Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Manekeni laži

Prof. dr Milo Lompar u političkom eseju raskrinkava laži, koje su suštinsko obeležje Vučićevog režima (10)

Protiv nacionalne izdaje

Medijska hajka, koju vodi srpski predsednik, kao prvi cilj ima nameru da vlast prožme sve oblike javnosti: slobodu mišljenja, slobodu govora, slobodu okupljanja. Drugi cilj je da se džepovi otpora kriminalizuju. To je zlokobna kriminalizacija političkog protivljenja. Treći cilj je praktičan: treba onemogućiti bilo kakav otpor veleizdajničkim odlukama koje su sve bliže našim danima. Otud treba preplašiti sve učesnike u javnom životu. Ako se može govoriti o državnom udaru, kako je glasilo medijsko okrivljavanje uhapšenih ljudi, onda se to jedino odnosi na ponašanje srpskog predsednika. Aleksandar Vučić, naime, neprestano vrši državni udar, jer sa pozicije vlasti neprestano krši Ustav i zakone. On je pretvorio svakodnevni život u trajni državni udar. Tako je ukinuo svaku odgovornost i dostojanstvo same vlasti, jer ih je pretvorio u verbalno, mentalno i fizičko nasilj, navodi prof. dr Lompar u političkom eseju "Manekeni laži".Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove te knjige, u kojoj prof. dr Lompar kontekstualizuje svoje političko stanovište i razotkriva uzroke i posledi laži koje su ispunile srpsku javnost.

Prof. dr Milo Lompar

U specijalnoj operaciji protiv mene aktiviran je - u martu i aprilu 2023. godine - termin iz vremena davnašnje nevladine (drugosrbijanske) operacije: lomparizam.

Taj termin - koji ima ulogu poruge - svojevremeno sam uočio u jednom članku u listu Vreme. Kasnije ga je koristio ministar kulture u Vučić-Brnabić režimu. Sada je termin bio potreban da označi pravac razmišljanja koji ? navodno - vodi nacionalnu opoziciju u politički poraz. Ovakva tvrdnja zbunjuje već zbog adrese sa koje je izneta: zašto bi neko ko podržava Vučić-Brnabić režim, poput renegatskog najamnika, brinuo zbog eventualnih slabosti protivnika takvog režima? Nije trebalo da prođe mnogo vremena da se vidi kako je čitava konstrukcija potpuno proizvoljna i neistinita: šefovi stranaka nacionalne orijentacije glatko su izigrali - 30. oktobra 2023. godine - moj predlog da stvore jedinstvenu listu na parlamentarnim izborima. Taj predlog je iznet u najboljoj nameri, bez ikakvih ličnih potraživanja, uprkos svesti o njegovoj uzaludnosti: on je bio izraz osećanja dužnosti. Iako su rezultati izbora od 17. decembra 2023. godine potpuno dali za pravo mom mišljenju, jer su tri stranke nacionalne orijentacije ostale ispod cenzusa i, tako, prenele svoje glasove vladajućoj stranci, mehanizam propagande nije zaustavljen.

Jer, u Ćirilici od 19. decembra 2023. godine, renegatski najamnik iznosi mišljenje da sam kriv za takav ishod. Na delu je sunovrat zdravog razuma: kriv za poraz je onaj ko je predlagao jedinstvenu listu uprkos tome što ga niko nije poslušao. Reč je o karakterističnom propagandnom triku. Potrebno je od gneva simpatizera i glasača zaštititi „mudro rukovodstvo" stranaka koje je - u dosluhu sa interesima Vučić-Brnabić režima - odbilo jedinstvenu listu. Ona je obezbeđivala siguran uspeh: kako su pokazali izborni rezultati. Otud je trebalo okriviti nekoga koga „mudro rukovodstvo" nije ni poslušalo. Da su me poslušali, pa izgubili, logično bi bilo da budem odgovoran. Ali, budući da su izgubili, sasvim u skladu sa mojim predviđanjima, nastala je glupa i efektna propaganda: kriv je onaj koga niko nije poslušao.

