Natrag

Povodi

Povodi

Stotrideseta godišnjica srpsko-amerièkih odnosa

 

Da nam Amerika oprosti što nas je razarala

 

Ako bi se samo gledalo na "vreme ljubavi" i "vreme mržnje" izmeðu Amerike i Srbije, onda su 120 godina mnogo više od desetak godina svaða i razaranja, gde je Srbija razarana jer je mnogo manja i mnogo slabija, a, kako sada stvari stoje Beograd se nada, i stremi ka tom cilju, da æe Vašington da im oprosti što ih je razarao. Ipak je sve to duga prièa koja može da se svede na jednu èinjenicu, na jednu suštinsku razliku koja postoji izmeðu Amerike i Srbije, a to je: Amerikanci su ekstremno pragmatièni a Srbi su poprilièno emocionalni. Vekovni srpsko-amerièki odnos analizira Milan Balinda urednik Tabloida i dugogodišnji novinar amerièkog Majami Heralda

 

Milan Balinda

 

 

Jedan mladi poslanik Narodne skupštine Srbije je u februaru 1882. povodom Sporazuma o trgovini i plovidbi i Konzularnoj konvenciji izmeðu Sjedinjenih Amerièkih Država i Kraljevine Srbije, rekao sledeæe: - Amerika je jedna silna država i na kopnu i na moru, koja se može meriti meðu najveæe i najsilnije države. Može se pretpostaviti, gospodo, da æemo mi, ovako mala i slaba Srbija, moæi mnogo dobiti i izvuæi od Amerike. Taj se mladi poslanik zvao Nikola Pašiæ.

Ta dva dokumenta, bez debate i izmena, Senat SAD-a izglasao je 5. jula 1882. Oba su bili na snazi sve do 1992. godine. Judžin Skajler prvi amerièki ambasador u Beogradu stupio je na dužnost 10. novembra  1882. godine. Od tada je u glavnom gradu Srbije Amerika imala 42 ambasadora, dok su Srbija i Jugoslavija u Vašingtonu imali 30 predstavnika. Od te iste godine pa sve do Prvog svetskog rata Srbija je iskoristila "Sporazum o trgovini" i izvozila u Ameriku suve šljive u vrednosti od milion dolara godišnje. To su bili, naravno, ondašnji dolari. Trgovinu šljivama prekinuo je rat ali je Vašington 1917. odluèio da Srbiji dodeli meseènu pomoæ od milion dolara.

   Nakon Drugog svetskog rata Sjedinjene Države su podržavale režim Josipa Broza Tita koji je kroz mala vrata ugurao tadašnju Jugoslaviju u NATO savez. U periodu od 20 godine, izmeðu 1951. i 1971, toj je Jugoslaviji iz Amerike stigla ekonomska pomoæ od 1,56 milijardi dolara i uz to i oko 80 miliona vojne pomoæi. Beograd su za vreme socijalistièke Jugoslavije posetila dva amerièka predsednika: Rièard Nikson i Džerald Ford. Ta višedecenijska ljubav trajala je sve do 1992. godine kada je Jugoslavija poèela da se raspada. Srbija je ušla u period loših odnosa sa Sjedinjenim Državama, èak jako loših, a to je potrajalo skoro deset godina. Nakon "Buldožerske revolucije" 5. oktobra 2000. godine SAD su pet nedelja kasnije priznale Federalnu Republiku Jugoslaviju, ali ekonomski embargo nije odmah ukinut kao što je i pomoæ iz Vašingtona morala da saèeka. Sjedinjene Države su insistirale na ispunjavanje uslova u vezi sa Haškim tribunalom.

   Ako bi se samo gledalo na "vreme ljubavi" i "vreme mržnje", onda su 120 godina mnogo više od desetak godina svaða i razaranja, gde je Srbija razorena jer je mnogo manja i mnogo slabija, a kako sada stvari stoje Beograd se nada, i upire ka  tom cilju, da æe Vašington da im oprosti što ih je razarao. Ipak je sve to duga prièa koja može da se svede na jednu èinjenicu, na jednu suštinsku razliku koja postoji izmeðu Amerike i Srbije, a to je: Amerikanci su ekstremno pragmatièni a Srbi su poprilièno emocionalni.

