim odborom Saveza studenata
Filozofskog fakulteta mnogo je interesantnije od samih burnih zbivanja u proljeće
1968. g. Bila je to borba mnogo ozbiljnija i teža. Akteri su bili na velikim
iskušenjima i uskoro su mnogi doživjeli akte represije od šikaniranja do
sile,,zakona", suđenja i osuda. Bila je to mala hrabra grupa uvjerena u
svoja prava na različitost i spremna da podnese i žrtve.
Ja sam kao student u Splitu
uzbuđeno slušao o zbivanjima u Beogradu. Od mojih kolega iz gimnazije koji su
studirali u Beogradu čuo sam mnogo uzbudljivih priča. Donešeni su prvi brojevi
,,Studenta" sa proglasom Crvenog Univerziteta Karl Marks. Organiziran
je skup studenata na Elektrotehničkom fakultetu i bilo je prijedloga da se uputi
poruka podrške studentima u Beogradu. Čuli su se podaci iz Zagreba i Sarajeva.
Tamo su kolege iz Beograda podržane. U Sarajevo je bilo nemira i grube
policijske intervencije. A onda su iz OOSKH istupili sa pričom da se Beogradom
nose slike kralja Petra, kokarde na kapama i razne druge gluposti. Tako su sami
komunisti vrlo grubo obmanjivali svoje članstvo i ostale studente. Došlo je do nevjerice
, neki su vjerovali, a neki nisu. Tako je prošlo vrijeme do kozaračkog kola.
Drugovi komunisti su mogli da odahnu. Širili su najcrnji nacionalizam samo da
bi satanizirali pokret u Beogradu.
Konačno sam se ujesen 1968. godine
upisao na Filozofski fakultet, grupu za sociologiju. Mjesec ili dva slušao sam sporadične
priče od kolega i širio znanje o događajima. Onda sam otišao na Skupštinu SSFF
i dobrih tri sata slušao polemike i žučne rasprave. Prvi put u životu sam čuo
tako nešto. To nije djelovalo kao,,Alisa iz zemlje čuda". Ljudi su
slobodno govorili kao da nismo u jednoj komunističkoj državi, gdje se suprotna
mišljenja kažnjavaju. Budući da sam bio veoma zainteresiran, prišao mi je
visoki mladi čovjek i predstavio se kao Vladimir Mijanović i postavio mi
je pitanje - ,,Da li si živ čovjek"? Zbunjen odgovorio sam potvrdno. Nakon
Skupštine upoznao sam desetak studenata i začas sam bio u njihovom društvu
pažljivo slušajući razgovore. Od toga dana svaki sam dan bio u društvu tzv.
"ekstremista", kako ih je štampa nazivala. Ubrzo su počeli napadi na
list ,,Student". Fakultetski odbor je pripremao odbranu lista. Bili su
spremni govornici Danilo Udovički, Đorđe Malavrazić i drugi. Na koncu u
sali na Mašinskom fakultetu samostalno sam istupio i dobro sam prošao.
Nisam bio više nepoznat i želio sam da idem dalje, da se borba nastavi. Na
žalost, država je bila jača i ,,Student" je otišao. Izglasana je nova
redakcija i nova koncepcija. Partija će ubrzo uvidjeti da pobjeda nije trajna i
da problem više ne može biti jednostavno riješen.
Na izborima za novi Fakultetski odbor SSFF
bio sam znatnom većinom izabran za sekretara FOSS. Mijanović je i od
ranije bio predsjednik FOSS i sada u novom odboru. Upoznao sam Nedu Nikolić,
Rodoljuba Rakića, Velimira Ćurguza, Dušana Kuzmanovića, Ljiljanu Jović i
mnoge druge.
Mnogo godina je prošlo od tada i neka bi
bude oprošteno što se ne mogu odmah svih sjetiti. Vladimir Mijanović me je
upoznao sa Dragoljubom Ignjatovićem, pjesnikom i publicistom, veoma elokventnim
i nesvakidašnjim čovjekom kome mnogo dugujem.Tu sam upoznao Pavluška Imširovića
i mnoge druge.
