Igre oko Belorusije

Lukašenkova posljednja bitka: strategija opstanka

Bjelorusija na olujnoj vjetrometini

Budi se istok i zapad: BJeloruskog predsjednika pritišću Poljska, Litva, Rusija i Njemačka... U prošlu je srijedu, u potpunoj tišini, Aleksandar Lukašenko položio prisegu na novi predsjednički mandat. Takvo za njega neuobičajeno ponašanje nije posljedica samo prosvjeda, koji traju od kada je u kolovozu pobijedio na osporavanim izborima, nego i problema koje je imao u pretkampanji. Nakon što je, kao i uvijek uvjerljivo, pobijedio na izborima, brzo je umirio najveću društvenu snagu - industrijske radnike, a zatim je ušao u izravni sukob sa slabašnim, ali medijski solidno pokrivenim tzv. građanskim i prozapadnim nezadovoljnicima, koji su prosvjedujući (ne)svjesno Lukašenka još više pogurali u zagrljaj Putinu i "majčici Rusiji".

Piše: Dario MAJETIĆ, Glas Slavonije

Po tom ruskom, odnosno srednjoeuropskom geografskom pitanju, a protiv Zapada, Lukašenka je prije samih izbora ozbiljno pritisnuo kandidat Viktor Babarik. Naime, taj iskusni bankar pokušao je uzdrmati pa i srušiti Lukašenka upumpavanjem velikih količina svježeg novca u gospodarstvo i slijednim preuzimanjem njegova aparata i stalnog biračkog tijela.

Ono se u Bjelorusiji dijeli na 25 posto onih koji su uvijek uz Lukašenka, zatim 20 posto onih koji bi prije glasali za crnog vraga nego za njega i na ostale koji se priklanjaju pobjednicima. Kako god, iza Babarikovih marketinških poruka o snazi države, budućnosti djece, čuvanju teritorija, suverenizmu i jačanju veza sa slavenskom i pravoslavnom braćom stajao je Gazpromov novac za novu Bjelorusiju.

Zbog navedenog Babarik je uklonjen iz borbe za vlast pod optužbom da je vođa zločinačke organizacije koja je pronevjerila 430 milijuna dolara s računa Belgazprombank. Također je na temelju članka 243. bjeloruskog Kaznenog zakona ("utaja poreza u posebno velikim razmjerima") uhićen i njegov sin Eduard Babarik. Usporedno s tim procesima, kako bi se politička drama digla na višu razinu, zatvoreno je tridesetak bjeloruskih financijaša, a uhićen je i veći broj ruskih vojnih plaćenika iz famozne zaštitarske tvrtke Wagner, odnosno "Jastreb", koji su se baš tih dana nalazili u Bjelorusiji.

Navodno jer im je pobjegao avion za Istanbul, iz kojega su trebali po zadatku odletjeti u Tripoli u Libiji. I dok su bjeloruski mediji za sve optuživali Rusiju, njezini su dužnosnici te događaje prešutjeli čekajući da Lukašenko, pod pritiskom zapada, sam dođe pokucati na njihova vrata.

Zaljubljene supruge

Ta je obavještajno-politička sapunica doživjela kulminaciju kada su, osim velikog broja uhićenih, mnogi drugi politički akteri pobjegli iz Bjelorusije u Rusiju, odnosno u Litvu i Poljsku. A trojicu protukandidata u borbi za istinu i vlast zamijenile su ni manje ni više nego njihove zaljubljene supruge.

Pri čemu je vođa i simbol prosvjeda postala izvjesna Svetlana Tikhanovska, čiji je suprug Sergej Tikhanovski popularni bjeloruski jutjuber zatvoren kako bi mu se onemogućila kandidatura za predsjednika.

Dakako, gospođa Tikhanovska uopće ne priznaje Lukašenka te opetovano ponavlja da je upravo ona pobjednica predsjedničkih izbora. Za one koji ne znaju, Tikhanovska je prije nego što je osvojila 10 posto glasova na izborima dala izjavu u kojoj je kazala da se u neizvjesnu borbu uključila iz ljubavi prema svom mužu.

Ona se sada nalazi u glavnom gradu Litve, Vilniusu, odakle preko oporbenih kanala Telegram i NEXT Live, smještenih u Poljskoj, plasira prozapadne političke ideje.

U tom smislu najviše priča o lažiranim izborima, autokraciji Lukašenka, korumpiranosti sistema, nepravdi, nejednakosti, neravnopravnosti, nedostatku pluralizma, privatizaciji, smanjenju broja državnih službenika, ulasku Bjelorusije u EU i NATO itd.