Pokazalo se da je ponašanje vođstva nacionalnih stranaka sasvim u skladu sa brigom renegatskog najamnika: on teži tome da nacionalna opozicija, kao i nacionalna inteligencija, ostanu u održivom odnosu sa režimom. Time režim čuva mogućnost da bude jedini reprezentant nacionalne pozicije u odnosu sa zapadnim (američkim) činiocima. Ova optužba ima, dakle, za cilj da spreči emancipaciju nacionalne politike od režimskog monopola. U tome je priroda agenta-provokatora: on se ciljano predstavlja da brine o opoziciji, da bi takvim ponašanjem doprineo vlasti. To je sasvim srodno sa simulakrumom kao obrascem ponašanja predsednika Srbije: on se prividno brine o nacionalnim interesima, da bi takvom brigom doprineo njihovom uništavanju.

Nikad nisam bio na čelu bilo kakve opozicione stranke. Kao što je u Duhu samoporicanja napisano, bio sam samo član Srpske liberalne stranke u devedesetim godinama XX veka (Milo Lompar, Duh samoporicanja, 2023, 429). Na njenom čelu su bili Nikola Milošević i Kosta Čavoški. To je bilo prirodno područje za moje političko stanovište nacionalnog liberala ili liberalnog nacionaliste. Da je reč o dugotrajnom i doslednom opredeljenju, pokazuje jedan iskaz iz Duha samoporicanja: „Sve su to praktične posledice formule o modernizaciji koja dolazi umesto srpskih nacionalnih prava. Zar to nije lažna dilema? Zar ona nije istorijski opozvana Dositejevim prelaskom iz kosmopolitske u nacionalnu prosvećenost? Zar tu nije pokazano da je odlučujuće moderno nastojanje ono koje teži da emancipuje nacionalizam od stereotipa, da ga prosveti, učini ga samosvesnim, što znači i opremljenim kritičkom svešću?" (Milo Lompar, Duh samoporicanja, 2023, 84). Ovo pozivanje na istorijske zasade nacionalnih liberala izazvalo je oštru kritiku kod nevladine (kolonijalne) inteligencije. Nije bez značaja ukazati da je njena recepcija Dositeja podrazumevala sužavanje njegove uloge na sadržaje prosvećenosti, skrivanjem njegovog odlučnog zastupanja nacionalne prosvećenosti (Milo Lompar, Sloboda i istina, 265). Uzdizanje narodnjaštva, u skladu sa prirodom Vučić-Brnabić režima, u skladu sa neusahlom potrebom renegata da neumereno osuđuje ono čemu je pripadao, praćeno je osudom Dositeja: iz perspektive populističkog nacionalizma (Milo Lompar, Sloboda i istina, 20-21).

Reč je, međutim, o tome da nacionalna prosvećenost u sebi spaja ideju liberalnog koja postoji u kontekstu ideja prosvećenosti sa idejom nacionalnog koju donosi dinamizam modernog vremena. Pojam nacionalna prosvećenost odgovara pojmu liberalni nacionalizam ili nacionalni liberalizam. Da taj pojam nije arhivskog karaktera, do on rezonira u mnogim iskazima Duha samoporicanja, kao preinačeni pojam jedne postkomunističke i eminentno evropske situacije, pokazao sam u paraleli sa knjigom Liberalni nacionalizam Jael Tamir. (Milo Lompar, Sloboda i istina, 25-37). Da je u mojim shvatanjima bilo aktuelnih rezonanci, katkad i anticipativnih, pokazala je deklaracija evropskih intelektualaca iz maja 2017. godine.

Najnačelnija od svih naših političkih stranaka, Srpska liberalna stranka, nije imala političkog uspeha i nestala je sa političke pozornice. Ali, politička stanovišta ne nestaju sa strankama koje ih povremeno zastupaju. Otud sam javno podržavao svaku političku akciju koja bi bila podudarna sa linijom nacionalnog liberalizma, iako program njenih nosilaca nije morao biti na toj liniji. Podržavao sam, dakle, svako ispoljavanje nacionalnog liberalizma. Katkad je to bilo kod DSS-a Vojislava Koštunice, katkad u političkom pomeranju Dveri, katkad - kao u predlogu da se referendumom odbije Francusko-nemački plan - kod Narodne stranke. Nisam, međutim, bio član nijedne od tih stranaka, već sam samo podržavao one koji bi se - u tom trenutku - našli blizu moje istrajne nacionalne i političke orijentacije.

