https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogledi

 

Pogledi

 

Kome u novom veku ponovo treba egejsko - vardarsko -moravsko - dunavska dolina

 

Strepnja od sadašnjosti

 

Predugo trajanje krize, ofanziva islamskog fašizma izvana i islamska fašistièka okupacija Evrope jasan su znak besa kojim se bankari, ti vladari iz senke bacaju na naš stari svet. O ovom i drugim dogaðajima epohe,  piše sociolog Goranko Ðapiæ, jedan od najistaknutijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine.

 

Goranko Ðapiæ

 

 

Uveliko traje kriza. Kraja joj još ne vidimo. Kada æemo - ne zna se. Zna se da je zlo krenulo na jake. To vidimo svakoga dana , svuda oko sebe i sve više i u sebi samima. Poèinjemo da osjeæamo strepnju. Ona raste sve više i više, obuzima nas i na javi i u snu. Ona postaje neodvojiva od nas, kao neprolazna bolest na koju se nevoljko navikavamo. Pa, imamo li za  to toliko razloga? Nažalost i te kako imamo! Uz to svakim danom otkrivamo sve novije i dosada nepoznate. Ovo svakako nije doba vladavine dobra i spokoja. Ovo je doba vladavine Kahrimana (antihrista). Da vidimo i neke primjere!

Ovih dana èuli smo kako smo nepotrebno dizali dva ustanka protiv turskih okupatora. Èuli smo kako Turska umješno i prefinjeno vodi vanjsku politiku, te kako je ta moderna država u naponu koja svuda pruža ruku suradnje i sporazumijevanja. Njoj je osobito na srcu stabilnost na Balkanu; konaèno i ona je balkanska zemlja itd. Pogledajmo pažljivije što je današnja Turska i kakova joj je  prava priroda, te kakova æe joj u bližoj buduænosti biti vanjska i unutrašnja politika...

Što se tièe unutarnje - politièkih kretanja, Turska veæ dvije decenije postojano napušta sekularnu politiku Kemala Ataturka. Taj proces nije nagao, veæ je na izgled umjeren i postepen, ali zato je temeljan i postojan. Tursko društvo, jednom rijeèju  svakim danom postaje sve islamistièkije. Moglo bi se reæi da je za zadnjih èetvrt stoljeæa Turska polako postala najveæa islamska sila na Bliskom Istoku, ali i mnogo šire. U pogledu odnosa prema manjinama  npr. Kurdima; Turska se država drži surovo i rigorozno. Porièe im se svaka samosvojnost i etnièka i jezièka. I premda su Kurdi indoeuropska skupina, za tursku državu oni su samo Turci! Toliko o prefinjenostima. To valja strogo imati na umu. Buduænosti radi.

U prirodi je islamistièkih despotija da im je vanjska politika, najblaže reèeno - ekspanzivna. To je apsolutno tendecija svih rastuæih islamistièkih despotija, veoma uznapredovanih u „arapskom proljeæu" uz Alahovu i amerièku pomoæ i podršku. Islamski fašizam poslao je u prošlost sve atribute sekularne države i postaje svesvjetski islamski trend. Na èelu parade je nesumnjivo islamistièka Turska, spona Azije i Europe koja je nažalost i dalje okupator na Galipolju i u samom Konstantinopolisu (okupacioni naziv - Istambul). Sve ovo je zarad golemog britanskog trenda da se spasi i spašen je bolesnik sa Bosfora. Tri stoljeæa zbog takove britanske politike frustrirani su britanski narodi, a Rusiji se usporava pravo da izaðe na topla mora.

Sada bivša imperijalna Turska poèinje svoje sve èvršæe korake, da bude sadašnja imperijalna Turska. Iza te neoosmanistièke renesanse uveliko umjesto Britanije stoje Sjedinjene države, koje tom politikom drže nož na vrata Europe; našeg doma. Govori li nam nešto pojam egejsko - vardarsko- moravsko - dunavska dolina?!

Ovo pišem ponukan vjeènim izlivima turskofilstva tekuæeg predsjednika Tomislava Nikoliæa. Takoðer pišem, ponukan prodajom srpske zemlje i strategijskih taèaka Abu Dabiju i Kataru. Kada je vladajuæa ekipa, a to su kadrovi komunistièkih uzurpatora iz 1944 g. u liku vjekovih nasljednika  KOS-ovih unuèiæa; pokupili sav novac Srbije; sada valja prodati svu državu i sav narod prefinjenim neosmanistima! Da li vam to lièi na Kahrimanovo djelo?

Takoðer, ovih dana, svojem odlukom, svoje mjesto na papskom tronu napustio je Benedikt XVII i ponovo postao kardinal  Racinger. Ovo nije èesta pojava u historiji Vatikana i kanonski je predviðena. Navedeni su lièni razlozi i svakako da ih ima, pa ipak jasno je da je u pitanju mnogo krupnija stvar i da po znaèaju prevazilazi zidine Vatikana.

Sve govori da se iza æutljivosti te male države, a velike duhovne pa i ekonomske sile, kriju rastuæe pukotine, djelo svijeta u krizi, poput talasa oceana. Takozvano „moderno doba" - izvršnog djela vladalaca u sjenci, èvrsto je pokucalo na dvije tisuæe godina historije Vatikana. Što slijedi? Možda æe se Crkva „modernizirati" i „treæesvjetizirati", možda æe i žene biti sveæenici, možda æe i u obredu vjenèanja uèestovati tri ženske osobe; dvije istospolne mlade i treæa - sveæenica. Možda. A celibat? Ma, netragom æe nestati!

Pitat æete se što bi se to nas ticalo. Itekako æe nas se ticati, jer je u pitanju još jedini preostali stub (kakav- takav) naše kršæanske civilizacije; tog spoja Isusa Krista i grèko - rimske kulture i rimskog prava....

Daleke 1453 g. pao je Konstantinopolis , stalni grad Istoènog Rimskog Carstva, grad pao, zaštitom majke Božije. Bio je  to prvi stub koji je pao. Istina, ove dvije situacije udaljene su stoljeæima, ali akteri koji su umiješani uglavnom su isti.

Papa u ostavci je zaradio epitet tvrdog konzervativca, osobito u posljednim godinama. Odmah se može zakljuèiti da je pokušao da se postavi kao brana razuzdanom svijetu oko sebe i van zidina Vatikana. Taj razuzdani svijet  Kahrimanovo je djelo.

Dakle živimo u vremenu svjetske tranzicije iz poluropstva ka èistom ropstvu; onome dužnièkom. Glavnicu æemo zaboraviti, ali kamate - nikada. Vladaoci u sjenci, londonski i njujorški bankari sprovode projekat preureðenje svijeta po planu. Projekat je meðutim posljednih godina ubrzan. Stvorena je kriza i mnoge tajne odluke su na stolu ranije nego se oèekivalo. Za projekat èistog ropstva, potrebno je još mnogo uraditi. Prije svega razoriti Europu i Rusiju. Nakon promovisanja treæesvjetskog barbarstva, lako æe biti vladati novcem i ekskluzivnom vojnom moæi nad razbijenim svijetom.

Svjedoci smo, nema sumnje lomnih i presudnih vremena. Kada se slomi duša i nada bit æemo na „nultoj taèci" historije. Ona æe od tada teæi samo Vladaocima iz sjenke. Nažalost, moram ponoviti strašnu prièu o nesreænoj Rusiji. Zašto? Zato što je to tragièan primjer uspješnog urušenja jednog društva u usponu. Kada je Suvorov prešao Alpe i ušao u Lombardiju, londonski bankari su shvatili da njegov dolazak iz Treæeg Rima nije prolazna pojava, niti incident, veæ da je u pitanju raðanje kontinentalne sile silnih moguænosti. Od tada traje zavjera  da se moæ Rusije obuzda, a po moguænosti i potpuno uništi.

 Slijede Napoleonov pohod, Krimski rat i Berlinski ugovor. Rusija se iscrpljivala, samo je pohod 1812. godine uèinio od Rusije pustinju do Moskve. Slijedile su glad i studen, a reforme Petra Velikog su fatalno zastale. Pa, ipak zahvaljujuæi velikim prirodnim i ljudskim potencijalima Rusija je napredovala, da bi pod  Stolipinom poèela ubrzanu industrijalizaciju i veoma dinamièku izgradnju željeznica. Napredak nauke i tehnike , i veliki kulturni potencijal zauvijek je postao baština europske i svjetske kulture. Mir i ubrzani napredak, podstakao je porast optimizma i poduzetništva. A onda je zloduh Antante, promišljeno pogurao zahuktalo rusko društvo u ambis strašnog uništenja. Dvije najdinamiènije države toga doba, Njemaèka i Rusija, planski su sukobljene i uništene. Ali Rusija još, mnogo, mnogo više. U zapeèaæenim vagonima pristigao je Lenjin sa veæinom buduæe vlade narodnih komesara. Komesara, èega? Komesara, izvršilaca Kahrimanovog djela

Nacija je gurnuta u zapanjajuæi haos. Sve civilne institucije, sve proizvodnje, sva obrada njiva, sva kultura i sva buduænost nacije gurnuti su u nezamislivo uništenje. Neobuzdani boljševièki teror bukvalno je desetkovao narod, a ostatke inteligencije svjetskog formata pretvorio je u emigraciju. Ma šta da su boljševici dodirnuli pretvaralo se u pustoš. Ruska pravoslavna crkva, najveæa pojedinaèna kršæanska crkva u svijetu, bila je uništena i pretvorena u tanku sjenku negdašnje moæi. Sam car, supruga i sva njegova djeca razbojnièki su pobijeni u jednom jekaterinoburškom podrumu. Onda je uslijed suludog projekta kolektivizacije pomrlo od gladi više ljudi nego u Domovinskom ratu. Poslije toga eksperimenta uslijedio je teror u komu je svako mogao biti žrtva. Epilog ove drame kolosalnih razmera je da je od 1914 g. do 1945 g. nasilno umrlo oko sto miliona Rusa.

Da li je ikada netko zamislio i sproveo strašniju dramu nad nekim narodom, za vremena poznate povijesti? Jedini zloèin tog naroda bilo je njegovo vlastito postojanje i moguænost da jakom kontinentalnom moæi ospori politiku londonskih i njujorških bankara i njihovo ekskluzivno pravo na moæ.

Eto, zato me muèi strepnja. Zašto zloèin, još mnogo, mnogo veæi zloèin ne bi ponovo bio moguæ? Odviše je znakova koji ukazuju da se na tome ubrzano radi. Pojedinaèni dogaðaji, èas ovdje, èas tamo daleko, nisu nepovezani veæ su dio zbivanja koje æe obilježiti ovu sadašnju epohu. Predugo trajanje krize, ofanziva islamskog fašizma izvana i islamska fašistièka okupacija Europe jasan su znak bijesa kojim se bankari, ti vladaoci iz sjenke bacaju na naš stari svijet. Krajnji rezultat, trebalo bi da bude išèeznuæe naše arijevske rase, potomaka hrabrih i slobodarskih predaka koji su kroz 3000 godina stvarali našu grèko - rimsko kršæansku civilizaciju.

Zato nikada nije suvišno pitati govori li nam nešto; egejsko - vardarsko -moravsko - dunavska dolina?

 

 

 

 

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane