Ispovest
Ekskluzivno: neautorizovana autobiografija Džulijana Asanža (4)
Tajna policija iskače iz mraka
Usred bitke protiv optužbi koje su zadirale u njegov privatni
život i gnevnih osuda američkih političara, Džulijan Asanž, glavni
urednik svetski poznatog web sajta Wiki Leaksa, heroj
antiglobalizma, napisao je svoju autobiografiju, čiji je original štampan bez
njegove autorizacije. Uprkos tome, reč je o izvanredno važnom svedočenju
koje ukazuje na totalitarnost lažnih demokratskih bastiona na Zapadu. Asanžova
borba protiv mračnih režima, protiv moćnih i silnih, pokazala je da još ima
nade za svet koji je potonuo u strah i beznađe. Tabloid će u sledećim brojevima
objaviti najvažnije delove ove ispovesti uz saglasnost srpskog izdavača (Albion
Books, Beograd).
Džulijan Asanž
Istorija novinarstva je istorija ,,procurelih" informacija. Samo se u
mašti dešava da je autor uvek, na neki način, svedok onoga što se
dešava. U novinarstvu, svedoka često nema, tako da se oslanjamo
na izveštaje o istini koji koriste izjave svedoka kao delove svoje slike. U mnogim
slučajevima dobro novinarstvo se oslanja na odsutne svedoke, koji, zvanično ili
nezvanično, odaju sve što znaju.
Zaboravljamo da se svakodnevni novinarski posao uveliko oslanja na
procurele informacije. ,,Prema dokumentima dostavljenim Washington
Postu...", ,,Prema jučerašnjoj izjavi neimenovanog višeg funkcionera..."
,,,Izvori upuće- ni u stvar kažu...", ,,Informacije do kojih je došao Daily
Telegraph ukazuju...". Istina ne dolazi uvek kao usamljeni špijun,
već se često otkriva nehotično ili u poverenju ili preko nepoznatog izvora - i to je
oduvek bilo tako. Prikupljamo ono što vidimo, ali i ono što su
videli neki Ijudi van dometa naših očiju.
S poverljivim kolegom Ropom Gongrejpom (Rop Gonggrijp),
osnivačem jednog od prvih internet provajdera u Holandiji i organizatorom
dugotrajne hakerske konferencije u Amsterdamu, prihvatio sam poziv za učešće na
Konferenciji haker iz kutije (Hack in the Box Security Conference), koja
se održavala u Maleziji, u oktobru 2009.
Većina učesnika bila je politički orijentisana i uključena u lokalne reformističke
pokrete. Vlada Mohameda Mahathira (Mahatira Mohamad), vođe partije
Barisan Nasional, suočavala se sa snažnom opozicijom i zahtevima za
reformama, koje je predvodio Anvar Ibrahim (Anwar Ibrahim) iz
Narodne partije pravde.
Ibrahim je prethodno, kao ministar finansija, spasao Maleziju od
finansijske krize i 1988. u Newsweeku, proglašen za
,,Azijca godine". Ali, do trenutka kada smo mi došli u
Kuala Lumpur, s Ibrahimom se dogodilo mnogo toga. Pošto je
kritikovao premijera, šest godina je proveo u zatvoru zbog ,,korupcije" i
bio stalno izložen optužbama za seksualno zlostavljanje. Kada je izašao iz zatvora, radio je kao
savetnik Svetske banke i profesor na Koledžu Sv. Entoni (St
Anthony's College) u Oksfordu, kao i na Univerzitetu Džon Hopkins (The Johns Hopkins University), među
ostalim institucijama, pre nego što se vratio u Maleziju, gde je
2008. odneo ubedljivu pobedu na parlamentarnim izborima.
Govor koji sam održao na Konferenciji haker iz kutije bio je posvećen
istoriji neautorizovanog objavljivanja u medijima. U tome sam, kao što sam
tamo rekao, video kičmu žurnalizma. Uvek me začudi kada kritičari
prigovore kako WikiLeaks ne služi interesima žurnalizma,
zato što, šta god mislili o nama, smatram da je veliki deo našeg
posla, na vrlo očigledan način, sasvim tradicionalan. Nastojimo da obelodanimo stvari koje bi određene
sile radije ostavile u mraku. To je mogla biti rubrika u Timesu za vreme
Krimskog rata.
To je bio prećutni moto Washington Posta za vreme Votergejta. Uporedo s tim, uvek
sam tvrdio da WikiLeaks treba da bude partnerska organizacija
etabliranih medija, a ne zamena za njih ili da treba da ih izbegava. Na
Konferenciji u Maleziji naglasio sam da će u budućnosti
možda postojati ,,dugme za WikiLeaks" na vebsajtovima medijskih
organizacija, koje će koristiti Ijudi koji imaju neke informacije.
Mi bismo na sebe preuzeli obavezu zaštite izvora i bavljenja
zakonskim stvarima - naša specijalnost, ako hoćete - dok bi medijske
organizacije pripremale priče i komentare na osnovu procurelih informacija. To je
oduvek bila centralna ideja i mada je naša organizacija bila značajno
ometena histerijom koja je usledila u naredne dve godine, mi se vraćamo
tome, bez obzira na to što neke nove organizacije osnovane na temeljima našeg rada
tvrde da je ta ideja nova. OpenLeaks.org danas koristi tu ideju za bučnu kritiku
postavke WikiLeaksa, što je zaista žalosna igra, koja neće
doneti dobro nikome. Ali, neka to bude jasno, ja sam izneo ideju o saradnji s
medijima u Maleziji 2009. godine.
Kraj podrške starom režimu
Bilo je zanimljivo kako ta potkultura deluje u modernom životu.
Dok su hakersku scenu u Evropi i Australiji činili klinci iz srednje i radničke
klase, u Aziji su Ijudi uključeni u tu vrstu rada, po pravilu, dolazili iz nekog dela
društvene elite. Ali malezijske reformističke grupe bile su zainteresovane
za napredak, za povećanje jezičke i etničke raznolikosti u zemlji i slamanje krutog rasnog
karaktera malezijske politike. Malo pre našeg dolaska nešto je
izgleda počelo da se događa: podrška starom režimu počela je da kopni. Na izborima 2008. osvojio je manje od dvotrećinske
većine potrebne za izmenu Ustava, što se desilo prvi put od 1969.
Brojni dodatni izbori održani tokom 2009. smatrani su vetrokazima budućnosti
zemlje, uključujući i one održane u vreme naše posete, u Bagan Pinangu, devedeset kilometara južno od
Kuala Lumpura.
Posle Konferencije, u svojstvu delegacije WikiLeaksa, išli smo
na debate organizovane na različitim mestima i sretali se s političarima.
Jedan od malobrojnih poslanika indijskog porekla iz redova pretežno
kinesko-malajske Stranke demokratske akcije odveo nas je na nekadašnju
plantažu kaučuka, gde smo se sreli s tri generacije indijskih radnika, koji su bili rođeni,
obrazovani i radili na istom komadu zemlje.
Pokazali su nam pamflete koje su delili predstavnici vladajuće
partije, zajedno s novcem namenjenim kupovini glasova. Uprkos dokazima o
endemskim razmerama korupcije unutar političkog sistema i nespremnosti
vladajuće partije da promeni nešto nabolje u njihovim životima, ti ljudi nisu bili
klonuli, pomireni sa sudbinom, poraženi.
Poznanstvo sa Ibrahimom
Upoznao sam se s Anvarom Ibrahimom, a Rop i ja smo se brzo uključili u
malezijsku političku dinamiku. Bilo je zapanjujuće koliko je brzo izmicao pesak
ispod svačijih nogu - nagoveštaj, moglo bi se reći, onoga što će se
dogoditi u Kairu, Tunisu i Libiji kroz dve godine, ali do toga ćemo tek
doći. Ibrahim je izgleda diktirao puls promene, ali bili su mu potrebni podrška,
informacije i saveti za odnose s javnošću. WikiLeaks je pomogao
u objavljivanju vrlo osetljivih dokumenata o smrti Mongolke Altantuje Šaribu (Altantuya Shaariibuu), koja je 2006.
poginula u eksploziji blizu Kuala Lumpura. Dokument je ukazivao na izuzetno
ozbiljne okolnosti njene smrti. Sam dokument je bio zvanična izjava
koju je potpisao Radža Petra (Raja Petra), urednik
aktivističkih elektronskih vesti Malaysia Today.
Petra se našao pod tako velikim pritiskom vlasti - dva puta je izbegao hapšenje -
da je vebsajt morao biti prebačen u Singapur i SAD.
U međuvremenu je pitanje Šaribuine smrti postalo tako
zapaljivo da se jedino smelo pomenuti u Maleziji. Ako bi se pomenulo na nekom
političkom skupu, odmah bi se angažovale jedinice za suzbijanje nemira. Često to
poželim da kažem onim Ijudima koji misle da jedan dokument ne može ništa da
promeni.
