U predstavci sam zatražio da mi se stan i stvari u njemu vrate u stanju u kome sam ih prinudno ostavio uoči Nove 2003.godine. Odgovor na predstavku nijesam dobio, što znači da se Vučić u potpunosti solidariše sa nelegalnim ponašanjem svog savjetnika.

Sredinom 2000.godine, posredstvom tadašnjeg predsjednika SRJ i potonjeg haškog heroja Slobodana Miloševića, predmetni stan mi je dodijeljen u trajno vlasništvo. Ja sam formalno bio Šef crnogorske delegacije u Vijeću republika Skupštine SRJ, u radnom odnosu kod te Skupštine, a moja porodica je žrtva političkog progona.

U prvoj polovini avgusta 2000.godine, u predsjedničkoj rezidenciji, mojoj supruzi su uručeni papiri o vlasništvu nad stanom. Međutim, u povratku iz rezidencije, sa parkinga je izletjelo vozilo marke „mercedes“, bijele boje i prepriječilo put vozilu sa vozačem iz Miloševićevog obezbjeđenja, u kome se nalazila i moja supruga. Vozač „mercedesa“, mafijaš Mila Đukanovića, izvadio je pištolj i zaprijetio službenom vozaču da bude miran. Papire o vlasništvu nad stanom je oteo iz ruku moje supruge i pocijepao ih. Moju suprugu je nasilno ugurao u „mercedes“, s očitom namjerom da je kidnapuje. Međutim, koristeći spušteno staklo vozila, moja supruga je zaurlala i ščepala volan, pa je mafijaš dovezao u blizu našeg stana, ali joj zaprijetio da nikome ne govori o incidentu, inače će, u protivnom, stradati neko od naše djece. Interesantno je da se, tokom vožnje, mafijaš hvalio da je Milošević gotov i da Milo Đukanović „vedri i oblači i u Srbiji“!

U predmetnom stanu, zajedno sa suprugom i troje maloljetne djece, stanovao sam oko dvije i po godine i plaćao zakonske dažbine, sve do kraja 2002.godine. Stan je bio potpuno namješten i opremljen za stanovanje. U njemu su se nalazili: sobna kožna garnitura, namještaj, kuhinjski uređaji, televizor, muzički uređaj, naša garderoba, knjige, CD-i, DVD kasete… o čijoj sudbini ne znam ništa?! Iz papira i naših telefonskih brojeva koji su ostali u stanu Veljović je lako mogao utvrditi ko i po kom osnovu živi u predmetnom stanu. Međutim, oni nije našao za shodno da me nazove i ljudski razgovara, što dodatno potvrđuje da je bio svjestan da otima tuđi stan i namjeran da to učini! I kao visoki policijski funkcioner Veljović je bio detaljno upoznat sa našom tadašnjom situacijom i osnovano sumnjamo da mu je otimanje našeg stana nagrada za policijsko učešće u kriminalnim aktivnostima prema mojoj porodici!

Ključevi od stana su ostali kod nas, tako da je upad u stan mogao biti izvršen samo na nezakonit način, obijanjem ili provaljivanjem!

Interesantno je da mi je 25. maja 2021. godine, u zgradi Ambasade Srbije, u Podgorici, Zoran Dojčinović, konzul-žeran (privremeni šef) Generalnog konzulata Republike Srbije u Herceg Novom, predao kofer (akt-tašnu) sa sitnim stvarima koji su ostali u našem stanu. Dojčinović nije htio, odnosno nije smio da kaže kako se moja akt -tašna našla u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije, niti kakva je sudbina ostalih pokretnih stvari iz našeg stana?!

Znam da nijesam ni prvi ni poslednji srpski patriota kome se otima imovina i koji je preživio golgotu, ali ni približno toliku koliko moja supruga Dragica i moje troje maloljetne djece. Na drugoj strani, srpski izdajnici se slave i dižu u nebesa?!

Sve ovo ima svoju predistoriju.