    Nedavno su dvojica visokih srpskih politièara imali susrete sa isto tako visokim amerièkim predstavnicima i èini se da su razgovori bili veoma pragmatièni osim što su ta dvojica nakon susreta za srpsku javnost davali emocionalne izjave. Bili su to predsednik Toma Nikoliæ i lider Srpske napredne stranke Aleksandar Vuèiæ. Prvi se u Riju de Žaneiru sastao sa amerièkom državnom sekretarkom Hilari Klinton kojoj je, tokom 20 minuta razgovora, uspeo da poruèi da Srbija neæe nikada priznati Kosovo. To je ona veoma dobro znala i biæe da je poruka bila namenjena da se èuje u Srbiji. Klintonka nije insistirala da SAD podržavaju nezavisno Kosovo jer nije bilo nikakvog razloga da se to ponavlja nekome koji to veæ dobro zna. Nikoliæ je u suštini tražio ekonomsku pomoæ Vašingtona i to u vidu investicija. Takoðe je podvukao da su i Severnom delu Kosova potrebna ekonomska ulaganja. Obe strane su se složile da razgovori na relaciji Beograd-Priština moraju da uðu u novu fazu u kojoj bi pregovaraèke strane delegirale osobe na višem politièkom nivou.

   Medijski naslovi nakon što se lider Naprednjaka Aleksandar Vuèiæ vratio iz Amerike bili su u stilu - "Vuèiæ se mraèan vraæa iz SAD". Na konstataciju, po agenciji TANJUG, da posle susreta sa amerièkim zvaniènicima ne deluje mnogo optimistièki, Vuèiæ je odgovorio da "ne vidi razlog da se osmehuje". Dodao je još, za šta su neki procenili da je deo njegovog patetiènog izražavanja, da "Meni ništa nije smešno i ne vidim veliki razlog da se osmehujem. Za nas je važno da uradimo sve što je u našoj moæi za napredak Srbije". Što se Kosova tièe Vuèiæ je rekao da i po tom pitanju Srbiju èeka težak put. Lider SNS je u Stejt departmentu vodio razgovore sa predstavnicima kancelarije za Evropu i evroazijska pitanja. Takoðe je naveo da o ostalim susretima u Vašingtonu sa zvaniènicima SAD za sada ne želi da govori. U svakom sluèaju Vuèiæ je bio toliko zabrinut kao da su mu u Americi pružili dokaze da je umro Deda Mraz.

   Još jedan politièar Srbije, Ivica Daèiæ, takoðe hoæe da razgovara sa Amerikancima, pa da ceo svet vidi da ga uvažavaju. Pre svoje posete Vašingtonu prošlog februara, kao zamenik premijera i ministar unutrašnjih poslova, rekao je da æe tu posetu iskoristiti da razgovara sa osobama iz Stejt departmenta i Kongresa. Tanjug je preneo njegovu izjavu: "Veæ sam razgovarao sa kongresmenima Tarnerom i Rorebaherom i raduje me da smo imali visok nivo razumevanja i saglasnosti oko toga da je neophodno naæi zajednièki imenitelj izmeðu SAD i Srbije, odnosno srpskih interesa na Balkanu, i da su njihovi pogledi relativno slièni mojim predlozima koje sam davao za rešenje krize na Kosovu i Metohiji".

   Ni od trenutka kada je Daèiæ izneo Amerikancima svoje predloge o Kosovu, koji su navodno "slièni amerièkim stavovima", u Srbiji javnost i dalje ne zna o kakvim se predlozima radi. Još manje kako bi ti predlozi mogli da budu slièni amerièkim stavovima koji insistiraju da je Kosovo nezavisna država. Teško je dokuèiti šta bi to moglo promeniti stav Amerike prema Kosovu, stav zbog koga je predvodila NATO napad na Srbiju. Vašington bi takoðe hteo da se u Srbiji uspešnije suzbija korupcija, organizovani kriminal, trgovina opojnim drogama i trgovina ljudima. Sa Amerikom takoðe može da se dogovara o još veæoj saradnji izmeðu oružanih snaga, saradnji koja je veæ na zavidnom nivou.

   Što se proseènih Amerikanaca tièe, oni ne znaju mnogo o Srbiji osim ako nisu dovoljno obrazovani da èitaju bolja štiva, kao èlanke koji izlaze u dnevniku Njujork tajms. Taj je dnevnik 20. maja objavio èlanak o izborima u Srbiju. Tekst je nosio naslov: Nacionalista pobedio za srpskog predsednika. U tom trenutku nisu imali novinara u Beogradu pa je tekst solidne dužine poslat iz Pariza. Evo manjeg izvoda iz tog priloga èisto zbog procene šta u ovom trenutku o Srbiji može da proèita dovoljno obrazovan Amerikanac:

   "Tomislav Nikoliæ, nacionalista i bivši upravnik groblja, izabran je u nedelju za predsednika Srbije u iznenaðujuæoj pobedi koja izaziva sumnju u to da li æe zemlja ostati na svom putu ka Evropskoj Uniji ili æe se više okrenuti istoèno ka Rusiji…

   G. Nikoliæ, bivši ultranacionalista, poslednjih je godina isticao naklonost Srbija za ulazak u Evropsku Uniju i tražio bliže odnose sa Sjedinjenim Državama. Ali analitièari se pitaju da li æe èovek koji je jednom rekao da bi radije video da Srbija postane ruska provincija nego èlan evropskog bloka, nastaviti da gura Srbiju ka pro-evropskom putu. G. Nikoliæ je bio u vladi sa G. Miloševiæem kada je NATO bombardovao Srbiju 1999. tokom rata na Kosovu…

   G. Nikoliæ je politièki survajver koji je pobedio teškoæe u liènom životu, ukljuèujuæi i to što je video kako mu brat i majka gube živote od udara struje u nesreæi kada se zmaj njegovog brata zapleo na elektriène kablove i njegova majka pokušala da ga spase…

   Prijatelji g. Nikoliæa kažu da mu je najdraža zabava da sluša Roling Stonse i peèe domaæu srpsku rakiju…"

   Inaèe, u arhivi Njujork tajmsa, koji je poèeo sa izlaženjem 1851. godine, mogu da se pronaðu èlanci još od 1915. kada su te novine izveštavale o epidemiji tifusa u Srbiji. U jednom èlanku od 4. septembra 1921. prikazuje se knjiga Dr. L. Markoviæa Srbija i Evropa, 1911-1920, izdata u Njujorku i Londonu, i u kojoj se zastupaju srpski stavovi i postupci pre i tokom Prvog svetskog rata. U tom prikazu citira se i jedan paragraf iz knjige koji govori o ponašanju Bugarske tokom rata: - Otimanje i masakr bio je njihov naèin voðenja rata, baš kao što su i dvoliènost, lažljivost i prevara bili njihova politièka pomagala i sredstva vladanja. Bugari nikada nisu bili iskreni, osim kada su govorili laži, i Saveznici su bili u pravu da primene veliku opreznost u sluèaju moguæih "promena" mišljenja.

   Njujork tajms je u svoje vreme objavljivao, kao što svi veæ znamo, autorske tekstove komunistièkog disidenta Milovana Ðilasa; objavljivao je, a najviše tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji i za vreme NATO bombardovanja, Aleksandra Ðilasa, a sada ponekad objavi i tekst Nataše Kandiæ. Jedan takav tekst pod naslovom Srpska sramota objavljen je 3. juna prošle godine, nakon što je uhapšen Ratko Mladiæ. U tom èlanku Nataša Kandiæ kaže da prvo nije mogla da veruje da je Mladiæ uhapšen. Da je ostala bez daha, da joj je konaèno laknulo… Potom kaže da se šokirala kada je èula govor tadašnjeg predsednika Tadiæa koji je istakao da se hapšenjem Mladiæa završilo "mraèno poglavlje" u srpskoj istoriji. Kandiæ je u tom èlanku bila ljuta i razoèarana jer Tadiæ nije pomenuo ni mnoge druge ratne zloèine, ni zloèince, ni žrtve… U daljem tekstu stoji da su regionu neizostavno potrebne poštene debate o sopstvenoj prošlosti.

   Od velike je važnosti šta kažu amerièki mediji jer oni svojim pisanjima i video zapisima vrše pritisak na vladu a ne obrnuto. Kad god Vašington pokuša da pritisne štampu to završi pred Sudom i kao po pravilu u korist medija. Mediji su bili ti koji su prevagnuli kada je donošena odluka da li da se bombarduje Jugoslavija. To ne znaèi da su mediji uvek u pravu i isto tako ne znaèi da vlast ne može da ih "navuèe" na pogrešne zakljuèke, kao što je bio sluèaj o oružju za masovno uništavanje u sluèaju Iraka, ali ipak je prošlo vreme kad su novine "montirale" ratove da bi poveæale tiraž. Danas samo malo preuvelièaju da bi "bilo napetije".

   U Beogradu ne postoji ni jedno dopisništvo amerièkih novina, ali više kompanija druge vrste operišu u Srbiji. Najznaèajnija je bila, do nedavno, US Stil, a još su tu Filip Moris internešnel, Bol pekidžing, Koka-kola, Pepsi i Majkrosoft. Sjedinjene Države spadaju meðu najveæe strane investitore u Srbiji sa 1,6 milijardi dolara. Ugovori iz oblasti odbrane možda su najbolji deo saradnje izmeðu dve zemlje i Srbija je na najboljem putu da povrati nešto od stare slave jugoslovenske vojne industrije. Današnja vojna industrija u Srbiji raste godišnjem stopom od 30 odsto i obezbeðuje posao za oko 9.000 zaposlenih. Najviše se proizvode i izvoze mašinske puške, automatske puške, pištolji i automatski i poluautomatske snajperske puške.

   Takoðe se proizvodi i izvozi municija i barut, gorivo za rakete, eksplozivi, lièna vojna oprema kao što su pancir prsluci i druga zaštitna oprema. Od nedavno jedno od aduta naše vojne industrije su i vojni školski avioni tipa Lasta. Podaci pokazuju da je od 2007. godine naša vojna industrija izvezla u Irak robu vrednosti 300 miliona evra, u Sjedinjene Države 90 miliona i Avganistan sa 30 miliona. Oèigledno je da su ti ugovori postignuti uz presudnu pomoæ uticaja Sjedinjenih Država i to bi trebalo imati na umu kada se mere odnosi izmeðu Vašingtona i Beograda. Vojna industrija takoðe prodaje svoje proizvode Belgiji (25 miliona), Bugarskoj (17 miliona), Italiji (16 miliona) i Kipru (15 miliona). Policije u Kamerunu, Indoneziji, Jordanu i Makedoniji koriste i srpske proizvode.

   Srbiji ne bi bilo loše da ponovo poène da razmišlja i o izvozu suvih šljiva. Što je sigurno sigurno je.

 

 

 

 

Tužan kraj èeliène prièe

 

   Širom sveta objavljena je vest da je Srbija kupila od US Stila železaru u Smederevu za jedan amerièki dolar. Od kineske novinske agencije Ksinhua, preko CBS njuza do novina grada odakle je amerièki gigant èelika Pitsburg Post-gazete. U naslovima je dominirala ta cifra od jednog dolara. U tekstovima je objašnjeno sa više detalja da je US Stil (US Steel) gubio novac zbog pada svetske cene èelika i preskupe proizvodnje u Smederevu. Samo su mediji u Srbiji poklonili više pažnje o stvarnoj kupovnoj ceni èelièane. Jedne beogradske dnevne novine objavili su prièu pod naslovom: Vlada platila Železaru 40 miliona i jedan dolar. Tvrdeæi da su imali pristup kupo-prodajnom ugovoru pokazali su da je srpska vlada preko tih 40 miliona htela æutke da preðe.

   Meðutim, uvek ima to "meðutim" u srpskim medijima, ni te dnevne novine nisu dokazima opravdale da im je naslov u potpunosti taèan. Naime, u ugovoru su date dve moguænosti plaæanja i jedna od njih je da država iskoristi raspoloživi novac sa raèuna US Stila i otplati tih 40 miliona, ili da ga sama plati u roku od tri dana. Te dnevne novine priznaju da se ne zna koliko je novca u trenutku ugovora bilo na raèunu amerièke kompanije i da li je to što se nalazilo bilo dovoljno za isplatu duga. Èitaocu se ostavlja da nagaða. Svim graðanima nije preostalo ništa drugo veæ da sklapa teorije konspiracija jer ni Vladi do sada nije palo na pamet da izaðe sa èitavom prièom.

   S druge strane, kako su pisale te beogradske novine, obaveze prema vladi Srbije imala je i slovaèka železara u Košicama, sestra smederevskoj, koja je ugovorom obavezana da ostavi obrtna sredstva u iznosu od 110 miliona dolara. Ukoliko na srpskom raèunu US Stila nema dovoljno novca, železara u Košicama imala je rok od pet dana da plati razliku do 110 miliona. Inaèe, onih 40 miliona Železara Smederevo dugovala je baš toj Železari Košice. Verovatno da to nije tako komplikovano u samom ugovoru, ali su do graðanstva stigle nepotpune i mutne verzije èitave akcije. Na kraju je ostalo pitanje da li su tih 40 miliona dug baziran na fiktivnim fakturama ili je to bio normalan proces rada. Još jedna misterija koja lebdi nad zemljom Srbijom.

   Ono što nije tajna je da Železara Smederevo ne može da na današnjem tržištu ostvari profit zbog toga što niti ima rude u zemlji, niti lomljenog metala, niti koksa… Sve je to moralo da se uvozi a koštalo je toliko koliko se zaraðivalo na izvozu samog èelika. Smederevska železara je bure bez dna i ne može da pravi novac ukoliko ne radi punim kapacitetom i ima zagarantovane kupce. To nije bio sluèaj ni sa amerièkom kompanijom koja je odluèila da preseèe gubitke i digne ruke od svega.

   Ostaje pitanje šta æe biti sa 5.400 zaposlenih i još nekih najmanje 10.000 koji su radili "oko" Železare. Ona je jeftinija kad ne radi pa makar se zaposlenima redovno isplaæuju plate i doprinosi da bi sedeli kod svojih kuæa.

 

 

 

Objavljeno u Njujork tajmsu 5. novembra 1918.

 

Povratak Srbije

 

   Na dan ponižavajuæe predaje "Velike sile" èiji je brutalni i nemilosrdni napad na Srbiju strmoglavio svet u rat, Srpska Vojska vratila se u Beograd. Sa ovim povratkom u glavni grad ostvareno je osloboðenje praktièno èitave teritorije kraljevstva, i veæ milioni Srba i njihovih roðaka izlaze iz ruševina Habzburške monarhije da bi se ujedinili sa državom koja je nosila barjak nacionalnog pokreta ka slobodi.

   Dvaput tokom prvih šest meseci rata austrijske armije osvojile su Srbiju; drugi od tih napada èak je prisilio evakuaciju Beograda; ali se Srbija ipak, sama i bez ièije pomoæi, odbranila od oba ta napada. Sve dok nemaèki generali i nemaèke trupe nisu uèvrstile treæi austrijski napad, sa Bugarskim udarcem od pozadi dok su srpske armije bili zauzete odbranom severa, nije pala mala kraljevina. U tom trenutku pad je izgledao konaèan. Pre tri godine svaka stopa bila je u neprijateljskim rukama; ostaci vojske, preživeli iz strašnog povlaèenja preko planina, skupljeni su na Krfu, a Vlada je bila donekle nepoželjni gost kralja Konstantina. Gubici tokom tri rata i epidemija tifusa smanjila je populaciju; glad, pogubljenja i deportacije, koje su bile deo bugarske i maðarske okupacije, redukovala ju je još više. Skoro polovina srpskog stanovništva od jula meseca 1914. je mrtva. Bilo je neke istine u tvrðenju bugarskog Premijera koji je rekao prošlog leta da je Srbija prestala da postoji.

   Ali Srbija je živela u ostacima vojske sa mnogo razloga za revanš, u nacionalnoj svesti da ne postoji nesreæa koja bi ih satrla, i svesti pred svetom za pravedni cilj. Bila je to srpska Vojska koja je razbila bugarsku liniju u septembru i zapoèela posao koji je u ovom trenutku završen. Neobièna emocija koja je izbila iz saopštenju Francuske ratne službe u potpunosti je opravdana:

   - Ova armija (Prva srpska armija) uèestvovala je u svim borbama marširajuæi bez zastajanja i bez odmora, uvek u kontaktu sa neprijateljem, koga je držala za vrat, èesto veoma loše snabdevena, ali ne priznajuæi ni umor ni glad. Stalno je gurala napred voljom da osvoji po bilo koju cenu".

   To je ono što je moglo da se oèekuje od armije koji su nedavni uspesi ukljuèivali Kumanovo i Bregalnicu, Šabac, Valjevo, Manastir i Kajmakèalan. Iza srpskog naroda leži duga i turobna istorija ugnjetavanja, ratova i odlaganih nadanja; ali duh koji ih je nosio do pobede, duh koji bi mogao da se oslanja na najavi novog, ujedinjenog kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca koje bi dalo Južnim Slovenima moguænost da žive svoj sopstveni nesputani život.

 

 

 

 

Gde ima dima ima i Filip Morisa

 

Sredinom februara meseca, nakon glasina da odlazi iz Srbije, Filip Moris je demantovao te vesti. Jelena Pavloviæ, direktorka korporativnih poslova Filip Morisa (Philip Morris) rekla je da ta kompanija ima investiciju od više od 900 miliona dolara i da je zbog toga direktno zainteresovana za buduænost srpske ekonomije.

Srbi dosta puše. Prema nekim istraživanjima na jugu Srbije proseèni pušaè popuši 63 cigarete dnevno. Jug Srbije plus okruženje, recimo do prostora sa 15 miliona stanovnika, popuši više cigareta nego cela Francuska. Ne samo da FM ne ide iz ovog dela sveta veæ je i došao zbog toga što je u Americi ogroman pritisak na pušaèe i duvanske kompanije te su one odluèile još pre skoro dve decenije da idu "trbuhom za kruhom" ukljuèujuæi i do same Kine. Amerièka duvanska industrija preorientisala se na globalnog pušaèa, onog kome još nije utuvljeno u glavu da je pušenje štetno.

Filip Moris je i za vreme sankcija bio zadovoljan svojom prodajom u Srbiji jer je raèunao da ako nekih od 20 do 30 odsto Marlbora koji se proda je njihov original, to im veæ donosi profit. U to vreme njihova fabrika u Bugarskoj takoðe je snabdevala šverc-proizvoðaèe papirom, celofanom za kutiju i izvesnom kolièinom Virdžinija duvana, tek dovoljnom da se oseti "kaubojski šmek".

Dok god se u ovim prostorima dovoljno dimi FM nema razloga da ide bilo gde drugde.   

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane