Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Zatiranje
Koga treba ubiti zbog planskog ubijanja sela i
poljoprivrede u Srbiji?
Ovce glasaju, a torovi prazni
Zahvaljujući vlasti koja odlazi u prošlost i
koja je bila posvećena samo krađi,
ali i evropskim planerima kojima je stalo samo do toga da Srbija što
više
uvozi iz Evropske unije, Srbija se od velikog proizvođača i
izvoznika hrane toliko srozala da već danas zavisi od dobre volje evropskih
poljoprivrednika. Umesto da strateški mudro
ulažu u agrar, štetočine iz Vlade Srbije znale su da se
hvale blagim porastom izvoza poljoprivrednih proizvoda, zanemarujući činjenicu
da su svojom politikom dovele do toga da na srpskom selu uskoro neće
biti ni proizvoda, a ni proizvođača
Aleksandar Janković
Srbija je nekada bila ne samo agrarna zemlja već i
veliki izvoznik hrane. U XIX veku je stabilnost tržišta
hrane velike Austrougarske monarhije zavisila od uvoza mesa iz malene Kneževine
Srbije. Manje od dva veka kasnije Srbija, kojoj su u odnosu na staru kneževinu
pridodati još neki krajevi i pokrajina Vojvodina, mesa nema više ni za
sopstvene potrebe, a kamoli za izvoz.
Ukupna robna razmena agrara Srbije sa svetom tokom
2011. godine iznosila je 3.732,9 miliona dolara, pri čemu je
izvoz iznosio 2.696,6 miliona, a uvoz 1.382,1 milion dolara. U tom periodu je
agrar ostvario povećanje suficita u trgovini sa inostranstvom od 9,1 odsto u
odnosu na 2010. godinu. Suficit ostvaren u trgovini hrane sa svetom poslužio je
odlazećim vlastima da se besramno hvale, zanemarivši da se ispod naizgled
dobrog bilansa u suštini krije katastrofalno loše stanje
domaće
poljoprivrede.
U Srbiji je samo svinjski fond spao na najniže
grane u istoriji. Nekada je u svim manjim mestima u Srbiji skoro svako domaćinstvo
imalo u zadnjem dvorištu svinjac i kokošinjac, uglavnom za sopstvene potrebe. Posle
"demokratskih" promena, a u skladu sa proklamovanom politikom
približavanja Evropskoj uniji, došlo je do ubrzane urbanizacije malih mesta, u
kojima je zabranjeno držanje stoke i živine. Zbog ovakvih pogubnih
propisa u drugoj polovini prve decenije ovog veka došlo je do
masovnog klanja živine i sitne stoke, bez obnavljanja fonda, jer najveći
broj domaćinstava
koja su se uredbom preko noći našla u centru
naselja nisu imala farme izvan mesta na kojima bi bilo dozvoljeno držanje
životinja.
Od nekadašnjih
proizvođača
mesa, seoska domaćinstva u kratkom periodu pretvorila su se u kupce.
Zbog toga ne treba da čudi podatak
da, statistički, na jednu svinju dolaze čak dva
stanovnika Srbije. Ovakav odnos nije dovoljan ni za zadovoljenje domaćih
potreba, a o izvozu u najskorije vreme nećemo moći
ni da sanjamo.
Iako još uvek delimično
pod sankcijama, Srbija je u prvoj polovini 1997. godine od Evropske unije
dobila dozvolu da izveze 9.975 tona govedine, dok je ukupna godišnja
kvota iznosila 22.000 tona. Danas, deceniju i po kasnije, kao kandidat za članicu
Evropske unije, Srbija je dobila godišnju kvotu za izvoz 8.750 tona
govedine, dakle manje nego što je nekada iznosila polugodišnja
kvota. Čak
i ovako drastično umanjena kvota je za domaću
poljoprivredu nedostižna, jer ruinirana srpska domaćinstva
nisu u stanju da izvezu ni hiljadu tona. Torovi su u Srbiji, jednostavno,
prazni!
Pogubna agrarna politika vlasti na izmaku ogleda se i
u uvozu nekih proizvoda koje smo nekada imali bar u onim količinama
koje bi zadovoljile domaće potrebe, ako već
nije bilo dovoljno i za izvoz. Tako je prošle godine,
na primer, uvezeno 48.291 tona svežeg paradajza, na šta
je utrošeno
29 miliona dolara. Po procenama stručnjaka, bar još
toliko je otišlo na ilegalni uvoz paradajza iz Turske i Makedonije,
koji je zatim završio na kvantaškim pijacama. Dakle, samo za ovo
povrće
je tokom jedne godine inostranim proizvođačima
plaćeno
oko 60 miliona dolara, umesto da su te pare ostale u zemlji i uložene
u pomoć
posrnuloj srpskoj poljoprivredi.