Devedesetih godina 20. vijeka bio sam, između ostalog, član Predsjedništva Demokratske partije socijalista Crne Gore (DPS), šef Kluba poslanika DPS-a u Vijeću građana Savezne skupštine, šef crnogorske delegacije u Vijeću republika Savezne skupštine i predsjednik Zakonodavnog odbora Skupštine Crne Gore. U oktobru 1998. godine isključen sam iz DPS-a, jer sam se zalagao za trajnu zajedničku državu Crne Gore i Srbije, te da je Kosovo i Metohija neotuđivi dio Srbije i Savezne Republike Jugoslavije i da je Crna Gora dužna da pomaže, a ne odmaže, Srbiji u rešavanju kosmetskog problema. Sredinom 1997.godine,kandidovao sam se, u okviru Demokratske partije socijalista (DPS),za predsjednika Crne Gore. Prema svjedočenjima ozbiljnih i pouzdanih osoba, moj protivkandidat Milo Đukanović je krivotvorio rezultate glasanja na Glavnom odboru u svoju korist.

Politički progon, kao i nečasne i kriminalne radnje prema mojoj porodici od strane Mila Đukanovića i njegovih poslušnika počele su još dok sam bio na partijskim i državnim funkcijama i traju do dana današnjeg. Više puta je, u Podgorici, pokušano kidnapovanje moje supruge. Prijetnje, psovanja, vrijeđanja, omalovažavanja, prskanja biber sprejom, od strane komšija, u prodavnicama, poštama, na ulici su gotovo svakodnevna pojava. Bili smo žrtve i fizičkih napada komšija, Đukanovićevih plaćenika. Od udaraca po glavi tih komšija moja supruga trpi jake bolove. Naši razgovori u stanu, kao i naši telefonski razgovori su prisluškivani. Iz prislušnog centra u Podgorici često su bili blokirani naši pozivi sa fiksnog i mobilnih telefona. Bili smo prinuđeni da trpimo i višegodišnje policijske hajke, odnosno nezakonito uznemiravanje i privođenje od strane policije i sa lisicama na rukama, kao i nezakonito privođenje kod sudije za prekršaje. Uniformisani policajci i pripadnici Đukanovićevog obezbjeđenja su moju suprugu više puta kundacima automatske puške i drškama pištolja udarali po glavi i leđima. Inscenirana joj je i saobraćajna nezgoda 1998.godine,u Podgorici. Naša djeca su bila žrtve prijetnji, vrijeđanja i fizičkih napada od pojedinih „pedagoga“ i učenika i u osnovnoj školi „Sutjeska“ i gimnaziji u Podgorici i više puta su se vraćali sa krvnim podlivima i krvarenjima iz nosa i usta. Đukanovićevi plaćenici su znatnim novcem pridobili članove moje najbliže rodbine, kao i najbliže rodbine mog supruga da rade protiv naše porodice. Preko svojih plaćenika u sudovima, Đukanović je više puta pokušavao da nam nezakonito oduzme stan u Podgorici. Nekoliko puta nam je prekidano snabdijevanje električnom energijom, jednom čak 93 dana (od 17. avgusta do 15 novembra 2011. godine), kao i u toku gotovo cijelog februara 2014. godine.

Stanujemo u Podgorici, u vlažnom i prilično ruiniranom stanu. Moja supruga i ja, sa pravnim i ekonomskim fakultetom i advokatskim ispitom, više od deset godina smo gotovo svakodnevno prosili novac po Podgorici.

Mom sinu Vasiliju (koji je završio gimnaziju) je, zbog pretrpljenog jakog stresa zbog psihičke i fizičke torture, prije svega u školi, a sve u Đukanovićevoj režiji, u januaru 2012.godine,postavljena dijagnoza F 23 (Psychoses acutae et transitivae).Sin Mirko, kao diplomirani pravnik ima probleme sa želucem i jetrom i neophodne su mu detaljne specijalističke analize i odgovarajuće liječenje.

Stanovi ispod i iznad nas, na 6.i 8.spratu,u ulici Đoka Miraševića broj 35 u Podgorici, po našim saznanjima, pripadaju Agenciji za nacionalnu bezbjednost, odnosno, još uvijek, Đukanovićevoj privatnoj tajnoj policiji. Od 1993.godine,kada smo uselili u naš stan, ispod i iznad nas se promijenilo 20-tak komšija. Svi oni su imali zadatak da nesnosno lupaju, psuju i provociraju, kako bi se izazvao incident i povod za hapšenje supruga i mene. Prije više od dvije godine, ispod i iznad nas useljeni su Albanci, sa istim zadatkom i ciljano prema nama kao Srbima. Jedan od tih Albanaca je preko mog starijeg sina, ponudio da kupi naš stan, ne pitajući za cijenu.

Moja supruga i ja smo, od mog isključenja iz DPS-a pa do dana današnjeg, preko medija, telefonskim putem i uličnim protestima, stalno ukazivali, najprije na narkomafijaški karakter, a kasnije i na antisrpsku i antirusku orijentaciju Đukanovićevog režima. Mi smo otvoreno i javno govorili o švercu duvana i droge, o saradnji čelnika crnogorskog režima i mafije, o političkim likvidacijama i drugim nezakonitostima crnogorske vlasti. Još 1998.godine, podgorički neuropsihijatar Mirko Peković je prijetio mojoj supruzi da ćemo, ako budemo kritikovali Đukanovićevu vlast, biti proglašeni ludim! I Đukanović je javno, više puta, govorio da oni koji kritikuju njega i njegov režim imaju mentalne probleme!

U septembru 1998.godine,oko mjesec dana prije mog isključenja iz DPS-a ,nakon insceniranog saobraćajnog udesa u Podgorici, moja supruga je kidnapovana od podgoričke policije i nasilno odvedena u Kliničko- bolnički centar, iako nije imala nikakve povrede. Tamo su je zadržali više od osam sati, uz prijetnje da će biti zadržana na „liječenju“ neodređeno vrijeme. Skidali su je do gola i vršili improvizovane ginekološke preglede. A poslije toga, neuropsihijatar Mirko Peković iz Podgorice, joj je tamo držao političko predavanje, savjetujući joj da ne kritikuje vlast i da ne podržava svog muža! Kako njegovi „savjeti“ nijesu dali rezultata, Peković je počeo da joj prijeti da ćemo i ja i supruga biti proglašeni ludim, te da će sva naša rodbina svjedočiti protiv nas! Iz KBC-a je izašla tek kad je zaprijetila da će polomiti prozorsko staklo i iskočiti, te kad su pojedini uniformisani pripadnici policije, medicinsko osoblje i prisutni građani stali u njenu zaštitu.

U proljeće 1999.godine,u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, u Podgorici, u prisustvu našeg tada maloljetnog starijeg sina, kundakom poluautomatske puške udario ju je uniformisani policajac sa prezimenom Vuletić, jer je nosila srpsku zastavu. Od toga trpi jake bolove do današnjeg dana.

Sve do odlaska u Beograd, živjeli smo u Podgorici, praktično u kućnom pritvoru. Na poziv srpskog haškog heroja, Slobodana Miloševića, krajem juna 2000. godine, porodično smo došli u Beograd da bih, kao poslanik u Vijeću republika Savezne skupštine, glasao da gospodin Milošević ostane predsjednik SRJ i u trećem mandatu.

To je bio moj patriotski zadatak, tim prije što su naši sveci, srpsko - ruski, ukazali mojoj supruzi Dragici, da bi, neučestvovanjem Slobodana Miloševića na predsjedničkim izborima, predsjednik SRJ postao Zoran Đinđić. Nadalje, Đinđić bi se odmah dogovorio o razdruživanju zajedničke države sa Milom Đukanovićem, po zadatku dobijenom od njihovih zajedničkih zapadnih nalogodavaca.

Milošević je, pod sumnjivim okolnostima, izgubio izbore i na vlast su došli zapadni plaćenici, petooktobarski pučisti i budimpeštanski torbari. Prema mojoj porodici otpočela je psihička i fizička tortura kao u Podgorici, a u režiji Mila Đukanovića i njegovih kompanjona iz vrha tadašnjeg DOS-a, odnosno tzv. Demokratske opozicije Srbije.

Nečasne i kriminalne radnje prema mojoj porodici nastavile su se i u Beogradu. Više puta smo se obraćali i policiji OUP-a Novi Beograd. Kako sve to nije davalo nikakvih rezultata,21.08.2002.godine,podnijeli smo i pismenu predstavku komandiru Stanice policije istog OUP-a. Dana 10.09.2002.godine,moju suprugu i mene primio je i tadašnji načelnik OUP-a Boro Banjac. U obraćanju policiji i pismenoj predstavci načelniku OUP-a naveli smo da su nam i beogradski policajci potvrdili da su vinovnici šikaniranja naše porodice osobe sa crnogorskim prezimenima i sa crnogorskim akcentom, te da su se neki od njih hvalili vezama sa Milom Đukanovićem i njegovim mafijašima.

U oktobru iste godine, porodično smo protestovali ispred zgrade Savezne skupštine, sa transparentom na kome je pisalo „Progoni nas Milo Đukanović!“ O našem protestu, sledećeg dana, pisale su i „Večernje novosti“. U drugoj polovini 2001. i u toku 2002.godine,moja supruga i ja smo, po više dana u toku sedmice, prosili novac po Beogradu. U Beogradu smo bili i abonenti Narodne kuhinje Srbije i Crvenog krsta Srbije, na čemu smo im neizmjerno zahvalni.

Preko puta zgrade u kojoj smo stanovali (Novi Beograd, Proleterske solidarnosti 20),živio je poznati narkobos Darko Šarić, koji se, da mi čujemo, hvalio svojim vezama sa Milom Đukanovićem i prijetio nam da će nas Đukanović zauvijek ućutkati.

Umjesto da policija nama pomogne, šta se desilo? Dana 30. novembra 2002. godine, u prijepodnevnim časovima, bez naloga, dakle protivpravno, nakon divljačkog lupanja na vrata, nasilno su upala u stan u kome smo živjeli dva policajca OUP Novi Beograd, sa prezimenima Pavlović i Jovanović. Jedan od policajaca (Pavlović) nam je rekao da su dobili naređenje da suprugu i mene odvedu u neuropsihijatrijsku bolnicu „Dr Laza Lazarević“ i „da će nas na taj način zauvijek spriječiti da napadamo Mila Đukanovića i DOS-ovsku vlast i da pominjemo šverc duvana i droge, kao i nemoral vlasti“. Suprugu i mene, mentalno zdrave osobe, kao i našu maloljetnu djecu nasilno su odveli u navedenu bolnicu. U bolnici su moju suprugu zatvorski psiholozi i policajci, uniformisani i civilni, vrbovali da može odmah izaći iz bolnice i dobiti sve što zatraži, samo da se ne interesuje za moju sudbinu. U ime Mila Đukanovića, su joj nudili veliki novac i nekretnine. Kako nije pristala, niti dopuštala da našu djecu odvoje od nje, dva policajca su je udarali koljenima u leđa.

Naše troje maloljetne djece su zatim prisilno odveli u dom za nezbrinutu djecu „Vasa Stajić“, u Beogradu. Tamo su ih zadržali nedjelju dana, dok ih nije, po zadatku, preuzela njena rodbina iz Podgorice. U domu su druga djeca režirano maltretirala našu djecu. Gasili su i pikavce na njihovim tijelima! Našeg mlađeg sina su skidali do gola i prijetili mu da će ga silovati!

Bolničke gorile su mom suprugu i meni vezali i noge i ruke i tako su nas držali 24 sata. Nama, mentalno zdravim osobama, postavili su lažne dijagnoze-teška mentalna oboljenja-psihoze: supruzi najprije dijagnozu F 29 (Nespecifikovana neorganska psihoza),pa F 25 (Psychosis shizoaffectiva, typus maniacus),a kasnije F 23 (Psychoses acutae et transitivae),a meni F 29,pa F 22 (Psychosis paranoides persistentes).Svakodnevno su nas kljukali velikom dozom tableta i injekcijama. U toku „liječenja“, bolničke gorile i uniformisani i civilni policajci su moju suprugu više puta skidali do gola, i čak i za vrijeme menstruacije i udarali je tupim udarcima kako bi pristala na dogovor sa Đukanovićem. Prestali su tek kad je počela da štrajkuje glađu, i kada su je nasilno priključili na aparat za infuziju. Nakon 22 dana„liječenja“,20.12.2002.godine (zahvaljujući prije svega tadašnjem predsjedniku SRJ Vojislavu Koštunici),pustili su nas iz bolnice.

Supruga i ja smo izgledali kao da smo izašli iz koncentracionog logora (sa upalim obrazima i izbuljenim očima).Morali smo da se javljamo ljekarima koji su potpisali naše otpusne liste, sve do 20.01.2003.godine.Zboga jakih doza ljekova i injekcija, moja supruga je zadobila tešku srčanu aritmiju, opasnu po život, te druge ozbiljne zdravstvene tegobe.

Moja supruga i ja smo prisilno zadržani u navedenoj psihijatrijskoj ustanovi protivno imperativnim normama tada važećeg Zakona o vanparničnom postupku Srbije, te protivno čl.5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950.godine (pravo na slobodu i sigurnost) i praksi Evropskog suda za ljudska prava. O našem prinudnom zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi u oblasti neuropsihijatrije mogao je da odlučuje samo nadležni (tada opštinski) sud u Beogradu, u zakonom propisanom hitnom postupku, u kome bismo mogli da osporavamo materijalno pravnu i procesnopravnu zakonitost eventualne odluke o zadržavanju.

Posledično i logično, u našim otpusnim listama nema konstatacije da je o prinudnom zadržavanju moje supruge i mene obaviješten nadležni sud, iako je bila zakonska obaveza nadležnih u Institutu da to učine najkasnije u roku od tri dana, od dana zadržavanja.

Krajem 2002.godine,Đukanovićevi mafijaši i tajni policajci, uz asistenciju DOS-ovske vlasti, nasilno su nas, na vrat na nos, vratili iz Beograda u Podgoricu. Brat moje supruge Mihailo Rakočević, saradnik Đukanovićeve tajne policije, „pronašao“ nam je privatni stan, iako smo imali svoj stan u koji nijesu dozvoljavali da se vratimo. A do povratka u naš stan, tek 01.02.2004.godine,prisilno smo se selili iz stana u stan, po Podgorici, tako da smo promijenili tri privatna stana. Plaćanje stanarine i drugih dažbina išlo je preko mog šuraka. Interesantno je da je Mihailo Rakočević, početkom 1998.godine,dok sam još bio na partijskim i državnim funkcijama, uhapšen pod lažnom optužbom za bludne radnje?! Krivični postupak protiv njega nije pokrenut, ali je Mihailo ucijenjen od Đukanovićeve tajne policije da radi protiv naše porodice.

Sugerisano nam je i da ne bi trebalo da se pojavljujemo na javnim mjestima, a da će sve što nam treba drugi završiti. Odmah nam je bilo jasno da Milo Đukanović želi da budemo u samoizolaciji i da time dokaže da je naše „liječenje“ u Beogradu bilo opravdano.

Krajem 2002.godine,tadašnji sudija Osnovnog suda u Podgorici, a kasnije potpredsjednik Vlade i ministar pravde, Zoran Pažin je potpisao nezakonito uvjerenje da Mihailo Rakočević ispunjava uslove za starateljstvo nad našom djecom. A 17.02.2003.godine,Rakočević je sa Centrom za socijalni rad u Podgorici potpisao ugovor o smještaju u drugu porodicu, kojim se obavezao da će primiti moju djecu na porodični smještaj, uz mjesečnu naknadu od 100 odsto cijene domskog smještaja u Republici. Inače, takav postupak se primjenjuje za djecu bez roditeljskog staranja. U našem slučaju, to se nije moglo učiniti bez prethodne sudske odluke kojom se mojoj supruzi i meni oduzima poslovna sposobnost ili se lišavamo roditeljskih prava. Toliko daleko, ipak, Đukanović nije smio ići. A djeca su stalno bila sa nama, svojim roditeljima?!

Socijalni radnici iz Centra za socijalni rad u Podgorici su više puta upadali u stanove u kojima smo živjeli i prijetili da će nam oduzeti djecu ukoliko i dalje budemo kritikovali vlast.

Članovi rodbine i poznanici su nam prenosili prijetnje režima da moramo otići kod neuropsihijatra Borislava Mitrića, iz Podgorice. Mitrić je ranije dugo godina bio i rukovodilac u bolnici „Dr Laza Lazarević“. Za vrijeme našeg „liječenja“ u Beogradu, moja supruga ga je nekoliko puta vidjela u krugu te bolnice. Plašeći se prijetnji, a zbog nemogućnosti da se u tom trenutku obratimo javnosti, otišli smo kod Mitrića. On se ponašao kao da je sve što je prema nama učinjeno u bolnici „Dr Laza Lazarević“ bilo ispravno i da samo treba nastaviti „liječenje“ Tokom „seansi“, on bi konstatovalo stanje i prepisivao terapiju, koju supruga i ja nijesmo uzimali, jer nam, naravno, nije ni bila potrebna. On nam je samovoljno mijenjao lažne dijagnoze, iz F 22 u F 23, i obratno, bez konstatacije“ pogoršanja“ ili „poboljšanja“ zdravstvenog stanja i bez promjene terapije. To pokazuje da je i Mitriću bilo jasno da smo supruga i ja mentalno zdrave osobe, ali je mislio da se to nikad neće saznati i da može u “ Izvještaj ljekara specijaliste“ unositi šta hoće. Karakteristično je da kad god smo pred njim govorili da iza našeg progona stoji Milo Đukanović i njegov režim, Mitrić bi u „Izvještaju ljekara specijaliste“ konstatovao“ pogoršanje“ našeg zdravstvenog stanja - „nestabilnu remisiju“ - i pojačavao nam terapiju. U jednom „Izvještaju ljekara specijaliste“ postoji i „biser“ : Dragici se konstatuje „kontrola u pratnji supruga“, takođe „pacijenta“!

Zahvaljujući, od Đukanovićevog režima likvidiranom, Dušku Jovanoviću, glavnom i odgovornom uredniku, podgorički dnevni list „Dan“ je,1.12.2003.godine,objavio tekst o nama. Od tada nas više nijesu smjeli „liječiti“. Sjutradan, nakon objavljivanja ovog teksta, supruga i ja smo poslednji put otišli kod Mitrića da vidimo kako će reagovati. On je bio gotovo van sebe. Kritikovao nas je što smo se obratili novinarima, prijeteći da će to biti na našu štetu. Konstatovao je i pogoršanje našeg zdravstvenog stanja i pojačao nam terapiju!

Režija Mila Đukanovića i njegovih plaćenika da se moja supruga i ja nezakonito proglasimo i tretiramo kao duševno bolesne osobe vršena je uz pomoć naše najbliže rodbine.

Dana 25.10.2005.godine, podnio sam krivičnu prijavu (sa 24 priloga) tadašnjem ministru pravde Zoranu Stojkoviću. Krivična prijava je proslijeđena Republičkom javnom tužilaštvu i Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu. Podnio sam i krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Crne Gore, Ivici Stankoviću. Prijave nije procesuirane. I to je dokaz da iza naše golgote stoji Milo Đukanović i pojedinci iz rukovodstva tzv. DOS-a.

