Tabloid istražuje
Kako Mlađan
Dinkić širi bankarsku gangrenu u Srbiji, i zašto glasa sa obe ruke
Legitimna
pljačka uz saglasnost Narodne banke
Likvidacijom četiri,
tada najveće srpske banke 2002. godine, širom su otvorena vrata kaubojskoj
privatizaciji, koja je zatim i usledila. Danas su u Srbiji 22 banke u stečaju,
a osam u likvidaciji. Stečajni postupci traju i decenijama (postupak u
Kosovskoj banci traje još od 13. decembra1990. godine), jer su to odlični
izvori za neosnovano bogaćenje pojedinaca.Kako je likvidacijom četiri najveće
srpske banke, Mlađan Dinkić, sa svojim mentorom Miroljubom Labusom, utro put
surovoj pljački i porobljavanju Srbije, pokazuje u svom istraživanju za Tabloid
ugledni ekonomista Miodrag K. Skulić
Piše: Miodrag
K. Skulić
Već punih 11.
godina traje stečaj četiri najveće srpske banke koje je Mlađan Dinkić
likvidirao u jednom danu.Ove banke su imale ogromna potraživanja po osnovu datih
kredita privrednim preduzećima, javnim preduzećima i stanovništvu. Uglavnom su
krediti bili pokriveni stavljanjem hipoteke na nepokretnosti, a ređe i na
opremu, postrojenja, vozila, ili hartije od vrednosti.
Dugovanja banaka
su bila prema stanovništvu za deviznu i dinarsku štednju i prema inostranstvu.
Deviznu štednju je preuzela država. Dinarska štednja se istopila hiper
inflacijom iz drugog polugođa 1992, cele 1993. godine i prva 23 dana januara
1994. godine.
Obaveze
prema inostranstvu sporazumno su otpisane po Londonskom i Pariskom klubu, sa više
od polovine, uz obavezu države da taj otpis prenese na krajnje nosioce tih
kredita.
Stavljanjem u
stečaj ove četiri banke, prvog radnog dana 2002. godine, bez ikakvih valjanih
analiza, skinuta je breša za slobodnu rasprodaju srpskih poljoprivrednih
kombinata i proizvodnih kapaciteta, jer umesto da stručna lica sa iskustvom,
kojih je u ove četiri banke bilo iz svih profesija, odlučuju kome će se
reprogramirati kredit, kome će se i koliko otpisati kamate, ko nema tržište i
treba da ode u stečaj, došli su "eksperti" Agencije za privatizaciju
i Agencije za stečaj banaka, bez dana radnog staža u privredi i bankarstvu, i
otpočela je rasprodaja društvenih preduzeća.
Da je to bila
rasprodaja potvrđuje i činjenica da je celokupna kupoprodajna vrednost za
prodata preduzeća tenderom i aukcijom iznosila oko 3,5 milijardi evra. Danas
imamo potpuno uništene proizvodne kapacitete, a preko 270 privrednih subjekata
nalazi se u postupku restruktuiranja, što praktično znači da od njih niko ne može
da naplati svoja potraživanja.
Da su četiri
vodeće banke stavljene u poseban režim (na primer ne možete odobravati nove
dugoročne kredite, već samo reprogramirati postojeće, ne možete u inostranstvu
preuzimati nova zaduženja, a nastaviti poslovanje sa komitentima koji su
spremni da sa vama rade, uz redovnu i prisilnu naplatu vaših potraživanja) te
banke bi bile pozitivne, imajući u vidu da su im otpisane značajne obaveze po
Pariskom i Londonskom klubu, i po deviznoj štednji.
Dakle, posle
ratova u dve krajine, hiper inflacije iz 1992/93, godine, blokade Saveta
bezbednosti UN, rata na Kosovu i Metohiji i Agresije NATO Alijanse iz 1999.
godine, ruinirana privreda je zahtevala pažljivo lečenje, sanaciju ili stečaj,
a ne novu agresiju njenih mlađanih sinova, koji su rasturali dragocene
kapacitete, kao da su okupatori.
Umesto da ti
mladi srpski sinovi, požure sa vraćanjem oduzete imovine, što je trebalo da
bude prva hitna mera, njima se više žurilo da rasture postojeće i u bescenje za
sebe prigrabe najatraktivnije. U tome su im smetale ove četiri velike banke.
Danas ove četiri
banke imaju ukupnu poslovnu imovinu, koja se sastoji od još neprodatih
nepokretnosti i još nenaplaćenih potraživanja po datim kreditima i pripisanim
kamatama u iznosu od 77,8 milijardi dinara, ili 743 miliona evra i ukupne
preostale obaveze ove četiri banke u stečaju od 120,2 milijarde dinara, ili
milijardu i 148 miliona evra.
To praktično znači
da će krajnji rezultat biti gubitak nešto veći od 400 miliona evra. Taj gubitak,
po pravilima stečaja, podneće poverioci.
Na tome je u
2011. godini radilo 160 bankara, ekonomista, pravnika i knjigovođa,
identifikujući preostalu imovinu i potraživanja, uz posebne napore da se potraživanja
naplate, ili okončaju sudski sporovi i trudeći se da se prijavljene obaveze
usklade sa stvarnim u knjigama.
