Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011 (15)

Strategija satiranja

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Odabrani izvještaji HHO (Hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava) o zločinima u takozvanoj "vojno - redarstvenoj akciji Oluja"

Ovaj Izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora jedinstven je „pisani dokumentarac" o događajima u akciji "Oluja" i neposredno poslije nje. Sličnih istraživanja u nas još nema, izuzev prethodno prikazanog rada V. Obradovića. Originalan je po tome što ne registrira žrtvu samo imenom i prezimenom, nego daje i kratak opis kobnog smrtnog čina, kao i drugih oblika nasilja i kriminalnih radnji, poput pljački i paljenja kuća i razaranja infrastrukture naselja, i dr.

Čvrsto je utemeljen na činjenicama koje su prikupili njegovi aktivisti na terenu i na svjedočenjima civilnih žrtava, kao i na izvorima informacija vojnih snaga UN koje su bile raspoređene na tom području. Kao takvo ono je jedinstveno, autentično i vjerodostojno. Međutim, i kao takav, ostao je gotovo nepoznat u našoj javnosti. Mediji ga nisu zabilježili, citirali, komentirali i dali svoj sud o njemu. Postavlja se sasvim opravdano pitanje: Zašto? Vjerojatno zbog njegovog sadržaja, o čemu samo djelomično govori i ovaj naš sažetak tog Izvještaja sa odabranim ilustrativnim citatima iz njega.

Ovaj Izvještaj HHO potvrđuje i dokazuje da su u akciji "Oluja" počinjeni brojni zločini nad nedužnim i nemoćnim autohtonim srpskim stanovništvom. Samo u Sektoru UN Jug ubijeno je 400, odnosno zajedno sa Sektorom UN Sjever, oko 600 srpskih stanovnika svih uzrasta. To nisu pojedinačni i akcidentalni slučajevi nego masovna ubojstva, koja po razmjerima prevazilaze sve slučajeve pogubljenja civilnog stanovništva obiju zaraćenih strana na raznim stratištima tokom građanskog, odnosno domovinskog rata, kao što su Medački džep, Gospić, Sisak, Vukovar, Škabrnja, istočna Slavonija i dr.

Međutim, nikada se neće saznati točan broj žrtava, jer „mnoge žrtve za koje se pouzdano zna da su nastradale tijekom operacije "Oluja" nisu propisno sahranjene, a nerijetko žrtve uopće nisu bile sahranjene već su leševi ostali na mjestu stradanja, gdje su bile rastrgane od životinja koje su lutale po selima."

Ono što fascinira odnosno ostavlja duboki trag u svijesti i psihi svakog onog tko pročita spisak i kratak opis smrtno stradalih srpskih stanovnika u ovom Izvještaju HHO-a, jeste ekstremni brutalitet i nečovječni postupak prema žrtvama od strane egzekutora tih zločina, koje se često i konkretno identificira u Izvještaju. To u velikom broju slučajeva nisu obična strijeljanja bojevom municijom iz različitih vrsta oružja, nego prava sadistička i nečovječna predsmrtna mučenja, koja graniče sa divljaštvom poremećenog uma, sve do ekshibicionističkog (termin koji je upotrijebio istraživač zločina sociolog i kriminolog V. Obradović, vid. opš. u prethodnom prikazu) iživljavanja, kao što je igranje nogometa sa odsječenom glavom nedužne žrtve.

Postoje čvrste indicije, sasvim realne i moguće, da je cijeli opisani postupak prema nedužnom civilnom srpskom stanovništvu bio unaprijed planiran i organiziran. One su vidljive i u samom tekstu Izvještaja. Bez šire elaboracije, navodimo samo one, po našem mišljenju, najznačajnije: nepredviđeni, odnosno nepostojanje, prihvatnih zbirnih centara za zarobljene vojnike srpske paradržave i za civilno srpsko stanovništvo koje je ostalo u svojim kućama; kontrola i vojno stražarsko osiguranje svih grobalja na zaraćenom području od strane hrvatske vojske; dozvoljeno potpuno slobodno ponašanje „egzekutora" u vojnim i policijskim odorama, bez nadzora i sankcija od svojih nadređenih starješina; lažni pozivi srpskom civilnom stanovništvu da ostane u svojim kućama; oružani napadi na srpsko civilno stanovništvo, koje je u kolonama napuštala zaraćeno područje; i dr.;

Svi opisani događaji tokom i poslije "Oluje" bili su u funkciji provođenja potpunog etničkog čišćenja metodom „spaljena zemlja".

