Natrag
Pogledi
Ako Amerika nastavi sa podržavanjem kijevskih fašista, raspad Ukrajine je neizbežan
Crni dim iz Bele kuće
Rusija jednostavno neće imati izbora u primjeni šok terapije. Ali šok će snaći i agresora. Društvo iz FED se može lako naći u situaciji da se zamisli nad posljedicama odavno uočljive lakomislenosti vlastite politike. Hoće li tada biti spremnosti u Europi za sukob sa Rusijom? Hoće li društvo iz FED moći mobilizirati i samu američku javnost da ne razmišlja o vlastitoj krizi, već da poželi sukob u dalekoj Ukrajini? Ako je do zdrave pameti, treba u to sumnjtai, zaključuje u svom autorskom tekstu sociolog Goranko Đapić, jedan od naslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator i strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine
Goranko Đapić
Vrijeme polako odmiče, ali ono što je svakoga dana isto; to je smrt u Ukrajini. Autori sulude i opasne avanture se na granici same Rusije, takoreći u njenom vlastitom dvorištu i dalje smatraju da je ta politika sjajna politika da, ranjavaju i stiskaju Rusiju. Oni su uvjereni da je to najbolji put da ekonomski ranjavaju veliku zemlju, pa da je potom politički izoliraju od matičnog europskog doma i dodatno je ekonomski devalviraju. Divlja satanizacija svega što predstavlja Rusiju i Ruse već je uveliko nadmašila sve viđeno za doba hladnog rata. Ne izostaje ni nacionalne satanizacije, pa je tako sve što ima veze sa tom velikom zemljom samo đavolovo djelo. Štampa i ostali mediji, osobito u anglosaksonskim zemljama nalikuju na jednostavne pamflete iz doba ,,Felkiše beobahtera" i ,,Pravde", iz ne tako dalekih vremena Hitlerove i Staljinove tiranije.
Primjera radi, kod obaranja malezijskog aviona; još mnogo prije no što su nađene i analizirane ,,crne kutije,, britanska je štampa bukački i primitivno izašla sa naslovima tipa - ,,Putin je ubio moga sina", ,,Putin ubojica" ili ,,Ubojica iz Kremlja", itd. Nimalo nije bilo uzdržanosti do rezultata istrage već potpunog obilja skaradnog odsustva profesionalnosti.
Stalna agresija američke administracije u poticanju krize smanjuje i obezvrijeđuje bilo kakova mirovna i diplomatska rješenja. U pravilnim vremenskim razmacima kriza je u stalnom porastu, a eskalacija sukoba je praćena rastućim sukobima. Žrtava je sve više. Mira ne može biti, jer je ranjavanje Rusije i izazivanje trajne krize na samim njenim granicama zapravo i taktika i strategija sadašnje američke administracije na čijem je čelu pajac koji se odaziva na ime Barak Husein Obama I .
Stvarni kreatori te opasne politike jesu vlasti SAD -tj. društvo iz FED ( Federalne rezerve); sam cvijet financijske oligarhije sa svojim totalitariskim projektom svjetskog potpunog gospodstva. Ni sam Oldos Haksli u svom djelu ,,Vrli novi svijet" ne bi mogao povjerovati da su njegove strašne slutnje, tekuća politika aktualne vašingtonske administracije.
Poticanje krize društvo iz FED je učinilo svojom stalnom politikom. Osnovni cilj je da se Rusija izolira, politički i ekonomski prvenstveno od Europe čiji je integralni dio. Nadalje, time bi se spriječila integracija Europe od Antlantika do Tihog oceana. Rusija bi se udaljila od cilja da ubrzano počne koristiti svoje ogromne sirovinske i energetske resurse. Vremenom bi se obrazovao izolacioni kordon oko njenih dugih granica sa tedencom da se pod ogromnim pritiskom u taj kordon uguraju Kina, Japan i južne islamske države. SAD se nadaju da bi oslabljena Rusija postala podložno tlo za mogućne separatizme i konačno da svi njeni ogromni resursi padnu u ruke društva iz FED. Sudbinu Rusije ubrzo bi doživjela ,,sporo umiruća Europa", pretvorivši se u Treći svijet.
Njene duge civilizacije sigurno se više ne bi sjećala već slijedeća generacija, vjerojatnog Europskog kalifata. Sve to bilo bi dovoljno za ostvarenje programa iz Protokola, u modernijoj varijanti - totalitarnoj vladavini financijskog kapitala Izabranih. Drugim riječima, vladavini novog robovlasništva.
Zato je imperativ politike društva iz FED-a vremenski neograničen rat srednjeg intenziteta u Ukrajini, rat između dva najbliža slovenska naroda usred dugog bojišta u Europi. Rat zapravo dug kao stogodišnji između Engleske i Francuske, svojedobno.
