Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011 (4)

Nestajanje po planu

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahavljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Ono što karakterizira kretanje ukupnog stanovništva po županijama tokom promatranog 131-godišnjeg perioda jeste velika neujednačenost, koja se očituje u tome što ih stanovit broj bilježi negativni demografski saldo, ili pak relativno značajan pozitivni saldo, dok ih većina ostalih ili stagniraju ili bilježi veoma blagi porast stanovništva. Dakle, u tom pogledu, moguće je razlikovati nekoliko skupina županija.

U prvu grupu sa negativnim saldom stanovništva su tri županije: Ličko-senjska županija (LSŽ) sa manjkom stanovnišva od 67,22% (bazni indeks 2011. = 32,78). Do 1910. rast stanovništva je veoma blag na granici stagnantnog (prosječna stopa rasta od 15,7%), da bi smanjivanje stanovništva započelo poslije 1910. sve do 1991. kada se više nego prepolovilo (bazni indeks za to razdoblje = 46,7). U samostalnoj državi (1991 ? 2011) ono se dalje drastično reducira za nešto više od 2/5, ili za 34.208 stanovnika. Zatim slijedi Karlovačka županija (KŽ), sa manjkom stanovništva od 25,15% (bazni indeks 2011. = 74,85).

Do 1991. broj stanovnika se blago povećavao u rasponu od 9,69% do 17,54%, što je zapravo stagnacija, da bi došlo na naglog smanjivanja stanovništva za 23,18% (2001.), ili za 42.790 stanovnika, odnosno 30,17% (2011) ili za 55.678 stanovnika u odnosu na stanje 1991.

Treća županija u ovoj grupi je Sisačko-moslavačka (SMŽ), sa manjkom stanovništva od 7,32% (bazni indeks 2011. = 92,68). Tokom cijelog promatranog perioda do 1991. stanovništvo se kontinuirano blago povećavalo, odnosno stagniralo, prosječno za oko 32%, da bi se ono naglo smanjilo za 31,39% prema popisu 2011. ili za 78.893 stanovnika.

U drugoj grupi županija sa pozitivnim saldom stanovništva je pet županija: Splitsko-dalmatinska županija (SDŽ) sa povećanim stanovništvom više od dva puta (bazni indeks 2011. = 232,35). Stanovništvo ove županije se kontinuirano povećavalo tokom cijelog promatranog perioda, prosječno po stopi od 81,6%.

Ali kako pokazuju verižni indeksi taj rast između popisnih razdoblja je bio na početku veoma blag, gotovo stagnantan, a kasnije, uglavnom, veoma blag, sve do razdoblja poslije Drugog svjetskog rata (1948 - 1991) kada se tempo rasta znatno povećava (bazni indeks = 160), da bi na kraju ovog perioda (1991 - 2011) u samostalnoj državi bio i degresivan (bazni indeks = 95,9). Analitički gledano, verižni indeksi u periodu poslije 1991. godine pokazuju pad broja stanovnika za 2,18 % (1991/2001), odnosno za 1,92% (2001/2011), ili ukupno u odnosu na 1991. za 4,06%, ili za 19.221 stanovnika.

Naredna županija u ovoj grupi je Brodsko-posavska županija (BPŽ) sa povećanim stanovništvom od oko dva puta (bazni indeks 2011. = 203,98). Stanovništvo ove županije se kontinuirano povećavalo tokom promatranog perioda, prosječno po stopi od 84,67%.

Verižni indeksi pokazuju stanovite oscilacije u tom demografskom rastu, ali veoma blage naravi, da bi na kraju ovog dugog vremenskog niza poslije 1991. došlo do potpune stagnacije a potom do relativno naglog pada ukupnog stanovništva ove županije: bazni indeksi u odnosu na stanje 1991. iznosili su 2001. = 101,00, a 2011. = 90,62, ili manjak od 16.423 stanovnika.

Potom slijedi Osječko-baranjska županija (OBŽ) gdje se ukupno stanovništvo u promatranom periodu više nego udvostručilo (bazni indeks 1991. = 223,32, a 2001. = 201,01, sa prosječnom stopom rasta od 79,37%), da bi se ono u zadnja dva popisa u samostalnoj državi smanjilo za oko 10% (2001) odnosno za oko 8% (2011), ili ukupno za oko 17%, tj. za 62.161 stanovnika.

Sličan trend porasta stanovništva imala je i Vukovarsko-srijemska županija (VSŽ) čije se stanovništvo do 1991. više nego udvostručilo (bazni indeks = 220,65), sa prosječnom stopom rasta od 68,5%, da bi se ono u zadnja dva popisa smanjilo za 22,37% ili za 51.720 stanovnika. Ovoj skupini županija još pripada i Zagrebačka županija (ZŽ) u kojoj se ukupno stanovništvo u analiziranom periodu također udvostručilo (bazni indeks 2011. = 204,45). Jedino u ovoj i Istarskoj županiji (IŽ) stanovništvo se u novoj samostalnoj državi povećavalo: u prvoj za 12,23 a u drugoj za 1,82%.

Za sve ostale županije (13) može se konstatirati da se ukupno stanovništvo sporo ili blago povećavalo sa više stagnantnih razdoblja, a u periodu poslije Drugog svjetskog rata sa znatno bržim porastom stanovništva, dok u vrijeme samostalne države poslije 1991. godine sa uglavnom degresivnim trendovima.

U cijelom promatranom periodu u svim županijama hrvatsko stanovništvo se kontinuirano povećavalo, što pokazuju bazni indeksi, i to u rasponu od 244,56 u Zadarskoj županiji (ZŽ), do 105,08 u Krapinsko-zagorskoj županiji (KZŽ). Iznimke od ovog općeg trenda su Ličko-senjska županija (LSŽ) i Istarska županija (IŽ), s negativnim baznim indeksima od 50,32 odnosno 89,62. Najveće povećanje hrvatskog stanovništva, koje se kreće od dva do dva i pol puta, ima pet županija: Zadarska županija (ZŽ) 244,56, Brodsko-posavska županija (BPŽ) 231,42, Splitsko-dalmatinska županija (SDŽ) 233,80, Požeško-slavonska županija (PSŽ) 211,65 i Osječko-baranjska županija (OBŽ) 211,02. Za ovako dugi period od 131 godine ova su povećanja relativno povoljna, odnosno umjereno povoljna, dok su blaga povećanja hrvatskog stanovništva u ostalim županijama zapravo stagnantna.

Do oscilacija u broju hrvatskog stanovništva, većih ili manjih razmjera, (tablica 5) dolazilo je u više intervala između popisa, na što ukazuju verižni indeksi. Uglavnom su to periodi poraća.

Najveću realativnu zastupljenost hrvatskog stanovništva u ukupnom stanovništvu od 90 i više posto i ujedno najveću stabilnost tolikog udjela tokom i na kraju promatranog perioda, imalo je pet županija: Krapinsko-zagorska (u rasponu od 99,68 % 1880. godine do 97,51% 1991); Međimurska (u rasponu od 91,51% 1910. g. do 98,74% 1948. godine); Koprivničko-križevačka (u rasponu od 87,97% 1900.g. do 96,20% 2011. godine); Dubrovačko-neretvanska (u rasponu od 83,30% 1981. g. do 98,38% 1880. godine);

Brodsko-posavska (u rasponu od 80,60% 1991. g. do 94,99% 2011. godine; Splitsko-dalmatinska (u rasponu od 86,78% 1991.g. do 97,08% 2011. godine); Varaždinska (u rasponu od 95,42% 1981. g. do 98,08% 1890. godine); i Zagrebačka županija (u rasponu od 92,28% 1981. g. do 97,96 % 1948. godine).

Relativno najmanju naseljenost hrvatskog stanovništva imali su Sisačko-moslavačka županija (54,01% 1991. g.) i Istarska županija (54,80% 1991. godine).

Dinamiku razvoja srpskog stanovništva (tablica 5B) u gotovo svim županijama obilježava znatna, rekli bismo, velika oscilatornost, koja se ogleda u diskontinuitetu, u kojem se izmjenjuju trendovi stagnacije, ili nikakvog rasta, kao i blagog ili naglog opadanja broja stanovnika, naročito kada se ta kretanja analiziraju prema razdobljima državno-pravnih sustava u kojima su se provodili popisi stanovništva. Međutim, zanimljivo je da udio srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu toliko ne varira, odnosno da se održava na nekoj određenoj približno istoj razini u pojedinim županijama, to jest relativno je stabilan sve do popisa 1991. godine, kada dolazi do drastičnog opadanja broja srpskog stanovništva u svim županijama, sa stanovitim razlikama u obimu.