U vojsku bez dokaza
Na ljeto 1970. godine, FOOS je organizirao
štrajk glađu u znak solidarnosti sa štrajkom Kakanjskih rudara. Režim se sada riješio
da udari po Odboru. Ja sam uhapšen jula mjeseca u Trogiru kod majčine rodbine,
a Mijanović je uhapšen u Moskvom kod Trebinja. Poslije desetak dana, ja sam
pušten iz pritvora u istražnom zatvoru, a Mijanović koji uhapšen poslije mene
upravo je stigao u istražni zatvor. Imali smo zajedničku optužnicu i to za djela
protiv naroda i države član 118KZ. Advokat mi je bio Srđa Popović. Već u
avgustu, opet sam uhapšen i ponovo sam bio u CZ-u, ovaj put mjesec dana. Ponovo
sam pušten i odmah smo organizirali veliki štrajk u kome je bilo uključeno
12000 studenata u znak protesta protiv osude Vlade Mijanovića na dvije godine
strogog zatvora. Kazna mu je smanjena na 20 mjeseci. Štrajk je pokazao da smo
politički i dalje živi. Vlada je nažalost ostao u zatvoru do kraja. Država nije
htjela odstupiti. Tužilaštvo je odustalo od mog gonjenja uslijed ,,nedostatka
dokaza" i malo kasnije, već sam bio u vojsci.
Nakon izlaska iz vojske povukao sam se
iz FOSS-a.Tada su upravo uhapšeni Danilo Udovički i Pavluško Imširović kao nekakova
,,trockistička grupa". Već slijedeće godine po padu liberala uhapšen je u
vojsci Vlada Mijanović, a njegova supruga Ljiljana Mijanović uhapšena je u
Herceg Novom, kamo je bila profesor u gimnaziji. Vlada je opet izdržao do kraja
bijes države. U to vrijeme održavali smo žive kontakte sa istomišljenicima iz
Zagreba. Odlazili smo u Zagreb kod Sunčice i Nenada Peternaca, Marije Rebca,
Marije Rubije, Buze, Kube, Bobinca i Lina Veljaka.
Bili su to divni dani i sjećat ću ih se po
optimizmu da ćemo svi izbjeći ružan scenario koji nam oligarhija priprema.Vjerovali
smo u razum.Ono što smo smatrali vezivnim tkivom zajednice, partijska
oligarhija je upravo uništavala. Nismo uspjeli.
Još ranih sedamdesetih godina na fakultetu
sam upoznao radnika i vrijednog čitatelja Radomira Radovića. Kao
građevinar mnogo bolje od nas poznavao je realnost radničkih života i mnogo nam
je značilo njegovo iskustvo. Jednog dana, doveo mi je tadašnjeg srednjoškolca Milovana
Brkića. Taj, još uvijek dečko, iznenađivao je živim duhom, prirodnom
inteligencijom, prodornošću i brzim shvatanjem sredine u kojoj je živio i
radio. Pokretan i neumoran, Brkić je baš počeo da piše o životu svojih kolega
kroz radničku štampu čijoj bi tiraži pozavidjele danas ,,vodeće
novine". Brkić je imao utjecaja na jedan broj svojih mladih kolega
koje sam također upoznao u svom domu. Tako se oko Ignjatovića stvorio jedan
krug mladih mislećih ljudi, uz nas malo starijih. Poslije je Brkić krenuo sa PKB
novinama kada je gigant imao 40.000 zapošljenih i skoro isto toliko čitalaca!
Na žalost, Radomir Radović je nakon upada
policije 1984. godine u stanu Knez Miletinoj ulici, u čuvenoj akciji na sesiju Slobodnog
unverziteta, poslije nekoliko dana nestao i nađen je mrtav u tetkinoj
vikendici u Draževu kod Obrenovca. Nikada nije otkrivena prava istina, niti je
vlast ikada, uključujući i onu tkzv.,,demokratsku" išta bila spremna
da otkrije. To mnogo govori o ovim vremenima.
Nisam se više bavio nikakovom politikom. Sudjelovao
sam u svim protestima i svjedok sam kako je golema energija građana protraćena.
Zemlja je danas na samom dnu i ugrožena je po svim osnovnim parametrima koji bi
trebalo da obilježi iole normalnu državu. Od dalekih vremena 1968. godine do
danas, pređen je strašan put sunovrata nezamislivog inteziteta. Na ruševinama negdašnje
Jugoslavije nema niti jednog srećnog društva. Da li je to slučajno?