Nezgodan svedok

Što skriva tajni Dosje Cvijan? (1)

Zašto je Cvijan bio opasan Vučiću?

Zagrebački nezavisni istraživački novinar Domagoj Margetić, saradnik Magazina Tabloid, kojem smo objavili knjigu ''Operacija Dures", Kiparske pare i više feljtona, dobio je od Vladimira Cvijana 2014. Godine dokumenta o kriminalu Aleksandra Vučića, SNS-a i njihove bande. Iako se i sam nalazi u nevoljama, Margetić je odlučio da ekskluzivno za naš magazin, u nekoliko nastavaka, odgonetne zašto se srpski tiranin Vučić odlučio na likvidaciju stranačkog kolege Vladimira Cvijana, a njegovi tekstovi pružiće odgovor na ta pitanja

Domagoj Margetić

Ono što je Slobodanu Miloševiću bio Ivan Stambolić, Aleksandru Vučiću je bio i ostao Vladimir Cvijan. Nezgodan svjedok. Insajder koji je znao najprljavije tajne Vučićevog uspona. Čovjek čije su informacije možda jedino što je moglo dovesti i do Vučićevog pada.

Pritom nije to samo tajna financijskog reketa kojeg je Vučić naplaćivao srpskim tajkunima i mafijašima, nego se radi o preslagivanju odnosa na Balkanu u kontekstu najprofitabilnijih „crnih" poslova kojima se balkanska elita bavi još od kraja 1970. ih godina.

To su, prije svega međunarodno krijumčarenje narkotika, oružja, opasnih materijala, međunarodnog krijumčarenja opasnog i štetnog otpada, krijumčarenje ljudi, organa, a posebno međunarodno krijumčarenje nafte i naftnih derivata iz zemalja koje su pod embargom međunarodne zajednice, pa su im legalni putevi trgovine njihovom naftom naprosto - zatvoreni.

Od sredine 2000-ih tom popisu naprofitabilnijih međunarodnih poslova kojima se bavi balkanska mafija pod pokroviteljstvom balkanskih političkih elita (iako ih smatram jednom političkom elitom i organizacijom) dodali su multimilijunske poslove međunarodnog šverca otpadne i za zdravlje opasne hrane, koju šverca hrvatsko i srpsko podzemlje, pa ga u dogovoru s albanskim krim miljeom u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i drugim zemljama, prodaju u zemljama EU, nakon što staru i otpadnu hranu, posebno meso kao sirovinu predeklariraju kao meso iz Hrvatske, Srbije ili Slovenije, u čemu im je glavnu logistiku pružao Todorićev Konzum i Agrokor, ili pak slovenski Mercator. Samo na tim mafijaškim poslovima s mesom godišnje se okrenu stotine milijuna eura mafijaških profita.

Vladimir Cvijan bio je, kao Vučićev glavni posrednik, u svemu od samog početka.

Kad je, naime, postalo izvjesno da će Hrvatska biti primljena u punopravno članstvo Europske unije, a time se i naći pod povećanom, ali i ingerencijom brojnih EU institucija, mnoge mafijaške operacije morale su se izmjestiti iz same Hrvatske.

Od 2011. pa sve do 2013. godine, već su i prije nego što se Vučić dokopao vlasti, započeli pregovori ključnih igrača oko preusmjeravanja određenih poslova preko Srbije. U Zagreb su tako, intenzivno dolazili Vladimir Cvijan i drugi, kojima je glavna zadaća bila pripremiti infrastrukturu za reorganizaciju međunarodnog šverca nafte kojeg je iz Hrvatske kontrolirao ratni general Ivan Čermak, a u suštini te poslove koordinira i vodi iz Švicarske Vanja Špiljak (sin Mike Špiljka, čiji je šef kabineta bio Vuk Drašković, a čija supruga Danica godinama drma upravo NIS-om).

Osim šverca nafte trebalo je reorganizirati i poslove s otpadnim mesom i hranom, ali i izuzetno profitabilne poslove s opasnim i posebno štetnim otpadima i otpadnim materijalima, koje pak već više od dva desetljeća kontrolira ono što nazivamo - Pripuzovom mafijom, zločinačka organizacija koju je ratnih 1990-ih ustrojio vrh Tuđmanovog HDZ-a, kako bi se uz pomoć te mafijaške organizacije i njihovih organiziranih kriminalnih aktivnosti punio i financirao ratni budžet Tuđman-Šuškove Hrvatske.