U tome se ogleda bitna razlika između intelektualca i partije: intelektualac ima stav, partija ima organizaciju; oruđe intelektualca je reč, oruđe partije je akcija. Kada se partija ponaša na način koji podrazumeva stav i reč intelektualca, on u tome učestvuje tako što prati svoje mišljenje, a ne partiju čiji se brojni aspekti organizacije i akcije nalaze mimo ovog stava. Na toj tački se razdvajaju pozicija intelektualca koji ostaje to što jeste i intelektualca koji usvaja partijski angažman. Obe mogućnosti su legitimne, ali samo prva očuvava razliku u kojoj intelektualac postoji i zadržava spremnost da se zameri strani koja je trenutno usvojila jedan njegov stav. Jer, celina razlika ostaje očuvana: za razliku od intelektualca koji usvaja partijski angažman.

Moja podrška je bila prirodna konsekvenca etičke komponente koja ima svoju ulogu u angažmanu intelektualca. Otud su pogrdna imenovanja, kao što su „lomparizam" i „vračarski Crnogorac", imala za cilj da skrenu pažnju sa nečeg posebnog i gotovo jedinstvenog u mojoj političkoj orijentaciji. U praktično-političkom smislu, presudno je bilo moje odbijanje da se makar prećutno saglasim sa nacionalnom izdajom i autoritarnom vladavinom Aleksandra Vučića: kao što nisam prihvatao ponude njegovih portala, tako nisam tražio ništa od bilo kog činioca njegovog režima. U kulturno-političkom smislu, bila je to netrpeljivost prema nacionalnom liberalizmu. Jer, uvek sam bio - što je izrekom dokumentovano u mojim knjigama - nacionalni liberal. Za leve-liberale, naslednike komunista, moje stanovište je bilo odviše nacionalno, a za naše nacionaliste, koji su osramotili sve nacionalno pre nego što su glavačke jurnuli u izdaju kao put ka vlasti, moje stanovište je suviše liberalno. Za nacionaliste, suviše liberalan. Za.liberale, suviše nacionalan. Za autoritarce, suviše za demokratiju. Za populiste, suviše za zakonitost. Za titoiste, neprihvatljiv u svakom obličju. Takve su granice postmodernog autoritarizma i nadolazećeg globalnog totalitarizma.

Nametanje kompleksa inferiornosti srpskom narodu, u jugoslovenskom okruženju, i kompleksa krivice, u komunističkoj redakturi, imalo je za cilj njegovo odnarođavanje u političkom i kulturnom smislu. Opovrgavanje tih stereotipa o ne-modernosti srpskog stanovišta ne može, međutim, ići linijom linijom nasilne i oponašajuće logike modernizacije, u kojoj se veze sa tradicijom uklanjaju, sa tezom da ona nema evropski karakter. Ono ne može ići ni logikom tvrdokorne arhaizacije, u kojoj se od tradicije pravi nepokretna stvarnost, sa tezom da je njena vrednost u tome što nema evropski karakter. U oba slučaja, samo se potvrđuje usvojeni kompleks inferiornosti. Oslobađanje od njega nastaje u osvajanju istorijske samosvesti. Možda je istorijsko kretanje dobilo takav oblik da je neophodno uneti dah samosvesti u kolektivno postojanje srpskog naroda.

