Drugi pišu

U sjeni ukrajinskog rata: što se krije iza kineskog mirovnog plana...?

Taktika nadmudrivanja između SAD-a i Kine

Piše Dario Majetić, Glas Slavonije

Branimir Vidmarović: Svako će rješenje zahtijevati velike ustupke i kompromis s obje strane...

Njemačka i Francuska iznova se preporučuju za dovođenje Ukrajine i Rusije za pregovarački stol. No za takvo posredovanje trenutačno nemaju kredibilitet, a ni realne snage, pa se boje da ne prođu poput NR Kine čiji su mirovni prijedlog u 12 točaka Amerikanci odbacili s podsmijehom, poručujući da Kina "nije vjerodostojna" za ulogu posrednika.

Iako je kineski politički aparat toga svjestan, nastavlja, u tradiciji Sun Tzua, lukavo gurati priču o miru sa svima, pa i s jedinim ruskim saveznikom, bjeloruskim predsjednikom Lukašenkom. On je, pak, u službenom posjetu Pekingu rekao da potpuno podupire kineski plan za rješavanje sukoba u Ukrajini u 12 točaka koje se odnose na poštovanje suvereniteta svih zemalja, napuštanje hladnoratovskog mentaliteta, prekid neprijateljstava, nastavak mirovnih pregovora, rješavanje humanitarne krize, zaštitu civila i ratnih zarobljenika, održavanje sigurnosti nuklearnih elektrana, smanjenje strateških rizika, olakšavanje izvoza žitarica, zaustavljanje jednostranih sankcija, održavanje stabilnosti industrijskih i opskrbnih lanaca, promicanje postkonfliktne obnove.

Sve u svemu, jasno je da su nabrojene mirotvorne fraze preopširne i samim tim neoperativne, što znači da Kina uopće nije imala namjeru biti ozbiljni moderator u ukrajinskom sukobu. Plan je vjerojatno predložila zbog vlastitih ambicija i zbog provokacija s američke i europske strane koja preispituju njezinu iskrenost kao posrednika zbog odbijanja da Rusiju proglasi agresorom u sukobu.

Usporedno na temu se nadovezuje zaoštravanje u izjavama kineskog ministra vanjskih poslova Qin Ganga, koji navodi da okosnicu kinesko-ruskog strateškog partnerstva čini osobni odnos Xija i Putina te da nevidljiva ruka koristi ukrajinsku krizu za služenje određenim geopolitičkim interesima te izjava Xi Jinpinga da Amerika želi sveobuhvatno okružiti i potisnuti Kinu.

Sve navedeno i još puno toga daje Pekingu prostora i za hipotetsku sigurnosnu ili čak vojnu pomoć Rusiji, s obzirom na to da se Kina sada može pozvati na argument "Predlagali smo, odbili ste. Nikom ništa" - navodi dr. sc. Branimir Vidmarović, ekspert za međunarodne odnose, geostrateški i geopolitički analitičar, s kojim smo razgovarali o kineskom mirovnom prijedlogu i drugim važnim pitanjima za sigurnost poput anektiranih ukrajinskih teritorija, demilitarizacije rijeke Dnjepar i uloge globalnog juga u novom svjetskom poretku.

Koje su po vama ključne točke kineskog mirovnog prijedloga u 12 točaka i zašto?

- Ključne su po meni točke 1. i 10. Točka 1. trebala bi podrazumijevati povlačenje Rusije. No u kojoj mjeri? U kojem roku i opsegu? Samo Donbas, ili Herson i Krim? Točka 10., koja poziva zapad na odustajanje od jednostranih sankcija, jedino je što Moskvi može biti primamljivo, iako je i sankcijska poluga svakim danom sve slabija. Mnoge od 12 točaka bile su vrlo općenite i nisu sadržavale konkretne prijedloge. Ne spominjući ni Rusiju ni Ukrajinu, Kina tvrdi se da treba poštovati suverenitet svih zemalja. Nije navedeno što bi to značilo za Ukrajinu i područja koja je Rusija anektirala od 2014. godine.

Prijedlog također osuđuje "mentalitet hladnog rata", izraz koji se često odnosi na Sjedinjene Države i NATO. "Sigurnost regije ne bi se trebala postići jačanjem ili širenjem vojnih blokova", stoji u prijedlogu. Sjetimo se, ruski predsjednik Vladimir Putin tražio je garancije da se Ukrajina neće pridružiti bloku prije invazije. Može se učiniti da su ton i temeljna poruka ovog prijedloga prilično proruski. No, koristeći standardne nedefinirane formulacije svojih vanjskopolitičkih pogleda, Kina je ponajprije zaštitila svoju poziciju. Peking je dobro znao da Moskva neće ushićeno reagirati na fraze o suverenitetu, kao i to da se zapadu neće svidjeti sve ostalo i manjak konkretnih mjera.

Hoće li Rusija uopće htjeti raspravljati o regijama Donjeck, Lugansk i Herson, koje je anektirala nakon referenduma, a koji Kijev ne priznaje?

- Pitanje hoće li Rusija biti voljna pregovarati s Ukrajinom o statusu Donbasa, Hersona ili Krima složeno je i ovisi o nizu čimbenika. U svojoj srži to je pitanje moći i interesa, pa se stoga moraju uzeti u obzir perspektive i motivacije ključnih aktera. Iz ruske perspektive aneksija Krima i tekući sukob u Donbasu motivirani su željom da se zadrži sfera utjecaja u regiji i ne dopusti Ukrajini da previše "odluta" u zapadnu orbitu. Rusija ove teritorije smatra ključnim za svoju nacionalnu sigurnost i malo je vjerojatno da će prepustiti kontrolu bez nekih velikih ustupaka Ukrajine i njezinih zapadnih saveznika. Štoviše, ruska vlada dugo je tvrdila da štiti etničke Ruse u tim regijama od progona ukrajinske vlade i teško da će odustati od te priče u skorije vrijeme.

S ukrajinske strane postoji snažna želja za oslobođenjem anektiranih teritorija i obnovom teritorijalne cjelovitosti. Ukrajina je također svjesna neravnoteže moći između sebe i Rusije, pa je stoga malo vjerojatno da će poduzeti bilo kakve kompromisne korake koji bi se mogli shvatiti kao slabost ili popuštanje. Ukrajinsko civilno društvo sada je iznimno homogenizirano u svojim stavovima o pitanju pobjede i obnove teritorijalne cjelovitosti. Također je važno uzeti u obzir ulogu vanjskih aktera, posebice Sjedinjenih Država i EU-a. Oba aktera uvela su velike ekonomske sankcije Rusiji i jasno su dala do znanja svoju potporu Ukrajini i ideji pobjede.

Općenito danas na zapadu u političkim krugovima caruje mišljenje da razgovor s Putinom nije ni potreban. Htio on to ili ne, nije važno jer se smatra da se mir može postići samo potpunim oslobađanjem svih teritorija. U takvoj konstelaciji ni Putin nema valjanih motiva za razgovor, čak ni s figom u džepu.

Iako je moguće da bi pregovori mogli dovesti do mirnog rješenja sukoba, također je moguće da bi neravnoteža snaga i duboko ukorijenjeni interesi i narativi obje strane mogli otežati, ako ne i onemogućiti postizanje kompromisa. Naposljetku, svako će rješenje zahtijevati velike ustupke i kompromis s obje strane, kao i uključivanje i potporu vanjskih aktera. Za takvo što u ovom trenutku nema nikakvih uvjeta. Samo veliki preokreti i poremećaji u ruskoj poziciji i odnosu snaga, kao i neki unutarnji potresi, mogu stvoriti uvjete za razgovor.

Geografski bi logično bilo da se u perspektivi demilitarizira zona uzduž rijeke Dnjepar. Je li to moguće s obzirom na stanje na terenu i sve ostalo?

- Zemljopisno gledano, nakon prestanka oružanog sukoba u istočnoj Ukrajini doista bi imalo smisla demilitarizirati zonu uz Dnjepar. To bi stvorilo fizičku tampon-zonu između zaraćenih strana i smanjilo rizik od daljnjih eskalacija. Osim toga, demilitarizacija zone pomogla bi obnovi prirodnog okoliša i promicanju gospodarskog oporavka. Međutim, stvarnost na terenu u istočnoj Ukrajini je složena i otežava hipotetsko postizanje demilitarizacije rijeke Dnjepar. Sukob je vrlo je ispolitiziran, a obje strane imaju ukorijenjene stavove o pitanju demilitarizacije. Separatističke snage u regiji Donbas uspostavile su de facto granicu s Ukrajinom, koju vjerojatno neće prepustiti bez velikih ustupaka ukrajinske vlade. Slično tome, ukrajinska vlada jasno je dala do znanja da neće prihvatiti nikakvo rješenje koje ugrožava njezin teritorijalni integritet ili suverenitet.

Štoviše, u regiji djeluje više naoružanih skupina, uključujući separatističke snage, ukrajinsku vojsku i dragovoljačke bataljune i druge paravojne formacije. Te skupine često djeluju izvan kontrole svojih vlada, što otežava pravnu implementaciju takve demilitarizirane zone. Nadalje, u regiji se i prije stalno kršio prekid vatre, pa nije jasno bi li takva velika zona mogla funkcionirati bez stalne dislokacije međunarodnih mirotvoraca.

Konačno, postoje vanjski čimbenici koji demilitarizaciju zone rijeke Dnjepar čine problematičnom. Rusija, koja je pružila direktnu vojnu i pravnu pomoć separatističkim snagama u istočnoj Ukrajini, vjerojatno neće podržati bilo kakav plan demilitarizacije za koji smatra da može oslabiti njenu poziciju. Involviranost Sjedinjenih Država i Europske unije u sukob još više komplicira stvari jer dva aktera pokraj ukrajinskih imaju i svoje interes i prioritete.

Povlači li se u Ukrajini europska "38. paralela" i jesu li Kinezi u točki napuštanje hladnoratovskog mentaliteta misli upravo na odbacivanje takvog rješenja?

- Zasad ništa ne upućuje na to. Famozna paralela je ipak bila plod privremenog kompromisa dok trenutačno stanje u odnosima Ukrajine i Rusije onemogućuju bilo kakvu minimalnu komunikaciju. Kina se referirala na logiku zero-sum, sfera utjecaja i stvaranja sigurnosnih saveza.

Ukrajina je unatoč protivljenju zapada pozdravila kineske prijedloge. Čini se da na taj način pokušava zadržati cjelovitost svoga teritorija s obzirom na separatizam Tajvana i možebitnu eskalaciju sukoba Han Kineza s Xinjiangom i Tibetom ili se radi samo o ekonomiji?

S obzirom na ekonomske veze Ukrajine i Kine te brojne kineske investicije - napose u poljoprivredi, Zelenski mudro ne ulazi u američki diskurs o Tajvanu. Ne dira tu temu i ne provocira Kinu. To je glavni razlog njegove pozitive ocjene kineskog prijedloga.

Sergej Lavrov je kazao: "Zapad želi izolirati, čak i raskomadati Rusiju. Ovdje i sad se odlučuje o budućem svjetskom poretku." Na što misli kada govori o budućem svjetskom poretku?

- Izjava Sergeja Lavrova odražava duboko ukorijenjeni osjećaj tjeskobe i zabrinutosti ruskih elita o mjestu zemlje u svijetu. Ideja da zapad nastoji izolirati ili raskomadati Rusiju poznati je refren u ruskom vanjskopolitičkom diskursu i odražava dugotrajnu percepciju Rusije kao velike sile koju zapad ne shvaća i ignorira. Fraza da se o budućem svjetskom poretku odlučuje "ovdje i sada" vjerojatno govori o tome da Lavrov sadašnji trenutak vidi kao prekretnicu za Rusiju i cijeli svijet. Njegove riječi imaju smisla s obzirom na tekuće promjene u dinamici globalne moći, uspon novih sila poput Kine i eroziju tradicionalnih institucija i normi globalnog upravljanja. Između Rusije i zapada, odnosno Kine te globalnog juga i zapada, postoji temeljno neslaganje oko smjera razvoja međunarodnog sustava.

Kakav nas novi svjetski poredak čeka teško je sa sigurnošću predvidjeti. Globalni sustav nastavit će prolaziti kroz velike transformacije u nadolazećim godinama. Uspon novih sila i pad tradicionalnih sila kao što su Sjedinjene Države i Europa vjerojatno vodi k multipolarnom (ili policentričnom) svijetu, u kojemu je moć ravnomjernije raspoređena između raznih aktera. To može dovesti do veće konkurencije i sukoba, osobito kada nedostaju učinkovite institucije i norme za upravljanje raspodjelom moći. Osim toga, postoji niz globalnih izazova, poput klimatskih promjena, pandemija i prirodnih i tehnoloških katastrofa, koji će zahtijevati međunarodnu suradnju i koordinaciju. Sposobnost međunarodnog sustava da odgovori na te izazove ovisit će o spremnosti i kapacitetu država za dobru suradnju te o razvoju novih i robusnih institucija i normi za rješavanje novih pitanja.

U kontekstu Lavrovljeve izjave, moguće je da će budući svjetski poredak biti obilježen kontinuiranim napetostima između Rusije i Zapada, pri čemu će Rusija nastojati potvrditi svoj utjecaj i zadržati svoju poziciju velike sile. Međutim, također je moguće da će postojati "otočići" suradnje u pitanjima od zajedničkog interesa kao što su terorizam, nuklearna proliferacija i kibernetička sigurnost.

Preko sukoba u Ukrajini obnavljaju se politički blokovi i piše se nova povijest. Kakva će biti pozicija globalnog juga unutar novog svjetskog poretka?

- Sukob u Ukrajini doista je rezultirao obnovom političkih blokova i pomakom u globalnoj dinamici moći. Zbog toga je vjerojatno da će položaj globalnog juga, koji uključuje zemlje u razvoju, također biti pogođen ovim novim svjetskim poretkom. No, globalni jug ovaj put nije objekt. Globalni jug je sada suautor nove svjetske arhitekture moći. Globalni jug igra sve važniju ulogu. Posljednjih smo godina svjedočili promjenama u dinamici moći i problematičnom prijelazu od unipolarnog svijeta predvođenog Sjedinjenim Državama prema protomultipolarnom svijetu u kojem nove sile s globalnog juga jačaju svoj utjecaj.

Jedan od načina na koji globalni jug oblikuje novu globalnu arhitekturu moći je kroz regionalne saveze i organizacije. Na primjer, Afrička unija i grupa BRICS možda nemaju puno utjecaja, ali pojavili su se kao važni akteri koji izazivaju tradicionalne institucije kojima dominira zapad - npr. Ujedinjeni narodi, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Globalni jug također oblikuje novu globalnu arhitekturu kroz svoju rastuću gospodarsku moć. Kina je, na primjer, drugo najveće svjetsko gospodarstvo i veliki globalni ekonomski igrač sa značajnim ulaganjima i trgovinskim odnosima sa zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike. To je omogućilo Kini da proširi svoj utjecaj i promovira svoje interese.

Zemlje Globalnog juga uživaju demografsku dividendu. Uz mlado i rastuće stanovništvo, mnoge zemlje na globalnom jugu imaju potencijal da, uz adekvatan rast obrazovanja te znanosti, postanu regionalne gospodarske sile i izvori mozgova za koje će se natjecati drugi, veći igrači. Globalni jug dobiva na važnosti u novom svjetskom poretku zbog odmaka od tradicionalne zapadnocentrične strukture moći. Zemlje u razvoju traže priliku da steknu, obnove, potvrde ili ojačaju svoj utjecaj i vanjsku politiku, osobito u trenutku preslagivanja globalnih sila i dinamike od unipolarne prema multipolarnoj distribuciji moći.

Međutim, važno je napomenuti da globalni jug nije homogena cjelina. Položaj pojedinih zemalja unutar ove skupine može varirati ovisno o nizu čimbenika, poput ekonomske snage, regionalnih saveza, ideoloških pogleda, ili interesa. Globalni jug bi se također mogao suočiti i s problemom vanjskopolitičkog suparništva između velikih sila koje bi se manifestiralo kao rastući pritisak, laži i manipulacije zbog natjecanja za resurse i utjecaj.

Tu su i globalni problem kao što su klimatske promjene, pandemije i siromaštvo, koji zahtijevaju međunarodnu suradnju i koordinaciju. Sposobnost zemalja u razvoju da se učinkovito nose s ovim izazovima neće samo ovisiti o njima, nego, nažalost, i o spremnosti i volji velikih sila da surađuju i pruže podršku zemljama globalnog juga.