Osim što su tijekom i nakon rata Pripuzovi izrasli u jednu od najmoćnijih kriminalnih organizacija u Hrvatskoj, oni su kontrolirali u potpunosti Grad Zagreb i njegovu vlast, ali i najprofitabilnije građevinske projekte, kao praktički sve važnije poslove sa smećem i opasnim otpadom.

I Špiljak - Čermakovim, ali i Pripuzovim operacijama ozbiljno je zaprijetio ulazak Hrvatske u EU, jer su se poslovi s naftom i derivatima, kao i poslovi sa smećem našli posebno u fokusu interesa institucija EU. Zato je Cvijan u Zagrebu pokušao dogovoriti modalitete reorganizacije tih poslova u budućnosti preko Srbije, a u razgovore je bio uključen i tada najmoćniji hrvatski tajkun Ivica Todorić s kojim se Vučićev čovek u tornju Todorićevog Agrokora našao više desetaka puta od proljeća 2011. godine, pa sve do kraja 2016. godine.

Iako se u prvih godinu dana pregovora praktički nije dogovorilo ništa, cijela se situacija bitno promijenila kad na vlast u Srbiji dolazi Aleksandar Vučić. Bilo je to tek nekoliko mjeseci nakon hrvatskog pristupanja EU, a Vladimir Cvijan se saradnicima vratio u Zagreb do kraja definirati s Čermakom, Todorićem i Pripuzovima plan reorganizacije njihovih poslovnih aktivnosti koje su trebale ostati ispod radara europskih institucija, kako bi se multimilijunski biznis mogao nastaviti.

Uostalom, pokazalo se da preseljenje njihovih operacija u Srbiju, uz uključivanje ljudi iz Vučićevog kruga, čije je punomoći u rukama tad držao upravo Cvijan, koji je nastupao kao njihov opunomoćenik, ima više prednosti. Vučić je, prvo preko Cvijana jamčio hrvatskim tajkunima i mafijašima sigurnost njihovih međunarodnih krijumčarskih aktivnosti, za što su naravno plaćali naknadu na offshore račune, koja se isplaćivala u visini od 25% ukupnog obrta sredstava u pojedinim poslovima, što je ponekad znalo iznositi, kako je Cvijan zabilježio i oko 50% ukupnih prihoda na određenim poslovima.

Drugo, Vučićeva je vlast hrvatskim tajkunima i mafijašima ponudila i dodatne aranžmane, za koje je u kasnijoj fazi dogovora i realizacije bio ključan dogovor s Bogoljubom Karićem, s kojim je dil dogovorio osobno pokojni Cvijan.

Radilo se o dogovorima da nafta iz zemalja pod embargom u EU, SAD-u i partnerima dolazi u Srbiju formalno pod kontrolom NIS-a, da bi se u NIS-u ta nafta čiji je uvoz zabranjen u EU i druge zemlje zbog embarga, deklarirala lažno kao ruska nafta. Potom tu lažnu rusku naftu od NIS-a fiktivno kupuje partnerska tvrtka zagrebačkog Croduxa, koji je donedavno bio u vlasništvu generala Ivana Čermaka.

Međutim, u carinskim papirima srpske carine i hrvatske carine, dokumentacija o porijeklu nafte još jednom se krivotvorila, pa bi se znatan dio tako švercane nafte deklarirao na kraju kao hrvatska nafta namijenjena kupcu u Švicarskoj, da bi potom nesmetano lažno deklarirana nafta mogla ući u međunarodne trgovinske tokove energentima.

U Cvijanovim su dokumentima sačuvani brojni carinski dokumenti, kao i dokumentacija i podaci o offshore kompanijama preko kojih su se vodili i organizirali ti poslovi s naftom i derivatima, za koje je bilo ključno tajno partnerstvo Vučićeve vlasti i Ivana Čermaka, generala koji je bio jedan od optuženih za ratne zločine nad srpskim civilima nakon Oluje u Hrvatskoj. , pa je te dokumente i saznanja predao hrvatskoj strani, kojoj je to bilo u interesu zbog zaštite naftnih operacija koje je vodio (a i danas vodi) Vanja Špiljak.

Vučićev dolazak na vlast u Srbiji za te je krugove bio idealan trenutak...Uz to Vučićeva vlast garantirala je hrvatskim tajkunskim i kriminalnim partnerima, posebno u pogledu krijumčarenja otpadne hrane i mesa u EU, kompletne logističke usluge Carine Srbije, pa bi se tako crni transporti hrane koja je namijenjena otpadu, preusmjeravali u Srbiju, da bi se upravo u Srbiji u dogovoru s vlastima, i uz pomoć Carine, kao i veterinarskih i drugih inspekcija, ta hrana kojoj je odavno istekao rok trajanja, predeklarirala, izradili bi se lažni dokumenti kako se radi o primjerice mesu koje dolazi iz Hrvatske i Slovenije, pa bi tako ta otpadna hrana preko sistema Agrokora ponovno kružno završavala u Europskoj uniji, a onda bi Agrokor i Todorić, kao i drugi u lancu još uzimali i europske i hrvatske poticaje za proizvodnju hrane upravo za tu krijumčarenu hranu preko Srbije.