No bez obzira na retoričku ispravnost, ona je politički potrošena onda kada se nakon sastanka i fotografiranja s pomoćnikom američkog državnog tajnika Stephenom Biegunom on obratio ruskom kolegi Sergeju Lavrovu radi daljnjeg postupanja.

Odmah zatim je Lukašenko imao niz telefonskih razgovora s Putinom, koji su 14. rujna kulminirali sastankom u Sočiju, na kojem je Lukašenko Bjelorusiji osigurao ruski državni kredit od 1,5 milijardi dolara. Zajam će prema navodima biti iskorišten za likvidnost države, odnosno isplate u javnom i industrijskom sektoru, jer su uplašeni građani za manje od mjesec dana iz banaka povukli približno milijardu dolara depozita.

Zajam će također biti vraćen i prijebojem kroz zajedničke rusko-bjeloruske vojne vježbe koje se odvijaju u Brestu, u zapadnoj Bjelorusiji, u blizini granice s Poljskom, članicom NATO-a i EU. Vježbe su naime trebale trajati od 10. do 15. rujna, ali su bile produžene do 25. rujna, a na njima je trebala sudjelovati i Republika Srbija, koja je pod pritiskom SAD-a i EU-a od svega odustala. Nadalje, Putin i Lukašenko dogovarali su održavanje "gotovo mjesečnih" zajedničkih vojnih vježbi u obje zemlje 2021. godine.

U konačnici to je ruski odgovor na NATO vojne manevre Defender-Europe 20 i popratne vježbe koje se odvijaju na prostoru Baltika kao potpora stalnoj misiji ojačane Prednje prisutnosti (Forward Presence - FP) i pritiska na rusku eksklavu Kalinjingrad.

Također je vjerojatno da će preko zajma, odnosno podrške Lukašenku, Kremlj iznova imati mogućnost konkretizirati staru ideju o stalnoj vojnoj bazi u Bjelorusiji, koju je desetljećima zbog vlastitog suvereniteta i neutralnosti Bjelorusija odbacivala.

Što god bude, trenutačno gledamo kako se Lukašenko rješava prozapadnih prosvjednika koje je uostalom sam sebi stvorio dugogodišnjim skretanjem k Poljskoj i Litvi poradi prirodnog odmicanja od ekspanzionističke Ruske Federacije. U tome je smislu Lukašenko zabarikadirao granicu prema zapadnim susjedima te grupirao vojsku u gradovima Grodno i Brest uz obrazloženje: "Ne želim da moja zemlja završi u ratu.

Nadalje, ne želim da prostor Bjelorusije, Poljske i Litve postane kazalište ratnih operacija." Još je dodao: "Šaljem poruku narodima Litve, Poljske i Ukrajine - zaustavite svoje lude političare i ne dopustite izbijanje rata!"

Uloga crnih pauka

Sve u svemu, prozapadni politički neprijatelji bjeloruskog režima ostali su odsječeni od svekolike logističke, kadrovske i materijalne potpore sa zapada, dok im s istoka na čeoni okršaj pristižu Rusi. Važno je napomenuti da je do sada sva pomoć "obojenim revolucionarima" u bjeloruskim gradovima dolazila iz baltičkih zemalja preko nevladinog sektora, odnosno udruga i tvrtki u kojima su stacionirani aktivisti "zatrovani" politikom, dobronamjerna omladina, ali i specijalne vojne i policijske postrojbe.

Pri čemu se smatra da prosvjedima rukovode poljski specijalci postrojbe "Crni pauci" iz Bydgoszcza. Zanimljivo je da se osim beskrajnih glasina o toj temi javno oglasio i šef ruskih vanjskih obavještajnih službi (SVR), Sergej Nariškin, koji je jasno i glasno kazao:

"U biti ovdje imamo na snazi loše prikriven pokušaj organiziranja još jedne 'obojene revolucije' - ciljevi ove operacije nemaju nikakve veze s interesima bjeloruskog naroda." Zbog tako naglog zaokreta Lukašenka prema Rusiji vjerojatno će iz igre ispasti ministar vanjskih poslova Bjelorusije Vladimir Makei, za kojega rusofili drže da je glavni igrač zapada u Bjelorusiji.

Prema njima Makei u cijelosti pod kontrolom drži inkriminirane nevladine organizacije, udruge, istaknute pojedince, blogere i većinu ostalih koji se bave prozapadnim skupom idejnih i organizacijskih društvenih rješenja.

Stoga ne čudi što se na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda javnosti obratio preko videa riječima: "Vidimo pokušaje destabilizacije situacije u zemlji. Upletanja u naše unutarnje poslove, sankcije i druga ograničenja u Bjelorusiji će imati suprotan učinak te su štetni za apsolutno sve."

Tim "šifriranim rječnikom" zapravo je poručio zapadnim kolegama da je revolucija za sada propala i da je nužno primirje. Naime, iz aviona se vidi da samodostatno i mlitavo građansko društvo, čiji ostaci ostataka sada prosvjeduju u Minsku (iako ih potencijalno ima još deset puta toliko), nema vitalnost za pridobivanje represivnog aparata i industrijskih radnika na svoju stranu.

Prisjetimo se - dok su represivci iz policije i KGB-a gazili, mlatili i uhićivali prosvjednike iz nevladinog sektora i bučne klince na ulici, nitko nije dirao industrijske radnike koji su organizirano šetali opominjući tako Lukašenka zbog liberalnih skretanja.

Kmetovi ili radnici

Uz parole "Mi nismo kmetovi - mi smo radnici!", dostojanstveni prosvjedi "plavih ovratnika" odvijali su se u tvornicama kao što sut BelAZ (Bjeloruski automobilski pogon), MTZ (Minsk Tractor Works), Grodno Azot i Belaruskali.

Iskra koja je tada zapalila prijeke radnike sovjetskog tipa bila je uvođenje ugovora o radu na određeno vrijeme koji ih lišava sigurnosti zaposlenja i cjelokupnih socijalnih naknada koje baštine iz komunizma.

A dovođenje siromašnijih industrijskih radnika iz susjedne Ukrajine uklopilo se u opću paranoju kako je to zapravo taktika vlastodržaca za razbijanje organiziranog radništva i svojevrsni socijalni damping, prokušan s istočnjacima i Afrikancima u Europskoj uniji.

Inače, nakon raspada SSSR-a veliku je liberalnu bazu, kao protutežu industrijskom radništvu, u Bjelorusiji stvorio i podržao sam sustav potičući i obilno financirajući privatno poduzetništvo.

Napokon, glasoviti Bjeloruski IT sektor evoluirao je pod Lukašenkom autokracijom do glavnog svjetskog informatičkog outsourcinga. Njegova perjanica Park visokih tehnologija (HTP) nastao je iz glave sovjetskog pitomca Valerija Tsepkala i drugih poslovnih ljudi. Ali je sve preduvjete za realizaciju porezne olakšice još 2005. omogućio sam Lukašenko.

Park visokih tehnologija (HTP) nalazi se u poslovnoj zoni Minska, a industrija zapošljava više od 30 tisuća kompjutoraša. To nije velik postotak ukupne radne snage zemlje (otprilike je jednak Tvornici traktora Minsk-MTZ), ali osigurava znatan dio BDP-a i igra važnu reputacijsku ulogu.

Zanimljivo da je tu kartu za proboj u sam vrh bjeloruske politike Valerij Tsepkalo pokušao iskoristiti kao predsjednički kandidat. Nakon što mu je odbijena kandidatura, pobjegao je u Moskvu, pokušavajući izbjeći sudbinu bankara Viktora Babarika. Tsepkalo nakon konzultacija u Kremlju operira između Poljske, Ukrajine (odakle održava konferencije za novinare) i Litve, gdje savjetuje gospođu Tikhanovsku.

Osim njega, mnogo različitih agenta i dalje rasplamsava određeni stupanj proruskog ili antiruskog raspoloženja, kao i nacionalističkih osjećaja. No, s obzirom na posebno surovo bjelorusko iskustvo u Drugom svjetskom ratu, obje su se strane do sada trudile koristiti samo antifašističku retoriku i obje strane ne žele dijeliti naciju.

Što ne znači da hibridni nacionalizam kao srp i čekić neće biti iskorišten za sječu i razbijanje glava te preuzimanje vlasti nad sredstvima za proizvodnju u industrijaliziranoj Bjelorusiji.

Nakon raspada SSSR-a veliku je liberalnu bazu, kao protutežu industrijskom radništvu, u Bjelorusiji stvorio i podržao sam sustav potičući i obilno financirajući privatno poduzetništvo...

Vjerojatno će preko ruskog zajma, odnosno podrške Lukašenku, Kremlj iznova imati mogućnost konkretizirati staru ideju o stalnoj vojnoj bazi u Bjelorusiji...

