Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Francuska
U susret nevoljama: uvertira Velike evropske
revolucije
Početak bune na evrodahije
Poslednjih decenija, a pogotovo od pada Berlinskog
zida, svetska politička mafija je temeljno promenila pravila igre, opljačkala i
izdala države i osiromašila ne samo svoje birače već i svaku pojedinačnu
familiju srednjeg staleža. Oni koji su bili bogati, nafatirali su se kao nikada
do sada u istoriji. Svet je postao jedna umobolna planeta, koja kao da ima za
cilj da vrati čovečanstvo u ludačko-razvratničku košulju Rimske imperije, da
nametne novi robovlasnički sitem. Evropa je posebno stradala. Postala je jedan
veliki birokratski esnaf, u kome nema poštenih ni pravih političara, već su tu samo
kancelarije pune potplaćenih i preplaćenih službenika. Za njih su važni:
plata, i uz platu gajbe, šofer i poslovna pratnja, ručak na potpis i putovanja
u prvoj klasi. A niko u Briselu ne smeće s uma ni veliku buduću penziju, i
obavezno uhlebljenje dece u istu firmu. Oni koji hrle ovakvoj mafiji, imaju,
zapravo, na umu samo to: kako ugrabiti dobra mesta i svoje bližnje ugurati tamo
gde se malo radi, a puno zarađuje. Zbog toga se poniženi, uvređeni, nasamareni
pitaju: ako velika oktobarska revolucija više nije moguća-da li je moguća
bar jedna osrednja evropska buna na evro dahije?
Mile Urošević
(Dopisnik iz Pariza)
Postoje ljudi koji su neprijatelji čovečanstva, a
izgledaju normalno; čak ih narod bira za najviše funkcije. Ti ljudi su
školovani za „zabavu" zvanu funkcionerski život, i za raznovrsnu rabotu,
kao što je, recimo, ekonomsko nasilje sa špekulativnim finansijama i pranjem
prljavih para. Ova grana privrede ima primat nad industrijskom proizvodnjom.
Primeri francuskih kompanija kao što su „Peugeot", „Arcelor", i mnoge
druge, živi su dokaz ove teorije.
Otpuštanja radnika su najveća tamo gde se stvara
veliki estra-profit; jer je od velikog profita uvek bolji ogroman profit.
Idealno društvo bi, bar prema shvatanju takvih ljudi, bilo ono gde su sirovine
besplatne, a radnici rade za stan i hranu. Ovakvu demokratiju neko naziva i robovlasništvo,
a ima država, i to velikih, i među najjačim, koje su vrlo blizu ovog ideala.
Poredak ovakvog ekonomskog nasilja naziva se neoliberalizam, a poduprt je političkim
i medijskim podvalama kao što je izmanipulisana kriza. Jedan od vladara sveta, Dejvid
Rokfeler, bez ikakvog srama i stida jasno je rekao i napisao da put u novi
svetski poredak mora da prođe kroz uski klanac jedne žestoke krize, da bi
napokon ljudi omekšali, i kao instinkt preživljavanja prihvatili sve što im se
ponudi.
Upravo se to njegovo proročanstvo ispunjava, ako
je to uopšte i bilo neko proročanstvao, a ne čista logika i poznavanje ljudske
psihe.Uz aktuelnu, i za neke protuve berićetnu krizu, idu sva socijalna
razaranja. Političke gnusne laži su svuda deo ideološkog nasilja vladajuće
klase, koja svesno koristi taj jezički zulum da bi izmanipulisanim govorancijama
korumpirali misli i nasamarila birače. Ova vrsta nasilja baca
srednju i nižu klasu građanstva u duboki fatalizam, s osedanjem da je nemoguće da
se bilo šta ikada promeni. Svaki je predsednik pre svega prijatelj bogatih, a samim
tim i pasivni neprijatelji svoga naroda.