Ne menja se istorijska situacija poraženog naroda rascvetavanjem bilo koje grandomanije: reklamne, sportske, medijske. Jer, neuzvraćeni odziv stvarnosti po pravilu izaziva razočarenje i motivacioni pad. To deluje kao upad u ritam sindroma gore-dole u šizofreničaru. Istorijska situacija se može promeniti tegobnim putem uspostavljanja vrline i vrednosti u javnom postojanju. (U vremenima jakih uskolebanosti svake predstave, kao što je današnje doba post-istine, neophodno je dometnuti da je reč o relativnom, ali održivom poimanju vrline i vrednosti.) Na to je mislio Makijaveli kada je naglašavao da spas jedne države leži u povratku načelima na kojima je zasnovana (Kosta Čavoški, Genius Romanus: Veliki pisci o veličini Rima, Catena mundi, Beograd, 2023, 364-367). Kako nikada nije moguće vratiti se na prethodno stanje bez sadržaja pređenog puta, sve do aktuelnog, to znači da se treba uputiti savremenoj redakturi temeljnih načela. Ne spasava se postojanje jednog naroda kapitulacijom i predajom, niti samoprecenjivanjem u bilo kom vidu nego delatnomvrlinom. To je korektiv i za samoporicanje i za samoprecenjivanje, i za inferiornost, i za superiornost.

Da bi to moglo da se učini, moramo imati rešenost da nećemo priznati nezavisnost Kosova i Metohije i da nećemo ništa učiniti što bi omogućilo tu nezavisnost. Tako ne možemo pristati na Išingerov plan iz 2007. godine, koji se iznova pojavljuje kao sadržaj svakog zapadnog (američkog) predloga rešenja o Kosovu i Metohiji, koji podrazumeva da Srbija ne mora priznati kosovsku državnost, ali ne treba da se protivi ulasku Kosova i Metohije u međunarodne ustanove. To je samo drugi oblik priznanja. Onog momenta kada Kosovo i Metohija uđu kao nezavisna država u sastav UN, kosovska državnost postaje priznata, hteli mi to da znamo ili ne hteli. Oni tamo ne mogu ući dok postoji ruski veto, a Rusija je za sada pokazala prilično veliku postojanost u tome. I to je sva istina o priznanju Kosova i Metohije.

Ne bismo smeli da postepeno rastačemo našu poziciju u međunarodnim okvirima, kao što čini Vučić-Brnabić režim, i trebalo bi da unutrašnje-politički uredimo državu na način koji ujedinjuje demokratsko i nacionalno načelo. Jer, ništa u nacionalnom nije protivrečno demokratskom, kao što važi i obrnuto. To je zadatak u duhu naših predaka, u duhu srpske istorije: u njenom tvoračkim nadahnućima. To znači povratak davnašnjim načelima na način duha vremena: konsolidacija države i, istovremeno, odbijanje da se Kosovo i Metohija na bilo koji način priznaju. Svakako teška pozicija, ali ne nepoznata u srpskom istorijskom i političkom iskustvu. Ona znači jedan drukčiji odnos prema životu, činjenicama, iskustvu: kao moderna spremnost na kulturnu borbu koja podrazumeva i lično i kolektivno odricanje. Kao nalog, ona je neupitna. Kao ostvarenje, ona zavisi od mnogo činjenica. Utoliko je neizvesna u svojim ishodima.

I zašto svi ti napadi na usamljenog pojedinca, koji ne oličava ne samo nijednu od društvenih sila kod nas nego je dao dovoljno uverljivih dokaza da nema nikakvih karijernih ili političkih ambicija? Zašto se napada čovek koji ne samo da nema moć nego joj i ne teži? To ima oblik lične odmazde, tako karakteristične za kukavice i patološke pojave na vrhu vlasti, nesposobne da razlikuju društvenu i javnu upotrebu uma od privatnih nenaklonosti i, dosledno kukavički, spremne da sve društvene i medijske izvore stave u funkciju svojih ličnih slabosti, kompleksa i frustracija. Jedan od takvih medijskih izvora su bezvredni i upotrebljivi agenti-provokatori. Potreba vlasti za neistinama pretvara se u sistem neistina koje proizvodi i prenosi ogroman broj medija pod njenom neposrednom ili posrednom kontrolom. Tako lična patologija srpskog predsednika prerasta u društvenu patologiju: jedan režim koji se greši o sva civilizacijska, kulturna i elementarno ljudska prava.

Nastao je jedan režim koji se greši o sva civilizacijska, kulturna i elementarna prava. To je režim čiji prvi čoveka proganja neistomišljenike ne samo personalno nego i u orkestriranim medijskim kampanjama: kako u zvaničnim, tako i u alternativnim medijima. Naročito se ne može reći ništa ukoliko čovek ne želi da bude deo nevladine formacije. Ona mu je idealni protivnik, jer ga osporava ili u sadržajima koji ne dotiču njegove glasače ili u sadržajima u kojima on daje ustupke po diktatu zapadnih (američkih) činilaca. Sasvim je nemoguće kritikovati njegovu politiku prema Kosovu i Metohiji, prema Srbima u Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i u Makedoniji. Ne dozvoljava se nikakva nacionalna kritika i nemamo je u razvijenom obliku. Stranke su se pokazale nemoćne u toj stvari, bilo zbog ljudi, bilo zbog uslova u kojima rade. Čovek biva izložen različitim oblicima medijskog nasilja, koje ima ličan vid. To pokazuje duboko patogenu strukturu režima. Jer, ljudi koji nose društvene funkcije trebalo bi da imaju svest da položaj na kom se nalaze podrazumeva da pristaju da budu kritikovani.

No, društveni aspekt ovog fenomena, kao „uklanjanje čoveka razlike", koji sam opisao u Duhu samoporicanja (Milo Lompar, Duh samoporicanja, 2023, 70-73), naznačuje da i jedan čovek, ako je u istini, predstavlja neku većinu. Jer, ako čovek ne teži moći, ako je usidren u alternativnom javnom području, a ipak je predmet javne odmazde, onda on govori istinu, pa je na delu klasična odmazda delikta mišljenja. To je pouzdano obeležje svake neslobode, autoritarnosti, potencijalne diktature i, u konačnoj analizi, mogućeg totalitarizma. Da ne bude zabune: sa zapadnom (američkom) podrškom.

U izjavi agenciji Beta od 27. oktobra 2023. godine, datoj povodom prevremenih parlamentarnih izbora zakazanih za 17. decembar 2023. godine, naglasio sam da je neophodno svrstavanje stranaka nacionalne opozicije na jednu listu. To je neophodno sa više stanovišta: stranačkog, nacionalnog, društvenog. No, pre toga, valja naglasiti da nije jasno zašto su opozicione stranke uopšte pristale na ovakve izbore. U medijskom smislu, one zavise od volje vladajuće stranke, koja je sklona medijskom teroru: i u ličnom, i u kolektivnom vidu. U opozicionom smislu, one pomažu ponovnoj legitimizaciji politike vladajuće stranke, čiji je predvodnik počinio niz ustavnih ogrešenja u obliku državnog udara. Sa kojih razloga se uopšte organizuju izbori, ako ponovna legitimnost ne treba da osnaži vladajuću stranku u obavljanju nedovršenih poslova političke i nacionalne izdaje? Na to pitanje niko nije dao iole utemeljen odgovor.

U stranačkom smislu, nijedna stranka nacionalne opozicije nije uspešno organizovana niti je sama sebi dovoljna. I ako neka od njih zabeleži prelazni rezultat, teško da će on biti takav da je učini bitnim činiocem u odnosu na skupštinsku većinu. Stranke koje ne zabeleže prelazni rezultat odneće opozicione glasove vladajućoj stranci. To saznanje može uzrokovati odustajanje jednog broja građana od učešća na izborima. U nacionalnom smislu, pojedinačne stranke neće moći da dosegnu snagu kolektivnog dejstva koje bi bilo bitan korektiv za politiku izdaje koju sprovodi vladajuća stranka. U društvenom smislu, pojaviće se jedan pol građanske opozicije, jedan pol režimske politike i mnoštvo tačaka nacionalne opozicije. Tako će režimska politika dobiti nacionalnu legitimnost, jer će jedina biti vidljiva: kao lažni predstavnik nacionalne politike.