Gospodinu Zoranu Stojkoviću ponovo sam se obratio 06.03.2006.godine,i upozorio da “s razlogom osnovano sumnjam da iza kriminalnih radnji prema mojoj porodici stoji šef crnogorskog režima (Milo Đukanović),te je za očekivati vršenje pritiska na tužilaštvo i sud da ne rade savjesno i po zakonu“ ,te da „Đukanović nije mogao to uraditi bez pomagača na tada visokim državnim funkcijama u Srbiji“. Istovjetnu sumnju izrazio sam i u podnesku, od istog datuma, tada okružnom javnom tužiocu u Beogradu, Milovanu Božoviću.

Kako je vrijeme prolazilo, a nijesam dobijao nikakva obavještenja o postupanju po svojoj krivičnoj prijavi, te zbog opasnosti od nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja,16.01.2016.godine, Zagorki Dolovac, republičkoj javnoj tužiteljki Srbije, uputio sam urgenciju-dopunu krivične prijave

Krivična prijava nije procesuirana, iako je bila zakonska obaveza nadležnih tužilaštava u Srbiji da se utvrdi ko je naredio, i po kom zakonskom osnovu, kidnapovanje moje supruge i mene od strane novobeogradske policije, te da se, iako mentalno zdrave osobe, prinudno odvedemo i zadržimo 22 dana u bolnici „Dr Laza Lazarević“? Ko je naredio da u navedenoj bolnici budemo vezani neprekidno 24 časa, kao da smo najteži duševni bolesnici?!Ko je naredio da se u navedenoj bolnici moja supruga skoro svakodnevno batina?! Ko je odgovoran za teško narušenje njenog zdravlja? Zar je moguće da zbog toga niko neće odgovarati?! A trebalo je samo potvrditi očigledno i svima zdravorazumnim jasno da iza naprijed navedenog kriminala prema mojoj porodici stoje Milo Đukanović i pojedinci iz vrha nekadašnjeg tzv. DOS-a (Čedomir Čeda Jovanović, Dušan Mihajlović, Vladimir Beba Popović i dr.).

Stvarno i mjesno nadležni tužioci po našoj krivičnoj prijavi morali su se identifikovati, jer postoje valjani razlozi za osnovanu sumnju da su ignorisanjem prijave i nepreduzimanjem zakonskih mjera i radnji radi otkrivanja počinilaca krivičnih djela prema mojoj supruzi i meni, a koja se gone po službenoj dužnosti, počinili krivično djelo Zloupotrebe službenog položaja iz člana 242.KZ Srbije i druga krivična djela.

Dana 03.07.2018.godine, obratio sam se i Neli Kuburović, ministarki pravde u Vladi Srbije. Kao odgovor, proslijeđeno mu je samo obavještenje Republičkog javnog tužilaštva Srbije da je „predmet tada Četvrtog opštinskog javnog tužilaštva u Beogradu… komisijski uništen u toku 2011.godine po redovnoj proceduri na osnovu liste kategorija registrovanog materijala sa rokovima čuvanja Republičkog javnog tužilaštva u Beogradu“!? Istog dana, obratio sam se i Državnom veću tužilaca Republike Srbije. Tek dana 25.02.2019.godine,dobio sam odgovor da Veće nije nadležno za postupanje po mojoj pritužbi?!

Dana 26.01.2016.godine,crnogorskom vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću podnio sam krivičnu prijavu protiv neuropsihijatra Borislava Mitrića, pomoćnice ministra zdravlja, direktorke i socijalnih radnika Centra za socijalni rad u Podgorici, te članova moje i suprugine rodbine zato što su protivpravno postupali s ciljem da se moja supruga i ja, iako mentalno zdrave osobe, proglasimo duševno bolesnim i lišimo roditeljskih prava i da se od nas oduzmu naše troje djece.

Krivična prijava je odbačena, a da uopšte nije ni razmatrana, niti je sproveden izviđaj, niti su pribavljeni spisi predloženi u njoj. A zašto? Zato što iza kriminalnih radnji prema mojoj porodici stoji Milo Đukanović!

Milan Gajović,

diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista, iz Podgorice