Poznati francuski sociolog Mišel Pincon u svojoj poslednjoj
knjizi tvrdi da se u Francuskoj aktuelnoj politici zapravo radi o akutnoj
političkoj izdaji: Oland je obećao promenu, a izvršio je samo zamenu. Umesto da
je promenjen sistem Sarkozija, on je samo zamenio malog Napoleona u Jelisejskoj
palati.
Francuska na neki način sa višestranačkog izbornog
sistema polako prelazi na binarnu verziju anglosaksonskog pridržavanja
vlasti: malo ja, malo ti, pa jopet ja. Levičari i desničari su dva vida
istog terora koji će da se nametne celom svetu, jer je priča o realnoj demokratiji
završena već dugi niz godina, a pitanje je da li je ikada i postojala. Ne
zaboravimo da je Evropa izmislila i fašizam i komunizam, ne samo demokratiju.
Uvertira evro revolucije
Kriza je motor mondijalizma, a Evropa je sve više nalik na mašinu za mlevenje
ljudskih sudbina, na automat za otpuštanja ljudi s posla, na nezajažljivu kasu
za oporezivanja radnih ljudi. Ostali vladari okolnih banana republika verno
kopiraju provereni sistem dominacije bez granica i maštaju da što pre uđu
u tu mašinu, ne bi li i oni dobili male časti, koje milionče evrića za crne
dane i bele noći.
Takvi, koji praznoglavo blenu u izvikane vrednosti zapadnih dobrotvora, ne
vide, kroz đozluke zapadnjačke propagande, ništa drugo sem projekciju svojih
pustih želja: Zapad je kultura, demokratija, garancija za ljudska prava i
mali Bog za čuvanje čovekove okoline. Jedna ogromna planetarna sekiracija za
šumama i gorama, morima i jezerima, kao i permanentna zabrinutost o zelenim
poljima, plavim morima, žutim mravima, belim medvedima, a i da ne pominjemo
njihov stav o šarenim kucama i macama svih rasa i brendova. To je Zapad iz udžbenika
i sa TV emisija.
S druge strane, ovde, na licu mesta mogu da se vide i neke druge lepote
i dobrote koje krase ulice svetlih metropola te zapadne Evrope. Od starih klošara
i nove sirotinje, do sve veće rulje raznih ekonomskih izbeglica iz celog
sveta i lokalnih besposličara koji se guraju u redu ispred kazana narodne
kuhinje. Ali plemenitost nad ilegalnom emigracijom se ne završava sa tanjirom
pasulja i korom hleba. Tim ljudima zapadne vlasti garantuju i sve druge
privilegije; na račun svojih poreskih obveznika, naravno. I baš u tom grmu leži
zeka.
Narod neće više da bude ovca za šišanje, jednostavno odbija da finansira
besplatna lečenja i školovanja za strance bez papira, dok oni sami, ti domaći
stanovnici, moraju da potegnu iz sopstvenog džepa za iste usluge.
Francuska je tipičan primer ovakve socijale na silu i protiv volje velikog
dela građanstva. Pre dva meseca je u "Figarou"
objavljen jedan navodno poverljiv dokument ministarstva policije o
globalnoj situaciji Francuske. Tekst upozorava da je "društvo prepuno
tenzija, frustracija i besa".
Diplomatski se u tekstu i dodaje da "trenutna socijalna situacija
ostavlja malo prostora za optimizam". A svima je jasno: kad nestane
nade u bolje sutra, dolaze fantomi prošlosti, pa može lako da prorade kuka i motika.
Ne može Francuska da primi svu bedu sveta, rekao je Mišel Rokar prvi
ministar još u doba Miterana, kada je ekonomsko stanje bilo daleko bolje.
Mnogi misle da je krajnje vreme da se zatvore granice čak i u zemlji
slobode, ali to nije stav zvanične vlade socijalista. Oni tvrde da je svako
zatvaranje u svoju ljusku pogubno i za demokratiju i za ekonomiju. Aktuelna
mržnja jednog dela Francuza prema strancima je izraz straha od budućnosti. A o
nekom proširenju Evrope ovde niko ne pominje ni reč.