To je svojevremeno sa mnom istraživao po Cvijanovim dokumentima, slovački novinar Jan Kuciak kojeg su zajedno s njegovom zaručnicom ubili u Slovačkoj upravo zbog tog istraživanja.

Cvijanov dosje o Vučiću tako je postao „vruća europska roba". Jer dokazuje tijekove državnih mafijaških poslova koji se koordiniraju direktno s najviših struktura vlasti u hijerarhiji koju kontrolira današnji predsjednik Srbije.

Međutim, Cvijan je bio dovoljno pametan i pedantan da o svemu vodi izuzetnu arhivu i dokumentaciju koju je sačuvao i pohranio na svoj crni memorijski stik, kojeg mi je predao prilikom našeg posljednjeg susreta na beogradskoj Slaviji, u kafiću pokraj sjedišta Komunalne policije u Makenzijevoj ulici, u februaru 2014. godine.

Vučić za pranje novca koristi „Cvijanovu shemu"

Još u vrijeme dok je Aleksandar Vučić 2012. godine obnašao dužnost ministra obrane Srbije, Vladimir Cvijan je u dogovoru s njim i zagrebačkim partnerima, prije svega s kontroverznim poduzetnikom Hrvojem Petračem iz Zagreba, s kojim su se sastanci održavali u beogradskom restoranu "Dva jelena", i u prisutnosti odbjeglog hrvatskog tajkuna Josipa Gucića, s Interpolove tjeralice, ali i u dogovoru s Ivicom Todorićem, planirali aranžmani za prebacivanje novca s tajnih računa koje su do tad u inozemstvu pod kontrolom Hypo Grupe kontrolirali povjerenici ratne političke elite iz Zagreba.

Nakon izbijanja Afere Hypo, a posebno nakon što je 2012. godine u Austriji proširena istraga o pranju novca preko tajnih računa, bilo je potrebno što prije naći trajno rješenje za prebacivanje oko 47,7 milijardi eura na novu sigurnu lokaciju.

U ime hrvatskih povjerenika na tajnim računima, pregovore su u Beogradu vodili upravo Petrač i Gucić, dok je kao izaslanik Aleksandra Vučića, na sastancima u posebnoj prostoriji u dvorištu kod Dva jelena, pregovore vodio upravo Vladimir Cvijan, koji je trebao iznaći i pravni i organizacijski model kako da se novac prebaci daleko izvan dosega nadležnosti institucija EU.

Konačni aranžman je postignut tek 2013. godine, kad je Vučić učvrstio poziciju na vlasti, praktički preuzimanjem kontrole nad Vladom Srbije, iako formalno nije bio premijer on nego Dačić. Ipak, Vučićeva pozicija je reralno bila snažnija, obzirom da je predsjednik Republike već bio Tomislav Nikolić, Vučićev stranački partner. Trebalo je, dakle, smisliti način kako hrvatske ratnoprofiterske milijarde, koje kontrolira mreža povjerenika uglavnom pod kontrolom HDZ-a, prebaciti preko Srbije na tajne račune kod banke i u državu gdje će taj novac biti siguran od daljnjih europskih, hrvatskih, međunarodnih ili drugih istraga, koje su se u tom trenutku vodile i u Austriji i Njemačkoj.

Kako je dio tajkuna i političara iz Srbije, svoje operacije već vodio i novac skrivao kod Sberbank, Cvijan je iskoristio veze upravo s tim ljudima da se oko cijelog posla stupi u pregovore s vodstvom Sberbanka. S druge strane, u tom trenutku i u Srbiji je postojao problem s tzv. „ciparskim parama", odnosno s tajnim računima koje je pod kontrolu preuzeo Mlađan Dinkić, nekadašnji guverner Narodne banke Srbije i bivši ministar financija. Oko kontrole nad tim novcem, Vučić je već započeo pregovore s Dinkićem, koji su završeni krajem 2013. godine, o čemu mnogi nisu dugo imali informacije.

Sad je kao i devedesetih trebalo objediniti tajne račune pod kapu jedne financijske institucije, kako bi se i operacije prljavim novcem lakše kontroliralei koordinirale, pa je Vučić dao upravo Cvijanu u zadatak da osmisli shemu, poput one koju su davnih devedesetih osmislili pokojna Borka Vučić i još živući Franjo Gregurić, kao Miloševićevi i Tuđmanovi predstavnici.

Cvijan je u tome bio u prednosti, jer ga je Hrvoje Petrač povezao s danas pokojnim ratnim bankarom iz Hrvatske - Nevenom Baraćem, koji je bio dugogodišnji čelni čovjek Dubrovačke banke d.d. Dubrovnik, a ratnih je godina bio osoba u koju su podjednako povjerenje za skrivanje i pranje novca imali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.

Cvijan se s Baraćem sastao prvi put u Zagrebu krajem 2013. godine, kad su počeli rad na planiranju sheme prebacivanja novca kod nove banke. Bilo je odmah jasno da su najpogodnija odredišta za novu operaciju skrivnaja i pranja novca: Rusija i Ujedinjeni Arapski Emirati, obzirom da u obje države europske institucije i međunarodne istrage nemaju nikakvih ingerencija. Preko grupe tajkuna iz Srbije, Cvijan je dogovorio pregovore s vrhom Sberbanke o povjereničkoj franšizi Sberbank na Balkanu. Taj je sporazum podrazumijevao ulazak Sberbank u Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, formalno pod kapom centralne Sberbank u Rusiji.

Međutim, Vladimir Cvijan i Neven Barać izradili su „Povjerenički sporazum" na stotinu i trideset i osam stranica, na temelju kojeg su ugovoreni odnosi s centralom Sberbank u Rusiji.

Tim je tajnim sporazumom ugovoreno da Sberbank na Balkanu de facto bude samo franšiza centzrale, a da ju realno kontroliraju tajkuni, političari, pripadnici kriminalnog podzemlja, financijski povjerenici na tajnim računima, bankari i tranzicijski moćnici s Balkana, koji će na tajne račune kod Sberbank prebaciti novac kojeg su ranije držali na tajnim računima pod kontrolom Hypo Grupe. Ujedno su preko balkanske franšize Sberbank pod kontrolu stavljeni i tajni računi koji su do tad bili otvoreni u Lichtensteinu, a tajni računi koji su postojali u Južnoj Africi, na Malti, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Irskoj, dijelu Sjedinjenim Američkih Država i Velikoj Britaniji, ugovoreno je da će sve svoje „vanjske transakcije", dakle praktički sve operacije novcem s tajnih računa, osim samog držanja novca prebaciti također u koordinaciji preko balkanske franšize Sberbank.

Istovremeno, tajnim je sporazumom dogovoreno i da se najveći bivši komitenti Hypo Grupe, koji su preko Hypa radili najveće multimilijunske poslove, prebace preko povjereničke mreže upravo kod Sberbank na Balkanu, obzirom da su isti povjerenici koji su kontrolirali tajne račune kontrolirali i ove poslovne operacije.

Zbog toga je i bilo moguće da odmah po ulasku Sberbank na hrvatsko financijsko tržišter najveća poduzeća, tajkunska carstva, firme s najvećim financijskim prometom, ali i firme koje su kontrolirale velika sredstva na tajnim inozemnim računima, gotovo preko noći svoje poslovanje i račune prebace upravo kod balkanske franšize Sberbank.

Nakon ratnog dogovora Miloševića i Tuđmana o zajedničkim financijskim operacijama preko inozemnih tajnih računa, operacija koju je po nalogu Aleksandra Vučića koordinirao upravo pokojni Cvijan, bila je u tom trenutnu sigurno jedna od najvećih organiziranih operacija pranja i skrivanja novca izvučenog iz više država na Balkanu.

Početkom 2014. godine, Vladimir Cvijan i Neven Barać do kraja su definirali sadržaj tajnog sporazuma s centralom Sberbank, dok se istovremeno sadržaj ovog tajnog dokumenta morao koordinirati i s povjerenicima na tajnim računima, koji su u sporazumu morali sudjelovati. Međutim, za Vučića je najvažniji dio sporazuma bio prebacivanje milijunskih operacija iz Hrvatske preko Srbije, uz nevjerojatnu proviziju od 45%. od tog postotka, doduše Rusima je trebalo isplatiti čak 30% ukupnog iznosa, međutim 15% iznosa od novca koji se trebao sakriti i oprati preko tajnih računa ostao je pod kontrolom Aleksandra Vučića. „Cvijanova shema" mogla je krenuti u realizaciju.

Nastavlja se ...