Proizvodnja duvana takođe spada u
agrar. Nekada je Srbija bila veliki proizvođač
duvana i imala je perspektivu da postane regionalni lider u njegovoj
proizvodnji i izvozu. Umesto toga, Srbija je 2011. godine uvezla oko tri
hiljade tona duvana, na šta je potrošeno 18
miliona dolara. Prema procenama stručnjaka iz duvanske industrije, u slučaju
da srpski proizvođači duvana imaju istu državnu
podršku
kao njihove kolege iz Hrvatske, u Srbiji bi bilo otvoreno 12.000 novih radnih
mesta, odnosno isto toliko porodica bi obezbedilo svoju egzistenciju.
U međuvremenu je EU obavezala Hrvatsku
da smanji proizvodnju duvana, što pokazuje koliko "sreće"
zemljama regiona donosi pristup evropskoj porodici. Sa druge strane, ova
redukcija susedima predstavljala bi šansu za Srbiju da poveća
svoj izvoz duvana. Da Srbija zaista šta ima da ponudi stranom tržištu
pokazuje i da je "Japan tobako", koji ovde ima četiri
fabrike za proizvodnju cigareta, u 2009. godini izvezao duvan u vrednosti od 15
miliona evra. Izvezeni duvan se, međutim, koristio u stranim fabrikama,
poput "Japan tobaka", za proizvodnju najkvalitetnijih brendova
cigareta ovog proizvođača. Iste te
cigarete su mogle da budu proizvedene i ovde, ali se nekome isplatilo da se to
realizuje u inostranstvu.
U svakom slučaju, ostaje zaključak
da domaći
duvan može
da bude korišćen za proizvodnju vrhunskih cigareta, ali je na državi
da podstiče
ovaj segment poljoprivrede, makar u onolikoj meri koliko je to učinjeno
u susednoj Hrvatskoj.
Da bi seljak mogao da preživi od svog rada, moraju da
se steknu bar dva uslova: on mora da ima gde povoljno da nabavi seme, đubrivo
ili stočnu
hranu i lekove, kao što mora da ima i kome u blizini da proda svoje
proizvode. Nekada su zemljoradničke zadruge bila mesta gde su
seljaci kupovali ono šta im treba za proizvodnju, a
prodavali ono što bi proizveli. Posle petooktobarskog puča
2000. godine, nova vlast je proklamovala da Srbiji ne trebaju zadruge, koje su
kao "izdanak
socijalizma i kolektivizacije prevaziđena forma organizovanja".
Zadružna imovina je žongliranjem propisima preneta na
kombinate, koji su zatim privatizovani u bescenje. Iako žuti uzurpatori
vlasti nisu znali da je zadruga tradicionalni oblik udruživanja seljaka u
Srbiji, nastao još mnogo pre socijalizma, trebalo je bar da se raspitaju da li
zadruge postoje u Evropskoj uniji. Saznali bi da one tamo i te kako postoje,
ali je cilj novih vlasti bio da svojim članovima i
njihovim miljenicima bukvalno poklone desetine hiljada hektara najplodnije
zemlje u Srbiji i da istovremeno jednom zauvek unište domaćeg
individualnog proizvođača.
Danas u svetu ima više stotina miliona zadruga, a u
poslednje vreme su u Srbiji postale popularne "norveške"
zadruge, forma udruživanja identična, ako ne i lošija
od one koju smo na našem selu imali pre pohoda žutih.
Ono što
je vlast inspirisalo da prihvati ovaj model zadrugarstva, jeste činjenica
da se za to dobijaju devizni krediti od raznih evropskih i belosvetskih
fondacija, a tamo gde su strani krediti uvek ima i prilike za krađu.
Tako ispada da je manje-više originalna srpska zadruga (iz doba socijalizma ili
od ranije) ukinuta da bi srpskom seljaku za skupe pare bila nametnuta strana
zadruga.