„Načelo, u pozadini ovih besmislenih paljenja, dovodi se u vezu s kulturnom značajkom: Na Balkanu, obiteljska kuća, više nego išta drugo, je simbol vlasništva. Paljenjem neprijateljeve kuće posljednja uvreda je nanesena, te se tako spaja želja za uništavanjem sa željom da se vlasnik drži podalje zauvijek."

Akcija „Oluja" i poslije, eklatantan je primjer kontekstualnog pristupa demografskim promjenama, jer je ne samo utjecala na broj stanovnika najveće etničke skupine u Hrvatskoj, nego i na mogućnost njene revitalizacije odnosno reprodukcije u budućnosti.

Dakle, da zaključimo: „Oluja" kao prirodni fenomen nesavladive tiranije, prenesena ratom na društveno polje izvedena je divljački na tribalni način kao što se danas sprovode „hajke" na pobješnjele zvijeri, suprotno svim konvencijama i regulama rata, i to u ime regularne, priznate države, inače zaštićene zone OUN, s armadom od preko 200.000 dobro naoružanih bojovnika uz asistenciju svjetskih žandara protiv oko 40.000 slabije naoružanih rasulom zahvaćenih vojnika neregularne srpske paradržave. Dakle, „pet na jednog" i cijela armada protiv nevinih civila. Divljaštvom i beščašćem uspjeh je bio zagarantiran!

UN Sektor Sjever

„Izbjeglička kolona na području Banije u više navrata presječena je granatiranjem kojom prilikom je zabilježen veliki broj žrtava. No, žrtava je bilo u selima gdje je vjerujući da im se neće ništa dogoditi ostao dio stanovništva, uglavnom starije životne dobi. No, dolaskom HV-a u selima je ubijeno ili nestalo 187 osoba. Tako je u nekim mjestima od ukupnog broja osoba koje nisu napuštale svoje kuće njih gotovo 80 % ubijeno".

"Bio sam u koloni koja je zaustavljena kod Žirovca, na putu prema Dvoru. Vojnici i tenkovi počeli su pucati po koloni. Ljudi su se razbježali, a oni koji nisu uspjeli pobjeći ubijeni su. Tenkovi su gazili preko mrtvih tijela po cesti. Tu je bilo puno mrtvih, bilo je tu staraca od 80 godina. Tamo su ubijeni s prsa Boško Klipa i Jovo Grković, obojica civili, a jednog čovjeka su natjerali da ide na uzbrdicu prema tenku. Kad je krenuo vojnik ga je prorešetao iz puške. Na brdu je bila muslimanska vojska a na cesti hrvatska. Na amblemima vojnika pisalo je „Gromovi". Razvrstali su muškarce, posebno one koji su rođeni prije 1935., a posebno one koji su rođeni nakon 1935..." (svjedok A. E., Plaški, str. 203).

„Odavde je kolona krenula 5. kolovoza 1995. Išli su pravcem Cetingrad ? Banja Luka. Prema Cetingradu bilo je bombardiranja. Kolona je bombardirana kod RIZ-a od Hrvatske vojske. Tamo su neki ljudi nastradali. Jedna žena je tamo poginula, a ranjena je i majka moga supruga". (Svjedokinja A.F. Slunj, strana 203).

„Bili smo sagnani kod neke kuće, poviše bolnice u Glini. Zora (Zorka Maslić) je stajala pokraj kolone, a tada ju je jedan hrvatski vojnik prorešetao rafalom iz puške. Svi su imali uniforme. Bilo je tu 8 do10 vojnika. Bilo je to u nedjelju (6. kolovoza 1995.) u suton. Kad je Zora pogođena, ja nisam smio ni pogledati u nju. Tu je bilo žena, djece, oko 50 ljudi. Bilo nas je za šest autobusa. Odveli su nas u neku zgradu kod bolnice u Glini. Tamo smo bili dan i noć". (Svjedok A. G., Gvozd, strana 205)

„Desanka (Miloša) Božić, (ž), Srpkinja, r. oko 1923. Budačka Rijeka 108, općina Karlovac, županija Karlovačka. Krenula je u izbjeglištvo 6. kolovoza 1995., a poginula je na području Žirovca, kada je pogođena granatom bačenom iz aviona".

„Đuro (Nikole) Grba, (m),, Srbin, r. 1938., u Slušnjici, Slušnjica bb, općina Slunj, županija Karlovačka. Na ulazu u Dvor pogodila ga je granata, bačena iz aviona, uslijed čega je poginuo".

„Dragica Basara, (ž), Srpkinja, stara preko 80 godina, Štakorovica, općina Vojnić, županija Karlovačka. Nestala je između 6. i 8. kolovoza, negdje na području Gline. Prema navodima svjedoka, nestala je kada je kolona napadnuta od strane pripadnika Hrvatske vojske koji su se ljudima približili jer su na uniformama imali oznake srpske vojske. Kada su se približili koloni skinuli su te oznake a ispod njih su bile oznake hrvatske vojske. Pretpostavlja se da je u tom naletu poginula".

„Stevan (Nikole) Komadina, (m), Srbin, r. 1930, Bović 30, općina Gvozd, županija Sisačko-moslavačka. Bio je u izbjegličkoj koloni koja se 6. kolovoza kretala u pravcu Glina ? Dvor. Nakon što je, na predjelu kod mjesta Maje, kolona zaustavljena, dva tenka hrvatske vojske su zapucala po koloni. On je pogođen gelerom, a njegovo tijelo ostalo je pored ceste".

„Jovan (Milovana) Grubješić (m), Srbin, r. 1948., Kestenjak 7, općina Duga Resa, županija Karlovačka. Ostao je u selu za vrijeme „Oluje". Dana 4. kolovoza 1995. godine pripadnici Hrvatske vojske bacili su mu bombu u kuću te je tada preminuo. Pronađen je mrtav pred kućom".

„Danica Dmitrović (ž), Srpkinja, r. 1930., Donji Skrad 27, općina Duga Resa, županija Karlovačka. Dana 6. kolovoza 1995. godine šest pripadnika Hrvatske vojske uhvatili su Danicu Dmitrović, te su je odveli u kuću gdje je dan prije zaklano petoro ljudi, među njima i suprug Danice Dmitrović. Nakon toga odveli su je u voćnjak uz kuću, te su je tom prilikom silovali. Nakon toga živu su bacili u bunar, gdje se utopila". (fusnota 5: „Danica Dmitrović je dan prije svoje smrti, prije nego su poklane osobe s kojima se skrivala, uspjela pobjeći vojnicima Hrvatske vojske, dok je njen muž ostao u kući gdje je i zaklan. Dan nakon toga Danica Končalović je ubijena, pretpostavlja se od strane istih osoba koje su ubile pet osoba koje su se nalazile u kući na adresi Donji Skrad 46".

„Leš Danice Dmitrović, pronašla je mještanka, u prosincu 1995. godine. To je javila Međunarodnom crvenom križu u Vojniću, a oni karlovačkoj policiji. D. Dmitrović je pokopana na Kosijerskom groblju uz grob Dušana Mandića"

„Kata Dmitrović, (ž), Srpkinja, r. 1914., Donji Skrad 26, općina Duga Resa, županija Karlovačka. Dana 5. kolovoza 1995. godine šest pripadnika Hrvatske vojske ušlo je u kuću na adresi Donji Skrad 46, te su tom prilikom zaklali Katu Dmitrović sa još četiri osobe koje su se u kući sklonile"

„Vladimir (Cvijana) Bunčić, (m), Srbin, r. !907. u Čatrnji, Čatrnja 33. općina Karlovac, županija Karlovačka. Ostao je u selu za vrijeme „Oluje". Pronađen je mrtav, polomljenih kostiju u prosincu 1995. Točno vrijeme ubojstva nije poznato. Sin ga je sahranio u dvorištu."

- „Cvijan (Miloša) Matijević, (m), Srbin, r. 1924., Bijeli Klanac, općina Karlovac, županija Karlovačka. Za vrijeme „Oluje" skrivao se, zajedno sa Desankom Matijević, u šumi. U selo su se vratili odmah nakon „Oluje". Dana 15. ili 16. kolovoza 1995. godine ubijeni su u dvorištu svoje kuće. Nakon toga su spaljeni. Kosti su im pronađene, te su ostaci pokopani od strane nadležnih organa."

„Mileva (Branka) Grba, (ž), Srpkinja, stara oko 37 godina, Lička Jasenica 169, Plaški, Županija karlovačka. Bila je mentalno bolesna osoba. Za vrijeme vojne akcije „Oluja" ostala je u selu. Nekoliko dana nakon boravka Hrvatske vojske u selu, pronađena je ubijena u svojoj kući."

„Vaso (Dragoja) Obradović, (m), Srbin, r. 1927. u Crnom Vrhu, Crno Vrelo 9, općina Slunj, Županija karlovačka. Ostao je u selu za vrijeme trajanja vojne akcije „Oluja". Nađen je ubijen kod Veljunske Gline. Pretpostavlja se da je ubijen 5. kolovoza 1995. godine od strane pripadnika Hrvatske vojske".

„Danica Čanak, (ž), r. oko 1920. u Ćorama, Ćore, općina Dvor, Županija sisačko-moslavačka. Ostala je u selu za vrijeme vojne akcije „Oluja". Negdje iza 6. kolovoza 1995. u njenu kuću upali su vojnici (svjedok nije znao reći sa sigurnošću o kojoj se vojsci radi), namjeravajući joj oteti stoku. Kad se suprotstavila oni su je ubili."

„Ljuban (Stojana) Durman (m), Srbin, r. 1924., Paukovac 8, općina Dvor, Županija sisačko-moslavačka. Zapaljen je u svojoj kući tijekom akcije „Oluja". Ljuban Durman je sa još nekoliko stanovnika ostao u selu. Bio je invalid i kretao se pomoću štaka. Između 9. kolovoza i 6. rujna u selu su boravile jedinice Hrvatske vojske. Za to vrijeme spaljeno je gotovo cijelo selo, uključujući i kuću Ljubana Durmana."

- „Ljuba Đurasinović, (ž), Srpkinja, stara oko 70 godina, r. u Dvoru, Čavlovica, općina Dvor, Županija sisačko-moslavačka. Ostala je u selu za vrijeme trajanja vojne akcije „Oluja". Zaklali su je pripadnici 5. korpusa vojske BiH 5. kolovoza 1995. kada su ušli u selo".

- „Danica Ivelić (ž), Hrvatica, stara oko 65 godina, Sakcinskog 1, Dvor, Županija sisačko-moslavačka i njen suprug Nedjeljko Ivelić (m), Hrvat, star oko 60 godina Sakcinskog 1, Dvor, Županija sisačko-moslavačka, ubijeni su od pripadnika srpskih paravojnih formacija prilikom povlačenja iz Dvora. Nedjeljku je bila razmrskana glava, dok je Danica bila silovana a potom zaklana. Nađena je u svojoj kući."

„Slavka Knežević, (ž), Srpkinja, stara oko 70 godina, zaselak Kirišnica, Šakanlije, općina Dvor, Županija sisačko-moslavačka. Ostala je u selu za vrijeme akcije „Oluja". Ubijena 12. kolovoza 1995. godine u dvorištu svoje kuće. Pretpostavlja se da su počinitelji djela pripadnici Hrvatske vojske."

„Stevo (Milana) Kopač, (m), Srbin, star oko 65 godina, Blatuša, općina Dvor, Županija sisačko-moslavačka. Ostao je u selu za vrijeme vojne akcije „Oluja". Nekoliko dana nakon „Oluje", uputio se biciklom prema Glini. Na putu, u selu Viduševac, 8. ili 9. kolovoza 1995. godine je ubijen. Ne zna se gdje je pokopan".

„Stana (Đure) Lazić, Srpkinja r. 1908. u G. Selištu, Hajtić 11, općina Glina, Županija sisačko-moslavačka. Za vrijeme vojno-redarstvene akcije „Oluja" ostala je u svom selu. Hrvatska vojska u selo je ušla 6. kolovoza 1995. godine. Istog dana mještane koji su ostali u selu, pripadnici HV-a odvodili su u sabirne centre. Tom prilikom susjeda Stane Lazić vidjela je kako u njenu kuću ulazi hrvatski vojnik. Kad su se mještani vratili u selo, 10. kolovoza 1995. Stanu Lazić su pronašli ubijenu u njenoj kući. Ležala je ubijena na krevetu u kuhinji".

„Vujo Lončar, (m), Srbin, star oko 80 godina, V. Obljaj, općina Glina, Županija sisačko-moslavačka. Za vrijeme akcije „Oluja" nije napuštao selo. Nekoliko dana nakon „Oluje" zapaljena mu je kuća, a pretpostavlja se, pošto se o njemu od tada ništa nije čulo, da je zapaljen u kući".

„Slavko (Nikole) Miščević, (m), Srbin, r. 1936. u Buzeti, Buzeta, općina Glina, županija Sisačko-moslavačka. Tijekom vojne akcije „Oluja" nije napuštao selo. Ubijen je 14 dana nakon „Oluje" kada su u selu boravili pripadnici Hrvatske vojske. U selo su 6. kolovoza 1995. prvi ušli pripadnici "Gromova", međutim prema iskazu svjedoka Slavka Miškovića nisu ubili oni, nego pripadnici Hrvatske vojske koji su u selo došli 14 dana nakon „Oluje". Njegovo tijelo nikada nije pokopano, već su ga raznijele svinje".

U Izvještaju se pouzdano zaključuje, da "broj žrtava premašuje broj križeva iz vremena akcije „Oluja" na grobovima.."

Na tome području teško su stradala i druga mjesta: Mazin, Bruvno, Mogorić, naročito Ploča, gdje je većina kuća zapaljena. B. J. nije otišao u izbjeglištvo. Paljenje i izgaranje svoje kuće promatrao je iz obližnjeg šumarka. Zapaljena je i rodna kuća Nikole Banjeglava, koji živi u Karlovcu, a u toj kući već deset godina nije bilo nikoga. U obližnjem Mogoriću, po povratku je Mirko Đaković našao samo zidove svoje kuće. Kuća Slobodana Đakovića je samo nagorjela, što znači da netko nije obavio posao kako je valjalo. Kuća Stane Čanković, izgorjela je 6. siječnja 1997., a i ona s njom.

Više od polovice objekata zapaljeno je i u selima Ličko Petrovo Selo, Novo Selo, Arapov Dol...Kuće u Škarama, Mokrom Polju i u dvadesetak drugih sela; gorjele su i minirane i narednih godina. Policija u nijednom slučaju nije otkrila počinitelja...

U Bjelopolju, kraj Korenice, ostao je kod kuće, jer je kako sam kaže "u petak u šest popodne slušao Tuđmana kako kaže da možemo ostati i da nam se ništa neće dogoditi", Mileta Amić. U kuću su mu, 7. kolovoza 1995. oko 20,30 sati ušla tri hrvatska vojnika "do gola" ošišanih glava. Pucali su i tukli pse. Jedan ga je nazvao "četnikom", a drugi "barabom". Pitali ga ima li pušku, i zašto je ostao. Kad ih je upozorio da slabije čuje, jedan mu reče: "Sad ćeš bolje čuti kad ti odrežemo uvo!", pa izvadi nož i stavi mu pod vrat. Uto je naišla njegova žena, prestrašila se, vrisnula i pobjegla. Oni su se trgnuli, izašli van, a potom pucali po kravama. Sutradan, kad se vraćao s ispaše, našao je kuću demoliranu i sve razbacano. Žene nije bilo. Nakon dužeg traženja našao ju je kako se trese od straha u žbunju. Više nije progovorila i nakon tri dana je umrla.

"Glavni problemi stanovnika Kistanja su sustavna pljačka, maltretiranja i prijetnje koje vrše doseljenici u Kistanje, Tako je 12. travnja 1997. izvršena provala u kući Desanke Katalenić, kada je većina stvari pokradena, a ostatak uništen. U kuću Dušana Zjalića provaljeno je 14. travnja 1997. U oba slučaja postoji sumnja da su provalu i pljačku izvršili Hrvati iz Janjeva. Policija je bila na uviđaju no nakon toga nije ništa učinjeno. Luka i Milka Jelenović stalno su izloženi prijetnjama i maltretiranju. Prema navodima svjedoka tim ljudima naseljenici često upadaju u kuću. Jedan od njih je prijetio M. Jelenović: "Ja sam ustaša!... Najprije ću ubiti tebe, a starog ću ostaviti za kasnije!" (Aktivisti HHO, 11. travnja 1997.)

„U Karinu je 23. kolovoza 1996. minirana pravoslavna crkva. Sravnjena je sa zemljom..."

"...U selu Pišać, Krbavsko polje kraj Korenice, 25. lipnja 1996. od mine iznenađenja poginuo je Dušan Cvijanović, r. 1926. Teško je ranjen Đuro Masnikosa, r. 1932., a lakše Nikola Cvijanović, r. 1919. i sin Dušana Cvijanovića, Nikola, r. 1953., koji živi u Zagrebu.

U blizini obiteljske kuće okopavali su krumpir i aktivirali nagaznu minu. Njezina eksplozija ubila je i konja, koji je vukao „okopač".

U samom Oćestovu, unutar sela, čuo bi se pokoji pucanj i zveket stakla. Vojnici su bili zauzeti izvlačenjem bijele tehnike: frižideri, šporeti i ostalo, bili su postavljeni uz samu cestu. Neki televizori i namještaj također. Poslije je došao neki kamion marke "FAP", a interesantno je da nije imao tablice HV, već šibenske ili zadarske. Jedna strana na kamionu bila je spuštena i bio je prazan. U njega su stavljali bijelu tehniku i namještaj. Kuća u kojoj sam bio bila je spaljena, pa na nju nisu obraćali pažnju. Iskoristio sam priliku kada nitko nije gledao i prešao sam cestu..."

Tako se postupalo u svim mjestima koja su sistematski paljena. Najprije je vojska, pred kuće iznijela sve što je vrijedilo, što bi odvezli civilni ili vojni kamioni, a potom bi se kuće palilo.

Stenogrami o podjeli Bosne (Knjiga prva i Knjiga druga), Feral Tribune, Biblioteka Dani, izdavači: Kultura&Rasvjeta d.o.o. Split, Hrvatska i Civitas d.o.o. Sarajevo, BiH, u suradnji sa Fondacijom Heinrich Böll, Split - Sarajevo 2005. (sažetak)

Ove dvije knjige na 1.112 stranica teksta sadrže originalne i autentične stenograme razgovora što ih je Franjo Tuđman vodio sa svojim suradnicima i partnerima u razdoblju od 1991. do 1999. godine. Knjige sadrže stenograme sa ukupno 57 sjednica/sastanaka. Stenogrami se nalaze i u posjedu Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Hagu. Osim Tuđmana, kao organizatora i predsjedavajućeg ovih sjednica i sastanaka, u njima su sudjelovali brojni sudionici i akteri različitih profila, kako po obrazovanju i zanimanju, tako i po stranačkoj pripadnosti, ali ipak većinom članovi i dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice obje susjedne zemlje, tj. Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Urednici ovih dviju knjiga su Ivan Lovrenović, koji je napisao i pogovor („Memento jednog političkog somnambulizma") i Predrag Lucić, koji je napisao uvodni tekst („Napomena priređivača").

Tekst knjige je razvrstan kronološkim redoslijedom održanih sjednica/sastanaka u periodu od 8. VI. 1991. do 13. IV. 1999. godine, s karakterističnim uredničkim naslovima. Kroz cijeli tekst knjige urednici su izdvojili karakteristične izjave pojedinih sudionika i uokvirene ih otisnuli na pojedinim stranicama knjige. Isto su učinili i na početnoj naslovnoj stranici svake seanse. Sve to doprinosi čitateljima lakše i selektivno uočavanje bitnih i važnih dijelova iz ovih rasprava. Pored tih hvalevrijednih uredničkih zahvata, nedostaju još neki koji su uobičajeni kod ovakvih glomaznih tekstova, kao što su npr. indeks imena i indeks pojmova, a koji bi još više doprinijeli čitljivosti i selektivnoj analizi ovih stenograma.

Tekstovi objavljenih seansi donose se u autentičnoj formi, odnosno bez uobičajenih uredničkih zahvata (korektura, lektura, redaktura. etc). I to doprinosi prosuđivanju osobnosti govornika u ovim seansama.

Ova je knjiga prva takve vrste u nas o proteklim ratnim zbivanjima na našim prostorima, posebno u Hrvatskoj i njenom odnosu prema susjednoj Bosni i Hercegovini, koja na jednom mjestu detaljno prezentira sadržinu politike Hrvatske demokratske zajednice i njenog prvog predsjednika dr Franje Tuđmana u ratnom periodu.

Dakle, radi se o jedinstvenoj povijesnoj dokumentaciji, rekli bismo od fundamentalnog značaja (koja se inače arhivira i otvara za javnost tek po isteku nekog dužeg razdoblja), s kojom raspolažemo i možemo decidirano i uvjerljivo rezonirati i donositi zaključke o događajima naše najnovije povijesti. Utoliko je čudno i nevjerojatno da ova knjiga nije pobudila neki veći interes kod naših povjesničara, politologa, publicista, novinara, medija općenito, odnosno naše javnosti u širem smislu. Ali to je u svakom slučaju indikativno za štošta, odnosno svašta u nas i izaziva mnogobrojna pitanja zašto je tomu tako? Na neka od njih argumentirano odgovara ova dvotomna knjiga.

Tuđman je organizirao ove svojevrsne seanse da ubijedi svoje sljedbenike u nužnost podjele Bosne i Hercegovine i pripajanja njenih određenih teritorijalnih cjelina Hrvatskoj. Po svojim obilježjima, koja se mogu sagledati tek kada se pročitaju svi navedeni stenogrami objavljeni u ovim knjigama (opsesivnost predsjedavajućeg ovih seansi podjelom BiH, višegodišnje trajanje, brojnost sudionika te njihove funkcije i uloge u ratu koji je trajao, detaljna razrada podjele teritorija BiH i dr.), ove se seanse mogu okarakterizirati kao zločinački poduhvat organizacije „rata krvi i tla".