Ostale nehrvatske narodnosne skupine, koje statistika obično svrstava pod „ostalo" (ili „nacionalne manjine"), po svojoj strukturi složena je demografska kategorija, jer sadrži veći broj različitih nacionaliteta.

Kao što analizirani popisi pokazuju, ona je oduvijek bila prisutna u zemljama na ovim našim prostorima, zapravo je naša specifičnost po kojoj smo poznati kao multietnička ljudska zajednica, što potvrđuju naših 14 analiziranih popisa stanovništva (ukupan broj pripadnika ove kategorije „ostalo" kreće se od 47.686 (1,90%) 1880. g. do 750.922 (16,34%) 1981. g. Tokom cijelog promatranog perioda pripadnici ove kategorije su se višestruko brojčano povećavali (čak i više od 40 puta, kao npr. u gradu Zagrebu), kako pokazuju bazni indeksi, ali djelomično i zbog relativno niskog broja na početku, tj. u prvom popisu. Ali bilo je i perioda relativno većih padova broja i udjela u ukupnom stanovništvu (npr. poslije 1910. g.).

Do najvećih promjena u zastupljenosti hrvatskog i srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu županija, došlo je u periodu poslije 1991. godine, što su registrirali provedeni popisi stanovništva 2001. i 2011. godine.

Kao što je vidljivo, zastupljenost hrvatskog stanovništva u ukupnom stanovništvu županija poslije 1991. godine u samostalnoj državi kontinuirano se povećavalo i dostiglo razmjere karakteristične za čiste etničke države, unatoč negativnom saldu od preko deset tisuća stanovnika (međutim, zajedno sa gradom Zagreb, koji ima status županije, taj saldo je minimalno pozitivan za oko 2.000 stanovnika).

U 11 županija ta zastupljenost je prešla granicu od 90%, a u 3 se sasvim približila totalu od 100%, u 8 županija ona se nalazi između 80 i 90%, dok u samo jednoj županiji ta zastupljenost je ispod 70%, što govori o multietničnosti stanovništva te županije. Najveće promjene su se dogodile u 5 županija, gdje se hrvatsko stanovništvo uveaalo za oko 1/5 odnosno 1. To su sljedeae županije: Sisačko-moslavačka (+ 28,38%), Šibensko-kninska županija (+ 25,75%), Ličko-senjska županija (+25,19%), Požeško-slavonska županija (+22,77%) i Zadarska županija (+22,09%). U 6 županija zastupljenost hrvatskog stanovništva se uvećala od 10 d0 20%. Uz zastupljenost, povećavao se i apsolutni broj hrvatskog stanovništva u većini županija (12), dok se u ostalim županijama (8) taj broj unekoliko smanjivao, ali uz zadržavanje većinske zastupljenosti (od preko 80%) u ukupnom stanovništvu županije, zahvaljujući, uglavnom, iseljavanju srpskog stanovništva. Razlozi odnosno uzroci ovakvih demografskih promjena u strukturi stanovništva bit će jasniji poslije analize kretanja odnosno promjena u strukturi nehrvatskog stanovništva. U svim županijama je došlo do značajnog pada zastupljenosti srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu. Po tom osnovu moguće je razlikovati nekoliko skupina županija. U prvu skupinu sa najvećim padom od preko 1/5 pa sve do 1 udjela iz 1991. g. su Šibensko-kninska (25,16%), Ličko-senjska (24,85%), potom Sisačko-moslavačka (24,67%) i Zadarska županija (20,61%). Druga skupina od tri županije ima pad udjela 10 do 15% (Karlovačka: 14,36%, Požeško-slavonska: 16,18% i Virovitičko-podravska: 13,86%). U trećoj skupini su tri županije sa gubitkom udjela od 5 - 10% (Bjelovarska-bilogorska. 9,06%, Brodsko-posavska: 8,38% i Osječko-baranjska županija sa 6,84%). Sve ostale županije (10) imaju pad tog udjela do 5%.

Kada se ova smanjenja udjela srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu izraze brojem stanovnika onda to ukupno iznosi 366.458, što je impozantna ali istovremeno i katastrofična brojka, neviđena u cijelom analiziranom periodu od preko 130 godina.

Ovome bi dodali: niti u periodu poslije Drugog svjetskog rata, pogotovo što je ova brojka još i veća kada se analiza svede na popis odnosno stanje 2001. godine, kada je to smanjenje iznosilo 380.033 stanovnika. To ujedno govori da se etničko čišćenje srpskog stanovništva nastavilo i u mirnodopskim uvjetima, tj. poslije 2001. godine. Najveći demografski udar na kategoriju stanovništva „ostali", odnosno manjinske etničke skupine (u ovoj analizi ne računajući srpsko stanovništvo) dogodio se poslije 1991. godine po nastanku nove samostalne države Hrvatske. Broj pripadnika manjinskog stanovništva se u promatranom periodu tj. od 1991. do 2011. drastično smanjio u svim županijama (osim Međumurske): u 4 županije za više od 70%, u 4 više od 60%, u 5 županija više od 50%, itd. Dakle, slična situacija kao i sa srpskim narodom u Hrvatskoj. Broj stanovnika manjinskih etničkih skupina (bez srpskog stanovništva ) smanjio se u razdoblju 1991 ? 2011. za 207.276 stanovnika ili za 46,52%, a u 2001. godini to je iznosilo nešto više, tj. 207.587 stanovnika. Dakle, gledano ukupno, broj nehrvatskog stanovništva se u promatranom razdoblju 1991 - 2011. smanjio za 573.734 stanovnika ili 12%.

Kao što smo prethodno nagovijestili, da će uzroci ovakvih demografskih promjena u strukturi stanovništva Hrvatske biti jasniji poslije analize kretanja i promjena u strukturi nehrvatskog stanovništva (srpskog i nacionalnih manjinskih skupina), sada možemo s tim u vezi konstatirati da su povećanje udjela hrvatskog stanovništva u ukupnom stanovništvu do razmjera karakterističnih za čistu etničku državu, s jedne strane, i smanjivanje udjela srpskog stanovništva i pripadnika ostalih nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu do gotovo drastičnih razmjera, s druge strane, u potpunoj uzročno-posljedičnoj povezanosti, odnosno uvjetovanosti, što ilustrativno prikazuju naredne dvije grafičke mape rasprostranjenosti stanovništva prema narodnosnoj pripadnosti Republike Hrvatske 1991. i 2001.

Političko-teritorijalna podjela iz 2001.

Uslijed velikih demografskih promjena prije svega iseljavanja i pregrupiranja i premještanja stanovništva, kao i ljudskih žrtava tokom građanskog i domovinskog rata, došlo je do znatnih promjena u gustoći naseljenosti stanovništva u pojedinim područjima, a također i u naseljima stalnog boravka i života, te ukupnoj naseljeničkojd infrastrukturi. Tako je smanjenje gustoće naseljenosti pogodilo gotovo sve županije (osim Istarske i Zagrebačke) u većoj ili manjoj mjeri, čak i do 40 i više posto u Ličko-senjskoj županiji, a nešto manje u Sisačko-moslavačkoj i Karlovačkoj županiji (između 20 i 30%), dok u 4 županije smanjenje gustoće naseljenosti se kreće od 20 do 30%, a u daljnjih pet županija između 10 i 20%. To znači da je ljudski faktor, kao osnovna pretpostavka života i egzistencije, posebno proizvodnje, u naseljima u značajnoj mjeri oslabio, a u nekim područjima gdje je živjelo iseljeno stanovništvo i potpuno zamro. Većina tih ugroženih naselja nalazi se u područjima tzv. posebne državne skrbi.

Pregled razvoja stanovništva po povijesnim regijama Hrvatske

Uvodno je potrebno dati dvije metodološke napomene. Prvo, regije, odnosno područja, koje smo odabrali za analizu u ovom poglavlju, su geografsko-historijske, a definirali smo ih na osnovu odabranih općina koje obuhvaćaju te odabrane regije. Dakle, u tom smislu, regije su arbitrarne (prostorno odnosno površinski), ali odabrane općine su reprezentativne za cjelinu određene regije i, po našem mišljenju, u potpunosti zadovoljavaju ciljeve postavljene ovim projektom istraživanja, a to je da se prikaže kretanje i naseljenost stanovništva, posebno srpskog, na svim razinama teritorijalne naseljenosti. Drugo, izostavljeni su popisi stanovništva 1921. i 1931. godine, jer podaci iz tih popisa za općine i naselja nisu objavljeni. Ova činjenica je, dakako, manjak, ali suštinski, ne remeti postavljene ciljeve našeg istraživanja.