Kako se postupalo sa selom i seljacima, takvi su nam
i rezultati! Prema popisu iz 2011. godine, u Srbiji od 4.800 sela njih 1.200
(odnosno četvrtina)
su u fazi nestajanja! U narednoj deceniji nestaće 700 sela,
dok će
za četvrt
veka nestati ukupno jedna četvrtina današnjih
sela. Ovim podacima raspolaže i Odbor za selo Srpske akademije nauka i
umetnosti, ali koju vlast u Srbiji to zanima?
Pošto danas na selu imamo 460.000 muškaraca i žena
koji se bliže petoj deceniji, a koji još nisu
zasnovali porodicu, to znači da će se za četvrt
veka u Srbiji ugasiti skoro pola miliona domaćinstava. Već
danas, zvanično je preko 50.000 kuća na selu
napušteno,
dok je preko 600.000 hektara neobrađeno. Ovim brojkama treba dodati i
staračka
domaćinstva
koja statistički privređuju, dok u stvarnosti krpe kraj sa
krajem i najčešće žive od
donacija rođaka koji su se odselili u bogatije predele.
Konačno, ko je od mladih još toliko lud da se posveti
poljoprivrednoj proizvodnji, kada je prosečna
poljoprivredna penzija oko 9.000 dinara, a i nju prima svega 18.300 ljudi?
Gradska sirotinja u saksijama
Za poslednjih pola veka na
teritoriji bivše SFRJ iz sela u gradove se preselilo osam miliona ljudi, dok je
za istovetni proces u zapadnoj Evropi bilo potrebno 120 godina. Prema podacima
kojima raspolaže Odbor za selo SANU, 535 sela, odnosno 11,8 odsto, ima manje od
pedeset stanovnika, a još njih 460 ima manje od stotinu žitelja. Samo 800
ruralnih naselja ima više od 1.000 stanovnika, dok samo 13 sela ima više od
8.000 žitelja.
Kao zaključak,
nameće se zaključak da srpska agrarna proizvodnja
nepovratno odumire, ali da u najskorije vreme više neće
biti ni dovoljno ljudi koji bi mogli da sprovedu neku eventualnu agrarnu
reformu. Uskoro će skoro sve stanovništvo
Srbije živeti u gradovima, u kojima je jedina poljoprivredna
proizvodnja gajenje papričica u saksijama, a na selu više
neće
biti nikog radno sposobnog!
A 2.
Pušenje agrara
Proizvodnja duvana takođe
spada u agrar. Nekada je Srbija bila veliki proizvođač
duvana i imala je perspektivu da postane regionalni lider u njegovoj
proizvodnji i izvozu. Umesto toga, Srbija je 2011. godine uvezla oko tri
hiljade tona duvana, na šta je potrošeno
18 miliona dolara. Prema procenama stručnjaka iz
duvanske industrije, u slučaju da srpski proizvođači
duvana imaju istu državnu podršku
kao njihove kolege iz Hrvatske, u Srbiji bi bilo otvoreno 12.000 novih radnih
mesta, odnosno isto toliko porodica bi obezbedilo svoju egzistenciju.
U međuvremenu je
EU obavezala Hrvatsku da smanji proizvodnju duvana, što
pokazuje koliko "sreće"
zemljama regiona donosi pristup evropskoj porodici. Sa druge strane, ova
redukcija susedima predstavljala bi šansu za
Srbiju da poveća svoj izvoz duvana. Da Srbija
zaista šta ima da ponudi stranom tržištu
pokazuje i da je "Japan tobako", koji ovde ima četiri
fabrike za proizvodnju cigareta, u 2009. godini izvezao duvan u vrednosti od 15
miliona evra. Izvezeni duvan se, međutim,
koristio u stranim fabrikama, poput "Japan tobaka", za proizvodnju
najkvalitetnijih brendova cigareta ovog proizvođača.
Iste te cigarete su mogle da budu proizvedene i ovde, ali se nekome isplatilo
da se to realizuje u inostranstvu.
U svakom slučaju,
ostaje zaključak da domaći duvan može
da bude korišćen za proizvodnju vrhunskih cigareta, ali je na državi
da podstiče ovaj segment poljoprivrede, makar u onolikoj meri
koliko je to učinjeno u susednoj Hrvatskoj.
Da bi se prehranilo gradsko stanovništvo, Srbija
će
morati da uvozi hranu, a to je izgleda i glavni cilj planera iz Evropske unije.
Zašto
da se bogati srpski seljak, kada to umesto njega može
da učini neki Evropejac sa Zapada?