Povodom

Dva veka rusko-srpskih odnosa: spajalo ih i dobro i zlo

Zajedno i u slavi i stradanju

Jedan od najistaknutijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine, sociolog Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o dvesta godina srpsko-ruskih odnosa, sudbinskim odlukama ruskih i srpskih vladara, preporodima i padovima, užasnim žrtvama koje su dali ova dva bratska slovenska naroda u oslobodilačkim ratovima, ali i u bitkama koje nisu bile njihove, te o nadama, iskustvima i perspektivama savremene Srbije i Rusije

Goranko Đapić

 

Tokom 200 godina suvremene historije, veza ruskog i srpskog naroda uveliko je prevazišla sve stereotipe o bliskim odnosima dve bliske nacije iste vjere i duhovnosti. Ipak, oni su bili tokom ovoga perioda i promjenljivi.

Sporadično, ali sve snažnije, oni se pojavljuju već u XVIII stoljeću, mahom između Srba iz Vojvodine i Velikog carstva Romanovih. Bilo je čak i seoba, a Srbi koji su se našli u nekim ruskim krajevima uglavnom su pretopljeni, rusificirani, mada su veoma dugo čuvali svijest o svom identitetu, o čemu postoje i brojni pisani tragovi...

O pravim odnosima Srba i Rusa možemo govoriti tek kada se krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, poslije predugog odsustva bilo kakve državnosti, Srbi počeli potpuno samostalno stvarati prve rudimente buduće (savremene) državnosti.

Okolnosti tih događaja bile su omeđene srpskom revolucijom, zapravo Prvim srpskim ustankom. Slabljenje Otomanske imperije i rastuća moć merkantilne elite, njene veze sa Austrijom, odnosno sa srpskim svijetom u njoj, presudno su stvorili uslove za koje se sa pravom smatra da su izvor moderne srpske državnosti...

Razumije se, da bi taj proces tekao mnogo teže, da kroz dubinu minulih stoljeća svijest o nacionalnoj pripadnosti i nemanjićkim državnim korijenima, ni za trenutak nije prekidan.

Vrijeme Prvog srpskog ustanka, također je i vrijeme Napoleonovih osvajanja, što će imati negativne posljedice po tek ustale Srbe. Rusko carstvo je, naravno, brzo uočilo važnost Prvog srpskog ustanka, jer je i ono samo ratovalo sa Osmanskim carstvo. Tako je Rusija brzo uspostavila veze sa ustanicima u Srbiji i sa tek uspostavljenim srpskim institucijama. To se dešava neposredno poslije oslobađanja Beograda od Turaka, 1804. godine, u vrijeme uspješnog širenja ustanka.

Kako su Turci sve činili da skupe što više značajnih snaga da bi ugušili ustanak, Rusija počinje da cijeni odlučnost ustanika njihovu snagu ali i žrtvu. Rusija, takođe, uočava i praktičnu korist srpskog ustanka, jer je on bio od neprocjenjivog značaja za protjerivanje Otomanske imperije što južnije od Dunava!

Tilzitski mir (sklopljen sa Napoleonom) kojim je Rusija oslobodila svoje snage, odmah je učinio da Rusija pređe Dunav i pomogne Srbiji uzevši učešća u oslobodilačkim operacijama kojima je počela konsolidacija srpske države. Nije izostala ni materijalna pomoć, pa se može reći da je nastupilo jedno povoljno doba za Srbe toga doba. Počinje i rast državnih institucija u Srbiji u isto vrijeme. Od tada, počinju snažne veze Srbije i Rusije koje se više neće prekidati, a koje su, pokazalo se, postale sudbonosne za bivšu otomansku koloniju na Balkanu...

Ruska pomoć u ključnom momentu

Ipak, nevolje stižu u momentu kad britanska diplomatija uvlači cara Aleksandra I u kršenje preambula Tilzitskog mira, prije svega u kršenje kontinentalne blokade (kojom su Francuzi i Rusi držali britansku trgovinu van ostatka evropskog kontinenta, prim. red.).

Naime, nakon brojnih upozorenja Rusima i samom caru da to ne čine, Napoleon je 1812. godine krenuo prema Smolensku, te se tako Rusija našla u Prvom domovinskom ratu, koje će duboko protresti rusko društvo i na njemu ostaviti bolne i neizbrisive tragove...Sve ruske snage povučene su i iz Srbije. Sa Turskom je sklopljen mir kojim je Rusija vratila Porti sve što je do tada krvlju uzela. Rasterećena, Turska nanovo kreće na Srbiju, koja više nema ni oružja ni municije, niti bilo čega drugog što bi je odbranilo. Istodobno, zatražena pomoć od Beča nije urodila plodom jer je i sama Austrija bila znatno oslabljena a i sama je morala dati prinos Velikoj armiji. Tako je za Srbiju nastupilo vrijeme krize i vrijeme poraza. Tek stvorena srpska država, nakon decenije postojanja, nestala je, ali ne iz glava i duša srpskog naroda koji je čekao svoju priliku. Cvijet slobode je bio posađen i njegov rast više niko nije mogao da zaustavi...

Ratovi protiv Napoleona okončani su bitkom kod Vaterloa. Stvorena je Velika alijansa. Savez monarhija koji je imao za cilj da spriječi eventualne revolucionarne prevrate, mada povratka na staro više nije bilo. Okosnice Alijanse svakako su bile Rusija i Austrija. Rusi su sada mogli da se vrate obračunu sa Otomanskom imeprijom, pa tako stvaraju nove tijesne veze sa preostalim srpskim ustanicima koji su preživjeli užasan pomor samo zato što su prihvatili da budu turski vazali. Tako ohrabreni, Srbi kreću nanovo u oslobađanje od vijekovnog ropstva. Drugi srpski ustanak dešava se i istodobno sa ratovima koje vodi carska Rusija sa Otomanskom imperijom...

Konačno, Turci su zatražili mir, i dobili su ga ali pod uslovima koje je Rusija diktirala. Među tim uslovima bio je što povoljniji položaj Srbije. Pred tim zahtjevima Turci nisu imali drugi odgovor nego da Srbiji daju do tada najveću moguću autonomiju. Uspostavljene su i neke institucije iz Prvog srpskog ustanka ali i neke nove. Porta je sve prihvatila a ruska diplomatija tada priskače u pomoć i ozbiljno pomaže Miloša Obrenovića, pa tako dolazi i do zakonskog priznanja srpske autonomije Hatišerifom, kojim Kneževina Srbija dobija najšira ovlašćenja u upravljanju.

Od tada počinju i zvanični i nezvanični susreti ruskih i srpskih diplomata i političara. Širi se jedan sveobuhvatan odnos dvaju bratskih slavenskih naroda, koji je, tijekom prošlosti, bio u prekidu samo u periodu između 1915 i 1918 (za vreme austrijske okupacije), i nakon formiranja Jugoslavije 1918. godine, koja se poklapa sa sovjetskom revolucijom, sve do 1940. godine.

Poslije 1945. godine, odnosi dvaju novih socijalističkih država, SSSR i Jugoslavije, a kroz njih Rusije i Srbije, trajali su (sve do tragičnog raspada SFRJ i sporazumnog raspada SSSR ) na osnovama ideološkog razumijevanja i sveslavenskih ideja. Nakon toga, Srbija i Rusija se vraćaju svojim pređašnjim odnosima čiji sui temelji postavljeni početkom XIX. stoljeća. Suvremeni odnosi Srbije i Rusije koji traju bezmalo dva stoljeća, svakako nisu bili samo političke i geostrateške naravi. Oni su bili i ostali znatno dublji, kroz duhovnost i kulturu. No, ti su odnosi bili uslovljeni i međunarodnim prilikama, najprije složenim odnosima koje ima jedna velesila kakva je Rusija, sa drugim silama koje u suvremeno doba žele da gospodare svijetom.

Na tržnici država i naroda

Egejsko-vardarsko-moravska dolina oduvijek je bila put iz Azije u Evropu ili obrnuto. Tom transverzalom, tijekom historije, stizalo se lako i do Jadrana, a odatle i prema centralnoj Europi. Tradicionalna ruska politika podrazumijevala je kontrolu teritorija od Baltika na sjeveru, pa sve do toplih mora, što je moglo samo preko Crnog mora, kroz Bosfor i Dardanele, prirodnim izlazom na Sredozemlje.

Dva su puta bila neizbježna da bi taj cilj bio ostvaren. Jedan je išao od Bugarske i Galipolja, a drugi od Beograda, carigradskim putem. Put kroz Bugarsku pretpostavljao je potpuno ovladavanje Vlaškom nizijom i deltom Dunava. No, put od Beograda širio je mogućnosti izlaska i utjecaja na svaki dio Balkana. U oba slučaja, bio je poželjan brz poraz klonulog Otomanskog carstva, što bi se gotovo sigurno i dogodilo da dio Zapada nije uvidio u tome opasnost za sebe i svoje interese na Bliskom istoku. Tu je bio i realan strah od ruske moći i utjecaja na srednju Europu.

U prvoj polovini XIX. stoljeća, sem britanskog i djelomično francuskog kolonijalnog carstva (ako izuzmemo i Austriju) i nije bilo nekoga ko je moćniji. Njemačka politički još nije ni postojala. Italiija također...Podunavska monarhija odavno nije imala premoć u njemačkom svijetu. Poljska je bila podijeljena. Na Istoku je stajalo ogromno rusko carstvo. Svaki čin njenog jačanja značio je približavanje Sredozemlju. Put prema Zapadu bio joj je otvoren. No, Krimskim ratom, nakon teških borbi i užasnih gubitaka na obje strane, Rusija je zaustavljena. Car Aleksandar II bio je svjestan da bez pozamašne modernizacije ne može da odgovori imperijalnim obavezama.

I u Srbiji su Obrenovići i njihova vlast bili svjesni šta se događa. Austro-ugarska je bila na Savi i Dunavu. Preko 80 odsto cjelokupnog izvoza pšenice išlo je preko srpsko-austrijske granice. Sa druge strane, Turska se održala i bila je još dovoljno jaka da se odupre snažnoj srpskoj želji za apsolutnom samostalnošću i objedinjavanjem Južne Srbije, koja je u to doba još bila pod otomanskom zastavom i biće još dugo nakon toga. U samoj Europi Tursku su smatrali za labavog partnera koji je dobar samo kad treba da ometa aspiracije Rusije ka toplim morima. Tako je Srbija u desetljećima koji su uslijedili ostala na razmeđu dva suprotstavljena carstva, a vremenom i trećeg, njemačkog!

U Srbiji toga doba nisu svi politički faktori bili svjesni nekih realnosti i novonastalih interesa. Emotivno su i sa nerazumijevanjem (često i prebacivanjem!) gledali na slabljenje ruskog utjecaja, no ruskom carstvu je trebalo vrijeme jer je ono bilo okupirano vlastitim problemima. A tamo, Aleksandrove reforme, nisu prolazile bez otpora. Posebno se to nije sviđalo zemljoposjednicima, aristokratama, i, naravno, crkvi, koja je bila protiv svake reforme. Industrije je bilo malo, željezničke pruge su još bile rijetke...

Srednja klasa se tek pomaljala, a politička misao je bila još uvijek stvar slobodnih intelektualacai plejade sjajnih pisaca...Ukratko, Rusiji je trebalo vremena da iz teškog krimskog poraza izađe promijenjena i slobodnija sa novim orjentacijama...

Obrenovići nisu ništa manje voljeli Rusiju nego što će je Karađorđevići voljeti, ali, vrijeme u kome se sve dešavalo, jasno je stavilo do znanja da Srbija na svojim vratima ima Austriju, jednog velikog susjeda sa kojim mora da surađuje, a pomaljao se i Drugi njemački Rajh!

Još 1866. Godine, u bici kod Sadove, Pruska je porazila Austriju, i od tada će Beč tijesnu surađivati sa Rajhom, čak i kada je imao običaj da demonstrira svoju nezavisnost. Tako je stvorena koalicija između izvanredno mlade i moćne njemačke nacije sa rastućom vojnom silom i mnogonacionalne Austro-ugarske. Kada je 1878. Godine dunavska monarhija objavila protektorat nad bosanskim pašalukom, kroz formu očuvanja reda i mira u ime Porte, Srbija je dobila novog susjeda na Drini, onoga koji je već stoljećima stajao na Savi i Dunavu. Ovo će ostaviti trajne tragove (do današnjih dana), na Srbiju i njene vanjske i unutarnje prilike.

Nakon srpsko-turskog rata iz 1878. godine i ustanka u Bugarskoj, i Rusija je završila svoje ratovanje sa Turskom i sjela u San Stefanu za pregovarački stol. Raspravljalo se o bosanskom protektoratu ali i o položaju Bugarske. Rusija po prvi put daje prednost Bugarskoj, jer je prethodno i pomagala ustanak i njene vođe, oružjem i dobrovoljcima. Istina, pomogla je i Srbiju, ali u znatno manjem obimu. Razlog ovome bio je taj davno željeni izlazak Rusije na topla mora. Naime, bugarska neovisnost pružala je Rusiji ulazak preko Galipolja na sva otvorena vrata prema Bosforu i Dardanelima, sa mogućnošću da zaposedne i sam Carigrad (Konstantinopolis, okupiran 1453. Godine).

No, uslijedila je brza anglo-francuska diplomatska intervencija uz nevoljku suglasnot Rusije i Njemačke, pa je došlo do konferencije u Berlinu, takoreći iste godine. Bila je to, na štetu Rusije izvršena revizija San Stefanskog mirovnnog ugovora, kojim je Bugarska podijeljena na dvije kneževine a Turska ostala na Galipolju tako sačuvavši Bosfor i Dardanele pa sigurno i Carigrad.

Austrijska diplomacija takođe hitro reagira pa je očuvala preambule San Stefanskog ugovora kojim Srbija dobija veliko proširenje nakon čega srpska vojska ulazi u Niš, Kruševac, Leskovac, Belu Palanku, Prokuplje i Vranje...

Srbija je proglašena kraljevstvom sa nasljednom dinastijom Obrenovića na čelu. Ovaj dar centralnih sila bio je sračunat na njihovo širenje prema jugu ali i na srpsko savezništvo u tim okolnostima. Počinje ekonomski procvat Srbije. Gradi se željeznica i počinje telegrafsko povezivanje sa sistemom modernih pošta. Porast obrazovanja učinio je snažan otklon od otomanskog naslijeđa...Bio je to najbolji period suradnje sa Austrijom i Njemačkom. No, to nikako ne znači da je Rusija iščezla iz srpskog političkog života...Stara saveznica bila je itekako prisutna u političkom i kulturnom životu, a, sa druge strane, Srbija nije zaboravila ni na svoj narod i svoje interese preko Drine, Save i Dunava. San o povratku Kosova bio je vrlo živ. No, Obrenovići su pokazali svu pragmatičnost kad ju je trebalo imati u vanjskopolitičkim odnosima sa centralnim silama. Kasnije ubojstvo Kneza Mihaila pokazalo je da postoje jake konzervativne snage u Srbiji koje su išle na to da rješavaju stvari "preko koljena", ne čekajući da prave prilike dođu u pravom momentu.

Gurnuti Rusiju u rat

U Rusiji, na unutrašnjem planu, nakon reformi Aleksandra II, uslijediilo je djelimično ukidanje kmetstva što je znatno izmijenilo rusko društvo. Došlo je i do naglog rasta gradskog stanovništva, a rasla je i industrija. Na vanjskopolitičkom, bilo je jasno da, nakon Bugarske, Rusija nema tako snažnih interesa za Balkan. No, imala ih je Austrija. Naravno, i Rajh koji je svojim snažnim razvojem zabrinuo Britaniju i njene interese diljem svoga kolonijalog carstva. Upravo ona je prepoznala istinsku opasnost na kontinentu koja je dolazila iz njemačke ekonomske dominacije, a bilo je samo pitanje vremena kad će takva sila da se pojavio kao realan konkurent na kolonijalnom prostoru.

Jasno, Britanija je odlučila da drži Njemačku (Centralno carstvo) što dalje od kolonijalnih bogatstava, da je izolira. No, to nije moglo biti bez rata! Londonski bankari donose odluku da potraže francusko i rusko savezništvo u predstojećem obračunu sa dolazećom njemačkom silom. Računali su na novo kontinentalno razaranje, cijepanje, i kao posljedicu, iscrpljene nove i slomljenje stare države, koje će kod njih potražiti kredite za obnovu.

Išli su i dalje pa su znali da bi slomom Centralnog carstva u sred Evrope dobili Istočno carstvo (Rusiju), ukoliko Rusija ne uđe u rat nego sačeka razvoj događaja. Trebalo ju je, dakle, gurnuti u obračun sa Njemačkom. Računali su, također, da će za rat nespremna Rusija iskrvariti na Marni, Verdenu i na brojnim drugim gubilištima predstojećeg pakla, što se i desilo.

Tako je Antanta postala zla kob Rusije, koja će potražiti u čiitavom polomu i učešće Srbije. U Beogradu je bilo lako potpaliti narod. Vjerovalo se u Srbiji, da će Rusija, udružena sa saveznicima, budući rat lako dobiti, i to je doista i bilo u duhu tadašnjih vojnih razmatranja o brzim udarima gigantskih, dobro naoružanih armija. I Antanta je smatrala da, uz Rusiju i uz pristup kolonijalnim resursima, to ratovanje ne može potrajati više od mjesec dana! Manje usijanim glavama bilo je jasno da se srpski neprijatelj nalazi u susjedstvu, sa one strane Dunava i Save...Pridruživanje Antanti nije bilo na vidiku, sve dok 1903. Godine u pučističkom obračunu "Crne ruke" protiv krune, ubijen je infantilni Aleksandar Obrenović nakon koga dolazi dinastija Karađorđevića na vlast. Put prema snažnijim vezama sa Rusijom bio je otvoren, ali i put prema ratu. Sudbina Rusije u predstojećim događajima postaće i sudbina Srbije...

Aneksija Bosne i Hercegovine, snažno je uzdrmala srpsku političku scenu i samo će produbiti predstojeće ratno savezništvo Srbije sa Rusijom. Javno mnjenje bilo je ponijeto idejom rata i to više niko nije mogao da zaustavi. Nitko nije sumnjao u veliku i brzu pobjedu zajedno sa Rusijom. Oduševljenje za rat, zahvatilo je, masovno, sve društvene slojeve.

No, bliska budućnost Srbije i Rusije (ali i Njemačke i Francuske), po svom užasu prevazići će najcrnje prognoze i najvećih pesimista...Kao na dlanu vidjet će se krvavi učinak londonskih bankara, ne samo u prvom svjetskom pokolju koji je uslijedio, nego i onome drugom. Njihovi su se interesi stalno, kao zloduh javljali i kasnije, u hladnome ratu, pa su tu i danas, nakon njega. Svijet je opet na prekretnici.

Šta je moglo biti i kako jeste

Da li je Rusija morala da uđe u rat? Da li je Njemačka morala da ratuje? Još je krajem XIX. stoljeća, tvorac Drugog rajha, njemački kancelar Bizmark upozoravao svoje sunarodnike da nikako i ni po koju cijenu ne ulaze u rat sa Rusijom "po svojoj volji". Bizmark je opravdano smatrao da bi takav rat upropastio oba carstva. Ali, takav pragmatični stav nije bio po volji londonskim bankarima...

Rusija je mogla izbjeći učešće u Antanti. Dobila bi na vremenu i bolje se naoružala. Mogla je povećati svoju vojsku i ojačati svoje odbrambene sisteme. No, ni taj scenario nije bio po volji bankarskih korporacija u Londonu (danas i u Njujorku), pa je veliko zlo moralo stići što prije...

Bez ulaska u rat koji je valjao samo londonskim bankarima, Rusija je mogla sačuvati 100 milijuna stanovnika, a današnje mjesto i ulogu Srbije, koja je u tom planiranom polomu izgubila čak trećinu ukupnog stanovništva, teško je i zamisliti: bila bi to, u najmanju ruku, zemlja sa dva i po puta više stanovnika, snažnom ekonomijom i jakom intelektualnom elitom.

Ono što osobito upada u oči, to je potpuno odsustvo realnosti tadašnje ruske i srpske inteligencije, koja nije racionalno razmišljala nego je na krilima nacionalnog romantizma išla kuda i običan svijet: direktnu u užas rata koji je bio daleko od svakog interesa pravoslavnih slavena toga vremena...

U martu 1914. godine, Srbija je jedva bila na putu svoga oporavka. U martu 1941, tridesetak godina kasnije, tek oporavljena od užasa Prvog svjetskog rata, Beograd će izaći na ulice sa parolom "Bolje grob nego rob". Ubrzo su počeli nicati grobovi a u logorima su masovno umirali robovi...Mnoge slične, nepromišljene "odluke momenta", ni do danas nisu napustile Srbiju, i uvijek lebdi opasnost da srpski narod ponovo ne postane predmetom manipulacije, onako kako je to britanska tajna služba (uz pomoć unutrašnjeg faktora) izvela marta 1941. godine.

Srećom, Srbija danas može da računa na Rusiju i njen povraćeni autoritet velesile. Onu veliku, jaku i oporavljenu od svih ideologija i pozivanja u mesijanska izginuća. Rusija, također, ima izvući pouke iz strašnih manipulacija koje je platila milijunima života. Ona je u najboljoj historijskoj prilici da svojim bivšim neprijateljima, poput Njemačke, stisne ruku. Ove dvije sile mogu, sasvim sigurno, sačuvati Stari kontinent od pošasti amerikanizacije a posebno londonskih bankara, jednom nogom iseljenih u klisure Wall Street.a, tamo gdje novo zlo smišlja stare pakosti.

Samo takva Rusija, oporavljena i spremna da sebi i svojim građanima podari historijski boljitak, iskorak u novi vijek, može pomoći Srbiji. Dva vijeka suvremenih srpsko-ruskih odnosa jasno govore da, ako je loše Rusiji, loše je i Srbiji, te ako je dobro Rusiji, dobro je i Srbiji. Nema dvojbe da ovaj prosti kliše jeste stvarnost. Konačno, Srbija i jeste prepoznata u današnjem svijetu kao ruska interesna sfera. No, ne samo tako, nego su Srbi počesto i viđeni u međunarodnim odnosima i kao "mali Rusi", preko kojih, na žalost, povremeno traju obračuni u kojima stradaju čitave generacije.

 

 

Veze i smetnje na vezama

Suvremeni odnosi Srbije i Rusije koji traju bezmalo dva stoljeća, svakako nisu bili samo političke i geostrateške naravi. Oni su bili i ostali znatno dublji, kroz duhovnost i kulturu. No, ti su odnosi bili uslovljeni i međunarodnim prilikama, najprije složenim odnosima koje ima jedna velesila kakva je Rusija, sa drugim silama koje u suvremeno doba gospodare svijetom.

 

Za ekonomski, kulturni i svaki drugi spas Srbije, kao uostalom i stare Europe, bez Rusije neće ići. Jer je, u suprotnom, već potpaljena vatra u paklu globalnog Zimbabvea...