Trajni rat simbolima

Bjeloruse su oduvijek svojatali Poljaci, Litavci i Rusi. Oni su pak svoju samobitnost ostvarili kao partizani u Velikom domovinskom ratu protiv nacista, kada su podnijeli proporcionalno najveću žrtvu od svih Sovjeta. Stoga je Lukašenko dolaskom na vlast u upotrebu uveo redizajniranu bjelorusku zastavu SSSR-a.

S druge je strane oporba kao simbol otpora i promjena od 1995. upotrebljava bijelo-crveno-bijelu zastavu s grbom ili bez njega. Ta je zastava nastala za vrijeme kratkotrajne Bjeloruske narodne republike (1918. - 1919.).

Službeno nije zabranjena, ali vlasti je tretiraju kao neregistrirani simbol jer je kompromitirana u Drugom svjetskom ratu. Naime, ispod nje su stupali malobrojni bjeloruski nacistički kolaboracionisti iz Bjeloruske narodne samopomoći, Saveza bjeloruske mladeži i Bjeloruskog domobranstva, koji su bili ispomoć nacistima u eliminaciji Židova s Pale (područje Ruskog Carstva plus dijelovi Kraljevine Poljske pod ruskom kontrolom na kojima je Židovima bilo dopušteno trajno naseljavanje), od čega je samo na području Bjelorusije (bez Poljske) s lica zemlje zbrisano više od 800 tisuća semita. (D.Ma.)

Kontrola Suwalki džepa

Postojanje proruske države koja graniči s baltičkim državama od najveće je važnosti za Putina. Čelnik Ruske Federacije svjestan je strateškog značenja Suwalki džepa, između Bjelorusije i ruskog Kalinjingrada, koji mu na tom području održava stratešku prednost pred NATO-om.

Lukašenkova želja za moći i ostankom na vlasti Rusiji omogućava kontrolu nad tzv. Zonom Suwalki, tj. jedinim kopnenim komadićem teritorija (granična linija široka 104 kilometra) kojim je Litva povezana sa saveznicom Poljskom i ostatkom Europe.

Odnosno taj ih neveliki dio kopna fizički razdvaja od Bjelorusije i Kalinjingrad i Baltičku flotu od matice Rusije. Što znači da bi Rusi u slučaju rata pod uvjetom kontrole Suwalkija za manje od sto sati mogli osvojiti teritorij svih triju baltičkih zemalja zajedno. A u Kalinjingradskoj oblasti razmješteni su brigadni raketni sustavi Iskander-M, koji Rusiji osiguravaju učinkovit obrambeni štit A2/AD (eng. anti-access/area denial). (D.Ma.)

Georgijeva lenta

Skretanje Bjelorusije od "Ruskog svijeta" prema Zapadu na simboličkoj razini bilo je najočitije kada je Aleksandar Lukašenko pri svečanim obilježavanjima, tradicionalnim susretima veterana, prazničnim događajima u povodu Dana pobjede, prestao nositi crno-žutu Georgijevu lentu (lenta sv. Georgija - Jurja). Isprva je, nakon ukrajinske krize, lentu kombinirao s crveno-zelenim bjeloruskim obilježjima, a na posljednjoj paradi za Dan pobjede potpuno ju je izbacio i zamijenio bjeloruskom lentom.

Je li se nakon najnovijih događanja Lukašenko potpuno odrekao neutralnosti za račun Rusije, vidjet ćemo i po lenti koju istakne na sljedećoj svečanosti. Inače je lenta sv. Georgija zakonom zabranjena u Ukrajini i Gruziji kao simbol ruskog imperijalizma. (D.Ma.)

Biografija diktatora

Lukašenko je rođen 30. kolovoza 1954., u selu Kopjis, u Vibetskoj oblasti, ali ističe da se rodio na isti dan kada i njegov najmlađi sin Nikola (Kolja) 31. kolovoza. Otac mu je etnički Ukrajinac. Mladost je proveo u Mogilievskoj oblasti, gdje je završio školovanje. Po obrazovanju je profesor povijesti i poslijediplomand ekonomije. Političku karijeru bez većih uspjeha započeo je u sovjetskom aparatu 1979. Kao nezavisni kandidat (što je ostao do danas) i borac protiv korupcije prvi put postaje predsjednik Bjelorusije 1994. Dok se s Borisom Jeljcinom dobro slagao, s Putinom ima problema od početka njegove vladavine. Najveća zasluga koja mu se pripisuje je sprječavanje oligarhizacije Bjelorusije, a najveća mana autokratnost. Redovito pobjeđuje na predsjedničkim izborima s oko 80 posto glasova. (D.Ma.)