Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
(Su)ludovanje
Kad sudi Jelena, pravda je zelena
Grčka kuća
Devedesetih
godina prošlog veka jednu zgradu u centru Beograda lažni vlasnik je prodao
nesavesnom kupcu.
Ništa tu ne bi bilo novo da prodavac nije bila tadašnja država Jugoslavija, a
kupac država Grčka. Onog momenta kada je postalo jasno da će da se odmota
klupko pronevere 2,5 miliona nemačkih maraka i 10 miliona dinara,
Jelena Kilibarda, sudija Višeg suda u Beogradu celokupno domaće pravosuđe
proglašava nenadležnim u pokušaju da prikrije odgovornost grčkih diplomata i
srpskih političara.
M. Glamočanin
Predratni bankar Petar Milanović
živeo je u porodičnoj kući u beogradskoj ulici Kralja Milutina broj 6, sve dok
mu ista nije konfiskovana presudom Vrhovnog suda Srbije KŽ 1195/49 od 15. decembra 1949. Pravnosnažnim rešenjem Višeg suda u Beogradu
broj 6/11 od 12. marta 2012. pomenuta presuda je proglašena ništavom, a samim tim
ništavim bi trebale da budu i sve pravne posledice proistekle iz nje.
Naslednici pokojnog Milanovića, preko
svojih pravnih zastupnika advokata Lazara Malovića, Nikole
Malovića, Milutina Rakića i Gorana Šormaza, na osnovu
pomenutog rešenja tražili su povraćaj nezakonito im oduzete imovine, pa iz tog
razloga Višem sudu u Beogradu podnose tužbu. Predmet dolazi u
ruke sudije Jelene Kilibarde koja zakazuje pripremno ročište za 9.
mart 2012. na kome zakazuje
novo pripremno ročište za 22. jun 2012, ali u
međuvremenu 10. aprila 2012. donosi
rešenje kojim odbacuje tužbu proglašavajući Viši sud u Beogradu apsolutno
nenadležnim. Do ovog iznenadnog obrta došlo je kada je sudija Kilibarda
shvatila da je sporna kuća bila moneta za međudržavno
podmićivanje, i to na najvišem nivou.
Još 1967. godine kuća Milanovića
prelazi u nadležnost Preduzeća za gazdovanje zgradama i stanovima stranih
diplomatskih i konzularnih predstavništava u Beogradu (DIPOS), da bi 1998. bila prodata Grčkom državnom preduzeću za nepokretnosti KED
koje je zastupao tadašnji grčki ambasador u Beogradu Panajotis Vlasopulos.
Sa jugoslovenske strane kupoprodajni ugovor je potpisao stečajni upravnik
DIPOS-a Miloš Lončar, po specijalnom ovlaštenju tadašnjeg
saveznog ministra spoljnih poslova Milana Milutinovića, koji je
pre toga bio ambasador Jugoslavije u Grčkoj, a posle predsednik Republike
Srbije. Supotpisnik je bila Savezna Republika Jugoslavija,
koju je zastupao generalni sekretar MIP-a Radovan Matović.
Kao prodavac je u ugovoru od 19. marta 1998. naveden DIPOS, a upravo to pokazuje da sa transakcijom nešto
nije u redu, jer je nezamislivo da najviši državni funkcioneri zanemare
činjenicu da je zakonom objavljenom u Službenom glasniku SRJ 30/96 još 1996. sva imovina DIPOS-a prebačena na Savezno ministarstvo
inostranih poslova, koje se u pomenutom ugovoru pominje samo kao zastupnik
supotpisnika, a ne kao prodavac.
Čudnovat je i dogovoreni
način plaćanja. Prvu ratu od 2,5 miliona maraka grčka strana trebala je da plati odmah po
potpisivanju ugovora.
Drugu i poslednju ratu u visini od 10.000.000 dinara grčki kupac je, navodno, platio 3. aprila 1998. godine i to u
gotovini?!
Takođe, postavlja se i pitanje
gde su nestali pomenutih 2,5 miliona maraka i 10
miliona dinara, budući da u knjigovodstvu DIPOS-a nema nikakvih tragova o tim
transakcijama.
Da u ovoj
kupoprodaji mnogo toga nije u redu pokazuje i činjenica da je navodni kupac,
grčki KED, odlučio da se uopšte upusti u sudski spor po tužbi naslednika
Milanovića.
Isto tako je i
Srbija, kao pravni naslednik SRJ mogla da izbegne sudski spor da je prihvatila
ponudu vansudskog poravnjanja po kome bi naslednicima Milanovića uplatila
prodajnu sumu i to bez kamata. Na nesreću, novac nikada nije legao na bilo koji zvanični račun DIPOS-a ili SMIP-a, već je
otišao u džepove potpisnika fingiranog kupoprodajnog ugovora i njihovim
mentorima u Atini i Beogradu, pa tako od strane zvaničnih institucija nije ni
mogao da bude vraćen.
Celokupna zavrzlama je krajem
devedesetih osmišljena jedino da bi se opravdalo uzimanje 2,5
miliona nemačkih maraka i deset miliona jugoslovenskih dinara iz grčkog budžeta
i prebacivanje tih para (i to u gotovini) u ambasadu u Beogradu. Posle toga fingiranim priznanicama je pokriveno plaćanje u gotovini
za potrebe navodne kupovine kuće u Kralja Milutina broj 6.
Onog momenta kada je pred Višim sudom u
Beogradu postalo jasno da će celo klupko prevare da bude odmotano, sudija
Kilibarda na brzinu donosi presudu kojom se srpsko
pravosuđe proglašava apsolutno nenadležnim, iako su se i same ugovorne strane
složile u članu 15. ugovora da je jedino nadležan sud
u Beogradu.
U međuvremenu su naslednici
stvarnog vlasnika kuće uložili žalbu na presudu o
kojoj Apelacioni sud još uvek nije rešavao.
Grčka ambasada je kupljenu kuću potpuno
zanemarila, ista je jedno vreme bila sklonište za lokalne beskućnike i
narkomane, potpuno je ruinirana, a sada je ponuđena na
prodaju. O proneverenim parama niko ne sme ništa da pita ni
Panajotisa Vlasopulosa, ni Miloša Lončara, a ponajmanje Milana
Milutinovića.
M. Grabež