Rekao sam Ibrahimu daje to otkriće moćna
poluga. Reakcija na njega je otkrila neverovatno slabu tačku
vlade: plašila se reforme više nego što je znala kako da joj se odupre. Reformistički
pokret je u svojoj kampanji imao reaktivni stav i naš savet
je bio da odbace odbrambeni raspored. Trebalo je da preuzmu inicijativu od
vladinih medija - vlada je imala jači glas, ali slabije srce - a mi
smo ih snabdevali informacijama. Uzgred, Ibrahim je očigledno
bio oličenje velikog, sekularnog poziva na promenu. Njegovu partiju su podržavali
Amerikanci, što bi trebalo odmah da začepi usta onima koji zamišljaju kako se WikiLeaks
automatski vezuje za ciljeve suprotne američkim.
Ličio je na uličnog prodavca
Kao i neki bliskoistočni ustanci koji će tek uslediti, bila je to čista
borba, a Amerika se kladila na pravog konja (ne mareći više za
favorita koga su dugo imali u Mubaraku). Ibrahim je bio i vrlo prijatan; šest
godina je u zatvoru proveo čitajući Šekspira. Verovatno možete verovati čovekovom
osećaju za Ijudsku prirodu ako je svaki dan, tako dugo, proučavao
Otela i Julija Cezara. Vreme smo provodili razmenjujući ideje
s pozicionim reformistima i pišući tekstove. Bio je to opasan posao. Jedne noći, kada
smo napustili sedište i krenuli nekom mračnom sporednom ulicom, punom prodavnica i kafea, neki čovek je
iskočio ispred nas i ispred lica mi poturio neku karticu. U prvi mah sam
pomislio da je to neki ulični prodavac. Ispostavilo se da je bio iz tajne policije.
Tražio je da mu pokažem ličnu kartu, a ja sam mu rekao da je moram uzeti iz kola.
Usput sam poslao poruku prijateljima iz opozicije. Rekao sam mu da sam novinar
i da je to sve što ću mu reći. Momci iz opozicije bili su oko mene za tren oka i odvukli me od agenta.
Na kraju je vladajuća partija zadržala vlast u Bagan Pinangu, ali
u malezijskoj opoziciji je postojalo osećanje da je to bila samo još jedna
mala bitka u dugom ratu koji će Barisan Nasional morati da izgubi. Naši
prijatelji iz Malaysia Todaya sigurno su na sve gledali dugoročnije,
umesto da brinu zbog jednih lokalnih izbora.
Još od epskih dvanaestih opštih izbora, koji su doveli do prestrojavanja političkog
pejzaža, prosečni Malezijac, tipično apatičan prema politici, zahvaljujući zamorno
redovnim ubedljivim pobedama BN počeo je da se zanima za izbore,
naročito za naredne opšte izbore." Imali smo toliko mnogo posla i tako malo
resursa da sam počeo da razmišljam o tome kako da stabilizujem organizaciju i pronađem joj
dom.
Dom nije nešto o čemu je tako lako razmišljati kada je reč o WikiLeaksu: imali smo
aktivne servere na tajnim lokacijama širom sveta; imali smo mrežu
saradnika i kontakata, od kojih je većina želela
da ostane anonimna i koji se nikada nisu mogli naći na istom mestu, u isto vreme.
WikiLeaks je bio drugačiji od svih ostalih medijskih organizacija: nikada nećemo
imati recepciju i automat za kafu, nikada nećemo formirati posebno istraživačko
odeljenje ili misliti na godišnje odmore. Ljudi misle da živim s rancem zato što sam
neka vrsta čudaka.
Antitajni raj
Dobro, u pravu su, jesam neka vrsta čudaka, ali sam i prisiljen na
stresan, lutalački život samom prirodom posla i naše organizacije. Stalno smo se
kretali da bismo izbegli zakonska ograničenja i pronašli
stanice za rad. Verujte mi, mislim da nema ničeg prijatnijeg od naramka čistih
peškira i trpeze pokrivene finom hranom i okružene prijateljima. Volim automat
za kafu. Ali, to će se teško desiti na neki iole pouzdan način, sve dok dobro radimo svoj
posao i vučemo za nos moćnike, sada već toliko dugo da su počeli da nas proganjaju. Jedina nada bila je da negde,
jednog dana, pronađemo neko mesto nesklono proganjaju Ijudi koji rade za pravdu. Po mom
shvatanju, postoji veza između jedne i druge strane našeg posla, između razotkrivanja
kompanija koje kradu novac ili imovinu i praćenja vlada koje kriju ljude na
mestima kao što je Gvantanamo.
U oba slučaja posredi je grupa kriminalaca, često pod zaštitom
vlasti, koji kriju novac ili Ijude mimo zakona...
Mogli smo da se iscrpljujemo, kao što inače
radimo, otkrivanjem dokaza o tome šta ti Ijudi rade; ali, u nekom
trenutku, primetili smo daje cela operacija, cela jurisdikcija, suštinski
korumpirana.
To znači da bi Kajmanska ostrva, na primer, morala biti predmet sveobuhvatnog
ispitivanja njihovih offshore bankarskih aktivnosti, odnosno da na isti
sveobuhvatan način treba istražiti i Gvantanamo Bej, kao raj za neometano kršenje ljudskih prava, onako kako
ih shvata građansko društvo. Ali šta ako obrnemo taj način razmišljanja? Šta ako zamislimo da bi mogao postojati i neki antitajni
raj na svetu?
Sloboda od progona postavljena kao standard
U svakoj zemlji u kojoj smo radili upoznali smo se s Ijudima i
organizacijama koji su radili pod zakonskom ili fizičkom pretnjom
moćnika. Bez obzira na to da li je reč o Radži Petri, uredniku iz Malezije, koji je morao da beži pred
vlastima ili o Udruženju američkih vlasnika kuća (American
Home Owners Association), koje je moralo da svoje aktivnosti prebaci na
server u Švedskoj, zbog tužbi koje su protiv njega podneli građevinski
preduzimači, ili o reformističkim grupama u Rusiji ili o brojnim pojedincima na koje
nasrće pravno-posednička pokvarenost sajentologa - svi oni bi mogli pronaći mir
ili makar računati na pošteno suđenje u nekom raju odanom transparentnosti i pravednom postupanju.
Po mom shvatanju, u modernom svetu se pojavljuje nova vrsta prognanika:
osoba ili grupa, koja beži od bogatih ili moćnih vlasti, rešenih da
ih unište zato što su govorili istinu.
Na osnovu rada Amnesty International ili PEN-a znali smo da su ti
Ijudi često pisci i izdavači, ali to su mogle biti i grupe aktivista za građanska
prava, advokati, slobodni mislioci ili obični Ijudi iz susedstva. Sve snažnije
sam osećao da bi neki raj otvorenosti, a ne tajnosti, bio pravi odgovor, Takvo
mesto bi služilo kao žurnalistički raj, mesto gde bi se izvori mogli zaštiti na osnovu zakona te
zemlje. Zakoni o slobodi štampe tamo bi bili duboko ukorenjeni. Sloboda interneta
bila bi deo modernog etra, a sloboda od proganjanja bila bi standard.
Kako je Island zavoleo WikiLeaks
Počeo sam da dobijam viziju tog raja: politički nezavisne zone, mesta na
kojem se više ne bi moralo bežati, gde bi se aktivisti smatrali heroji ma, a ne državnim
neprijateljima, gde bi pravni saveti bili besplatni, a slobodan i lak pristup
internetu opšte pravo. To mi je zvučalo kao nirvana, sve dok nisam shvatio da bi se to mesto
moglo zvati Island.
U leto 2009. objavili smo kopiju tajne Velike knjige pozajmica banke
Kaupthing.
Taj dokument je otkrivao svaku pozajmicu veću od 45 miliona evra koju je ta
banka odobrila. Kaputhing je bila najveća islandska banka, koja je doživela
ogroman pad za vreme finansijske krize 2008., da bi zatim postala nesolventna.
Bančin moto: ,,Misli dalje" nekim dužnicima je izgleda prirastao za
srce.
Mnogi od njih bili su insajderi i mada su bile posredi ogromne svote,
pozajmice su odobravane bez ikakvih garancija. Kaputhing je odobrio kredit od
791,2 miliona evra kompaniji Exista hf, u vlasništvu
samog Kauphtinga. Prema dokumentu koji smo otkrili, ,,najveći deo
pozajmica (u korist Exista hf.) nije imao garancije, niti je bio
pokriven ugovorom". Novac je pozajmljen i četvrtom najvećem
akcionaru iz samog Kaupthinga, da bi ovaj mogao da kupi još akcija
Kaupthinga, a jedina garancija koju je trebalo da priloži bile
su njegove akcije, opet kod Kaupthinga!
Mali broj pojedinca se bogatio tim pozajmicama, novcem koji je postojao
samo na papiru, a narod Islanda je trebalo da plati račun. Braća August
i Lidur Gudmundson (Agust i Lydur Gudmundsson), odnosno kompanije
u njihovom vlasništvu, primili su pozajmice u ukupnom iznosu od 300 milijardi islandskih
kruna, to jest 1,6 milijardi evra.
Robert Čengis (Robert Tchenguiz), član
upravnog odobra Exista hf, primio je pozajmicu od 300 milijardi
islandskih kruna. Zato ne treba da vas iznenadi što je određen broj
tih Ijudi bio uhapšen, na Islandu i u inostranstvu, posle kolapsa islandskog bankarskog
sistema.
Dvadeset četiri sata po objavljivanju dokumenta WikiLeaks')e
primio sudsku pretnju od Kaupthingovih advokata. U njoj je pisalo da se mi i naši izvori možemo naći pred kaznom od godinu dana
zatvora, na osnovu islandskog Zakona o tajnosti bankarskih poslova. RUV,
islandski ekvivalent BBC, trebalo je da objavi vest o našem otkriću u udarnom terminu, u Vestima u sedam. U
pet do sedam, kao u sceni iz nekog holivudskog filma, u redakciju vesti RUV
stigla je naredba. Takva naredba nije bila poslata RUV u celoj njenoj istoriji.
Spiker je bio veoma hladnokrvan.
Upravo su ostali bez glavne vesti, objasnio je, tako da gledaocima ne mogu
saopštiti sve novosti, ali da je predmet tog otkrića bila knjiga pozajmica banke
Kaupthing. Rekao je da je izveštaj sačinjen svega tri nedelje pre propasti banke. Ne možemo vam
preneti tu priču, rekao je, ali postoji jedna organizacija koja to može da
uradi. U tom trenutku ekran je ispunio logo WikiLeaksa i stajao tamo
nekoliko minuta da bi popunio vreme koje su planirali za zabranjenu priču.
Islanđani su se preko noći okrenuli WikiLeaksu.
A 1.
Kroz jedan minut, svi će biti mrtvi
Na Islandu je bilo teško reći da li je dan ili noć, za šta sam
shvatio da je bilo moje uobičajeno stanje još od trinaeste godine. I dalje
sam po celu noć
bdeo za kompjuterom i do novog dana bežao
dalje s nekim novim skupom mogućnosti. Ali, moja baterija je počela da
se prazni, da bi se onda čudesno opet napunila, do kraja. U našem drop-boksu pojavio se jedan video-snimak. Prikazivao je zrnastu sliku nekih
Ijudi koji su išli nekom ulicom u Iraku. Dvojica od njih bili su
novinari. Kroz jedan minut, svi će biti mrtvi, razneti u komade
mitraljeskom vatrom iz helikoptera vojske SAD. Gledao
sam taj snimak, uvek iznova, svestan da ćemo se opet naći u
središtu javne pažnje, s nečim zaista novim.
GLOSA
Džulijan
Asanaž je junak našeg doba, jer je na svom sajtu Vikiliks obelodanio najviše
podataka koje je neko veoma, veoma želeo da sakrije...
(Ljiljana
Smajlović, predsednik UNS)
Narudžbenica
Poručite
knjigu Džulijana Asanža za 1.200 dinara na e-mejl: prodajaŽalbionbooks.rs , na telefon 061 1583374 ili pismom na adresu:
Albion Books, Mileševska 35, 11000 BEOGRAD.
Za
nadrudžbine preko Tabloida, specijalan popust 20%.
Reč izdavača
Nijednog trenutka se nismo dvoumili da li da se upustimo
u objavljivanje autobiografije jedne od svakako najkontroverznijih ličnosti
savremenog doba. Prošlog decembra, usred bitke protiv optužbi koje su zadirale
u njegov privatni život i gnevnih osuda američkih političara, Džulijan Asanž je
počeo da piše priču o svom životu - kaže Uroš Balov, direktor „Albiona
Books-a". - Ono što je posle nekoliko meseci rada poprimilo oblik knjige
jeste ovaj rukopis iz koga saznajemo važne detalje vezane ne samo za rad
„Vikiliksa", već i za moralni i politički razvoj njegovog osnivača: od
njegovih dečačkih i mladalačkih godina u Australiji, preko putovanja po Evropi,
Aziji i Africi, sve do danas. To je knjiga koja gori od strasti i gneva, knjiga
od suštinskog značaja za razumevanje našeg doba, ali i meditacija o samom značenju razotkrivanja - ističe Balov.