Rat, dakle, kao obični dnevni događaj, pun beskrajnog brojanja žrtava. Rat kao u Ruandi ili Burundiju i kao rat Tutsija i Hutua. Usred Europe. Kakav pakleni Plan! Tri tisuće godina stvaranja europske grčko - rimsko - hrišćanske civilizacije svesti na beskonačne sukobe kao između afričkih poluljudožderskih plemena! To je budućnost koja je Starom svijetu namijenilo društvo iz FED-a. Mnogima se to neće učiniti vjerojatnim ili čistim pretjerivanjem. Ali i svi ostali oblici devastiranja naše kulture i rase u značajnom su porastu.
Što znači multietničnost, multikulturalizam i multikonfesionalizam u Europi? To upravo znači porast islamskog demografskog elementa čiji su osnovni politički i kulturni postulati u nepomirljivoj suprotnosti sa svim osnovnim postulatima europske civilizacije. Nadalje, to znači u vjerskom smislu vladavinu nekoegzistentne islamske konfesije. Tako je Kalifat jedina prava izvjesnost. Zato nije nimalo čudno da je Erdogan pravi saveznik SAD-a, a islamski fašizam strategijski partner za mnogo narednih godina.
Ali napad na Rusiju mnogo je opasniji cilj društva iz FED od svega što smo vidjeli za poslednjih tri vijeka od strane londonskih bankara i njihove podružnice u SAD. Taj napad je odlučni pokušaj Londona ( inače glavnog grada Židovskog Kraljevstva Velike Britanije i Židovskih Sjedinjenih Država Amerike) da se okonča projekat star gotovo tri tisuće godina. Rusija nije oborena 1917 g. pretrpjela je ogromno demografsko sakaćenje kroz doba iz FED uvezenog i financiranog uništenja komunističkom revolucijom, Staljinovim bezumnim terorom, hladnim ratom i rušenjem lažne Lenjinove Imperije. Stalno se govori o Holokaustu, o suđenju u Nirnbergu i u novije doba, u Hagu.
Ružno je licitirati žrtve i koristiti ih u političkim obračunima, ali ipak mora se reći Izabranima, očevima svih mletačkih trgovaca da su židovski bankari iz FED počinili 1812 g. provocirajući Napoleonov pohod na Rusiju gotovo tri milijuna žrtava. U Prvom i Drugom ratu politikom njihove Antante uništeno je nasilnom smrću sto milijuna etničkih Rusa, i mnogo milijuna nesrećnih žrtava širom svijeta, sa obje strane frontova.
Zapad Europe je iskasapljen, a njena najrazvijenija zemlja Njemačka je gurnuta u rasulo koje je iznjedrilo totalitarizam i novo krvoproliće. Za takav bezmjerno veći holokaust do dana današnjeg nema ni Nirnberga, ni Haga i niti jedne riječi o golemoj odgovornosti londonskih bankara i njihove podružnice iz Njujorka. Zbog ignoriranja činjenica danas se cijeli svijet nalazi pred ogromnom opasnošću. Ta opasnost koja se krije iza priče o krizi u Ukrajini, tim prije što spram nje raste ravnodušnost; čini je mnogo opasnijom no što se čini. Štaviše možemo govoriti o prekretnim vremenima u svakom smislu. Ta vremena više nego ikada tiču se sudbine svih nas.
Dokle će događaji u Ukrajini ići iz jedne eskalacije u drugu? Nije li mogućno da se jednog dana probudimo usred velikog rata? Moramo znati da zamajac sukoba ima svoju logiku i nije uvijek sigurno da će ostati pod kontrolom. Dokle će sukob dovesti Rusiju i ostalu Europu? Za sve bi bila krajnje loša opcija postepen rast sukoba i njegovo pretvaranje u tanku granicu između osrednjeg i mnogo većeg sukoba. Koliko će Rusija moći još tolerirati rastući sukob u svom dvorištu i na svojim granicama. Rusija dobro zna da društvo iz FED-a uništava svaku mogućnost političkog rješenja krize, jednom riječju da se iz dana u dan nalazi u sve težem položaju.
Svijest o sudbini koja čeka Stari kontinent malo - pomalo, svakako je u porastu. Šanse da se stvori veliko jedinstveno ekonomsko područje od Antlantika do Tihog oceana i kakova je ta šansa za novu veliku Renesansu, neumitno će početi da govori sama za sebe. Moskva će sigurno i dalje strpljivo nastojati da se nađe razumno političko rješenje i zamor strana u sukobu dođe do većeg izražaja, osobito u razorenoj Ukrajini. Ali ne treba sumnjati ukoliko SAD i dalje nastave rast sukoba, da će Moskva doći do one točke kada više neće moći tolerirati rastuću agresiju.
GLOSA
Moskva zna da ni položaj nevoljnih američkih saveznika u Europi nije dobar