Bilo bi dovoljno
izvršiti uvid u konkretnu dokumentaciju kako je rasknjiženo potraživanje
Investbanke od Željezare Smederevo, kada je ona bez ikakvog nadmetanja prodata
Amerikancima za 23 miliona dolara. A prodaja tri šećerane za po tri dolara,
verovatno je zahtevala 100 odsto otpis obaveza po kreditima banaka...
Da se nije u
bescenje krčmila imovina dužnika, konačan račun ove četiri banke ne bi bio
negativan. Svakako, tome je doprinelo otpisivanje obaveza po ino kreditima
(Pariski i Londonski klub) i obaveza po deviznoj štednji koju je preuzela država
Srbija, u veoma visokom iznosu.
Od 19 ostalih
banaka u stečaju i sedam banaka u likvidaciji, počev od stečaja Kosovske banke
iz 1990. godine, pa do stečaja Agrobanke i Nove Agrobanke iz ove godine,
interesantno je zabeležiti da Jugoskandik Jezdimira Vasiljevića ne može da se
pronađe kao banka u stečaju, već kao obično preduzeće čija je delatnost
trgovina, osnovano sa 2.200 maraka, koje ima obaveze veće od imovine za 14,4
milijardi dinara, ili oko 138 miliona evra. Na drugoj strani Dafiment banka u
likvidaciji, čiji su štediše u značajnom iznosu obeštećene, kao i Jugoskandika,
ne dostavlja godišnje obračune Agenciji za privredne registre. Postavlja se
pitanje šta radi Privredni sud u Beogradu, u predmetu likvidacije Dafiment
banke, broj L. 44/98 koji je otvoren još 21.jula 1998. godine i likvidacioni
upravnik Aleksandar Pavlović. Posebno se postavlja pitanje šta radi Agencija za
osiguranje depozita.
Ova Agencija
osnovana je 18. jula 2005. godine za delatnost 6512-mešovito osiguranje, i ima
sektore: osiguranja depozita, sektor stečaja i likvidacije, sektor naplate
potraživanja i sektor prodaje državnog i društvenog kapitala.
U 2011.
godini, Agencija je imala samo 25 zaposlenih, sa ukupnim tekućih prihodima za
svoje budžetiranje oko 5 miliona evra, uz iskazani dobitak od 1,2 miliona evra,
ili tačnije 129 miliona dinara. Ukupna aktiva ove Agencije na kraju 2011.
godine iznosila je 22,8 milijardi dinara, koja je pokrivena kapitalom sa 18,9
milijardi dinara, dok obaveze Agencije predstavljaju razliku od nešto manje od
pet milijardi dinara.
To znači da je
aktiva Agencije oko 228 miliona evra, kapital 180 miliona evra, a obaveze čine 48
miliona evra. Organi Agencije su Upravni odbor i direktor. Upravni odbor ima
sedam članova od kojih su tri člana članovi po funkciji koju obavljaju, a to
su: ministar nadležan za poslove finansija, ministar nadležan za poslove
privrede i viceguverner NBS zadužen za poslove kontrole banaka. Ostala četiri člana
imenuje Vlada. Da li sada ministar Dinkić, glasa u ovom Upravnom odboru, levom
rukom kao ministar finansija, a desnom rukom kao ministar privrede.
A 1.
Vratite
nam pare!
Upravo
ovih dana je krenuo stampedo depozitara na šaltere nekadašnje Agrobanke, zatim
Nove Agrobanke, a sada Poštanske štedionice. Klijenti su sa pravom zabrinuti za
sigurnost svojih para, budući da PŠ nije u stanju da gotovinom servisira i
svoje stare klijente i nove koje je dobila od Nove Agrobanke. Tako je Dinkić od
jednog bolesnika (Agrobanka), napravio dva (Agrobanka i PŠ).
Mali broj ljudi zna da banke bez obzira na sadržaj ugovora koji potpisuju sa
klijentima ne smeju da naplaćuju višu zateznu kamatu od one propisane zakonom,
mada one to veoma rado čine jer se mali broj ljudi odluči da ih tuži sudu i
Narodnoj banci Srbije.
Pljačkanje klijenata se odvija i kroz kreditne ugovore sa deviznom klauzulom
koji su vezani za evro. Banka se obavezuje da klijentu da kredit u određenoj
svoti evra, preračunatoj u dinare. Pri tome banka koristi najniži, prodajni
kurs. Prilikom vraćanja kredita dužniku se, međutim, obračunava onaj najviši,
kupovni kurs, pri čemu dolazi do neosnovane zarade i do 20 odsto. Uz to, korisnik
kredita plaća i ugovorene kamate, koje se često formiraju po dinarskoj
vrednosti (gde su kamate zbog inflacije daleko više nego kod kredita u evrima),
bez obzira na deviznu klauzulu, tako da je zarada banke daleko iznad one koja
joj je zakonom dozvoljena. Kontrolne instance Narodne banke Srbije sve ovo
znaju, ali ćute, jer je u Srbiji potpuno legitimno pljačkati obične građane.
NARUDŽBENICA ZA
KNJIGU