Zamena stanovništva kao metoda
U Francuskoj se mnogo više govori o besomučnom nametanju novih poreskih dadžbina
i o nesposobnosti vlade da izvuče zemlju iz krize. Predsednik Oland je, uz svestranu
pomoć svoje podaničke vlade, izdao sva predizborna obećanja i sabotirao
tradicionalne vrednosti socijalizma, zbog kojih je narod i glasao za njega,
tvrde razočarani birači. Prevario je milione ljudi; to je sad svima jasno, ali,
narode, ni u Francuskoj posle glasanja nema kajanja. Ova podvala Olandove
administracije ima, kao kontraudar, reakciju sile ujedinjenja svih opozicija u
jednu novu religiju uperenu protiv vladinih akcija, takozvani olandbašing.
Sve češće se postavlja pitanje ne samo legitimiteta svih tih povećanja
poreza, koji su dostigli čak 45 milijardi više nego u vreme prethodne vlade,
već i samog legitimiteta ove vlade, koja piša uz vetar. Svuda je
prisutan osećaj masovne potištenosti sa primesama nezadovoljstva pa čak i
mogućnostima žešće erupcije besa i iznenadnih akcija paljenja i žarenja
po ulicama gradova. Sindikati su potpuno prevaziđeni i smatraju se čak kao izdajnici, prodane
duše gazdama i vlastima za malo slave i zračak političke perspektive.
I ovde, kao i svuda po svetu, svaki bi da bude neko mudo, da diriguje,
makar samo u svojoj ulici ili zgradi. Zato
su sad sve nove bune, sva blokiranje fabrika i puteva, uglavom spontani i
"neprskani". Hoću da kažem, nisu zagađeni sindikalnim naredbama, niti stranačkim podmetačinama.
Nema veće opasnosti po svaku državu nego kad narod uzima sudbinu u svoje ruke,
kao što je to nedavno bilo u provinciji Bretanji.
Nezadovoljstvo u Francuskoj nije ograničeno samo na Bretanju i crvenkape,
kako nazivaju tamošnje pobunjenike protiv novog ekološkog poreza na transport,
koji su kao simbol otpora vladi nabili crvene kape na glavu. U celoj državi je
pometnja i ekonomsko rasulo. Francuska je i dalje bogata.Para ima al nema za
sve. Kad je
u pitanju raspodela na mondijalistički način, onda je jasno da tu nema dovoljno
za državu, banke, stranke, krimose, tajkune i još da ostane za sirotinju raju i
njenu socijalu. Zna se ko treba da ostane kratak.
I Bog je prvo sebi bradu stvorio. Samo ove godine je preko 1.000 preduzeća
nestalo sa lica zemlje slobode i ljudskih prava. Perspektive za boljitak nema,
jer je globalni standard života tradicionalno previsok na celom kapitalističkom
zapadu, pa cene proizvodnje u takvom društvu ne mogu da konkurišu cenama u polu
feudalnoj Kini. Sve ovo nije slučajno i niti j na štetu svetskih bankara i
ostalih vlasnika kapitala. Upravo zbog toga u Francuskoj i raste strah od opšte
pobune, koja može da odvede ne samo državu već i ceo kontinent u neviđen i
nezamislivo surov građanski rat, kako je to nedavno izjavio i sam Dominik Štros
Kan.
Verovatno je takva crna perspektiva pravi razlog bezgraničnoga popuštanjima
francuskih, ali i drugih zapadnih institucija pred sve većim zahtevima etničkih
manjina i religioznih skupina, uglavnom muslimana i afričkih crnaca. Sa svoje
strane vlastodršci su spremni čak i da zamene narod, da dovedu one kojima će
dati pravo da glasaju za njih, samo da ostanu na vlasti, tvrde neki politički
nepodobni mediji i takozvane patriotske stranke opozicije kao što je Nacionalni
Front. Naredni evropski izbori, biće jedan test u prirodnoj velični za
proveravanje ove teze.