Regija Lika

Lika je tipično planinska regija, na prosječnoj nadmorskoj visini od 700 m, na kojoj se prostiru dva velika planinska lanca - Velebitski i Plješevički, te više kotlina i visoravni. Sa 5.000 kvadratnih kilometara površine, najveća je i ujedno najrjeđe naseljena regija u Hrvatskoj (10 stan. po 1 kv. km). Ova regija je tipično povijesno depopulaciono, emigraciono područje. Također, ova je regija jedna od najpasivnijih odnosno najsiromašnijih regija Hrvatske. Znatan dio stanovništva živi u naseljima neodrživog razvoja, substandardno, ugrožen deficitarnošću svih životnih potreba. Osnovna grana privređivanja je inokosna poljoprivreda, odnosno stočarstvo.Kretanje ukupnog stanovništva i stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti u regiji Lika u periodu 1880 - 2011. godine*

Podaci pokazuju da je Lika, kako smo uvodno konstatirali, tipično depopulaciona regija, jer su svi osnovni pokazatelji o stanovništvu (bazni i verižni indeksi) degresivni, sa relativno velikim fluktuacijama, kako ukupnog, tako i hrvatskog, i srpskog stanovništva, Naime, ukupno se stanovništvo Like kontinuirano smanjivalo po prosječnoj stopi od 14,69% po jednom desetljeću i gotovo se prepolovilo u razdoblju do 1991. g. (bazni indeks = 52,99%). Tu degresivnu tendenciju potvrđuju i verižni indeksi. Iznimka je period 1890 - 1910. kada se stanovništvo (ukupno, hrvatsko i srpsko) relativno neznatno povećavalo, u prosjeku za 17,28% (hrvatsko za 15,90% a srpsko za 17,73%), što je posljedica tadašnjeg naseljavanja stanovništva na lička granična područja Vojne krajine.

Kretanje ukupnog srpskog i hrvatskog stanovništva Like (1880 - 2011)

Podaci o udjelu hrvatskog i srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu ove regije pokazuju da je srpsko stanovništvo bilo većinsko kroz cijeli promatrani period do 1991. g. - udio hrvatskog stanovništva se kretalo od 43,80% 1900. do 49,30 % 1948. g. ili u prosjeku po jednom popisnom razdoblju 45,64%, dok se udio srpskog stanovništva kretao od 46,41% 1981. do 56,10% 1890. ili u prosjeku 52,41%.

Do drastične promjene dolazi u razdoblju poslije 1991. g. kada se broj srpskog stanovništva od 41.567 stanovnika (1991) sveo na 7.610 stanovnika (2011) odnosno 8.979 (2011). Time se postotni udio srpskog stanovništva smanjio od 49,53% (1991) na 16,50% u popisu 2001. odnosno na 20,05% u popisu 2011. g., kao posljedica etničkog čišćenja srpskog stanovništva tokom građanskog rata koji se u to vrijeme vodio u bivšoj zajedničkoj državi.

Da je srpsko stanovništvo „od vajkada" bilo većinsko u ovoj najvećoj planinskoj i krševitoj regiji Hrvatske pokazuju i podaci prvog austrougarskog popisa stanovništva 1857. godine, kada je gotovo cijela Lika pripadala tadašnjoj Vojnoj krajini, kao i podaci poznatog austrougarskog kulturnog djelatnika i istraživača Franza de Paula Juliusa Frasa iz 1830. g.

U njima je Lika bila podijeljena prema vojnoj nomenklaturi, to jest na pukovnije i satnije ili kumpanije, koje su obuhvatale određen broj sela i zaselaka u okviru ondašnjih gravitacionih središta, odnosno toponima; a stanovništvo prema vjeroispovijesti na katolike (u našoj tablici Hrvati) i grkopravoslavce (u našoj tablici Srbi).

Naravno, granice Like u ovim primjerima su arbitrarne, kao što smo naveli u uvodu ovog poglavlja. Dakle, iznosimo te podatke samo kao ilustraciju ovog historijskog fakta o srpskom stanovništvu kao većinskom u ovoj hrvatskoj regiji. Iz podataka u Tablici 12 je vidljiva većinska prisutnost srpskog naroda u Ličkoj pukovniji (oblasti), kao i u svim satnijama (okruzima). Srpski narod, kao tada većinski narod, davao je i najveći obol u obrani „predziđa kršćanstva" zajedno sa tada manjinskim hrvatskim narodom.Ovo relativno još upečatljivije potvrđuju i podaci Juliusa Frasa (Tablica 13) u svom monumentalnom djelu o Karlovačkoj Vojnoj krajini. S obzirom da je J. Fras radio oko deset godina na svojoj knjizi, realno je pretpostaviti da su ti podaci još starijeg datuma od onih koji se u njoj navode.

Dakle, u 9 satnija (okruga) od ukupno 12, srpsko je stanovništvo izrazito većinsko, a u svega dvije satnije hrvatsko je stanovništvo većinsko, dok u jednoj satniji su dva etniciteta podjednako zastupljena.

Zaključili bismo da je ova većinska prisutnost srpskog stanovništva na prostorima Like gotovo vjekovna i da se sa pravom o njima može govoriti da su starosjedilačko i višegeneracijsko stanovništvo.

Faktori koji su uvjetovali ovakav razvoj stanovništva Like u posljednjih 130 godina - permanentne depopulacione tendencije praćene manjim ili većim fluktuacijama u pojedinim razdobljima, veoma su brojni i složeni i nažalost do sada nedovoljno istraženi. Upozorit ćemo samo na neke od njih. Priroda regije, izražena njenim „subvencijama prirode", koje čine bazu životnih odnosno egzistencijalnih resursa opstanka ljudi u prostoru, veoma je nepovoljna u ličkim prostorima.

Zbog toga stanovništvo Like živi u naseljima neodrživog razvoja, substandardno, ugroženo deficitarnošću svih životnih potreba, i u krajnje reduciranim uvjetima društvenog života. Zbog toga je Lika jedna od najnenaseljenijih regija Hrvatske, sa uvijek otvorenim kanalima unutrašnje i vanjske (e)migracije i uglavnom negativnim prirodnim priraštajem stanovništva (realno je pretpostaviti povećani mortalitet dojenčadi, povećanu smrtnost od raznih bolesti, posebno zaraznih, i dr.)

Permanentni ratni uvjeti života za vrijeme turskih najezdi imali su dvostruki efekat na razvoj demografskog korpusa ličkog stanovništva.

S jedne strane doseljavanje stanovništva iz drugih krajeva, prema planovima austrougarskih vlasti, a i spontano, jačao je demografski korpus i povećavao broj stanovništva Like, posebno srpskog, koje je dolazilo iz Raške, Zete i drugih krajeva pokorenih srpskih državica, ili kao prebjezi iz od Turaka okupirane Bosne. Tako npr. 1880. godine, srpsko stanovništvo je bilo brojnije od hrvatskog za oko 18.000 stanovnika, dok su 1900., kada su dosegli najveći broj od 103.846 stanovnika, bili brojniji od hrvatskog stanovništva za više od 23.000 duša. S druge strane, u sukobima i iznenadnim upadima turske vojske, ginulo se gotovo danomice i uveliko, što je slabilo demografski korpus i smanjivalo broj ličkog stanovništva, posebno srpskog.

Samo kao ilustraciju, uzmimo primjer iz dalje prošlosti koji se zbio na tlu Like. Među 13.000 izginulih na hrvatskoj strani u Krbavskoj bitki 1493., bio je i znatan broj baš Ličana; sličnih manjih srazova i bitaka sa Turcima bilo je u analiziranom periodu sijaset; ili ljudski gubici (vojni i civilni) tokom godine bili su stalno prisutni. Iako su se gubici nadoknađivali novim doseljavanjem i sporadičnim prebjezima iz turskih okupiranih područja, konačna demografska bilansa je bila gotovo uvijek deficitarna u većini popisnih intervala.

(Nastavak u sledećem broju)