Bliski istok

Vizija mirnog suživota ili mora vječnog sukoba

IZRAELSKA POLITIKA U SJENI KORONE

Čudo od države: Način na koji je Izrael nastao i održao se jedinstven je slučaj u povijesti...

Piše: Dario MAJETIĆ, Glas Slavonije

Objavljeno 13. lipnja, 2020.

Prosvjednici su na ulice Tel Aviva izašli tek sada, iako je još na početku godine američki predsjednik Donald Trump zajedno s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, bez palestinskih predstavnika, u Bijeloj kući predstavio plan za osnivanje palestinske države s prijestolnicom istočno od Jeruzalema i muslimanima osiguranim pristupom džamiji Al Aqsa.

Plan je nazvan "Vizija poboljšanja života palestinskog i izraelskog naroda", a poznat je i kao "Trumpov mirovni plan" ili "Dogovor stoljeća". Njime se predviđa osnivanje palestinske države na ograničenoj i neplodnoj zemlji u Judeji i Samariji (arab. Zapadna obala). Političkom dijelu plana prethodio je onaj ekonomski nazvan "Mirom do prosperiteta", prema kojemu bi se uložile milijarde dolara i zaposlili Palestinci.

Operacionalizaciju oba plana započela je 35. izraelska vlada koju su, iz trećeg pokušaja i nekoliko izbora, sastavili šef konzervativnog Likuda Benjamin Netanyahu i vođa bloka lijevih stranaka (Plavo-bijela koalicija) Benny Gantz. Inače, to je, s čak 36 ministarstava, 16 zamjenika i "rezervnim premijerom", najglomaznija vlada u povijesti države Izrael.

Svaki njezin blok ravnomjerno je podijeljen na 18 ministarstava, iako Netanyahuovi imaju 52 mjesta u Knessetu, a Gantzovi samo 17 (uključujući dva mjesta laburističke stranke). Takva je raspodjela proizvela rizičnu situaciju u kojoj ministar obrane i "zamjenski premijer" Gantz ima previše vlasti u odnosu na broj zastupnika, a Netanyahu je ima premalo.

Strah od Bidena (Bajdena)

Sadašnjem su poretku stvari prethodili mukotrpni pregovori, međusobna optuživanja i podmetanja. I da nije bilo opakog koronavirusa, vjerojatno nikada i ne bi bilo ove lijevo-desne vlade nacionalnog jedinstva s jedinstvenim zadatkom da, kako je to najavio Netanyahu, započnu 1. srpnja s provedbom aneksije izraelskih naselja i doline Jordana na Zapadnoj obali. Tome treba dodati da je u koalicijskom sporazumu precizirano da će, ako vlada blokira aneksiju, Netanyahu imati pravo da ovo pitanje izravno preda izraelskom parlamentu Knessetu na odlučivanje.

Ipak, svi se nadaju, unatoč povremenim prosvjedima, da se to neće dogoditi te se pretpostavlja da će prijedlog zakona imati većinsku podršku, čak i ako dijelovi Gantzove frakcije i ostali u oporbi glasaju protiv aneksije.

Međutim, veliki problem za Izraelce i Židove je stavka odnosno uvjet koalicijskog sporazuma o aneksiji Zapadne obale, da ona mora imati potpunu i bezrezervnu podršku vlade SAD-a. Pa je u tom smislu, osim podrške predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, i nedavni, neopravdani, dolazak državnog tajnika Mikea Pompea u Jeruzalem protumačen kao podrška američke vlade takvoj politici. No pozitivan trend koji prati tu priču sada slabi. Prije svega zbog, u međuvremenu, produciranih nemira u SAD-u, ubojstva autističnog mladića u Jeruzalemu, komešanja u Izraelu, atenuiranja koronavirusa te neizvjesnosti povezanih s budućim predsjednikom SAD-a.

Pri čemu demokratski kandidat Joe Biden izražava javno protivljenje "dogovoru stoljeća", nazivajući ga "lošim za mir", uz obećanje da će preispitati Trumpove postupke ako dođe na vlast. Dakle, Bidenova pobjeda za Izrael bi značila, na neki način, izlazak Amerike iz Trumpova mirovnog plana, čime bi Netanyahuova vlada izgubila jedini i nužni međunarodni legitimitet za aneksiju Zapadne obale. A bez takvog legitimiteta nesigurni i oportuni izraelski političari bit će u dilemi - ostati ili pobjeći iz svega!

Naime, ako Netanyahu progura najavljenu aneksiju kroz Knesset prije američkih izbora, dovodi u veliki problem Izrael ako Binden pobijedi. A ako je ne progura, suočit će se s pobunom unutar vlastite stranke i desnijih stranaka te će vlada pasti.

Američki interesi

Međutim, njegov partner Gantz, koji je na emocionalnoj razini otpisan među lijevim biračima zbog koalicije s Likudom, mogao bi kao budući premijer (rotacijom preuzima vlast za 18 mjeseci) i čovjek na liniji demokrata spasiti stvar oko Zapadne obale (i Jeruzalema) u slučaju pobjede Bidena i revizije "Vizije poboljšanja života palestinskog i izraelskog naroda".

Podsjetimo, američke demokrate najviše ljuti to što Trumpov mirovni plan ignorira sve prijašnje formule tvrdih i mukotrpnih pregovora u korist nejasnih i neuravnoteženih stajališta. Poput odbacivanja prijedloga Clintonove administracije da se kao osnovu uzima u obzir da arapske četvrti istočnog Jeruzalema moraju biti pod palestinskim suverenitetom i da židovske četvrti budu pod izraelskom suverenitetom. U tom smislu treba se prisjetiti kako je uopće došlo do situacije u kojoj je Zapadna obala, od rubnog političkog pitanja, odjedanput postala središnja tema izraelske i svjetske politike.

Naime, u lipnju 1967. godine, Šestodnevnim ratom Izraela protiv Egipta, Jordana, Sirije i Iraka, Izrael je zauzeo velika područja Gaze, Zapadne obale, Golanske visoravni i Sinaja. Izrael je tada osvojio i stari istočni dio Jeruzalema, gdje je arapskom stanovništvu ponuđen izbor između izraelskog ili jordanskog državljanstva, a u Judeji i Samariji (arab. Zapadnoj obali) i Pojasu Gaze uspostavljena je vojna vlast te Palestincima nije ponuđeno ništa.

Izrael je zatim spojio i sebi pripojio zapadni i istočni Jeruzalem te ga proglasio svojim glavnim gradom. Taj im potez međunarodna zajednica, osim Amerike, do danas osporava. Pri čemu je SAD, do dolaska Trumpa na vlast, koristio sve moguće pravne instrumente kako bi izbjegao priznanje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. No Trumpu je priznanje Jeruzalema i premještanje veleposlanstva iz Tel Aviva u njega bio jedan od prvih vanjskopolitičkih poteza.

Kojim je, između ostaloga, odbacio demokratska i ina rješenja te ispunio predizborno obećanje dano zetu Jaredu Kushneru i njegovima iz američkog židovskog pokreta hasida Chabad-Lubavitch. Osim što bi anektiranjem jedne četvrtine Zapadne obale Benjamin Netanyahu i Benny Gantz ispunili predizborna obećanja dana svojima, oni bi ublažili i preusmjerili tenzije vezane uz priznanje Jeruzalema kao najvažnijeg metafizičkog odnosno religijskog, vjerskog, ideološkog, političkog i svakog drugog pitanja svih pitanja Bliskog istoka i zapadnog svijeta.

Dakako, oni bi, osim transcendentalnih stvari, presijecanjem komunikacijskih putova, kontrolom pitke vode rijeke i porječja Jordana te daljinom fragmentacijom palestinskog narodnog korpusa smanjili rizike i opasnosti budućih većih sukoba i demografske neravnoteže poput one u Hebronu, Ramali, Betlehemu, gdje je Palestinaca u odnosu na Izraelce, odnosno Židove, puno previše.

Podsjetimo kako se ukupni broj Palestinaca kreće oko 11 milijuna, a polovina njih su apatridi koji žive kao izbjeglice po raznim državama. Na Zapadnoj obali ih živi oko tri milijuna, a u pojasu Gaze oko dva milijuna. Dakle, upravo zbog te brojnosti i velikog prirodnog prirasta arapskog i muslimanskog stanovništva u odnosu na ostale, Izrael ne želi formalno uključivanje cjelokupnog područja Zapadne obale u sastav izraelske države.

Naime, u slučaju pripajanja cjelokupne Zapadne obale Izrael bi imao oko 11 milijuna stanovnika s udjelom arapskog i muslimanskog elementa oko 36 %.

BIJESNI AJATOLAH

Zanimljivo je također da i u djelomičnoj aneksiji Zapadne obale Izrael postaje de facto nacionalna država Izraelaca i Arapa te, kako je na to pismom upozorilo B. Gantza 220 visokih izraelskih vojnih časnika, ne bi više imao operativne sposobnosti za institucionalno održavanje vlasti i suvereniteta na tako razvučenom teritoriju.

Kako god, aneksijom dijelova Zapadne obale i prepuštanjem ostataka toga terena na upravljanje nesposobnim palestinskim liderima još bi se dodatno obesmislio fluidni palestinski identitet. Koji je ionako, osim Pojasa Gaze, organski, geografski, društveno i u svakom drugom smislu zapravo - jordanski! I to ne samo zbog navedenog, već i zbog loših i besperspektivnih uvjeta koje nudi postojeća Palestinska samouprava u kojoj palestinski čelnici vladaju despotski bez izbornog legitimiteta.

Pripomažući sebi razgranatom korupcijom, nepotizmom, neukošću, siromaštvom i izolacijom Palestinaca. U tom smislu dobar je primjer Mahmud Abas, predsjednik Palestinske samouprave i dugogodišnji čelnik pokreta Fatah, koji bez izbora drži čvrsto sve poluge vlasti u svojim rukama. Održavajući se, od smrti Jasera Arafata, uz pomoć stranačke garde, represivne policije, mita, kontrole ulaza i izlaza resursa itd.

Slično je, ako ne i gore, u Pojasu Gaze, jednom od najsumornijih mjesta na svijetu, gdje čvrstom rukom u dogovoru s klanovima vlada Hamas. Uglavnom na području samouprave nema i neće biti stabilizacije sve dok je palestinski identitet zasnovan na zavadi s Izraelom te dok se ne pronađe dogovor za predugo odgađane izbore. A tek potom bi Palestinci trebali krenuti na ujedinjene vlada u Ramalli i u Gazi pa na izgradnju demokratskih institucija, borbu protiv kriminala i korupcije, razoružanje militantnih grupa itd. No iz sadašnje se perspektive čini da će im za to trebati još najmanje sto godina!

U međuvremenu će Izrael moći, relativno neometano, nastaviti s neprekinutom politikom vječnog nemira koja im osigurava kako sadašnji tako i budući mir i napredak.

U tome smislu idu im naruku i društveni rascjepi na Srednjem istoku, privremeno zaustavljeni COVID-om. Jer se tu čini da pad cijena nafte, povećanje poreza u zemljama izvoznicama, ekonomski kolaps Libanona, protjerivanje Iranaca i Rusa s Levanta, napetosti između Kurdske samouprave i Bagdada, povratak talibana na vlast u Afganistanu i eskalacija rata u Libiji i Siriji, turski zaokret k zapadu, kao i čitav niz postojećih i potencijalnih ratnih sukoba u ostalim dijelovima MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika) najavljuju, nakon poletnog Arapskog proljeća, vruće ljeto i ubrzano sazrijevanje arapskog društva.

U tome nadolazećem užarenom vihoru Izrael, kao najspremnija država, vidi iznova šansu za jačanje i projiciranje moći u granice osvojene Lipanjskim ratom 1967. U tim namjerama nitko im se neće moći usprotiviti. Osim eventualno Irana, čiji je ajatolah Khamanei, gledajući plavo-bijelu zastavu s Davidovom zvijezdom u svetom Jeruzalemu, bijesno zaprijetio: "Virus cionizma bit će izbrisan!"

Trumpu je priznanje Jeruzalema i premještanje veleposlanstva iz Tel Aviva u njega bio jedan od prvih vanjskopolitičkih poteza. Kojim je, između ostaloga, ispunio predizborno obećanje dano zetu Jaredu Kushneru...

Povijest granica

Prvi predsjednik Izraela David Ben-Gurion prihvatio je plan podjele mandatne Palestine na osnovi rezolucije UN-a iz 1947., koji je Izraelu dodijelio dio Palestine, bez Jeruzalema, a koji bi bio pod međunarodnom upravom. Palestinci i arapske države odbili su taj plan i dan nakon osnivanja Izraela 15. svibnja 1948. vojske šest arapskih država napale su mladu izraelsku državu. Izgubili su taj rat te je Ben-Gurion ušao u povijest kao vizionar i veliki državnik poštovane i jedne od najrazvijenijih država svijeta na 56 % teritorija mandatne Palestine. Izrael je ratnom pobjedom u Šestodnevnom ratu 1967. stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela ili četiri puta većim teritorijem od onog iz 1949., nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. (D.Ma.)

Pitanje sigurnosti

Umjesto granice iz 1967. godine, koja je duga 311 kilometara, Trumpov mirovni plan predvidio je granicu od oko 1400 kilometara! Poteškoće u obrani tako dugih granica bile bi velike, a izraelskoj vojsci će vjerojatno biti vrlo teško odraditi ovaj zadatak. Palestinci bi pak nadzirali neka područja Zapadne obale, ali bi sa svih strana bili okruženi Izraelom. Područja južno od Gaze u pustinji Negev bila bi pod nadzorom Palestinaca, a Pojas Gaze tunelom bi bio spojen sa Zapadnom obalom. (D.Ma.)

Izraelska naselja

Što se tiče izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, izraelski i palestinski pregovarači prethodno su razmatrali mogućnosti pripojenja velikih naselja izraelskoj državi, koja se nalaze duž granice između Izraela i Zapadne obale iz 1967.godine. Palestinci dobivaju ekvivalent zemlje od Izraela kao naknadu za ta naselja. Prema ovom aranžmanu, 85 % doseljenika ostat će na 3 - 5 % teritorija Zapadne obale, koja će biti priključena Izraelu. Udaljena i manja naselja na Zapadnoj obali bit će evakuirana. (D.Ma.)

Koronavirusni faktor

Pregovori o formiranju velike koalicije bili su majstorski jer je Gantz obećavao da se nikad neće pridružiti vladi pod Netanyahuom zbog optužnica za primanje mita, prijevare i kršenje povjerenja glasača itd. Gantz i njegova Plavo-bijela stranka mogli su formirati manjinsku vladu sa Zajedničkom listom arapskih stranaka. Tako pritisnuti na izbor između Arapa i svojih otišli su s Netanyahuom tvrdeći da je zbog izvanrednog stanja prouzročenog pandemijom koronavirusa potrebna vlada nacionalnog jedinstva. (D.Ma.)

Suverenitet Jeruzalema

Američki predsjednik Trump je 6. prosinca 2017. priznao Jeruzalem kao nedjeljivi glavni grad Izraela. Tome su prethodili pregovori koji su uskladili sve kontradiktorne zahtjeve za suverenitetom nad Jeruzalemom, posebno u tzv. svetom području, koje uključuje Stari grad i tamošnja kršćanska, islamska i židovska svetišta. U prošlosti su pregovarači pokušali riješiti pitanje suvereniteta u obliku zajedničkog upravljanja Starim gradom.

Umjesto toga, Trumpova ekipa riješila je to pitanje tako što je zauvijek dodijelila Izraelu suverenitet nad cijelim Jeruzalemom uključujući kršćanske i islamske četvrti i kompleks džamije Al-Aqsa. Indikativno je da i dalje ostaje administrativno pravo Jordana na svete objekte i imenovanje jeruzalemskog muftije.

Palestincima je rečeno da mogu graditi svoj glavni grad pod imenom Al-Quds, arapsko ime za Jeruzalem. Tako da će novi glavni grad biti odvojen od džamije Al-Aqse i od 300.000 Palestinaca koji danas žive u Istočnom Jeruzalemu. (D.Ma.)