Kada čitate ove stenograme, srećete galeriju kafkijanskih karaktera i scena kovača rata. Predsjednik svih Hrvata, demiurg, vrhovnik, general JNA, povjesničar bez povijesnog razmišljanja, „švercer vlastitog života", samozvani profeta s misijom, praćen svojim sljedbenicima, podanicima, legionarima, sineastima, prebjeglim generalima JNA, novoproizvedenim generalima, predsjednicima vlade priznate države i njenih institucija, predsjednicima novonastalih paradržavnih institucija i nizom drugih raznoraznih novonastalih i iskrslih ličnosti, svi ti pobrojani zajedno treba da ostvaruju ciljeve osvajačkog rata, kojega su sami osmislili, željeli i započeli. Iz ovih dviju knjiga transkripata mogu se navesti deseci citata o povijesnoj nužnosti i opravdanosti podjele BiH. One markantnije, posebno one izrečene od Franje Tuđmana, urednik je izdvojio, kao ilustraciju naglašene opsesije podjelom, i uokvirio na pojedinim stranicama knjige (npr. u Prvoj na str. 85, 87, 114, 115, 118. 237, 238, 242, 245), da ne navodim one iz Druge knjige.

Iz vođenih rasprava se vidi da sudionici trguju, dogovaraju se, zaplotnjački jedni druge ucjenjuju, tajno pregovaraju i raspolažu ljudima druge države, prostorima, zavičajima, toponimima, regijama, kao vlastitom prćijom. Među sudionicima rasprava se ističu i neki sineasti, literati, profesori, savjetnici, sveznajući eksperti. Nad jednim od tih profesora, Zvonkom Lerotićem, o kojemu se danas ništa ne čuje, snebiva se Ivan Lovrenović i pita se: „Što ćuti, jel' ga stid?". Dovode i Aralicu, koji baja Tuđmanu, da je sve izučio kako treba postupati.

Muslimane u Bosni i bosansku državu pripisuju „komunističkoj izmišljotini" i s većom je sotonizacijom tretiraju nego Jugoslaviju. S njima, muslimanima, pregovaraju i ratuju i na koncu federaciju stvaraju, ali od njih zaziru, pribojavaju se i vide kao osnovnu prepreku, po njima zamišljene, podjele Bosne. Evo što o tome Tuđman kaže: „...Napalm-bombe, nekakove praskalice da se tamo upotrebi s kojima ste bili zastrašili jugoarmiju i kasnije Muslimane. Nešto smislite to bi nam bilo veoma važno ....." (str. 376).

Kasniji vođa hrvatskog olimpizma Antun Vrdoljak veli: „...Sa Srbima će biti vrlo lako, oni su uplašeni, izgubili su rat i sada će početi njihovo pretvaranje, njihovo dodvoravanje. U 11 i pol u noći meni u moju kuću dolazi jedna žena koja traži da joj se da stan, njezinog tate oficira koji je pobjegao u Srbiju. Nema obraza, to nije narod koji ima neke naše osobine...Oni će se sada valjati po podu, plakati i govoriti kako su oni svi dobri kao kruh. Svi viču: ja nisam uprljan, ja sam lojalan. Sada su lojalni..." (str. 175).

Ili Stipe Mesić kada govori o štabu pobunjenih Srba: „...Taj smrad je došao iz Beograda. Međutim, tko je prvi nasjeo? Nasjele su prve podrepne muhe, a drugo - smrad njih i hrani...Zato ja osobno neću gnječiti podrepne muhe, one se meni gade. Ali imamo dovoljno pipsa i instrumenata da ih se riješimo" (str. 44).

Mogli bi navesti desetke tvrdnji Tuđmana samo iz urednički izdvojenih i uokvirenih tekstova na stranicama ove knjige (str. 85, 87, 115, 118, 237, 243. 245, etc), koji veoma plastično pokazuju razmjere i intenzitet njegove opsesije idejom podjele Bosne i s kakvim žarom „vedri i oblači", ubjeđujući sve sudionike ovih razgovora u opravdanost i nužnost njene realizacije.

U toj cijeloj kafkijanskoj atmosferi pada u oči srpski legat Nikola Koljević, koji dolazi nakon konsultacije sa svojim šefom Karadžićem i izvinjava se u ime svoga naroda za zločine prema Hrvatima, i govori: „...Nama nezavisna Bosna nikako ne odgovara, jer ona nas, a mislili smo i hrvatski narod, dovodi u situaciju da smo odvojeni od svojih matica. I jednom, ako Bosna dobije nezavisnost, kao što je sada zatražila, situacija i za hrvatski i za srpski narod je zapečaćena, odnosno onda je ona u rukama drugih nekih. Ona više nije u našim rukama..." (str 132). Dalje, Koljević spominje „džentlmenski agreman" oko dodirnih toponima u Livnu, Duvnu, Mostaru, Banja Luci i Kupresu (str. 134). Spominje se eventualna razmjena stanovništva, istovremeno se razmišlja o „demografskoj eksploziji muslimana".

Dok oni tako razgovaraju, leševi rijekama putuju, „lepa sela lepo gore", zatiru se društvene i ekonomske institucije, ruše se mostovi, nadgradnja, kulturna dobra, biblioteke, knjige gore po napucima, Sarajevo pod opsadom i urbanocidom umire kao najveći aglomerat Bosne i Hercegovine. Nude pojedine toponime ili regije za razmjenu. Tuđman: "...Ma koliko god nam ta Bosanska Posavina politički-ekonomski značila, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., mi možemo odustati od većeg dijela Posavine..." (str. 485).

Ne prezaju makijavelistički ni od jednog zločina, osnivaju logore, mučilišta, i jedni i drugi i treći, Srbi, Hrvati i Muslimani, i primjenjuju sve ono što je spoznato iz iskustva ulogorenih nevinih žrtava iz Drugog svjetskog rata, osim plinskih komora. To je podivljali svijet i većina se njih ne doimaju kao ljudaka bića, nego kao „greška prirode", kad nakon toliko spoznaja i uvida što se oko njih događa, tako hladno kroje nove tvorevine, pomiču granice, angažiraju akademike, crtaju karte, jednostavno, kao da je to njihova djedovina i vlastita svojina, prema kojoj se mogu ponašati kako im drago. Među njima ima titularnih eksperata, doktora, profesora, koji se javljaju kao sveznalice socijalne historije, kulture, nužde i potreba naroda, demokrata i evropejaca spremnih da uljude muslimane, evropeiziraju ih i otmu ih iz kandži fundamentalizma. Demografski zanimljivo je kako smatraju da će Muslimani u svoje prostore useliti oko 500.000 stanovnika iz Turske, da će one toponime koji su dominantni s jednim od njihovih etniciteta moći mijenjati kao svoju prćiju.

Čovjek - „drugi i drugačiji" je nitkov, bez razuma, pamćenja, sjećanja, odgovornosti, obaveza prema sebi, porodici, zavičaju i društvu. On je niže od bilo kojeg životinjskog bića, ako pripada „drugom i drugačijem". Doista je tu „drugi" postao pakao. Ne mogu vjerovati, a posebno razumjeti, da se radi o tim ljudima s kojima sam proveo svoj cijeli životni vijek kao istraživač. Iz tog jada zakašnjelih naroda, iščilila se osebujna neodgovorna elita spremna da preko krvoliptanja, represije i razaranja zavlada duhom i uništi cjelokupni zajednički kulturni krug.

Poznajem sudbinu nestajanja nekih naroda, ali takav proces u detaljima nije moguće spoznati onako kako ga se može doživjeti; npr. u Bosni je u jednom historijskom „trenu" poginulo najmanje 150.000 ljudi, ranjeno oko 600.000, a bijeg iz zavičaja i progonstvo zahvatilo više od polovine ukupnog stanovništva. Oni su žrtve minornih satrapa s antiljudskim težnjama i uvjerenjem da je važno stvoriti državu kojoj je glavna zadaća razoriti društvo i ustoličiti vjeru i nacionalitet kao dominantne kategorije ljudskog identiteta.

Taj teatar apsurda, zločin da plačeš, urličeš, ni jedan ocean suza ne može oplakati. To, što iz čistog mira, dojučerašnji prijatelji, susjedi, sunarodnjaci iste ili srodne kulture i jezika i životnih sadržaja, jedan drugom čini i to sa stanovišta naoružanog etnobanditizma i integralnog nacionalizma, ne da se nikako opisati po svim detaljima kako su u ovim stenogramima iskazani, naročito kada ih se po sekvencama gleda: na nivou čovjeka, naselja, konkretnog logora ili znanih i neznanih grobova.

Ti kovači rata, ustoličeni kao elita vlasti, danas ustrajavaju na tome, ponose se vlastitim zločinom, postaju heroji, vrsnici, titularni intelektualci, odličnici, vojskovođe, državnici, koji su, uglavnom, biološki, socijalno-ekonomski i kulturno napali, preko pljačke i razaranja minulog rada generacija, sudbinu vlastitog društva i biološkog bića. Nakon oktroiranog mira, ne mogu se oko ničega sporazumjeti. Konvertitstvo i švercanje vlastitog života ima u sebi ugrađen takav oportunizam, kao konstitutivnu karakteristiku integralnih nacionalista, tih šarlatana i etnobandita, koje će samo literatura i umni stvaraoci moći opisati.

(Nastavak u sledećem broju)