Druga strana

Kako je Srbija stigla pred ambis nestanka: crna slika demografije ili plansko zatiranje srpske nacije?

IMA DA NAS NEMA

Srbija će do 2050. godine izgubiti skoro četvrtinu svoga stanovništva. Prekasno je danas učiniti bilo šta u vezi sa tim. „Prekasno je bilo i pre dvadeset godina", kaže jedan vrhunski stručnjak za pitanja demografije. Prekasno je, to znaju čak i laici, zna svaka porodica u Srbiji, zna svaki seljak koji više nema komšija u selu. Kako je ovaj slavni narod pao u ruke savremenim zlotvorima i kako je to zlo konačno odlučilo da ga „počisti" sa lica zemlje.

Luka Mitrović

Početkom 2019. godine, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, Srbija je imala 6,96 miliona stanovnika, bez Kosova. Poređenja radi, 1991. godine, uoči ratnih tragedija, Srbija je bez Kosova imala skoro 8 (osam) miliona stanovnika.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, godinu dana ranije, 2018., bilo je 63.975 živorođenih i 101.655 umrlih, tako da je, bez obzira koliko ih je stvarno napustilo zemlju u ovom periodu, stanovništvo Srbije smanjeno samo u toj godini za 37.680 ljudi, jedan manji grad. To je prema zvaničnim, službenim podacima tako. A, prema nezvaničnim, znatno gore! Svake godine Srbiju trajno napusti još toliko i više od toga broja. Brzina kojom ljudi nestaju iz Srbije zastrašujuća je. Tokom dosadašnjem mandata odlazećeg diktatora, Srbija je izgubila više od pola miliona stanovnika, i to trajno. A, tempo iseljavanja i umiranja, neumoljiv je i sve veći: od gore pomenute 2018. godine do kraja 2023., „nestalo je" oko 250.000 ljudi iz države u kojoj, kako izgleda, samo jedan čovek, njegova porodica i njegov kriminalni klan imaju pravo na život.

Žene u Srbiji (opet prema zvaničnim podacima!), rađaju u proseku 1,48 dece, što je znatno ispod 2,1 koliko je potrebno samo za održavanje stanovništva jedne zemlje. Dakle, evidentan je neizbežni pad u ambis nestanka čitave nacije.

Svetska banka za obnovu i razvoj ima još nešto optimizma pa su njeni stručnjaci izračunali da će prema sadašnjim trendovima do 2050. godine broj stanovnika u Srbiji iznositi 5,79 miliona, što bi u istom periodu značilo pad od 23,81 odsto.

Podatak koji je prikrivan, ali ne toliko da ne bi bio vidljiv, govori da će stranaca u Srbiji u tom trenutku biti blizu 20 odsto i zajedno sa manjinama činiće skoro trećinu preostalog stanovništva. Taj podatak ne mogu da promene ni lažne patriote ni Vučičevi klovnovi koji se sprdaju sa nacionalnom tragedijom, doslovnom nestanku srpske nacije.

Ali, ne samo da Srbiju sve brže ubija dramatičan pad nataliteta, već je i stanovništvo sve starije. Srednja starost Srbije je 43 godine, a prosek najstarijih nacija u EU je 42,6. Starosna struktura u Srbiji je višestruko gora nego što je bila pre raspada Jugoslavije.

Srbija već danas ima više penzionera nego radno sposobnih.

Posledice tridesetogodišnjeg divljanja raznih „naciokrata", od Miloševića i Šešelja do Aleksandra Vučića, ravne su gubitku koje je Srbija imala tokom Prvog svetskog rata, ukoliko bi među mrtve uračunali i sve one koji su trajno onesposobljeni za bilo kakav život, što materijalno, što zdravstveno, kao posledica diktature i terora.

Srbi koji su došli sa Kosova se ne pojavljuju u zvaničnoj statistici jer su već bili državljani Srbije, ali ni onih „sabranih" 600.000 izbeglica koje su došli iz Bosne i Hrvatske ne pomažu da se broj građana Srbije, prevashodno Srba, poveća čak i veštački. Pad je nezaustavljiv i ta drama tek sledi, jer je tempo nestanka u stalnoj progresiji.

A, sve ono što je u Srbiji bilo mlado, reproduktivno i radno sposobno, školovano i stručno, danas radi, živi i plaća porez nekoj drugoj državi. Tamo negde su već čitave generacije asimilovanih i „preoblikovanih" Srba, koji samo iz dubokog osećanja pripadnosti svom narodu, i zbog emocija koje gaje prema svojoj matici, pokazuju da još postoji narod koji je osuđen na nestanak. Najgora mafija i bahata diktatorska politika jednog čoveka, ubedila je mnogo sposobnih i razumnih ljudi da Srbija više nije njihova zemlja, nego da pripada nekoj odnarođenoj bandi i da se to neće tako skoro promeniti. Treba svako u Srbiji ko zna trideset Vukovih slova, da se zapita, kako su to čitavi timovi hirurga iz Kliničkog centra Srbije odlazili u inostranstvo: ima ih od Kliničkog centra u Ljubljani do svih velikih nemačkih i švajcarskih klinika. Kome oni nisu valjali? Da li su važnije bili Vučićevi eksplicitni ili prikriveni gejevi i kurve sa televizije Pink od ovih ljudi, koji spašavaju ljudske živote?

Za Srbiju nema nade čak ni kad bi ustanovili neku povoljnu politiku useljavanja-povratka već raseljene emigracije. Jer, ko jednom nauči da živi u pravnoj državi sa sređenim zakonodavstvo, sređenim školstvom, zdravstvom i ukupnim kvalitetom života, sigurno neće rizikovati da padne u kriminalnu mrežu Vučićeve diktature ili neku drugu zamku koja decenijama postoji kao „sistem", a zapravo društvani karcinom. Bilo ih je koji su pokušali pa su ostali i bez ušteđenog novca i bez zdravlja, sa razorenim porodicama.

Jasno je šta poručuje režim Aleksandra Vučića i on to ne krije: „Ima da vas nema!" Njegova mržnja prema bilo kakvom mislećem, slobodoumnom i samostalnom biću, neopisiva je.

Nasledio je i „unapredio" sve mehanizme te podmukle politike, i bavio se proteklih jedanaest godina proterivanja Srba. Posebno Srbe sa Kosova (koje je „vozio" kako je on hteo, pa sad oni voze automobile sa kosovskim tablicama, plaćaju struju kosovskoj energetskoj kompaniji i imaju kosovske dokumente, kosovsku policiju, kosovske sudije i kosovska lična dokumenta).

Niko u novijoj istoriji Srbije nije sa toliko gađenja sistematski proganjao ovaj narod kao što je to radio Aleksandar Vučić. Ta i takva tiranija, ubrzala je odumiranje srpske nacije i, kako sve demografske prognoze kažu, gurnula je u trajni, nepovratni proces nestanka.