Saslušavši obrazloženja o razlozima zbog kojih nije došlo do zajedničke liste nacionalne opozicije, čovek se ne može oteti utisku da je metod organizovanog laganja, kojim je srpski predsednik krunisao svoju desetogodišnju vladavinu, prožeo iskaze njegovih navodnih političkih protivnika. Sve to ukazuje na saznanje da je predsednik Srbije uspeo u desetogodišnjem cepkanju nacionalne opozicije. Kako nisu nastupile objedinjeno, ove stranke i njihovi predvodnici osnažile su predstavu - nastalu u proteklom desetogodišnjem periodu - da su pretvoreni u saučesnike politike koja je krunisana Ohridskim sporazumom. Budući da su bile protiv razumnog objedinjavanja političkog dejstva, one su svakako učinile vidnu uslugu Vučić-Brnabić režimu, ma kakvi da su njihovi motivi i opravdanja.

U društvenom smislu, zadržan je oblik neprekidnog društvenog sukoba. Tako podeljeno društvo ne može učiniti nijedan konstruktivan korak u budućnosti. Jer, ako građanska opozicija deli iste spoljnopolitičke ciljeve sa režimom, a nacionalna opozicija odbija da nastupi kao organizovana snaga, onda to znači da Vučić-Brnabić režim vlada sa prećutnim odobravanjem svih činilaca: uključiv i strane, kako zapadne (američke), tako i ruske. Kad strani činioci odluče da krah vladajuće politike učine vidljivim, biće oglašeno ono što je već vidljivo: krah nacionalne politike. Jer, u tom času, nacionalne stranke neće biti od značaja na društvenom spektru. To bi značilo da je politički sistem hermetički zatvoren: borba se odvija samo za mesto u njemu, ne i za njegovu promenu.

Takva je strukturu simulakrum režima: vlast simulira da je opozicija u odnosu na strane činioce koji su je postavili; građanska opozicija simulira da je opozicija u odnosu na vlast, jer to nije u odnosu na strane činioce; nacionalna opozicija simulira da je opozicija u odnosu na strane činioce, jer to nije u odnosu na na vlast. U oba oblika ponašanja opozicije uticaj stranih činilaca ostaje zaštićen: bilo preko vlasti, bilo direktnom podrškom opozicije. Predsednik simulira da je opozicija u odnosu na strane činioce i simulira da je vlast u odnosu na opoziciju, koja podržava ili njega ili strane činioce. On je akrobata u oba područja simulacije i otud agent-provokator: on oglašava protivljenje tamo gde obezbeđuje poslušnost; on oglašava vlast tamo gde obezbeđuje protivljenje kao privid demokratije. Raznoobličnost njegovih funkcija obezbeđuje naizmenično podsticanje političkih, nacionalnih i društvenih antagonizama.

Jer, politika simulakruma stvara psihologiju kolektivne šizofrenije: razvija se antizapadna propagandna histerija, što ima svoju razradu u aktivnostima ideološke racionalizacije i dejstvima agenta-provokatora, dok se istovremeno sprovode svi zapadni (američki) nalozi. Tako se stvara suprotnosmerno kretanje: ogorčenje ljudi zbog usvajanja antinacionalnih, nedemokratskih i diskriminatornih naloga premešta se na zapadne (američke) nosioce, koje ono i ne dotiče, dok se nosioci vlasti prikrivaju u njihovoj senci, iako oni ispunjavaju sve te zahteve. Ciljano se dezorijentiše javna svest. Kao što na internet portalima postoje komentatori usmereni na „medijsko" pokrivanje opozicionih ljudi i mišljenja, pa oni menjaju temu, vređaju ličnost, unose nepovezane sadržaje, tako i u Narodnoj skupštini postoje poslanici „zaduženi" za istaknute opozicione govornike, pa se uvek javljaju za reč posle njih, ne bi li preusmerili pažnju publike. To je medijsko strukturiranje političkog života.

(U sledećem broju: Otpor kriminalnom režimu)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane